Igor Petrić: Čovjek izgubljenih sjećanja

Duboko u nutrini vlastitog ponosa
mali čovjek tiho plače, jeca
nad životom kojeg živjeti više ne zna.
Sve nekako i proći će osim ožiljaka vremena
utisnutih duboko, duboko pod kožu,
a oni izbrisat se ne mogu.
Ništa se ne događa, ne mijenja danima.
Nitko ne vidi i nitko više ne pita kako mu je.
Gdje nestale su sve te male riječi utješne?
Gdje razum počinje, gdje završava?
Pita se,
sav u grču vlastitog egoizma koji u bol se pretvara,
nepodnošljivu bol koja razjeda ga iznutra.
Ničega nema, sve nestat će kada pusti
posljednju suzu svog potrošenog života.
Ovo svijet je čudan, nepoznat
i čini ga ranjivim danas,
ranjivijim no inače, jer danas,
danas je poseban dan,
dan kada ostavlja samoga sebe,
svoje tijelo bez riječi,
svoje tijelo u slikama.
Nestrpljiv, pita se zašto,
zašto svemu ovome još nije došao kraj?
Pita se, skriven od ljudi i samoga sebe,
skriven u ludilo vlastitih promašaja.
Ništa se ne događa, ne mijenja danima,
koji kao nacrtani nespretno vise iznad ponora
u koji nestabilan um izgubljenih sjećanja polako ponire,
duboko, duboko sve do dna,
povlačeći za sobom cijeli jedan svijet
stvoren davno samo za njega.

Foto: www.pexels.com

Predrag Kisić Kisa: Tri ratna havera – epizoda Popušeno djetinjstvo

Kako je i zašto ludi Kisa počeo da piše?

Napomena glasi; ROMA SIJAM?
—————————
Mogao bi’ ja vama pričati tu priču sedam dana bez prestanka, al’ bojim se nestaće mi rakije. Pa ćemo ovako.

Noć pred paljenje bratskog naroda, punili smo pelene Rajče, Cane i ja. Stari mi je pio s jaranima. Ranka plela prve pape. Bilo je dobro vrijeme, kažu. Znate ono, puna kuća, puna slamarica, pun zamrzivač, svi na okupu, srećni, zadovoljni, familija sretna, hvala druže Tito i ostale pizde materine od lijepog života.

A onda, onda umjesto u obdanište Kisa vam zbriše u izbjeglištvo, u Niš. I tamo vam ja prohodam, u izbjeglištvu. Par mjeseci kasnije, dođe stari po mene, i gle čuda, nije me prepozn’o. A ne bi vala ni ja njega. I tako, umjesto nekih uspavanki, čitanja bajki, meni granate fijukale iznad glave, padale po dvorištu. Umjesto u krevetac, ajde Kisa u podrum da glava ne ode na zid. Umjesto da trčimo po parkovima, mi smo trčali ispred nišana. Umjesto da gledamo zvijezde kako padaju, mi smo gledali kako granate padaju i gore sela u brdima. Igrali smo se žmurke, al’ one koga ne nađu on preživi. Umjesto na predstavu, u pozorište, ili na koncert, mi na terasu pa gledaj tenkove i vojsku kako prolaze. Al’ šta ćeš.

Mogao bih vam ja pričati i o ulici 27 marta. O Rajčetu i Canetu. Al’ šta mi to sad vrijedi. Eto, trčali smo bosonogi uskim sokacima. Šutali lopte za flašu soka. Pola cigle je stativa. Nekad je zgazi auto, nekad neko njome razbije glavu nekome. Umjesto u vrtić ili u muzičku školu, ili gdje je već normalno i uobičajeno da djeca idu, mi smo skakali po ruševinama. Znate, lijep je život u 32 kvadrata kad je nas sedmoro. Misle ljudi, lako je tebi, ti si bio dijete, ne sjećaš se. Eto nek je tebi bilo teže majku ti jebem. Meni su oduzeli djetinjstvo i za čitav život me unazadili. Kako god i kuda god, Kisa deset godina kasni. Kasni i država, kasnimo svi.

