Krunoslav Mrkoci: Red i kaos: Stvarnost i podsvjesno, san i java

Zašto ljudi moraju sanjati, a umjetnici stvarati? I zašto projekt znanosti (napretka) nije uspio usrećiti ljude na zemlji?
Potaknut sljedećim tekstom Milana Zagorca:
________________________________________________________________

Sva Priroda hram je gdje stupovi živi
Izrjecima mutnim ponekad se glase:
Kroz šume simbola čovjek probija se
I pod njinim prisnim pogledima živi.
(Suglasja, Baudelaire, preveo Z. Mrkonjić)

Nel mezzo del cammin di nostra vita
mi ritrovai per una selva oscura,
ché la diritta via era smarrita.
(Dante, Pakao)

Pjesnik je čarobnjak. On je alkemičar, i to ne neki patetični jadnik koji želi od govana pitu načiniti, nego stvarni kovač i alkemičar s jednom nogom na rubu provalije kamo ga vodi zvijezda, a s drugom na još uvijek čvrstome tlu banalnoga života gdje ga eventualno pridržava zvijer. Pjesnik je stoga na stalnome rubu, on je sam po sebi granični slučaj. Pjesnik ne može biti normalan, on može biti tek normalnjak, dakle, netko tko se radi zaštite vlastitog integriteta pravi normalnim ne bi li se spasio od čerečenja mrtvih koji misle da su živi.
Pjesnik unosi distorziju u temeljni narativ svijeta. Jer temeljni narativ svijeta je, upravo kao i simboli koji ga čine podložan stalnoj promjeni. Ukoliko se ne mijenja, on sigurno propada.
Pjesnik stoga zalazi u mračnu šumu, naravno, na sred životnoga puta, kada ga je kumulirano iskustvo osiguralo svim potrebnim instrumentima za preživljavanje, probijajući se kroz simbole, od kojih su mnogi toliko nepodnošljivi da izazivaju bol pa čak i fizičku smrt (“slučaj Kamov” kao paradigma).
I, ne, nisu ti simboli nešto arbitrarno, kao, dogovorit ćemo se, kume, što će biti simbol, a što neće. Oni su promjenjivi gradivni elementi naše svijesti koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu. S djelovanjem vremena taj će red postajati iznova kaos pa zatim opet postajati red kada se u njega unese pjesnik ne bi li opet iznio istinu.
Umjetnik, a ja ga zovem pjesnik, kako kaže Kandinski, harmonizira te nasrtaje sadržajnih mjehura punih potencijala “u svijetu”, dakle, predočuje ih drugima.Po povratku iz šume, pjesnik ima zadaću objaviti ono što je vidio. To je zadatak govorenja istine, koja nije sazdana od gluposti nego od najbitnijih stvari koje čovjeka čine čovjekom.
Tada je umjetnik ujedno i prorok. Žrec. Alkemičar.
Tek nakon toga je zanatlija, dobar obrtnik.

________________________________________________________________

Napisao sam sljedeće (što se pojavilo u mom umu kao posljedica dugogodišnjeg bavljenja tom problematikom):
– Treba li čovjek u životu sve kontrolirati, i može li se u životu sve kontrolirati po (logičko-analitičkom) principu znanosti?
– Što je kaos, a što red?
– Je li kaos uistinu kaos, ili tek nešto što ne razumijemo?
– Koja je uloga umjetnosti i umjetnika na ovom svijetu?
Pa napisah, kao što rekoh, sljedeće:
1) Red i kaos – izvrsna dijalektička matrica prisutna od davnih vremena – “koji udovoljavaju nužnosti stvaranja reda u kaosu” (Milan Zagorac) – povlači automatski pitanje slobode ograničene i određene nužnošću i potrebom. Kakva je i kakva može biti sloboda (pjesnika i umjetnika) unutar već zadanog i određenog svijeta, osim ako pjesnik nije luda koja taj isti svijet dovodi u pitanje?
2) Znanstvenici su pokušali stvoriti red i sistematizaciju pomoću znanosti u svijetu, ali su stvorili tek kaos u čovjeku (i prirodi).
Jednu religiju i vjeru pokušali su zamijeniti drugom; oduzevši čovjeku nadu u nebesa, ponudili su mu da sudjeluje u napretku na zemlji. Čovjeku je potreban njegov kaos nesvjesnog, nepoznatog i podsvjesnog – kao zemlja snova i budućnosti usred sadašnjosti; znanost je negirala religiju i ismijavala umjetnost kao nepotrebnu djetinjariju. Zabranjivao sam sebi sanjati i imati snove, sve dok nisam obolio od insomnije. Postalo je jasno da je nemoguće spavati i odmoriti se i opustiti se u životu bez sanjanja i bez snova. I zapamtimo: kaos je naziv za red kojeg nismo u stanju vidjeti, prepoznati i dokučiti. Taj i takav kaos je nužan svakom čovjeku, a naročito umjetnicima – on je preduvjet postojanja; bunar iz kojeg proizlazi njihova kreativnost. Bunar kaosa nužan je za osjećaj reda i za uspostavljanje ravnoteže u životu. Poželimo li ukinuti bunar kaosa čovjekove svijesti i podsvijesti, dobivamo u ljudskoj psihi sliku jednoobrazne i sive stvarnosti, svedene na puku funkcionalnost i utilitarnost, koja dovodi mnoge ljude danas do toga da gutaju antidepresive.

