Miro Škugor: Stranputica

Dankovo lice odražavalo je stanje dubokog šoka.

Nepomično je sjedio na znojem natopljenom sjedalu svoga automobila. Zadnje čega se sjećao bila je nervoza u želucu zbog kašnjenja na obiteljsku večeru za Badnjak. „Što se dovraga dogodilo?“ pitao se znajući da će do eventualnog odgovora proteći nešto vremena. Možda više nego inače. Podsvjesno je odnedavno vjerovao kako je i on jedan od dvadset četiri milijuna ljudi na planetu koji su upoznali gospodina Alzheimera. „Gubitak pamćenja, poremećaj mišljenja, promjene u ponašanju i osobnosti. Postao sam razdražljiv. Uskoro ću biti i agresivan“, samodijagnosticirao je Danko. Ali, nakon nekoliko minuta prisjetio se svega – naglog gašenje motora, škripe kočnica i nestajanja ceste! „Gdje je nestala cesta?“ kao da je netko drugi panično ponavljao pitanje u njegovom mozgu.

Svuda uokolo hvatala se ljepljiva tama. Nečija nevidljiva ruka istodobno je stisnula sve prekidače za svjetlo na svijetu.

Pokušao je izići iz automobila. Noge su mu nešto dodirivale. Prisiljavao se misliti da je riječ o čvrstom tlu. Budući da njegove oči nisu mogle razabrati ništa tome slično, nije se usudio osoviti na noge. Instinktivno se povukao natrag u automobil. Osluškivao je. Na pamet mu je pao slogan neke lokalne radio-postaje:“Mi razvijamo vaš sluh!“ Nije imao što razvijati, osim zvuka vlastitog kratkog i ubrzanog disanja.

Odjednom se automobil zaljulja od snažnog tupog udarca pristiglog iz neutvrdivog smjera. Danko posrnu, skoro udari glavom u volan te umalo padne na pod automobila.

Brzo se uspravio. Zaprepašteno je zurio kroz vjetrobransko staklo ispred sebe. Sve je opet bilo normalno – ista cesta, isto doba dana, isti krajolik.

Automobil se uz blagi trzaj pokrenuo sam od sebe. Od siline pritiska Danko više nije osjećao nogu kojom je stiskao papučicu gasa. „Bježi! Bježi! Bježi!“ vrištala je svaka sljedeća sekunda obezglavljujući pedantno i nepogrešivo jednu po jednu od ukupno tristo tisuća stanica u novoj minuti trajanja njegovog tijela.

Iznenada, ni sam ne znajući zašto, podigne pogled i pogleda u retrovizor. Sledi se.

Iz retrovizora, sa zadnjeg sjedala, gledao ga je bradati muškarac, neodređene starosne dobi – mogao je imati četrdeset ili stotinu četrdeset godina. Odjeven u crno odijelo, s crnim lovačkim šeširom na glavi uputio mu je veliki osmjeh. Usred osmjeha smjestio se blistavi niz prevelikih zlatnih zuba. Spodoba je podigla šešir s glave na neobavezni pozdrav te se blago naklonila. Namignula je Danku, prvo crnim, pa potom drugim, zlatnim okom. To je posljednje što je Danko vidio prije slijetanja automobila u jarak.

Na krov okrenutom automobilu kotači su se još vrtjeli. Danko je ispuzao ispod zgužvane karoserije. Polako se, stenjući, pridizao.

Zatresavši glavom uvidje kako više nitko ne sjedi na zadnjem sjedalu automobila. Poput svakog drugog putnika, koji se doveze do planiranog cilja putovanja, spodoba je izašla na svome odredištu.
Danko se teturajući počne uspinjati na blagi nasip uz cestu. Ni lijevo ni desno nikakvih automobilskih svjetala. „Zapravo, cijelog dana cestom nije prošao niti jedan jedini automobil!“ sine mu misao.

Nastavio je teturati, ali sada po cesti. „Valjda ću, uz malo sreće, sresti nekoga tko će mi pomoći doći do sela. Samo da stignem, makar i na kraj večere“, nadao se Danko. Jer, ma koliko se trudio, zbog nečega nije prepoznavao cestu kojom je do sada vozio barem tisuću puta.

Nakon nekoliko stotina metara sporog hoda, Danko ugleda nepoznatu staricu kako mu dolazi ususret.

Jahala je na mazgi. Starica je bila čudno odjevena. Nosila je bijelu dinarsku košulju, tamnu suknju tipa carze te preko nje dugi crveni prsluk jačermu ispod kojeg se nazirala metalna pojasna kopča papta. Sprijeda je pripasala vunenu pregaču na kojoj su se jasno isticale vodoravne crvenobijele pruge. Vrat je ukrasila s nekoliko redova crvenih koralja. Na glavi joj bijela okrugla kapu urešena kovanim nakitom, a na nogama opanci.

„Gospođo, idem li u pravom smjeru? Je li ovo put za Zloselo?“ propitivao je Danko drhtavim i umornim glasom. Starica mu odgovori: „E, moj gospodine… Odavno nitko nije uspio doći do tog sela, jer ono neprestano mijenja mjesto – danas je tamo u pravcu sjevera, a sutra na jugu ili istoku.“

Danko je pao na zemlju poput otkosa trave, sličnom onom kojim je njegov djed završavao košnju njemu najdraže livade.

Dok mu je krik napuštao usta začuo je smireni glas žene koja se udaljavala: „Ja sam se tamo uputila još 1666. godine.“

Svega nepuni kilometar dalje, u drvenoj kući na pragu guste šume, u sobici koja se smotala oko pucketave peći, starac je začuvši krik iz daljine uputio pogled kroz prozor u noć. Bacivši još dvije cjepanice u vatru promrmlja sebi u bradu: „Vukovi negdje blizu zavijaju. Još će biti oštre zime.“

Foto: www.pexels.com

Odgovori