Kasnio bi i Rajče da ga nije progut’o požar jedne večeri kad mu je čerpićara izgorila do temelja. Al’ čudo, ostala je violina. Samo nikad više nikom nije zasvirala. Mogu i ja sad svirat’, da ne kažem kome. Al’ da vam kažem još koju.

“Kroz živote nam je curila mladost, kao potok što teče kroz kras.”

E, curilo nam je djetinjstvo, samo niko ga nije zakrpio, curio nam je život, curilo vrijeme, sve u potok, u vodu, u ambis… u pizdu materinu lijepu! Prelila se prošlost u budućnost. I pitam se sad, čiji smo to mi plaćali ceh? Čiji ceh sad plaćamo? Rajče i ja zadnji put smo sjedili na betonskoj ogradi od sitne cigle izbušene mecima. Rajče je svir’o violinu i plak’o k’o što nikad nije plak’o. Duše mu ciganske, k’o da je znao da će sutra veče stradati u požaru. S nama je bio i Cane. To je onaj o kome vam još nikad nisam pričao, a s njim sam započeo dva poglavlja u životu. Prva cigara. Prva piva. Uh bogati, pa i prvo pijanstvo, ali je ono došlo kasnije. Tako nas naučio život, tako nas naučio rat.

Došlo je onda kad se sabralo čitavo djetinjstvo u jednom uzdahu, u jednu misao, u jednu emociju, u jedno saznanje koje reže sve što ljudsko u sebi imaš, kao grkljan kad britva presiječe, tu više života nema, ostaju samo trzaji poslednjih atoma snage bića željnog života, i kad nas je puklo i raznijelo k’o što nas nijedna granata nije raznijela, ni u Sarajevu, ni u Ilijašu, a da jeste, manje bi nas rasula, ovako, rasuti smo u komade koje ni Bog više ne može sastaviti. I tako.

Zašto sam počeo da pišem i kad? Ajde da i to kažem. Bilo je to jedne noći. Vratim se kući, sa basket terena gdje smo ispijali neko pivo, legnem u krevet, a pred očima kiša sjećanja, stotine prizora, i odnekud dođoše riječi, dođe zvuk Rajčetove violine. Osjetim vreo asfalt uskog sokaka iz mahale, osjetim vjetar na licu, vlagu, mem i prljavštinu devedesetih, bijedu, strah i glad. Sjetim se snova. Sjetim se prvog dima cigare. Piši budalo, nešto se iz mene oglasi. Piši. I ja počnem da pišem. Počnem dušu da ispovjedam na papir. Počnem svu bol, svu gorčinu i tugu, sav bijes, mržnju i svo gađenje da prosipam na papir, kao što je jedno proljeće ’92 prosulo krvavu sudbinu u utrobu našeg djetinjstva. Počnem bilježiti sjećanja ne bi li pobjegla iz glave, ne bi li ih se konačno oslobodio.

Milion puta sam pomislio, što ne postoji neka granata da raznese i pobije sjećanja, majku mu. Al’ nema takvih. Nama su hirurzi velike civilizovane, demokratske, herojske zemlje što pobi i porobi milione duša, vadili dio po dio života, dio pameti, dio od svega što smo imali, humano, bez anestezije. Jedino nam ni frtalj duše nisu mogli amputirati. Danas ništa ne može da zamijeni i anestezira ta sjećanja. Jedina mogućnost da ih se riješimo bilo bi njihovo potpuno predavanje zaboravu. Jer zaborav ti je jarane, jedini kraj, jedina konačna smrt. Kad te pokrije zaborav, ni Bog te vaskrsnuti neće.

