Szabolcs Benedek: Bura

27282

Foto: Rijeka 1900., http://fortepan.hu/

Toga jutra kada je Nataša pronašla sićušnu šarenu pticu na balkonu, kao da se jesen nakratko oprostila od nas. Nakon što je prošla noć, oblaci su nestali, nebesko je plavetnilo blistalo, Sunce sjalo, i premda je ostavljalo dojam klonulosti, još od ranih sati zračilo je na grad ugodnom toplinom. Stišavao se i vjetar koji je danima prije bjesnio: istina nije se sasvim smirio, ali nije više toliko tresao prozore, niti su dame i gospoda toga prijepodneva na Korzu morali više stiskati šešire uz glavu. More je i dalje dizalo valove, ali njegova je srdita zelena boja nestala, postalo je sada plavo, duboko, tamnoplavo – tek za koju nijansu svjetlije od planina što okružuju Kvarner, koje su se sada, nakon što se vrijeme privremeno poboljšalo, mogle u cijelosti vidjeti s mola.
Stan ja ipak ostao i dalje taman. Oduvijek je svjetlost u njemu nedostajala – a samim time i boje (sve dok se ptica nije pojavila). U radnoj sobi i predvorju tijekom je poslijepodneva još i bilo ponešto svjetla, ali u spavaćim sobama, koje su bile jedna pored druge, trebala se lampa držati upaljena čak i tijekom dana. O niši pored kuhinje, koju su dijelile Nataša i Lisbet, bolje i ne govoriti. Tamošnji prozor gledao je na stražnji zid susjedne kuće. Drškom metle mogle su čak i dodirnuti taj zid.
Kuće u centru grada bile su toliko blizu, da su zaklanjale jedna drugoj svjetlost. Kao da su htjele biti u kontrastu s morem: s jedne strane prostranstvo beskraja, s druge uzane ulice potonule u mrak.
Stančić je, uostalom, bio lijep. Bolje rečeno velik i lijep. U toj su zgradi svi stanovi bili takve veličine. Četiri kata, na svakome katu po jedan stan, a vrata stanova nalazila su se točno jedna iznad drugih. Njihov je bio na trećem. Kuća je izgrađena nekoliko godina prije, na jedinom preostalom slobodnom mjestu u okolici. Žbuka je bila gotovo netaknuta, blistala je u izvornoj ljepoti jer vrijeme je ni za mrvicu još nije nagrizlo, a na vratima i na parketu još se sjajio lak. Povrh svega, stan je imao i kupaonicu, a slikovitiji dokaz modernosti od toga u Rijeci nije ni postojao.
Nataši se na prvi pogled dopao. Ne samo što je bio lijep, nego je bio i na vrlo dobrom mjestu: na samo nekoliko koraka od svega – od tržnice, luke, Korza. Ako je Nataša morala u kupovinu, u okolici zgrade mogla je pronaći svakakve prodavaonice. Malo dalje, prema kazalištu, nalazila se tržnica. Ako je trebala gospođicu otpratiti do neke od njezinih prijateljica, najbliža tramvajska postaja bile je tu u susjednoj ulici. Katedrala je također bila udaljena svega dva ugla, zajedno s njezinim kosim tornjem. Za večernju misu Nataša je trebala samo prekriti ramena maramom, i mogla ja istrčati onako kako je bila odjevena.
