Nada Vukašinović: Pepeo

Cesta je bila vlažna. Brisači su se bučno pokretali s jedne strane na
drugu. Marko je pogledom je pratio rijetka događanja na cesti. Pojačao je radio. Nepoznata radijska stanica s nekim instrumentalom.
Dan je počeo s kišom, a sada lagano prelazi u susnježicu.
– Oprostite, možete li mi reći gdje je Ivanićgradska ulica? – pita policajca kroz otvoreni prozor kamiona, dok čeka na semafor.
U tamu se umotalo usko parkiralište ispred knjižnice u istočnom dijelu grada.
Uokolo krhke breze s crnim zarezima na sivkastoj kori. Izdaleka ih je primijetio. Mogao ih je prepoznati u mrklom mraku, znao bi da su breze i prelaženjem dlana po kori stabla.
Gledao je kako zemlja na travnjaku guta male potočiće vode.
Rijetkim prolaznicima to je bio nestvaran prizor.
Pod neonskim svjetlom, na uskom parkiralištu, pored naslaganih kartonskih kutija vidjela se prljavoplava karoserija kamiona s prebačenom vojničkom ceradom.
Mrzovoljni smetlari i sivi ljudi koji su izlazili iz malih trgovina s laganim plastičnim vrećicama u ruci, prilazili su i bez riječi odlazili dalje.
Nitko se nije zaustavio iako se dobro vidjelo ispod snopa blijedog uličnoga svjetla da iz gomile loše zatvorenih kartonskih kutija vire još dobro očuvane knjige.
Kafka u žutom platnu, Camus, Matoš, Krležine Zastave, Balzac, Musil …
Kome je danas još do knjiga ! Ostavljene u kartonskim kutijama na milost i nemilost snijegu i vjetru. Nezainteresirano su obilazili tu hrpu u velikom luku jer im se našla na putu. Zasmetala im kao kao što smeta globalni otpad. Teško da bilo što može privući njihovu pozornost. Ratno je vrijeme. Čiste se podrumi, pripremaju skloništa, prikuplja se sve i svašta, dolaze tužni ljudi s vrećicama. Puni autobusi, vlakovi, kamioni.
Smjer Zapad. Rijeke šutljivih ljudi.
– Treba prevoziti potrebnije stvari, takvo je vrijeme. Knjige će doći na red kasnije, kad prođe rat. – tako mu govore.
Pri samom vrhu najveće kutije poznati uvez, crno bijela naslovnica, veliki format, njegova zadnja knjiga. Velika monografija o šahu na kojoj je radio sedam godina. Glasno se nasmijao. Odjednom je sve izgledalo drugačije, postalo je svjetlije i toplije.
Je li to sreća na kraju dana ? Bilo je čudno, bilo je dobro.
Sjeća se vremena kad mu je šah postao strast. Bili su to dobre godine.
Marku je to bila zadnja knjižnica toga dana. Cijeli dan obilazi parkirališta ispred knjižnica i unosio loše upakirane kutije u kamion.
Otkopčava smeđu kožnatu jaknu, pogledava na naslaganu hrpu kutija pa na sat. Da je bilo bolje organizirano mogao je već biti kod kuće.
Ovako, čeka ga noćna vožnja, zimski uvjeti, snijeg sve gušći, a cesta nesigurna.
– Ne radimo više, završilo nam je radno vrijeme, nemamo vam koga dati da vam pomogne! – još mu zvoni u ušima.
Baca još jednu nepopušenu cigaretu u ugaženi snijeg.
Mrak u prozorima knjižnice, još jedno završeno radno vrijeme.
– I što sad! I njihovo radno vrijeme je završilo ! – kao da rat ima radno vrijeme!
Bljesnulo je svjetlo plastičnoga upaljača. Papir cigarete je bila vlažan i nikako da se zažari. Skupljala mu se gorčina oko usana. Konačno je povukao dim cigarete.
Postoje različiti trikovi i tehnike za potpalu vatre. Postoji i rutina.
Iz iskustva zna da papir dobro gori, ali isto tako da papir i sprječava
dotok kisika i guši vatru. Vraćaju mu se slike kao u usporenom filmu.
Gledao je knjige kako gore, kako postaju sjajne lomače, a onda ništa,
prah, pepeo. Vatra proždire sve što joj se nađe na putu. Sve što je bilo
bijelo i zeleno postaje crno. Gori knjižnica. Miris paljevine je drugačiji. Tu sliku je teško zaboraviti. Boje nestaju, tvrde korice se u trenutku urušavaju, tope i pretvaraju u hrpice pepela. Gasili su, vikali, polijevali vodom i slomljeni gledali što je ostalo od knjižnice.
Bio je to veliki požar. Udarna vijest te večeri u svim medijima.
Ne može se riješiti tog mirisa, pucketanja, dima i pepela u očima. Sve mu je to pred očima.
Odrastao je uz tu knjižnicu, živio je pored nje. Ona ga je stvarala. U dvorištu je bio šahovski klub.
A ovi ovdje su ostavili kutije s knjigama na mokrom parkiralištu i
zaključili donaciju jer im je završilo radno vrijeme.
Pokupiti knjige poput krupnog otpada, raščistiti parkiralište za novi radni dan, osloboditi mjesto za uglancane automobile, to je danas bionjegov posao.
Mogao bi i prespavati u Zagrebu, ionako ga nitko ne čeka, ali to bi bilo opasno za knjige.
Zrak je proparao reski zvuk sirene za zračnu uzbunu. Samo je stajao i čekao. Ono što se treba dogoditi dogodit će se.
Iz tamnog okvira ulaznih vrata u knjižnicu pojavilo se slabo svjetlo.
Izašla sitna spodoba umotana u šal i kapu. Nije mogao vidjeti je li muškarac ili žena. Otvor vrata su ispunile još tri osobe. Čekao je da se približe uličnom svjetlu. Bile su niže od njega i sitne građe.
– Žene su, knjižničarke!
– Uhvatio vas je mrak! Čekamo od pet sati. Mi ćemo dodavati kutije, a vi ih slažite!
Još jednom se oglasila sirena za zračnu uzbunu i zrak je postao gušći.
Preplavio ga je poznati miris paljevine i pepela.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Stimming

