Antonia Padovan Kralj: Planktoni

U raznježenoj simfoniji njenih otpjevanih sjećanja, dok je kao malena curica ležala na postelji okruženoj valima… tamo je baca svaki novi dodir s likovima pomiješanih priča i romana, u kojima ponekad ne vidi na vrijeme zašto se u njima našla, ali na kraju se sve razriješi u pravi čas.

“To su kao planktoni, znaš…” prošaptala je s blaženim smiješkom, nakon kratke tišine, svojoj prijateljici koja je sjedila pored nje. Ona je znala na što misli. Na ljude, dakako. Prolaznike u našim životima koji se dotiču naših korita, ostavljajući muziku zanesenosti za neka druga sjećanja.

“Lako za njih… na to smo navikle. A što je sa morskim psima?” pomalo sarkastično joj uzvrati prijateljica. Pogledale su se značajno plavim očima, kao odraz jedna druge u nikad pobijeđenoj nevinosti svojih pogleda, pa bez riječi prasnule u smijeh.

“Ne mogu oni ništa sirenama”, na kraju je slavodobitno nadodala.

U dvije priče, na dva različita kraja svijeta, jednom ih je razdvojilo more. Jedna je zalutala tamo gdje snijeg i planine okružuju svaki bačeni pogled, a druga se nasukala na tuđi asfalt, iako nedaleko od svog vječnog utočišta, ipak odsječena. Vodile su tuđe ratove, liječile tuđe psihoze, i tako duge dvije godine – dopuštajući morskim psima da ih zarobe u onom lažno podvaljenom epitetu ‘samo moje’. Nije poanta u tome da ih (svaku ‘svoj’) morski pas pojede, jer to nije u cilju tog zla. Oni žele sirenama oduzeti svaku trunčicu magije, pa da bi se punili njenim sjajem, a nju bespovratno zatočili u najmračnijem i najdubljem kutu oceana – slabu, zaboravljenu, odbačenu. Ipak, u svom tom međuvremenu, nijedan morski pas nije znao da i na daljinu one čuju jedna drugu… da ih spajaju isti nevidljivi valovi njihovog neizbrisivog mora, puno malenih planktona koji prenose frekvencije njihovih osjećaja. Bile su na izmaku snage, obje, sve u ime ljubavi, nadajući se da se i morski psi daju pripitomiti. Ali na njihovu sreću, u pravom trenu je izašlo sunce i otopilo snijeg onih planina, pa su plave oči te sirene progledale… S druge strane, isto je to sunce raspucalo onaj tuđi asfalt lažnih morala i smiješnih kontriranja njenim čarobnim perajama, pa je i ona progledala. Nisu pobjegle iz kukavičluka. Dapače, to je samo verzija priče morskih pasa, a njih ionako više nitko ne sluša. Pobjegle su zbog konačnog spasa svih sirena i planktona na njihovoj strani osunčane strane mora. Psi su ostali ogorčeni?

“‘Ko ih jebe”, blaženo je nadopuni prijateljica za kraj cijele priče. Sirene uvijek pobjeđuju, iako se čak i u bajci za ljubav predaju. Onda nije bila ljubav prava? Bila je, bila… Ali samo u njhovim srcima. Morski psi ne znaju za ljubav te vrste. Njima je samo do proždiranja. Ostali su gladni, jebi ga. Ali to više nije njihova stvar. One opet dišu slobodno snivajući na blaženim valima nošene muzikom tisućama planktona. Sirenama se moć vratila, još jača, još sjajnija. Nema više lutanja, zna se čija je čija dubina, te koja je shvaćenija.

“Adio bella”, odzvonilo je more u zadnjem udaru stijena.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: Tuneliranje

Brzina.
Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju. Brzinom od 120 km/h prolaze: dva polja, sedam brda (šumovita i ne-šumovita), jedna rijeka i tri i pol šume u nizini. Sve to odjednom stane pri ulasku u tunel.
(Ne vidim pisati. Čekam svjetlo.)