86696

Foto: Rijeka, današnja Ulica Ante Starčevića, 1908., http://fortepan.hu/

Unutarnja soba – s čijeg je prozora pogled dosezao sve do Guvernerove palače – bila je radna soba cijenjenog gospodina. Zidovi su bili obloženi policama punih knjiga i dokumenata. Ispred prozora nalazio se poveći sekreter, njega je cijenjeni gospodin osobno pospremao, zato ga nisu smjele dotaknuti ni Nataša ni Lisbet. Između prozora bila je ogromna slika. Nataša je znala prilikom pospremanja katkad zastati pred njom i dugo promatrati naslikani krajolik: planine, selo skriveno u podnožju, borovu šumu koja prekriva padinu i utvrdu na središnjem dijelu uzvisine. Slika je prikazivala nepoznati krajolik: utvrda je doduše sličila onoj koja je gore s Trsata gledala dolje na Rijeku i Sušak, ali ostali elementi slike ipak nisu bili poznati. Lisbet je, međutim, jednom kasnije otkrila Nataši kako ta slika prikazuje predjele iz kojih potječe cijenjeni gospodin. Jer cijenjeni gospodin nije bio pravi Riječanin. Njegova je obitelj izvorno živjela u sjevernom dijelu Mađarske, između velikih planina i šuma, cijela su sela bila njihova, čak i ta utvrda sa slike. Ali osiromašili su, pa je cijenjeni gospodin morao pohađati fakultet, potražiti posao. U Rijeku je stigao kao mladić koji je tek diplomirao, nedugo nakon što je zavedena mađarska vlast i kada su mnogi Mađari pohrlili u grad zaposlivši se pri državnim institucijama i uredima.
Prostorija prije radne sobe bila je predvorje. Tu su primali goste, tu su objedovali. Nataša je brisala prašinu i povremeno zastajkivala pred prozorom, osluškivala je otkucaje zidnog sata i minutama promatrala galebove koji su kružili oko Tornja sa satom.
Spavaća soba gospođice Sáre bila je druga prostorija od ulaznih vrata stana, smještena na hodniku, direktno nasuprot kupaonici. Kada je Nataša tek došla ovdje, kupaonica je za nju bila najveće čudo u stanu. Čula je prije da tako nešto postoji, ali nije još vidjela. Nije to bila ni u Rijeci svakodnevna stvar. Nataša je, kao i mnogi drugi, išla na obalu rijeke u kupalište Ilona. Sada je, međutim, osjećaj bio posve uzbudljiv i neobičan, zato što se zbog kupanja u velikoj kadi s pjenušavom i mirisnom vodom nije trebalo izaći iz stana. Iako se to, naravno, na Natašu i Lisbet nije odnosilo. One su imale svoj umivaonik u zajedničkoj niši za spavanje. Žalbu na njega ipak nisu imale. Nataša bi samo otvorila slavinu koja je stršala iz zida, postavila ispod nje lavor i mogla se odmah kupati. Voda je doduše bila hladna, ali ju je barem osvježila.
U spavaćoj sobi, koja je bila s desne strane od ulaza, spavao je cijenjeni gospodin. Tu je znao prileći na četvrt ili pol sata, kada bi poslije podneva skoknuo iz ureda kući na ručak.
Iz kuhinje se pružao pogled prema Sušaku, dakle u smjeru istoka, bio je to najsvjetliji dio stana, a umjesto prozora imao je izlaz na maleni balkon. Istina otvarao se prema unutrašnjem dvorištu kuće, ali je tu barem ulazilo puno svjetlosti. Nataša se tome osobito veselila, zato što je pored pospremanja najviše vremena provodila u kuhinji, trebala je, naime, pomagati Lisbet u pripremanju hrane i postavljanju stola. Iz kuhinje se izlazilo na balkon – inače toliko malen da ste na njega mogli tek samo koraknuti – na kojemu je Nataša je pronašla pticu.
Nije imala pojma kakva bi to životinja mogla biti. Nikada sličnu nije vidjela. Odmah je uočila da nije galeb, budući da je imala šareno perje, a bila je tako sitna da joj je mogla stati na dlan. Ležala je u kutu balkona, nepomična, samo se po treptajima oka primjećivalo da je živa. Nataša je vrisnula, za nju je taj prizor prizor nijeme i nemoćne ptice s gomilom perja koje je blistalo u svim bojama duge bio doista iznenađujući. Dotaknuti je nije smjela, zato je došljakinju s balkona morala skloniti Lisbet. Prvo su pomislile kako je ptičica ispala iz nekog gnijezda u blizini, te su je namjeravale jednostavno pomesti s balkona, a ostalo neka obavi sama priroda. Ali dok je to Lisbet izgovorila, ptičica je osim kapaka počela pomicati i kržljava krila koja je dotad držala pripijena uz maleno tijelo, nespretno i bespomoćno, a ipak usprotivljeno sudbini koja joj je bila dodijeljena. Nataša se tada sažalila nad njom, osjećaj straha zamijenio je osjećaj sažaljenja. Lisbet također nije trebalo previše uvjeravati. Na koncu, vrijedi pokušati, ovakvu pticu doista nisu još nikada vidjele. Domaćica je s dva zdepasta prsta odlučno zgrabila neočekivanog gosta, bivajući pri tom i dovoljno nježna, i odnijela ga u kuhinju, a Nataša je za to vrijeme brzo potražila drvenu kutiju izvan uporabe za privremeni smještaj.
