Maja Šiprak: Dolina želja – zlatna

Začudi me svaki put iznova tišina
u kojoj uvijek postojiš
istom mirnom polegnutom vječnosti
kao pijesak u pustinji

Lakonogi koraci polaze u budućnost
bez jeke i sjene …
misli obilaze daleku kuću pored šume
iz koje izlazi samo neprepoznatljivi obris

Ako zapišem stih, na grani
Zapjeva ptica i njeno pero
Po nevidljivom svitku bilježi
Sve dane naših propuštenih susreta

Tvoj glas je tako prirodan
u buci vodotoka pored kojeg prolazim
samo mjera za traženje i ostanak

Na rubovima razuma preispituju se htijenja
u dolini želja samo trava pokriva sva sjećanja
tijelo mirno prede,
sita umirena divlja mačka u opreznom polusnu
između dva lova i dvije gladi

A u slavu onih koji su sve svoje ljubavi
ostavili u tišini vlastite pobjede nad sobom samim,
iza kojih nisu ostale strastvene poeme
već srebrnkasti instinkt ljubavi

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: Tržište bez užitka

Igor je gledao u prezrene mu mehanizme Shoefixa prilikom redovne jutarnje kontrole i održavanja njegovih sklopova. Mrzio je tu smrdljivu robotsku konstrukciju. I ta održavanja koja kako su njegovi izumitelji tvrdili „u nadolazećim modelima neće biti potrebni“. Međutim, te će modele napraviti kada diplomiraju na zagrebačkom FER-u, a do tada neka se ljudi nose s njihovim šašavim studentskim greškicama što su kao nadobudni entuzijasti počinili prije dvije godine. S obzirom da sjebane prilike Igorova života urlaju za prepričavanjem istih, to ću i napraviti.

Igor, starac s visokim tlakom, naborane pocrvenjele kože, ćelave glave umjesto kose, s brkovima koji su od tone cigareta i nedostatka higijene požutjeli poput blijedog zlata, cijeli svoj život bavio se postolarstvom. Međutim, postolarstvo je umiralo kako je ljudima bivalo sve lakše i draže kupovati nove cipele umjesto popravka starih. Još ga je više boljelo što je proizvodnja cipela postala automatizirani postupak koji smatra osobnim napretkom svaki pomak kojim se smanjuje potreba za ljudskom snagom u tom procesu.

Stoga je Igor sredinom svojih četrdesetih godina pod pritiskom savjetnika u HZZO-u, iako se od kasne maloljetnosti bavio ovim poslom, bio prisiljen upisati tečaj „Osnove robotike“ u jednoj večernjoj školi. Za njegov ukus, iznimno dosadno područje, ali, ajde, svladao ga je nekako uz par poteškoća i dobio certifikat. Ipak je znao da će mu to područje osigurati kruh na stolu.

Taman kako je Igor zaklopio i uključio Shoefixa, u radnju je već ušla prva mušterija. Pritisnula je zvonce za pultom, čiji je zvuk stigao do Igora taman kada si je pripalio cigaretu. Stigao je do pulta i susreo se s visokim prištavim mršavkom u kariranoj žuto-smeđoj košulji, frizure kao u Krešimira Mišaka, a po cipeli napola odvojenog đona na pultu, Igor je odmah procijenio da čovjek nosi broj 48.

– Izvolite? – upita Igor umorno, no uslužno, pritom ispuhujući dim.

– Možete li, molim vas, ne pušiti? – upita mušterija nezadovoljno. – Ipak smo u zatvorenom javnom prostoru u 21. stoljeću.

– Možete li molim vas odjebati u drugu radnju, a ne meni srati u mojoj vlastitoj poslovnici? – odvrati Igor bahato, pritom uvlačeći dim koji je odmah ispuhao klijentu u lice.

I mušterija doista odjebe uvrijeđeno. Ali vrlo brzo je stigla nova mušterija i to još Igorovom oku mnogo ugodnija.