Foto: www.pexels.com

Slaven Posavac: Želje i pozdravi

Želim toliko toga…
Od kuda početi?
Kao i uvijek, najbolje od tabana.
Želio bih da nisu ravni.
Želim cipele 7 milja duge, kao u nekoj priči
koje se ne sjećam najbolje.
Želim hlače koje su taman.
Želim majicu u kojoj se osjećam taman.
Želim jaknu koja ne krvari perje ili mucice.
Želim kapu koja mi ne kolje živce.
Želim nositi sunčane naočale, a da ne mislim
kako je sve što vidim lažno.
Kad smo kod toga, želim vidjeti istinito,
a ne ovako s nekom mješavinom plastike
i izmišljenih stvari zaljepljenih na šarenicu…
Vidim samo laž.

Želim da sam se ja sjetio pojma “mjesto za dvoje”.
“Svijet je fantastičan gledan preko njenog ramena”?
Da sam se bar i toga sjetio.
Želim biti kućni prijatelj s Williejem Nelsonom.
Sa Snoop Doggom bi činili Sveto Trojstvo.
Želim skuhati dobru rižu.
(Ubijte me, ali uvijek ju nekako zeznem.)
Želim biti savjestan radnik, a ne da mi posao bude tlaka.
Znam, nije fer, tražim previše, ali ovo su moje želje,
šteta bi bilo da propadnu.
I ovo je moja priča.
Želim pisati tuđe priče, dati riječi drugima.
Želim biti za druge, a ne samo za sebe.
Malo sam si već dosadan.

Želim biti dobar, a ne se samo pasivno truditi.
Želim biti namjeran, a ne ovako slučajan.
Želim da se odlasci i dolasci razdvoje,
jer isti su zar ne? I ne znam što je gore.
Želim se dobro naspavati.
Želim da je svaka pjesma
makar malo
za nju.

Želim da ih je više bez i jednog spomena nje.
Želim se osjećati manje krivim zbog toga.
Želim biti bilo koji patuljak osim Ljutka.
Želim se prestati smijati svojim forama.
Želim prestati biti jeftin samo radi naslova.
A sad vas pozdravljam.

Foto: www.pexes.com

Florian Hajdu: Devla, Devla, Devla!

Danima nedeljama teglim telo na kostima koje samoznano apatično vegetatirano prestaje da živi, ostalo je u brutalnoj lažnoj nadi, ostavljeno je, poput žrtvenika zahvalnosti sotoni da mu se smiluje milom, silom, ili nikako, osećajno zaključano, bez ključa, u životnoj moći, sveukupnom htenju, volji, totalnoj snazi, formi, osećanjima, svekolikoj ljubavi, dogovorenim futurističkim zauveknim osećanjima, lepršavim igrama leptira na, u, rajskom cvetu ispod podpupčja kada uzbuđeni žmarci šapatom, milovanjem, ubrzanim disanjem, grčenjem, siktanjem, jaucima, ječenjem ulaze u telo, obuhvataju bilo, stablo kičme, kičmenu moždinu, kad se koža na unutrašnjim butinama ispod otvorenog vlažnog devičanskog izvora, svekolikog molitvenika vrelog, višeslojnog, uvek nove obnovljene obnavljane školjke sveoblikne počne od lahornog maznog milovanja nadimati guščoježiti i zvati zovom iskona ljubav svetu prvu pravu da ispuni želju stvoritelja i da bič božji mišić vakolikih sreća udovolji uželjenju svih svetovnih želja i izluči predozirani opijum za dvoje poput zova indijanskog bubnja za vatrenu igru krštenja prve ljubavi u oplođenju… nevidljivi ključ života kršten je u crkvi, zauvekno, sa crvenim krovom u centru sela, na pijačni dan, kada je zvono u prvom razredu za poslednji čas odzvonilo, najlepša učiteljica na svetu izašla poželjena, ulica srpska ostala blažena, a divni virtualno magnetni glas audio ključovlasnice objavio da je jedan život pre kraja sveživotno doživotno zaživotno zaključala… Devla, Devla, Devla!