Nebo.
Nakon izlaska iz tunela nestadoše polja, rijeka i tri i pol šume u nizini. Ostadoše brda, šumovita i ne… I nebo. Nebo je i prije i poslije tunela isto. Samo nebo. Samonebo. Samonebeski se oblaci izmijeniše. Oni prije tunela su nestali, ali ih zamijeniše novi.

Staklo.
Staklo također ostaje nepromijenjeno, umrljano je otiscima prstiju i prije tunela i poslije tunela.
I za vrijeme tunela.

Tunel.
Tuneli su zanimljivi. Kad isključim racio, naizgled kao da prelazim iz prividno poznatog svijeta u neki drugi prividno nepoznati svijet. Astrofizičari su, siguran sam, zahvaljujući tunelima izmislili crvotočine koje spajaju različite svemire. Tuneli su vrlo zanimljivi mojem osjetilu vida.
I metafizičarima, također. Na kraju tunela oni uvijek »vide« svjetlo.
(Ja ga vidim i na početku, ako se okrenem i pogledam unatrag.)

Zaplet.
Nameće se pitanje: zašto uopće ulaziti u tunel da bi se vidjelo svjetlo? Dobro, znam, ne ulazi se u tunel samo zbog toga. Ulazi se i zbog toga da se iz jednog svijeta pređe u drugi. Opet, nameće se i pretpostavka: možda ne trebam ulaziti u tunel, možda sam stalno u tunelu.

Kulminacija.
Eto, meni život izgleda kao tunel. Dugačak tunel koji prolazi ispod planina, rijeka, mora, svježeg zraka, kroz planete, kroz maglice, kroz vrijeme… Sve je to tu negdje, znam to, siguran sam u to, ali nekako ne vidim to jasno. Na početku je bilo svjetlo. I na kraju je svjetlo. (Kažu metafizičari)
Između su razni odvojci, odmorišta, liftovi, elevatori, stepenice…
Kretanje u tunelu trebalo bi se kontinuirano odvijati od svjetla na početku do svjetla na kraju. Zaustavljanje je opasno pa stoga nepreporučljivo. Osim na odmorištima. No, s njih se je kasnije otežano vratiti u kontinuitet tuneliranja.
Postoje i pomoćni izlazi za slučaj nezgode i nemogućnosti daljeg napredovanja k svjetlu na kraju tunela. Zaključujem da ne znam postoji li uistinu razlika između svjetla na kraju tunela i onog do kojeg se dolazi pomoćnim izlazima. I dolazi li se do svjetla ili se samo ulazi u novi tunel. Također zaključujem da uistinu ne znam postoji li razlika između svjetla na kraju i onog na početku. Svjetlo s početka mi je poznato, doduše ne baš previše dobro jer je pomalo izblijedilo sjećanje na njega, a ono na kraju mi je totalno nepoznato. Kao i ono do kojeg se dođe pomoćnom izlazom.

Rasplet.
Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju. Kontinuirano tuneliram. Razlijeva mi se svjetlost pred očima u crvenu, žutu i zelenu. Prolaze razna ograničenja, upozorenja, naređenja, određenja, dopuštenja… i natpisi koje je teško uočiti pri brzinama tuneliranja. Kao na primjer: pomoćni izlaz.