Pred njim je stajala mlada djevojka u kratkoj plavoj ljetnoj haljinici s tigrovim glavama, glatkim dugim nogama sa stopalima broj 32 na koje je nataknula plave štikle. Imala je dugu plavu kosu (doslovno obojanu u modru kosu, nije bila blonde) pokrivenu plavim šeširom, a čiji pramenovi su dosezali do, ipak ne skrivajući, njen malen, ali seksi dekolte. I ono najvažnije, izvukla je štiklu strganu na peti, bez prigovaranja Igoru zbog pušenja. I bolje joj je.

– Nema problema – reče Igor ni ne pogledavši oštećenje. – Dođite danas poslijepodne i čekat će vas popravljene. Cijena će biti 10 kuna – zaključi i ugasi popušenu cigaretu.

– Može, puno vam hvala – reče djevojka obradovano.

Čim je okrenula leđa Igor se u nju zagledao krvničkim pogledom koji žudi za nasiljem kao što utičnica žudi da se priključi u šteker. Zapalio je još jednu cigaretu jer je time smirio želju za spaljivanjem svoje mušterije. Isto kao i svih drugih koji su mu se zaredali tijekom dana i čije je cipele trpao na trake kojima su bile vođene do Shoefixa. Jednom kada su cipele unutra, Shoefix sam analizira oštećenja te ih popravlja, bilo ljepljenjem, 3D printanjem potrebnih dijelova ili krpanjem materijala i bojanjem prikladnim priborom koji je pohranjen u spremniku robota.

Ajoj, da, razlog zašto je Igor htio ubijati svoje klijente vrlo je očit, zar ne? Postolarstvo je umrlo, kao što je spomenuto, kada su ljudi prestali popravljati cipele, već svako malo stali kupovati nove. Postolari su gubili posao. Ali zato kada je nekolicina štrebera proizvela robota koji popravlja cipele i još ga k tome dobro ispromoviraju, gomila je podivljala od oduševljenja. Slučajni prolaznici su na televizijskom dnevniku tvrdili „kako je to fenomenalna ideja“ i da je „pravo čudo što se toga još nitko dosad nije sjetio“. Doista, preko noći, ljude je udarila kolektivna amnezija i zaboravili su da im ovi „inovatori“ inoviraju ono čime su se ljudi bavili stoljećima, a slučajni prolaznici odbacili prije deset godina. I kad god se toga sjeti, Igor bi im u sebi opsovao krvavu vaginu njihove pokojne majke. Realno, ne mogu ga ni kriviti.

No, vratimo se mi na priču. Do nekih tri sata popodne dolazile bi mušterije ostaviti oštećene cipele, a zatim bi se nakon sat vremena pauze (Igor bi zatvorio radnju kako bi nešto prigrizao), te iste mušterije vraćale uzeti i platiti popravljene. U tom protoku mušterija, poput zaglavljenog kamenčića usred čiste potplate cipele, istaknuo se dostavljač jedne prodavaonice cipela. Nosio je formular Igorove redovne mjesečne narudžbe na potpis dotičnog naručitelja, dok su na stražnjem ukazu već iskrcavali dostavu. Naime, Igor je svaki mjesec naručivao pedesetak para cipela, različith veličina i modela za oba spola. Nitko nikada nije saznao zašto Igor naručuje toliko cipela, ali nikoga nije bilo ni briga, dokle god ovaj redovno plaća svoje narudžbe. Nećete vjerovati, ali posao servisiranja robotskog popravljača cipela bio je dosta unosan. A s obzirom da se podrazumijeva da moje čitateljstvo zanima zašto je Igor financijski neodgovorniji od manijakalnih šopingholičara, ispričat ću vam do kraja njegov tipični radni dan.