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Subverzivno srkanje juhe

Moramo tu i tamo srkati juhu, moramo si dopustiti tu slobodu, kako bismo bili kontroverzni. Mogućnost kontroverzije je kao neka subverzivnost koja se otkriva u malim stvarima, a potom se širi logikom slobode i opuštenosti i na sve ostale stvari. Namjerno sam upotrijebio riječ ostale, a ne druge jer ostale sadrži mnogo više samoglasnika i glas s te ostavlja dojam otvorenosti, za razliku od druge, riječ koja sadrži u sebi i asocira na nekakvu zatvorenost. Mladi ljudi ne vole jesti juhu. Ali što si stariji, juha ti postaje draža. I riječ draža je lijepa riječ.

Da, možda i je srkanje juhe u javnosti u skladu s bontonom. Ali tko od građana zna i poznaje sve te tamo neke knjiške propise bontona ? Ljudi u našim krajevima smatraju da stvari koje su glasne nisu dobre niti pristojne. I zato neke stvari koje obavljaju u javnosti pokušavaju obavljati što tiše jer smatraju da su samim time pristojniji i da ne smetaju drugima. Ljudi u našim krajevima većinom ne vole se isticati, osim onime što se smatra da je društveno prihvatljivo, npr. kupnjom mercedesa ili bmw-a, novim i skupim tenisicama i markama odjeće, novim smartfonom, itd.

Vole isticati sebe u svemu onome što smatraju da je društveno prihvatljivo. Manje vole isticati svoju slobodu kršenjem općeprihvaćenih normi svoje sredine. Jer čovjek od malih nogu, i to nesvjesno, upija mentalitet svog društvenog podneblja i okoline, sve dok taj mentalitet po automatizmu ne postane dio njega. A onda on ili ona, ne mora više niti razmišljati o svom mentalitetu, o tome što je društveno prihvatljivo, jer već zna što jest prihvatljivo, a što nije, pa ga onda samo slijedi, bez razmišljanja.

Možda i neću nešto postići subverzivnim postupcima u javnosti, koji niti ne krše zakon, niti ikome čine išta loše, osim što su čudni i neobični. Netko će možda pomisliti ili reći: Gle ove neotesane budale; ili gle čudaka! A možda neće reći ništa jer u tom datom trenutku nitko ništa neće niti primjetiti. Da, i naša mala subverzivnost u javnosti ponekad, u odsutnosti pažljivog promatrača, može proći nezapaženo … Ali ipak, možda će netko vidjeti i primjetiti što smo učinili, i da to nije u skladu s uobičajenim ponašanjem u takvoj situaciji, pa će reći ili pomisliti: Gle onog tamo… kako si on može dopustiti takvu slobodu da radi po svom i da bude drukčiji od ostalih? Pa na kraju krajeva, to što radi i nije nelogično … Zašto i ja ne bih mogao biti takav; tako slobodan?
Da bismo bili subverzivni u svakodnevnom životu, potrebno je biti prijatelj logike i stalno propitivati društveno nametnutu naviku. I onda slijediti logiku; ne zbog društva i drugih, nego zbog sebe.

Širenje logike i slobode subverzivan je čin kreativnosti; baš poput srkanja juhe u sredini koja ne poznaje knjiški bonton.