Foto: www.pexels.com

Andreja Malta: U zagrljaju Šume Striborove

Ti, moj nerođeni brat blizanac
i ljubavnik,
ja, tvoja nerođena sestra
i ljubavnica,
jednom začeti, plodovi incesta
u utrobi naše nesuđene majke,
pamtiš li, poput mene,
koliko smo puta predvečer
lutali Šumom Striborovom,
zaigrani u pomalo čarobnu nadu
našeg istinskog postojanja,
u jezivom svijetu
gdje se nismo plašili ni duhova,
ni onih zlih, ni dobrih uplakanih duša
koje su izgubljeno lutale
između drveća uz šuškanje
otpalih listova.
Sisao si mi krv u žilama,
kao što sam tvoju sisala i ja,
tako smo se hranili ne bismo li preživjeli
u nagovještaju mračne slutnje
kako nikada nećemo biti rođeni.
Jedne noći,
iznenada,
pogodila nas je hladna oštrica
željeznog noža
i iscurili smo zajedno u mlazu krvi
iz iskasapljene utrobe
uz očajnički krik naše nesuđene majke
čija je slabašna, krvava ruka
iskopala mali humak
i stavila nas zajedno, natopljenima krvlju
u hladnu zemlju,
pokrivši nas otpalim lišćem
koje je mukom skupila s poda.
Nije se pomolila, nije se prekrižila,
nije se od nas oprostila.
Od tada ti i ja
živimo u toj šumi, stoljećima.
Ni rođeni, ni mrtvi
još uvijek u krvi,
volimo se poput Pirama i Tizbe*,
u zabranjenoj ljubavi
između grana, između lišća,
u crnim noćima i danima bez
zrake rumenog sunca,
u vječnosti,
u bajkovitom majčinskom zagrljaju
tajanstvene šume,
Šume Striborove.

———

* Mitološki ep rimskog književnika Publija Ovidija Nazona

foto: www.pixabay.com)

Igor Petrić: Zvijezda

Mrak svuda
Oko mene tama
Ništa ne vidim

Osjećam
Neku čudnu i odvratnu
Gorčinu u ustima
Koja ledi mi ruke
Krvave od suza
I tako iz dana u dan
Dan za danom
Polako i nezainteresirano
Vrijeme
Kao da gmiže
Zmijskim tragom
Do usamljenih stratišta
Davno zaboravljenih ratova
Moje osobnosti

Praznina
I ništa …
Ništa ne čujem
Praznina
I ništa …
Ništa ne vidim
Osim ZVIJEZDE na zapadnom nebu
Kako treperi nevinom svjetlošću
Dok teški oblaci polako
Proždiru njezine sestre
Njezine snove
I nade
Za novo postojanje
Praznina

Mrak svuda
Oko mene tama
Ništa ne vidim

Foto: www.pexels.com

Maja Šiprak: Spektar tame

Što je prvo počelo
dodiri očima
bockanje riječima
ili sramežljivo prodiranje
isprepleteno u osmicu šarenih lampiona

izgledalo je kao večernja bonaca
prije boce vina
da se skupi hrabrost
tijela drhte od lakog povjetarca
skrivenog u razigranog makiji

noć se sliježe kao prhki biskvit
mami na radoznalo istraživanje
tko da sad misli na san

neizgovoreno pitanje
ne traži odgovor
nego zahvalnost
je li počelo?
kad?
kako će završiti?
ili je to samo beskonačno opetovanje
po spektru tame
u traganju za vječnom harmonijom

Foto: www.pexels.com

ODABRANI AUTORI RUKOPISA 40

Na konkurs za Rukopise 40 – Zbornik poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije (izdavač: Dom omladine Pančevo), ove godine radove je poslalo 395 autora sa ex-JU prostora, a petočlani žiri iščitao je preko 1000 pristiglih pesama i priča. Od pomenutog broja, u ovogodišnjim Rukopisima mesto je izborilo 69 autora, što je i apsolutni rekord u odnosu na sva prethodna izdanja zbornika. Kao i nekoliko godina unazad, i ove godine više je zastupljena poezija nego proza, a žiri i organizatori posebno su zadovoljni sve boljom regionalnom saradnjom i veoma dobrim odzivom mladih autora.

