Vid Sagadin Žigon: Svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce

Možda sam u krivu? Jesam li vas dobro čuo? Kako možeš braniti sustav koji se odrekao vlastitog uma? Sustava bez ljudskog lica, u kojem je čovjek samo broj u birokratskom aparatu, trošak proizvodnje i istrošeni konzument u kič paketu vlastite eksploatacije. Ova autoeksploatacija, ovaj novodobni neoliberalni kanibalizam je zagrizao u zadnji milimetar zdravoga tkiva koji još uvijek sanja o slobodnom disanju na krilima snova i mašte. Kažu da nada umire posljednja, ali ovaj sustav je zagrizao i u posljednji komadić te nade. Što je nada u sustavu u kojem vlada potpuna anarhija, sustav bez sustava, čista improvizacija na razini dnevne politike, jednoumlje zbunjenih medija, skandalozno miješanje javne i privatne sfere i potpuna fašizacija društva? U sustavu koji je uništio javni prostor kao zadnje ogledalo svoje vlastite bezvrijednosti, a umjesto relevantnih osoba kao nositelje javnog mnijenja postavio medijske lutke koje dobro šire noge na rukohvatima društvene ljestvice uspjeha, bogatstva i slave? Kakav je to sustav u kojem se intelektualci, koji bi trebali biti glas savjesti, raštrkani u svojim akademskim mišjim rupama bave kostima literarnih dinosaura, umjesto da se bave sadašnjim trenutkom? Sustavu koji nas udara totalnom bahatošću, neznanjem i neosjetljivošću sadističkih zakona koji ograničavaju umjesto da omogućavaju?
Jesmo li prisebni ako pristajemo uz sustav koji nas melje kao mlin za faširano meso? U kojem bi ljudi za pet minuta slave ili 100 eura pristali jebati leš! U kojem ravnaju odgojem „naše djece“ oni koji na razini percepcije seksualne orijentacije nisu nadišli engleske puritance 19. stoljeća, a imaju metode i predrasude iz srednjeg vijeka. Zar vas nije sram sustava koji omogućuje da netko bez novca za operaciju, na primjer, čeka više od godinu dana, za razliku od onoga koji si je može priuštiti već za tjedan dana? Sustav koji povjerava odgoj djece učiteljicama, na primjer, koje nikada nisu čule za Eichmanna, a navodno se nose s „vrlo teškim problemima mentalnog zdravlja djece“ koja zecu crtaju okrugle uši umjesto trokutastih? Što možemo očekivati od sustava koji je obrazovni sustav gotovo u potpunosti privatizirao i stavio u područje kapitala i prema briselskim ga pravilima napravio potpuno nekritičkim, nezahtjevnim, nedostojnim svog imena. Gdje profesori umjesto poučavanja skupljaju bodove za vlastite promocije na znanstvenom Olimpu – u najmanju ruku za Nobelovu nagradu! Gdje doktor majci s bolesnim djetetom mirne duše može nakon pet sati čekanja reći da nije mogao učiniti ništa, jer je njegovo radno vrijeme isteklo, te je mrtav hladan može naručiti za mjesec i pol! Gdje su nadzorna tijela leglo korupcije? Gdje je prosječni mentalitet ljudi još uvijek na razini linča!
Što je ostalo od sustava koji može samo kažnjavati, nadzirati, sankcionirati, uzimati, uklanjati, rezati, usitnjavati, istjerivati, umjesto da se potiče i podržava? Sustav bez sustava bilo kojeg sustava? Sustav kao proizvod čiste improvizacije dnevne politike je u osnovi potpuno apolitičan jer je u službi stranačkih elita i njihovih financijskih i feudalnih lena. Je li sustav u kojem je bivši ministar otkriveni rasist, u kojem se ministar vanjskih poslova ne stidi svoje korumpiranosti, u kojoj premijer otvoreno koketira s fašističkim neoliberalnim metodama, proizvedenima u Njemačkoj za njihove ekspanzionističke svrhe, još uvijek dostojan svoga imena? Je li žičana ograda, s kojim se sad može na miru i nekažnjeno provoditi eksploatacija čovjeka po čovjeka, dovoljna zaštita protiv zdravog razuma, koji je rezan žiletom predrasuda prema svemu što se razlikuje od jednoumlja, bezumlja, ili čak zaumlja instinkta stada???
Živim u sustavu u kojem su kultura i umjetnost ispali s popisa profitabilnih poslova te su doživjele devalvaciju na aktivnost slobodnog vremena koja omogućava povremene pauze od posluživanja financijskim bogovima, umjesto da bude u mogućnosti utvrditi stvarnost sadašnjeg trenutka?
Ovaj zapis je posvećen svima onima koji još nisu izgubili povjerenje u um i srce, i ostavljam im na duši, da se hrabro suoče sa svojim bijesom! Možda se na kraju nešto i pomakne u nama? Bog zna?
Preveo sa slovenskog Milan Zagorac

Foto: Vid Sagadin Žigon

Odgovori