Foto: www.pexels.com

Ivor Kruljac: O, Suzana…

Subota je navečer. Ako je Josipa samo malko pijana, onda Afrikom hara morbidna pretilost. Kratko se onesvijestila, ali sada barem može hodati prema doma iz kluba Roko. Svježi zrak i šetnja prema Jarunu olakšavali su joj mučninu. No, znala je kakav je pakao čeka prije sna, ali i sutra ujutro. Bilo bi lakše da joj se netko pridruži večeras. Međutim, samo se zbarila s nekoliko tipova i jednome pomogla rukom jer je bio zbilja sladak. Našla se pred pješačkim mostom iznad Save, koji Jarun spaja s novim Zagrebom. Ispred nje, kraj lijeve ograde, stajao je muškarac. Kako mu se približavala, shvatila je da je u crnom odijelu, poduže sivkaste kose i povećih hipsterskih naočala koje su naglašavale žalosno lice. Možda je pijana, možda je to odijelo ili njegov zreliji izgled, no to je jedan od najprivlačnijih muškaraca koje je srela. Primijetivši je, muškarac spusti pogled i rukama se primi za ogradu. U idućem trenutku, podignuo je nogu penjući se na ogradu. Ipak, namjestivši se, još uvijek nije skočio, već je izvadio neku uokvirenu sliku, pogledao je s uzdahom i bacio u Savu. Potom je ostao na istoj poziciji, kao da skuplja hrabrosti da je slijedi. Gledavši ga, izuzevši Savu umjesto Severn i vedro nebo bez kiše, Josipa nije mogla ne primijetiti podudarnosti s Hurtsovom pjesmom „Wonderful life“. A kako pijanstvo potakne na šašave stvari, tako ona zapjeva pred potencijalnim samoubojicom: “On a bridge across the Severn on a Saturday night…”
– Molim? – prekine je muškarac.
– Ništa – reče Josipa prestrašeno jer nije mislila da će je čuti.
– Čuj…
– Josipa – predstavi mu se.
– U nevolji sam pa ako nemaš ništa protiv, ne želim društvo.
Josipi je srce lupalo osjećajući kao da je nešto doista u zraku. Kratki pogled prije nego se ponovno okrenuo prema rijeci, učinio je sve razumljivim.
– Ne puštaj! – vikne zgrabivši ga. – Nikad ne odustaj, život je predivan!
Poljubila ga je. Iako je bilo za očekivati, nije se rasplakao na suvozačkom sjedalu. Auto je bio njegov, a Josipa prepijana da vozi.
U jednom treptaju, već su bili u sobi ispred kreveta u njegovom praznom stanu.
Prsten na njegovoj ruci koja joj je grabila sisu, upućivala je da je nekoć bio obiteljski čovjek. Stala ga je razodijevati uza zid , a poljupci su gorjeli poput vatre.
– Počinjem vjerovati – reče držeći je u rukama. – Predivan je život.
Josipa se brzo vlažila. Novi treptaj i već su bili goli pod plahtama usred seksa. Dok se zabijao u nju, čvrsto se uhvatila za njegova leđa. Gledala je u strop i razmišljala koliko ima sreće. Ovaj vjerojatno neće otići čim se oporavi od ejakulacije, a ona zaspi. Ovakav tip ne može biti ološ. Još ako joj ujutro pripremi kavu i doručak, mamurluka praktički ne bude ni bilo. Kao i očekivanih noćnih mučnina. Ubrzavši ritam, njen bezimen ljubavnik najavio je svoj skori svršetak. Ruke su mu s guzice prešle na bokove, a potom joj mjesile sise. Nakon toga, ruke joj je stavio na vrat. Čvrsto ju je stisnuo i spriječio dotok kisika, pritom stenjući. Svršio je, ali stisak nije popustio. Njegov pogled postao je zlokoban. Izgledao je poput kobre koja nakon svog ugriza čeka da plijen umre. Uznemirujuće, psihopatski. Zaustavio se u njoj, nepomičan i očaran njenim plavičastim usnama. Vidjevši prva treperenja na tamnom licu svojeg ljubavnika u mračnoj sobi, Josipa je shvatila da je ovaj nije davio kako bi lakše doživjela orgazam (usput, nije bila ni blizu). Brzo, mora se boriti. Pokušala mu je naći palčeve i savinuti ih kako bi popustio stisak. No, nije ih mogla locirati. Sve je slabija. Tada mu je tek primijetila blago klempave uš is kanalima širokima kao da je i on nešto primio u njih. K tome, njeni prsti imaju plave umjetne nokte. Samo da ih zabije i spašena je. Podigla je ruke, no onda ih zaustavila u jednoj točki u zraku. Čak i ta trenutna visina joj je postajala sve teža za održavanje. Pospana je, demotivirana, željna kraja. Ruke su joj naglo pale na plahtu kreveta. Trepereća poruka očiju je poput televizora punog mrtvih piksela snimala njenog ubojicu, prije nego je sve nestalo.
Đubre (zovimo tako našeg ubojicu u znak osude njegova zločina), nakon što se obukao zapalio je cigaretu. Popušivši je, iz ormara u kuhinji izvadio je nekoliko vreća za smeće i u nju stavio Josipu s hrpom kamenčića koje je prikupio tijekom tjedna po raznim mjestima, a najviše po Bundeku ili Jarunu.
Iduće subote, bacio je Josipu u rijeku s istog onog mjesta gdje ju je upoznao. Zapalio je cigaretu, diveći se kako još uvijek nitko nije otkrio da su ispod njega, u plitkom mulju, pokopani leševi pet djevojaka. Ivana, Jasmina, dvije Maje, Marija i sada Josipa. Sve su voljele „Wonderful life“. Popularna je ta pjesma. Tako je divna i sve su htjele doživjeti romantičnu ljubavnu priču poput Susie, ili naški, Suzane. Samo što su to bile dvije Maje, Josipa, Ivana, Jasmina i Marija. Đubre okrene pogled prema Jarunu, odakle se svake subote vraćaju pijane djevojke iz brojnih noćnih klubova. Evo i sada jedna lagano tetura prema njemu. Dirajući sako, napipao je u unutarnjem džepu okvir u kojemu je bio prazan papir, ali koji u sljepoći tame i alkohola može proći kao kakva slika njegove žene, baš kao u spotu. Bacio je cigaretu i zauzeo poziciju za „samoubojstvo“. Nadao se da će večeras konačno upoznati Suzanu.