stavio je prevelike naočale
na premalu glavu
pred njim je široka cesta
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

baš se crni nad Babinim bokom
bit će kiše
dobro je, osvježit će
popustit će sparina –
pomisli i ugleda istočasno ženu pored puta
kako maše vozilima koja prolaze
smiješeći se kao da je sretna

zna je on dobro
to je ona što iz autobusa
svakom vozilu s kojim se mimoiđu
mahne šapćući:
moj dlan neka ti je svjetiljka
što na tvom putu u tom mraku
jasno svijetli satima

koja ludara –
procijedi kroz zube
kažiprstom gurne
lažne rejbanice na korijen nosa
i nastavi juriti dalje
širokom cestom
s pokošenom travom
ošišanim žbunjem
i jumbo plakatima
uz rub

i primijetio nije
da je u tom trenu
mahnula i njemu

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Naslov

„Analitička raščlamba sintetičkih pitanja – ne razumijem. Kakav ti je to naslov za pjesmu? Totalno zbunjuje i odvraća od čitanja“

Možda je i istina to što govoriš, ali meni se sviđa i baš mi je dobar. Totalka zbunjujuć i totalno odvraća misli na nešto sasvim drugačije od običnog, obično od neobičnog, isto, a opet različno. Tko želi pročitat će, tko ne želi, ne mora. Nema ljutnje. Naravno bilo bi mi drago da ljudi čitaju, da im se svidi, da ih dirne, dotakne, probode, izmrcvari i… tako to, ali… Što ja tu mogu. Svako je na svoju stranu okrenut, malo zavrnut, pa obrnut, ukopan, natovaren brigama, zatrpan smećem iz pretovarenog kontejnera za miješani otpad. Meni je sve to normalno. Jednostavno obožavam naslove i ne volim kontejnere, jer ljeti smrde. Što na kraju ostane? Samo naslov! Do sada sam ih smislio preko nekoliko stotina i ne namjeravam stati. Naravno, prvo se poigram s riječima, a naslov ko naslov, smislim naknadno. Sad će još ispasti da je jednostavnije napisati prozni tekst ili pjesmu, nego naslov smisliti. Svejedno. Ne opterećujem se detaljima. Uživam i u jednom i u drugom s malom prevagom na naslove. Super je kad možeš jednom riječju, jednom dovršeno ili nedovršenom rečenicom izreći sve što ti u tom trenutku padne napamet.

