Mirela Ilić: Prvi put iskren

Pokušala sam napraviti dom od tebe. Ali svaka vrata vodila su još jednima. Svako stepenište novome. Prozori su nudili pogled ni na što. Našim hodnicima lutale su sjenke. Sjenke ljudi koji nam ne žele dobro. U našoj sobi milovali su me hladni trnci prošlosti. Kuhinjom se širio miris tuge.

Jesam li ti ikad rekla koliko me podsjećaš na oca? Čovjeka koji je uvijek znao kako biti na dva mjesta odjednom. Svoje slabosti prikrivao je otrovnim oblacima koje je navlačio nad svoje bližnje. Dok bi krivnja, poniženje i bezrijednost kišili po našim licima ne bi ni trepnuo.

Tek sad razumijem majčine riječi onog dana kada te upoznala. Tiho je prozborila:

– Ne želim da dijeliš istu sudbinu kao ja.

Tada sam mislila da nisam ništa nalik svojoj majci. Poslije, dok sam s osmjehom nosila razočaranje, znala sam sa sam joj potpuno nalik. Majko draga, je li i on tebe savijao kao granu koja ne želi puknuti?  Je li pokušao natjerati te da zaboraviš svoje ime? Sebe? Je li te iznova porobljavao svojim najskivenijim mislima? Je li ti pričao sve dok ne bi zaboravila lica njegovih laži? Dok ne prestaneš osjećati. Je li grlio rukama skrivenih namjera?

Svakim zalogajem gutala sam tvoju laž. Svakim uzdahom mirisala tvoju izdaju. Svakim pogledom na tvoje lice vidjela prevaru. Pitala sam se gdje odlaziš kad zašutiš, kada tvoja tišina postane moja bol a iznenadni osmjeh moje prokletstvo. Pokušala sam se promjeniti. Probala sam biti nježnija. Ljepša. Bolja. Zatvorila sam svoja usta. Postajala manje svjesna. Odlazila sam na najmračnija mjesta duboko zakopana u meni. Suočavala sam se sa vragovima i demonima. Ali i dalje sam se pitala: “Što mi to skrivaš ljubavi?“.

Ljubavnici bi trebali biti kao cvjetovi istog stabla. Rastu jedan prema drugome. Traže isto svjetlo. Gledaju i osjećaju se. Ali ti me nisi osjećao. Ti si cvjetao negdje daleko od mene. Zašto me nisi vidio kad su me svi drugi vidjeli? Mene koja je bila spremna mjenjati tvoja slomljena krila za svoja. Ljubila sam tvoje zločine. Šivala najljepšim svilenim koncem tvoje rane. Bila sam uvijek predana. Uvijek obraćala pažnju jer ti si moja životna linija. Našla sam tvoju istinu ispod svih laži.  A iznova i iznova bila sam gažena čizmom tvoje odlučnosti da si uskratiš ljubav. I tako je došlo vrijeme da odem.

Slušala sam danas tvoj govor na pogrebu. Svidio mi se. Čekaj, probat ću ga ponoviti:

– Ovdje leži ljubav mog života koju sam ubio bez ispaljenog metka. Majka moje nerođene djece koju sam samo podrazumjevao. Neka se spoje njezina prašina i pepeo i prosut ću je po svima koje sam stavljao ispred nje. Neka počiva u miru ogrnuta  usamljenošću koju sam joj pružio. Neka polegne glavu na jastuk satkan od mog nemara. Neka ide u nebo mojih izdaja.

Nemoj plakati. Bio je predivan. Istinit. Prvi put iskren.

Foto: www.pexels.com

Odgovori