Foto: www.pexels.com

Dunja Matić: Pustara u kojoj smo se nastanili

Naslovnica knjige “Svi smo dobro”

Recenzija knjige Ive Hlavač “Svi smo dobro”

Zbirka priča “Svi smo dobro” Ive Hlavač sastavljena je od 24 prozne minijature koja svaka za sebe prikazuje po jednu crticu iz života međusobno isprepletenih likova. Nit koja ih povezuje najčešće je ona slučajnog susreta, a sporedni lik jedne priče postaje centralna točka u idućoj. Ovako napisana zbirka, koja se može čitati i kao fragmentarni roman, pretvorila je likove iz slučajnih prolaznika na ulici, parku ili u trgovini, u nositelje kompleksne mreže odnosa i međusobno prožimajućih sudbina.

No unatoč ovoj dinamičnoj stilskoj i strukturalnoj odluci koja pokreće kratke priče u plesne pokrete, sam sadržaj, kako zbirke u cjelini tako i njihovih pojedinačnih života, dubinski je prožet statikom, učmalosti, razočaranjima. Kao takav, iznimno dosljedno prikazuje sporo i tužno slamanje pojedinca njegovom malom sredinom koja, skupa s ljudskim očekivanjima, usporeno no ustrajno tone.

I sve je to iz dosade, želim mu reći, to ti radi ovaj grad, pustara u kojoj smo se nastanili… Slavonski grad, sve ravno. I meni je sve ravno. Kako mi se čini, nikada nećemo otići.

Firme koje propadaju i radnici koji ostaju bez posla, besperspektivnost među mladima, ostarjele kućanice koje nemaju ništa od života osim života drugih, prevarene žene i razočarani sredovječni muškarci sa svojim maloljetnim ljubavnicama, marginalizirani pojedinci koji snose teret svoje različitosti, opća otuđenost i nezadovoljstvo… sve je to stalo u 125 izvrsno napisanih stranica, kao kratki presjek života u jednom gradu-čekaonici. Gradu u kojem vrijeme prolazi sporo… Kao da smo zatvoreni u ljušturi nemoći. Okružen si istim pričama, istim nezadovoljstvom. Ljudi se bave tričarijama, bave se drugim ljudima i njihovim životima.

Sa svakom pričom kao jednim mikrokozmosom u kojem s nenametljivom, ali efektivnom poetičnosti supostoji konkretnost, jezgrovitost i čistoća izričaja, Iva Hlavač ispisuje svijet sivih, teških i tužnih života koji se ipak čitaju s iznimnom lakoćom i zadovoljstvom. Osim što manifestira zrelu književno-umjetničku kvalitete, ova zbirka secira našu stvarnost gotovo sociološkim ili barem društveno-kritičkim razmatranjima, koja su, više nego direktna, suptilno utkana kroz riječi likova i sasvim svakodnevne situacije u kojima se nalaze.
Pišući na granici osjećaja zaglavljenosti koju predočavaju priče i zaigranog načina njihovog povezivanja, autorica stvara zanimljivu tenziju između sadržaja koji se bavi statičnošću i njegove sasvim dinamične strukture. Zbirka ironično nazvana “Svi smo dobro” uistinu je jedan fantastičan bombon moderne hrvatske književnosti. Možemo se zahvaliti Robertu Perišiću što je Ivu Hlavač izvukao iz mora hiperprodukcije i svrstao među najtalentiranija imena iz najmlađeg naraštaja hrvatske proze.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Strah od gubitka