I šta još da kažem? Roma sijam? Jebiga, ni ja ne znam. Odrasli smo u mahali, podig’o nas rat. Rajčeta pokriva ilovača. Cane i dalje tumara poljima sjećanja, lozom reže jetru i proklinje dan kad se rodio. A ja sad pišem pisma i pjesme, pišem priče i romane. A šta ću s tim? Niko ne zna. Cane mi je dao prvu cigaru, s njom sam u zubima je držeći, uzdignute glave hodao kroz mahalu, a danas s olovkom u ruci dižem spomenik popušenom djetinjstvu.

Sviraj Rajče, duše ti ciganske, sviraj!

Foto: FB Predaraga Kisića Kise

Robert Janeš: Dvijetisućesedamnaestogodišnja

Recimo, ja bih sad nacrtao kukuruzno sunce,
ne suncokret, mada bi izgledalo slično,
sastavljeno od zrnja, to vam je poentilizam,
ispod bih skuhao cušpajz od Van Goghovih boja,
a samo zato što zima ne počinje prvi dan u godini.
Stvarno, to me izuzetno iritira budući da je danas mrazno
pa iz apšisanog ormara boje lavande
iskapam debelu vestu boje sirove vune
ili prošlogodišnjeg sladoleda od vanilije,
tešku poput pečenog odojka kojim su neki napunili želuce
i dok je širim na svjetlu onog kukuruznog sunca
gledam budućnost kroz rupe od moljaca:
vidi se uglavnom mrtva priroda od sarme,
orehnjače i francuske salate koju francuzi zovu
ponekad salade russe, a uglavnom macédoine de légumes
što ima veze s Aleksandrom, ali ne i mojom vestom
koja nije poantilja, već poentilistički pogled na život
u godini koja već nekoliko dana postoji na zidnom kalendaru.
No, postoji problem u broju rupa, brine me ona jedna,
tristošezdesetšesta! Kud li da je djenem?
Morat ću kompromitirati to sunce i slikati ga
nesimetrično masnom spiralom koja svršava
u beskonačno dalekoj točci.

Foto: www.pexels.com

Jelena Stojković Mirić: Devalvacija

U tom kutku gde mi pokatkad izrastu
čađava krila i zarđali prsti
zapalim mirišljave sveće
i krenem sasvim drugom stranom od spaljivanja prstiju
biće da je to šrapnel kukavučluka
zbog onih putovanja zagrcnutih ozonskim udasima
kad mi iz kose raste
tiha kiša
obraz dotičem ljubičatim krilima
a zelene ruke nebo napune podivljalim lotosima

u očima mi odsjaj kojim te nikada nisam uspela obuhvatiti
u tom kutu iznova buncam
Da sam se rodila kao zvezda
Glupost, njihova sveobuhvatnost sporo putuje
postale su klošari
spavaju pod mostovima u kartonskim kaputima
žicaju za pivo ispred supermarketa
mada niko ne veruje, ni ti
devalvirala je romantičnost
kao i život i smrt
kao ljudi od kojih su življe lutke u izlozima
(mada) viđam neke koji žderu na ulici
pitam se, kad su izmislili kioske hot-sapiens
mislim tamno-sivo slušam jezikom
u porubu haljine nosim bele oblake
da te podignem i iščupam iz korena
u kome stoji epitaf
da sam umrla najpre u tvojim snovima
potom u zori
bosiljku mladosti
i kako god se otelotvorim to je nedovoljno
za zrnevlje istine koje bi trebalo proklijati u neopipljivom

treba spaliti ove prste i kosti
možda konačno zaborave mastilo

crnohumorno se smeškah kako vidim kao Klod Mone
prošlo je od tada par poderotina na košulji od trešnjinog tila
više se ne smejem
željne mi oči oštrih ivica
guše se pokreti u akvarelu
jednom ću izaći odavde
napipavajući obrise
samo da ne bude kužna godina svilenih buba

treba spaliti ove prste i kosti
možda konačno zaborave mastilo

Foto: www.pexels.com