Nakon što je zatvorio radnju u 18:00, Igor je uzeo nekoliko dostavljenih kutija i iz njih istresao desetke cipela raznih modela. Potom je iz ladice ispod stola izvukao kovčeg koji je bio ispunjen pilama, noževima, čekićem, čak i jednom bušilicom. Vrlo kreativno, poput konceptualnog umjetnika koji se bavi vještinom koja jedino njemu ima smisla, komadao je, gulio i bušio novokupljene cipele. Sakaćenje je iz sekunde u sekundu bilo sve žustrije i agresivnije. Najprije jer se prisjetio svojih licemjernih i glupih mušterija. No, agresivnost je narasla na visinu vrha Burj Khalife kada se sjetio svog karijernog savjetnika na burzi. Koji je to bio samodopadni kurvin sin.

– Ako se postolarstvo već vraća u trend, pa zašto se ja ne bih vratio onda tom poslu? – upitao je Igor svojeg savjetnika prije dvije godine kada je robotsko popravljanje cipela uzelo maha, a njemu je bilo dosta servisiranja robota u kafićima.

– Jednostavno – objasnio mu je savjetnik uz klasični iritantni smijeh koji je samo potvrdio da se radi o umišljenoj seljačini koji se dograbio višeg položaja od osobe koja mu nasuprot koje sjedi i sada ga s te pozicije želi izjebati dok drugome strpljenje ne presuši kao lokva u Sahari tijekom vrelog dana. – To je naprosto postao posao za robote. Nitko ti neće dati poticaj da se baviš time, kada roboti to mogu raditi bolje…

– To nije istina! Bolji sam od robota!

– Radije pusti strojeve da rade svoje, a ti se samo pobrini da je njima dobro, u redu? – savjetnik se nije dao smesti. – Na kraju krajeva, bit ćeš vrlo dobro plaćen za to.

– Nije stvar u novcu – usprotivio se Igor. – Stvar je u tome da sam uživao popravljajući cipele, a roboti mi ne pružaju nikakav užitak.

– E, pa jebao te užitak – savjetnik je postao vrlo neugodan na krajnje bahati način. – Bitan je novac, a roboti su mnogo ekonomičniji od glupih, zahtjevnih i cmizdravih ljudi!

I taj dan je Igor za dlaku izbjegao prijavu za fizički napad na poslodavca HZZO-a. Unatoč tome što je savjetnik dobio tri modrice po glavi, napuklu arkadu i tri šava posred obrve kao finalni proizvod dva zabijanja u stol i pet dobranih udaraca u glavu (dok se pritom Igor derao da je bolji od robota, jer robot ne može nikoga ovako udesiti), savjetnik nije podnio nikakvu prijavu ili tužbu. Vrlo moguće iz straha, a birokratičnost tužbi i prijava podrazumijeva ponovni susret dviju suprostavljenih strana. Ali zato Igor više nikada ne smije kročiti u HZZO, čak ni u slučaju da mu trenutni posao propadne.

Nakon što je satima sakatio cipele, Igor je maknuo plahtu sa stare postolarske mašine, obiteljskog nasljeđa koje je vjerno čuvao i njegovao. Bili su uz tu mašinu i drugi alati za popravak (poseban set, koji iako je i njime mogao uništavati cipele, Igor nikada nije koristio za tu svrhu). Profesionalno ih nije koristio godinama, ali amaterski se njima svakodnevno održava u formi do dugo u noć. Pogotovo kada mu starost postaje sve škrtija i škrtija na spavanju. Uzeo je jednu vlastoručno uništenu cipelu i stao je popravljati. Taj užitak, te osjećaje sreće i zadovoljstva vrlo posebne teksture, nemoguće je opisati. Možda će nekolicina vas znati o čemu ja to ovdje pišem, manji dio će shvatiti možda jednom u budućnosti, dok vi ostali to nećete spoznati ni za milijun godina.

Naposljetku, koliko vas radi ono što stvarno voli?

Foto: www.pexels.com