Vidiš li se u mojim očima. Vidiš li se u odsjaju naočala, koje bliješte duginim bojama, jer zaboravio sam ih obrisati. Masne su i reflektiraju svjetlosne niti na točno utvrđene načine. Lijevo i desno, paralelno grupirane.

Čuješ li što govorim, ili te opet boli glava?! Razumljivo! Temperaturna razlika je nepodnošljiva. Opet sam pogriješio. Pričam nepovezano, dosadno, uvijek isto, neprobavljivo. Nisam mislio ništa pod tim. Ne zanovijetam, samo analiziram. Samo propitkujem i strastveno bilježim sve trenutke naše svjesnosti. Kad čovjek spava, spava i uglavnom nema ništa sa zbiljskim svijetom i okolinom. To što se trgnem na svaki šum, ne znači ništa. Možda i ustanem, možda nešto i progovorim. Iako polu svjestan, vjeruj nisam tu, spavam i misli su mi daleko izvan dosega pameti.

Na trenutak, zaboravi sve što sam rekao o analitičkoj raščlambi. Sve što sam rekao o sintetičkim pitanjima. Zaboravi na vrijeme i dobre stare običaje. Sklopi oči i zamisli se u tehnološki naprednom uredu, gdje je sve podređeno računalno-operativnom sustavu razmjene, analize i sistematizacije podataka. Gdje nitko  ni  s kim ne komunicira na osobnoj razini. Ekrani se međusobno dodiruju, poklapaju, miješaju, preklapaju. Podaci dijele nevjerojatnom brzinom mjerljivom stotinkama, dok virus ne pokvari sve. Tad dolazim ja. Uništavač uništenih podataka. Čistač pregrijanih ćelija. Ispitivač vremena i besmislenih podataka. Naravno sve je to san i ništa od toga nije stvarnost.

Razumiješ li o čemu pričam ili je to samo još jedna neuspjela refleksija misli upućenih tebi. Pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš užurbanu gomilu namrštenih kreatura, koji ni sami ne znaju kuda idu. Vidjet ćeš maglu iznad rijeke, kako se preljeva, kako gmiže gradskim ulicama, jer prije samo nekoliko trenutaka padala je kiša i sad se nakupljena voda isparava. Čar prirode u ovom neprirodnom okružju, prepunom betona, asfalta, metala i plastike. Staklene pregrade zbunjuju ptice i radoznalo dosadne insekte. Zbunjuju i mene, jer… ne želim da me drugi vide. Ne želim čuti njihov glas. Iritantni glas koji sve teže i teže podnosim.

Što mi je?! Ne znam! U zadnje vrijeme sve nekako pored mene klizi nezamjetno. Opet me zovu stari prijatelji. Opet zovu samo kada nešto trebaju. Možda su zaboravili? Možda im nikad nisam rekao? Meni, obzirom imam sve te silne naslove, trebaš samo ti i baš volim kad kažeš da su ti zbunjujući i da odvraćaju od čitanja, jer… jedino mi ti možeš reći sve.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: Tvoja šićušna šarena školjka

Jednom
Ne sjećam se više kad
Puno je vremena prošlo
Od tad’
Izvukao si me iz plićaka
Uzavrelog mora
Svojom malešnom
Debelom ručicom.
Divio si se
Meni, sićušnoj šarenoj školjki
Od radosti si vikao:
‘Gle’, mama, što sam našao!’
Nosio si me u kantici
Zalijevao me morem
Kruhom si me hranio
Sjenu si mi pravio.
Navečer sam spavala
Ispod tvog prugastog jastuka
Bila sam samo tvoja
A ti si bio samo moj
Sve do jednog dana
Kada si me uplašen
Od velikog morskog vala
Nehotice ispustio
Iz te svoje mekane
Malene, nježne
Dječje ručice.
I dok sam tonula u dubinu
Čula sam tvoje plakanje…
Kroz neko vrijeme
More me konačno
Izbacilo na žal.
Nadala sam ti se
Dječače
Ali tebe više nije bilo.
Sada sam sama
Na žalu
Među kamenčićima
I sitnim pijeskom
Poput broda usidrena
Miluje me sunce
Miluje me povjetarac
Miluje me more
Svojim nježnim valovima.
Ali ni jedno od njih troje
Nema ruku poput tvoje
U koju bi stala
Sićušna školjka poput mene
Malešnu, toplu,
Nježnu, punu
Nevine dječje ljubavi
I topline
Kao ti.
Sada plačem ja
Tvoja sićušna
Šarena školjkica.
Nedostaješ mi
Sve do bola
Dječače moj maleni…