Obavljajući jutarnje poslove promatrale su krajičkom oka i došljaka koji je sada opet ležao nepomičan, ovoga puta na dnu kutije. Dok su tiho radile, s uzbuđenjem su pogađale kakva bi to priča mogla biti. Nisu uspjele usuglasiti se ni po pitanju boje perja, jer ono je bez ikakvog reda i pravila sijalo u najrazličitijim bojama, počev od crvene i žute preko smeđe i ljubičaste sve do plave i zelene. Kao da je netko sašio ptici odijelo od rasparanih šarenih krpica. Lisbet je procijenila da je papiga, vidjela je nešto slično prije u Pešti, u Városligetu, na jednom artističkom štandu, kada je bila u posjeti kod rođakinje za vrijeme godišnjeg odmora.
Poslije se ispostavilo kako ipak nije. Do toga zaključka došla je gospođica Sára, koja je odmah nakon buđenja čula za neobičan događaj od Nataše, i koja je onako neodjevena – prije jutarnje toalete – izjurila iz svoje sobe kako bi se divila došljaku. Prvo je izgrdila osoblje zato što osim smještanja u kutiju ništa više nisu učinile za sirotu pticu. S druge strane očitala im je bukvicu o tome kako papige imaju krive kljunove i dugačko perje na repu – dok ova ptičica ima dug i ravan kljun, i ne računajući zasljepljujući pljusak boja njezinoga perja, uopće ne podsjeća na papigu.
– A sada brzo, brzo, dajte joj nešto za pojesti! Zašto joj već niste dale? Mogla bi sirotica uginuti! – pljesnula je dlanom u dlan nestrpljivo gospođica Sára, a dvije sluškinje potrčale su na tri strane. Za nekoliko trenutaka sakupile su sav grah, suhi grašak, ječam, proso i ostale žitarice koje su pronašle u smočnici i koje su mogle odgovarati kao hrana za ptičicu, zatim su sve to stavile u kutiju pred nju. Ali gospođica Sára nije bila zadovoljna učinjenim: – Oh, vi budalice! Zar nikada prije niste hranile ptičicu? Ne znate kako se to radi?
Lisbet i Nataša – koje doista nikada prije nisu hranile pticu, nisu čak ni s mola bacale komade kruha galebovima u more – uplašeno su gledale kako gospođica vrhovima prstiju uzima zrno prosa i pruža ga šarenom biću. Ali unatoč očekivanjima gospođice, ptica nije otvarala kljun. Nije se niti pomaknula. Čak ni onda kada su prvo Lisbet, a potom i Nataša, prema naputcima gospođica Sáre, pokušale silom otvoriti ptičji kljun, kako bi gospođica mogla ugurati hranu. Kljun se uopće nije mogao otvoriti, tolikom ga je snagom ptičica stiskala.
Veliki dio jutra gospođica Sára provela je pokušavajući opametiti životinju. Ali njezini su se napori pokazali uzaludnima. Jer nije bilo moguće ni lijepim riječima ni silom uvjeriti to siroto stvorenje da će uginuti od gladi ako ne bude nešto pojelo. Tvrdoglavo je stiskala kljun, a osim što je povremeno treptala i mahala krilima, doimala se odviše ravnodušnom, čak krutom i odbojnom.
– Nezahvalna, bijedna mrcina! – izjavila je nakon gubitničke borbe razumljivo ljuta i od suza mokra lica gospođica Sára te se povukla u svoju sobu, djelomično kako bi se isplakala, a djelomično kako bi se konačno odjenula.