SAM, opet
i neprestano sam
otkad si otišla ne ostavivši
ništa do praznine u njemu.
Potpuno bez tebe,
on, slobodan
i okružen
samoćom i pogledima drugih.
Zašto?
Neprestano pitanje.
Kako?
Nemoguće dosadno.
On je ostavio nju ili ona njega „bez razloga“.
Samo dosada
kao jedan običan jesenji dan
prepun srušenog lišća i ugibajućeg drveća.
Sve je bez veze
i više mu se ne hoda,
ne živi,
ne sluša,
tih nekoliko dana sjećanja,
a onda opet kao da ništa nije bilo
do običnog zapisa u dubini njegovoj
koja prerasta u bol.
Svaka samoća je drugačija,
usamljenija od one prije
i što ih više imaš
uspio si (misliš sam za sebe),
ali jesi li ostao nekažnjen,
hoćeš li patiti,
misliš li o njoj poslije svega,
osjećaš li se slobodno,
sretno,
bez veze.
Ako ti se javi, zamoli za oproštaj
što ćeš učiniti?
Vratiti se, poniziti ili odbiti je,
govoreći joj da si zauzet,
nakon svega kao on,
ali ti nemaš hrabrosti popustiti,
bar on nije imao
i opet je sam.
SAM, opet
i neprestano sam
dok ne odlučiš
napraviti prvi korak
i tako neprestano
dok ne odeš zauvijek.
Jednostavno dosadno.
Sam kao i prije
u svijetu nekih
kao ti.
Sam
i bez toga.
misliš o njoj, koju
iz straha ne možeš zaboraviti,
ne smiješ.
Unutarnji glasovi
probijaju tvoje …
Piješ kavu bez šećera.
gorčina, sve je kao prije.
Ne javlja se, ti ne zoveš,
„ona čeka“, nadaš se
i misliš da je glupača
jer sam si i izgubljen.
Jesu li iste kao i mi
ili smo i mi samo
jedno?
Zamisli da si ona.
(recimo da jesi, pokušaj zamisliti)
Bi li znala, sramotila se
čekajući oproštaj
za nepostojeće,
ti si kraljica, ti si uvijek u pravu,
gospodariš svojim i njegovim ponašanjem,
jer sve ovisi o tebi.
On bi …
ali to nije to
jer ti si ta koja odlučuješ,
u prednosti si nad njim,
nad njima i …
(opet si on, iako ne odlučuješ
o svemu, a to bi jako volio – ne bi li?)
Opet si sam,
misliš o nečemu,
jednostavno, bijelo polje.
Glupo je misliti o tome.
SAM, opet
i neprestano sam,
jer one su
neke tamo bez kojih ne postojiš,
jer si jednostavno takav.
Ne možeš dugo biti sam,
a kad si s nekim,
opet ne možeš dugo.
Nedostižan si svom sebi
kojeg dovoljno ne poznaješ
i slušaš:
„… sve moje ljubavi su mrtve,
stisni me uz sebe,
zagrli čvrsto
u znoju, u strasti u krvi …“
Voliš je …?
Pomisliš na nešto više.
Učinio bi sve za još jedan trenutak.
Osjećaš se prevarenim, zaboravljenim.
SAM, opet
i neprestano sam
u sebi i sa sobom
Vani je sunčano, hladno, neki mjesec
(nije važno koji).
Pronalaziš stvari kojima te darivala.
Gledaš ih i prisjećaš se ljubavi.
Možda sretne,
ali ipak ljubavi.
Patiš, neprestano misleći
o njoj.
Žao ti je …
Kako vam je bilo lijepo – zajedno,
razmišljaš sanjajući sam
i pronalaziš malu ukrasnu kutiju u koju
spremaš
posljednji dio već zaboravljene ljubavi
koji je nekad pripadao njoj.
Misliš u mraku
svoje sobe
o …
SAM, opet
i neprestano sam.

ZAŠTO?

Foto: www.pexels.com