fotografija: pixabay.com

Predrag Kisa Kisić: Zidovi

“Grandeur, savoir, renomée,
Amitiè, plaisir et bien,
Tous n’est, que vent, que fumée:
Pour miru dire, tout n’est rien. ”

Zidovi nastaju unutar uma,
Kad misli ne mogu da se spoje u razumu
Već sluđene tumaraju u svome bezumlju.
Zidovi počinju tamo gdje se pamet zaustavlja.
Zidovi rastu na poljima zabluda i grade
Hodnike iluzija za ljude praznog koraka.
Zidovi nastaju u očima kad se pamet pomjeri,
I takvima zid je krajnja linija umjesto horizonta,
I takvima zidovi su granice njihovih prostora.
Za mene, moja soba ima parče neba umjesto plafona
I ima četiri strane svijeta umjesto četiri zida.
Zidovi rastu između juče i danas,
Između danas i sutra.
Zidovi niču između predaka i potomaka.
Na zidovima vise slike i satovi.
Na zidovima vise ikone i kalendari.
Na zidovima vise kandila i ogledala.
Kad Čovjek broji sate i dane,
Kad računa vrijeme on stoji ispred zida čak i ako je na ulici.
Kad se čovjek moli bogu on stoji ispred zida i gleda u vijekove,
Gleda u nekog davnog ili budućeg sebe,
Tamo ga svete oči opominju i sveti sjaj
U polumraku obasjava njegovu dušu.
Na zidovima trunu stari oglasi i blijede smrtovnice.
Na zidovima su tuđa imena ili obrastao bršljan.
Na zidovima su naše sjene i sjene naših sjena,
Na zidovima krvare rupe od metaka.
Pred zidovima život protiče brže od svjetlosti
I izmiče prije novog svitanja.
Pred zidovima čuče starci i golubovi.
Pred zidovima stoje razni znakovi.
Iza zidova se kriju mnoge istine i tajne.
Iza zidova život je robija, a zid je s obe strane isti.
Zidovi su postali putokazi.
Od zida do zida prolazi svijet.
Između zidova stalo je ćutanje.
Između zidova je glas koji se napolju ne smije čuti.
Zidovi nastaju u strahovima.
Zidovi se rađaju iz otuđenosti ili radi nje.
Čovjek je prvo sagradio zid a onda sve ostalo.
Čovjek gradi zidove u sebi i oko sebe.
Danas prvo naiđeš na zid pa tek onda na čovjeka,
Ako ga tamo uopšte i ima.
Mentalni zidovi stoje kao barikade ispred slobode,
A sloboda nije spas već samovolja.
Samovolja i slobodna volja nisu isto.
Čovjek je rob jer gradi zidove umjesto mostova i ljestvica.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Castello di Moniga del Garda

U mirisu lipinoga cvata
Moniga del Garde
Tuče ura u ulici Don Nalini
Via Don Carlo Nalini
Comune di Moniga del Garda
Jezerom odzvanja
Jezerom Lago di Garda
Odzvanja:
Tordele
Tempesta,
Limone,
Malcesine,
Gargnone,
Brenzone,
Maderno,
Torri del Benaco,
Gardone,
Salo,
Garda,
S. Vigllio,
Bardolino,
Lazise,
Manerba,
Lazise,
Manerba,
Desenzano,
Sirmione,
Pesciera…
Castello di Moniga del Garde
Zauzeli cvrčci

Foto: www.pexels.com