Uto se i cijenjeni gospodin probudio, promotrio došljaka i priopćio da papiga zasigurno nije, ali je to očito neka egzotična ptica, koja u okolici Rijeke nije domaća. Dolaze u obzir dvije mogućnosti. Prema prvoj se mogla pojaviti iz teretnog prostora nekoga broda pristiglog s južnih mora, možda je bila dio brodskog tovara. Prema drugoj bi mogla biti iz vile njegove ekselencije nadvojvode Josipa – zna se, uostalom, da carsko veličanstvo sakuplja neobične životinje i biljke, park vile prepun je palmi, kaktusa, orhideja i drugih stvari iz dalekih zemalja, dakle ptica je vrlo moguće odatle dolutala. U uredu imaju jednu krletku izvan uporabe, u kojoj je jedan od savjetnika, koji je u međuvremenu već (razumljivo) otpušten, držao kanarinca unatoč negodovanju svih u uredu, tu će im krletku poslati po uredskom slugi, pticu treba u nju staviti i odnijeti je gore u vilu, pitati tamo je li možda ptica njihova. Ako nije, onda je treba odnijeti dolje u luku, biološki institut se nalazi u zgradi Kraljevske mađarske pomorske uprave, tamo neka je pokažu, oni će već znati što učiniti s njom.
Cijenjeni gospodin je nakon doručka uzeo šešir i kišobran – potonji je mogao poslužiti u vremenima kada je bura divljala, kao sada, samo kao štap za šetnju – otišao je raditi, a ostali su pticu zasada uklonili s dnevnog reda. Sati su prolazili. Gospođica Sára povremeno je izlazila u kuhinju provjeriti situaciju, ali stvorenje je nepromjenjivo čučalo u kutu kutije, usred mnoštva sjemenki koje nije ni dotaknulo. Obećana krletka je kasnila. Lisbet se pitala koje bi rješenje bilo bolje: poslati Natašu do ureda neka podsjeti cijenjenog gospodina za krletku, ili bi bilo bolje ne uznemiravati ga u važnim poslovima, te potražiti neku ljepšu i bolju kutiju od ove sadašnje, u kojoj će odnijeti tu bijednu mrcinu u vilu. U međuvremenu je pak stigla Nataša s tržnice, Lisbet je zato zanemarila to pitanje i krenula pripremati ručak. Ptica ili ne, mislila je, stvari moraju ići svojim uobičajenim tijekom, cijenjeni gospodin stiže u jedan poslije podneva kući, tada će ga ona podsjetiti za krletku, pa neka on odluči kako dalje.
Možda bi na pticu potpuno i zaboravila, da luckasta i rastresena Nataša nije odjednom počela vikati. Smetnuvši s uma kako sebe, tako i dobre manire, vikala je na svom materinjem jeziku, to jest na hrvatskom. Lisbet nije mogla točno znati što je vikala (pored mađarskog, slovačkog i njemačkog, razumjela je donekle i talijanski), ali je slutila da njezina mlada kolegica ne izgovara ni stihove, ni krasne složene rečenice. U ljutnju se, međutim, očito uplelo i neko oduševljenje. Jer dok je Lisbet kuhala ručak, Nataša je, pokusa radi, uzimala zalogaj po zalogaj sirove hrane koja je bila na velikom stolu i čekala na obradu. Ptica dugo nije pokazivala prema hrani ništa osim apatije, ali kada je Nataša gurnula pred nju jednu giricu, iznenada je širom otvorila kljun i ne samo što je ribicu progutala cijelu, nego je i Natašu ugrizla za prst.
Cijenjeni gospodin volio je okuse na koje je prije više desetljeća naviknuo u roditeljskoj kući, ali budući da se gornjougarska kuhinja tek oskudno mogla reproducirati na Primorju, Lisbet joj je dodavala, na zadovoljstvo cijenjenog gospodina, ponešto od domaćih specijaliteta. Posljedicu toga predstavljalo je i nekoliko šaka girica koje su trebale poslužiti kao predjelo, i koje su na dnu košarice čekale da ih se stavi na vrelo ulje, zajedno sa sušenim gljivama sakupljanim u krševitim šumama. Nataša je uzela jednu od tih girica, a ispostavilo se da je to bio dobar izbor. Ptica je odmah progutala ribicu, pa je Nataša, čim joj je uspjelo osloboditi prst iz kljuna koji je stezao, gurnula još jednu pod kljun životinjice s perjem koje je blistalo u tisuću boja. Pticu nije trebalo nukati, i taj joj je komad odmah nestao u grlu.