Odabrani autori po državama su: Biljana Dimko, Stefan Markovski, Mihajlo Sviderski, Darko Dimeski, Marijana Jančeska, Iva Damjanovski (Makedonija); Katja Gorečan, Nina Kremžar, Sara Fabjan, Jernej Kusterle (Slovenija); Monika Herceg, Tino Deželić, Goran Čolakhodžić, Antonio Karlović, Luka Stjepan Delić, Tomislav Augustinčić, Lana Bojanić, Vigor Vukotić, Denis Ćosić (Hrvatska); Uroš Bojanović, Emina Đelilović, Nermin Delić, Armin Stefanović, Enesa Mahmić, Nikola Mikić, Nikola Rončević, Đorđe Maksimović, Mladen Topić, Emina Osmić Hajdarević, Merima Handanović (Bosna i Hercegovina); Marija Dragnić, Jovana Bojović, Nataša Gudelj, Barbara Delić, Jana Radičević (Crna Gora); i autori iz Srbije: Marija Matić, Vesna Barzut, Ognjen Aksentijević, Damjan Unčević, Stefan Stanojević, Sara Mađar, Vladana Plavšić, Sara Spasić, Ivana Dimitrijević, Goran Stamenić, Snežana Nikolić, Zoran Bar, Tamara Krstić, Svetlana Savić, Natalija Jovanović, Aleksandar Stanić Škodrić, Danilo Brakočević, Milica Milosavljević, Sanja Filipović, Marko Kragović, Dejan Kanazir, Jovan Marković, Hristina Damjanović, Nevena Popović, Ajtana Dreković, Selvija Ferizović, Nikola Dojić, Igor Ivanišević, Aleksa Bošković, Petra Vidaković Cvetković, Stevan Tatalović, Aleksandar Slavković, Sergej Lovreković, Nikola Marković.

Žiri je radio u sastavu: Jasmina Topić (glavni urednik), Dragana Mladenović, Srđan Gagić, Ana Ristović (Slovenija) i Zvonko Taneski (Makedonija).

Promocija Rukopisa je ove godine planirana u okviru trodnevnog mini-književnog festivala koji će se održati od 18. do 21. maja u Beogradu i Pančevu. Odabrani autori biće kontaktirani i obavešteni o detaljima dolaska i o programu manifestacije. Oni, koji ne budu bili u mogućnosti da se odazovu, dobiće autorske primerke na adrese navedene prilikom slanja radova. Organizator, Dom omladine Pančevo, i žiri zahvaljuje se svim autorima koji su učestvovali na konkursu, a poziva i autore i publiku da prate zvanične stranice (veb i Fejsbuk) Doma omladine i Rukopisa i da uzmu učešće u programu koji će biti realizovan u maju.

Miro Škugor: Mome nerođenom djetetu

Ako se ikada rodiš, posvema ćeš sličiti svojoj majci.

Da se sada prošećem među redovima u kojima još nerođeni s nadom čekaju na rođenje, neprestano mijenjajući spol i fizionomiju, mogao bih te prepoznati jedino po ponekoj crti njezina lica ili boji njenih očiju.

Ti bi me vjerojatno jedva zamijetilo.

Možda me ne bi ni pogledalo. Djeca prepoznaju očeve tek nakon rođenja.

Nitko te ne bi volio više od mene.

Živo ne nastaje iz neživog. Život nastaje iz živog. Život se ne ponavlja. Život se proširuje. Zajedno sa sviješću.

Uz svesrdnu pripomoć ljubavi. Mamine i moje ljubavi. Svih naših ljubavi. Koje su upravo sabrale vrijeme u kritičan broj godina. Za tvoj dolazak. Za tvoju ljubav.

Ne bih volio da ostaneš nerođeno.

Makar se jednom rodilo kao dijete nekog drugog. Makar moje opraštanje od života u ovom svijetu nikada ne bude u potpunosti završeno. Makar ostao dužnikom ovdašnjih smrti.

Skliznućem u lokalnu besmrtnost.

Foto: www.pexels,com