Krunoslav Mrkoci: Red i kaos: Stvarnost i podsvjesno, san i java

Zašto ljudi moraju sanjati, a umjetnici stvarati? I zašto projekt znanosti (napretka) nije uspio usrećiti ljude na zemlji?
Potaknut sljedećim tekstom Milana Zagorca:
________________________________________________________________

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.
(Suglasja, Baudelaire, preveo Z. Mrkonjić)

Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura,
ché la diritta via era smarrita.
(Dante, Pakao)

Pjesnik je čarobnjak. On je alkemičar, i to ne neki patetični jadnik koji želi od govana pitu načiniti, nego stvarni kovač i alkemičar s jednom nogom na rubu provalije kamo ga vodi zvijezda, a s drugom na još uvijek čvrstome tlu banalnoga života gdje ga eventualno pridržava zvijer. Pjesnik je stoga na stalnome rubu, on je sam po sebi granični slučaj. Pjesnik ne može biti normalan, on može biti tek normalnjak, dakle, netko tko se radi zaštite vlastitog integriteta pravi normalnim ne bi li se spasio od čerečenja mrtvih koji misle da su živi.
Pjesnik unosi distorziju u temeljni narativ svijeta. Jer temeljni narativ svijeta je, upravo kao i simboli koji ga čine podložan stalnoj promjeni. Ukoliko se ne mijenja, on sigurno propada.
Pjesnik stoga zalazi u mračnu šumu, naravno, na sred životnoga puta, kada ga je kumulirano iskustvo osiguralo svim potrebnim instrumentima za preživljavanje, probijajući se kroz simbole, od kojih su mnogi toliko nepodnošljivi da izazivaju bol pa čak i fizičku smrt (“slučaj Kamov” kao paradigma).
I, ne, nisu ti simboli nešto arbitrarno, kao, dogovorit ćemo se, kume, što će biti simbol, a što neće. Oni su promjenjivi gradivni elementi naše svijesti koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu. S djelovanjem vremena taj će red postajati iznova kaos pa zatim opet postajati red kada se u njega unese pjesnik ne bi li opet iznio istinu.
Umjetnik, a ja ga zovem pjesnik, kako kaže Kandinski, harmonizira te nasrtaje sadržajnih mjehura punih potencijala “u svijetu”, dakle, predočuje ih drugima.Po povratku iz šume, pjesnik ima zadaću objaviti ono što je vidio. To je zadatak govorenja istine, koja nije sazdana od gluposti nego od najbitnijih stvari koje čovjeka čine čovjekom.
Tada je umjetnik ujedno i prorok. Žrec. Alkemičar.
Tek nakon toga je zanatlija, dobar obrtnik.

________________________________________________________________

Napisao sam sljedeće (što se pojavilo u mom umu kao posljedica dugogodišnjeg bavljenja tom problematikom):
– Treba li čovjek u životu sve kontrolirati, i može li se u životu sve kontrolirati po (logičko-analitičkom) principu znanosti?
– Što je kaos, a što red?
– Je li kaos uistinu kaos, ili tek nešto što ne razumijemo?
– Koja je uloga umjetnosti i umjetnika na ovom svijetu?
Pa napisah, kao što rekoh, sljedeće:
1) Red i kaos – izvrsna dijalektička matrica prisutna od davnih vremena – “koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu” (Milan Zagorac) – povlači automatski pitanje slobode ograničene i određene nužnošću i potrebom. Kakva je i kakva može biti sloboda (pjesnika i umjetnika) unutar već zadanog i određenog svijeta, osim ako pjesnik nije luda koja taj isti svijet dovodi u pitanje?
2) Znanstvenici su pokušali stvoriti red i sistematizaciju pomoću znanosti u svijetu, ali su stvorili tek kaos u čovjeku (i prirodi).
Jednu religiju i vjeru pokušali su zamijeniti drugom; oduzevši čovjeku nadu u nebesa, ponudili su mu da sudjeluje u napretku na zemlji. Čovjeku je potreban njegov kaos nesvjesnog, nepoznatog i podsvjesnog – kao zemlja snova i budućnosti usred sadašnjosti; znanost je negirala religiju i ismijavala umjetnost kao nepotrebnu djetinjariju. Zabranjivao sam sebi sanjati i imati snove, sve dok nisam obolio od insomnije. Postalo je jasno da je nemoguće spavati i odmoriti se i opustiti se u životu bez sanjanja i bez snova. I zapamtimo: kaos je naziv za red kojeg nismo u stanju vidjeti, prepoznati i dokučiti. Taj i takav kaos je nužan svakom čovjeku, a naročito umjetnicima – on je preduvjet postojanja; bunar iz kojeg proizlazi njihova kreativnost. Bunar kaosa nužan je za osjećaj reda i za uspostavljanje ravnoteže u životu. Poželimo li ukinuti bunar kaosa čovjekove svijesti i podsvijesti, dobivamo u ljudskoj psihi sliku jednoobrazne i sive stvarnosti, svedene na puku funkcionalnost i utilitarnost, koja dovodi mnoge ljude danas do toga da gutaju antidepresive.

Foto: www.pexels.com

Odgovori