Da predjelo ne bi pretrpjelo štetu, Nataša je morala iznova do tržnice po novu košaricu girica. Kada je pak cijenjeni gospodin u jedan poslije podneva došao kući na ručak, ptica je već sjedila na rubu kutije duboko zarivši kandže u rubove, i bez prestanka gutala sitne ribice koje joj je gospođica Sára vrijedno i neprestano posluživala.
– Ama ona je od jutros porasla! – rekao je cijenjeni gospodin nakon što je poslušao veselo izlaganje svoje kćeri o događajima.
– Ozbiljno mislite, oče? – pitala je gospođica Sára, a u njezinom se glasu pored sumnjičavosti mogla osjetiti i neznatna veselost.
– Najozbiljinije. Zar ne vidiš?
Uto je cijenjeni gospodin spustio u kut kuhinje krletku koja je u uredu nekada služila kao dom jednom kanarincu, i koju je on osobno donio iz gradskog vijeća.
Nakon ručka bili su svi prisiljen priznati – ionako su to već slutili, ali govoriti o tome nisu htjeli – da je njihov gost bivao sve krupniji i krupniji. Ptica je završila s ručkom (nisu je više trebali hraniti, sama je gutala girice koje su stavili pred nju), usudila se spustiti s ruba kutije, te je stojeći na ivici kuhinjskog ormara promatrala Lisbet i Natašu koje su se užurbale oko stola. I dalje se nije oglašavala, samo je gledala velikim očima okruglim poput gumba, u kojima su se tek sada mogli vidjeti tamni virovi što su kovitlali poput mora, tamo daleko iza postaje, kod rafinerije nafte. Sada je bilo već jasno da nije prerasla samo drvenu kutiju, nego ni u krletku ne bi mogla stati. U čemu će je onda odnijeti u vilu njegove ekselencije? To pitanje, međutim, nisu ni mogli promisliti do kraja, zato što je ptica odjednom raširila krila, koja sada više nisu bila slabašna, zatim se iznenadnim skokom našla na velikom stolu i počela halapljivo jesti knedlice s mladim sirom (to jest njoke sa sirom), taj krasan spoj riječke i gornjougarske kuhinje.
– Ne, to ne! – povikala je Lisbet opravdano ljuta, jer njoke je mogla, doduše, opet napraviti od kukuruznog brašna, riže i krumpira, ali nabaviti odgovarajući sir bilo je već malo teže.
Ptica se, međutim, nije uplašila valjka za tijesto kojom su joj zaprijetili. Kljun je štoviše širom otvorila, pokazujući sitne i kao igla oštre zube koji su se nizali uz rub kljuna. Iz grla joj se probio oštar glas, i premda samo na tren, taj je glas bio toliko snažan da su cijenjeni gospodin i gospođica dojurili iz predvorja, koji je služio i kao blagovaonica, gotovo gazeći jedan drugog.
Knedlice sa sirom nije bilo moguće poslužiti. I ne samo njih, nego ni škampe, ni prstenčiće sipe, ni kriške bakalara, ništa od onoga što su planirale dati uz njih. Ne samo zato što je ptica u sve zabola kljun, nego i zato što je svu hranu smatrala svojom i odlučno je branila. Velikom kuhinjskom stolu nije se moglo ni približiti. Sjedila ja na sredini stola kao na prijestolju, i čim bi vidjela da netko namjerava krenuti u tom smjeru, počela bi otvarati kljun, udarati krilima, te doslovno kriještati kao medvjedica koja brani mladunce tamo negdje u sjevernim Karpatima, gdje su nekada davno preci cijenjenog gospodina išli u lov.
Prestravljeno su gledali u prizor koji je istodobno bio i zastrašujući i zapanjujući. Ptica uopće više nije sličila šarenom klupku kakvo domoroci znaju skrpati od komadića odjeće dobivenih od kolonista. Mnogo je više sličila nekom zagrobnom biću, čije kričave boje oštro odudaraju od tamnih tonova riječke jeseni.
Prije nego se išta moglo dogoditi, Lisbet je iz predostrožnosti zalupila kuhinjska vrata za sobom.
– Tek sada se uistinu nerviram – ljutio se cijenjeni gospodin – jer unatoč svim obećanjima, telefon još uvijek nisu uveli kod nas. Jednostavno bih samo telefonirao pomorskoj upravi neka nam iz biološkog instituta pošalju stručnjaka koji bi pogledao ovu grdobinu i poveo brigu…
Nije uspio izgovoriti dalje misli, iz kuhinje se začuo lom. Nesumnjivo je ptica – ili što god je drugo bila – nešto prevrnula. Možda cijeli veliki stol, sve zajedno s njokima, rakovima i filetima ribe.
83108

Foto: Salon Njegove ekselencije nadvojvode Josipa u Rijeci, 1900., http://fortepan.hu/

U nedostatku telefona cijenjeni je gospodin poslao Natašu po pomoć. Prestrašena je djevojka otrčala dolje na Korzo, a odatle preko Ulice Andrassy do Rive Szapary. Ispred Palače Jadran počela je nerazgovijetno psovati, zato što je trčeći gotovo oborila nekoliko radnika koji su bili zauzeti istovarom onih vagona što su čekali na šinama pored mora – hvatali ravnotežu noseći poveće vreće na ramenima – kako bi sadržaj utovarili na zahrđali parobrod što se njihao kod Mola Adamich. Natašu, međutim, nisu mogli zaustaviti ni uredski službenici u Kraljevskoj mađarskoj pomorskoj upravi. Uletjela je u zgradu, projurila pored vratarske kabine ne obraćajući pozornost na pozivanje. Uopće nije znala kamo treba ići. Trčkarala je tamo-amo po stubištu, i tek su je na prvom katu uspjeli pritisnuti u kut. Nataša je u uzbuđenju govorila hrvatski, a shvatila je to tek kada je vidjela kako mađarski službenici gledaju u nju s nerazumijevanjem. Morala je dakle promijeniti jezik.
Pokazali su joj prostorije biološkog instituta na prizemlju. Imala je sreće. Ravnatelj Garády bio je u tom trenutku tamo. Slušao je Natašu s dobroćudnim iščekivanjem, povremeno kimajući glavom, potom je priopćio samo toliko da on pojma nema o čemu se radi, niti uspijeva sve shvatiti iz ove bujice riječi koja nalikuje bajci, ali naravno pogledat će kakva se to zastrašujuća zvijer ugnijezdila u tom stanu. Primio je kaput u ruke, ali prije nego su krenuli uzeo je i poveći harpun, za svaki slučaj, iz skladišta oružja instituta. Ovim su oružjem, dodao je kao objašnjenje, ubili već i morskog psa, i to na svega nekoliko koraka odavde, kod luke Baross. Peštanski listovi znaju se itekako šaliti zbog toga, ali riječki morski pas nije nikakva patka, u dubokim i hladnim vodama Kvarnera doista u velikom broju žive ove morske zvijeri. Zato se u moru okolo plaža u Opatiji svakoga ljeta razapnu mreže.
Gospodin Garády je inače pričao vrlo rado i s ljubavlju. To se nije znalo samo iz njegovih knjiga, nego je Nataša to i doživjela tijekom tog njihovog kratkog, zajedničkog puta. Ravnatelj biološkog instituta tvrdio je da se uopće neće iznenaditi ma što tamo bude susreo, Rijeku, naime, čudesa ni prije nisu zaobilazila. U vrijeme kada su se križari borili na Svetoj Zemlji, anđeli su ovdje sakrili od Saracena rodnu kuću Djevice Marije. Zatim je za vrijeme osmanlijskih ratova Riječanima pomoć opet stigla s neba, u obliku ogromne kamene kiše koja je uništila pogansku vojsku. Zato u stanu cijenjenoga gospodina može boraviti bilo kakvo biće, čuditi se ne treba. Na svijetu postoje mnoge takve stvari na koje znanost – barem zasada – ne uspijeva dati odgovor.
Kratkom jutarnjem sijanju sunca sada više nije bilo ni traga. Jesen se konačno i beznadno vratila. Sumorni oblaci prekrivali su nebo i neprestano prskali kapljicama kiše ulice i zgrade. Bura se opet podigla, taj olujni vjetar koji puše s krševitih predjela, i ne samo što je uzburkala valove, nego je i more obojila u boju zelenu poput otrova. Vrhove planina okolo Rijeke prekrivao je snijeg.
U cilju izbjegavanja novih neprilika s lučkim radnicima, iza Piazze Zichy prešli su na Korzo. Prošli su ispod Tornja sa satom, kroz nadsvođeni prolaz, potom odmah skrenuli lijevo. Kada su izašli na Piazza dei Frutti, na trg koji je prije izgradnje tržnice funkcionirao kao mjesto za prodaju voća, Nataša je prestrašeno kriknula.
Na trgu se bila okupila manja gomila ljudi. Svi su gledali prema gore. Ptica je sjedila na prozoru radne sobe cijenjenog gospodina. Bila je mnogo veća nego prije pola sata, kada ju je Nataša zadnji put vidjela. Prozor je gotovo u potpunosti zaklonila. Zavjesa je nespretno visjela iz okvira, staklo je bilo razbijeno, a lončanice razbijene dolje na pločniku, odmah do nogu znatiželjnih promatrača.
Oko Tornja sa satom pojavilo se nekoliko galebova. Do tada je ptica (ili što god je ona bila) promatrala ljude dolje na pločniku, ali kada je čula kliktanje galebova, okrenula je glavu ka njima, otvorila kljun i neartikulirano zaurlala.
Galebovi su preplašeno zamahujući krilima odletjeli u smjeru Guvernerove palače.
– Isuse!
Nataša je potrčala prema ulazu.
Gospodin Garády jedva je uspijevao slijediti je. Žurno se penjao stubama, ali je djevojku uspio sustići tek na trećem katu.
Pred njima se pojavio užasan prizor.
Stan je izgledao kao da su kroz njega prošli razbojnici: svaki komad namještaja bio je prevrnut, vrata porazbijana, tkanine na namještajima potrgane kao da su bili u potrazi za sakrivenim predmetima od srebra. Sadržaj ormara bio je sav na podu. Svi brižljivo čuvani dokumenti iz sekretera cijenjenoga gospodina dospjeli su također na sag. Knjige su bile oborene, kao i slika na kojoj su bili prikazani sjeverni Karpati, koju ta snažna sila ne samo što je srušila sa zida, nego je čak iščupala iz okvira, a platno pokidala na dva dijela.
Sve je to, međutim, gubilo na snazi u usporedbi s mrtvim tijelima.
U predsoblju je ležala Lisbet, licem prema dolje, u velikoj lokvi krvi. Krv je izvirala iz ogromne rane što je zjapila na vrhu glave, komadići mozga koji su se prosuli uslijed smrtnih udaraca lijepili su se za zgrušanu krv na rubovima rane. Tijekom tajne istrage, koja je na temelju vrata istrgnutih iz dovratnika nastojala rekonstruirati događaje, pretpostavljalo se da se ptica uspjela probiti iz kuhinje, a prva žrtva bila je domaćica koja je bježala prema unutrašnjosti stana u trenutku kada ju je čudovište straga napalo. Gospođica Sára bila je u prekrasnoj i modernoj kupaonici, sjedila je leđima naslonjena na kadu, beživotna, na mjestu njezina lica bila je ogromna iščupana rupa – iz iskopanih očnih duplji krv je još satima kasnije curila. Cijenjenog gospodina kraj je sustignuo u dnevnom boravku. Njega nije usmrtilo direktno to biće koje je ubijalo, nego polica s knjigama od tatranskog bora istrgnuta s mjesta, te debeli i teški tomovi knjige „Austro-ugarska monarhija u riječi i slici“, koji su pali s nje i prouzročili, prema tvrdnjama medicinskih stručnjaka, frakturu lubanje i trenutačnu smrt.
Ptica, koja je zadobila već nevjerojatne dimenzije, sjedila je i dalje zgurena na razbijenom prozoru radne sobe. Zbog njezine težine okvir je puknuo i slomio se. Kada je gospodin Garády ušao u radnu sobu s Natašom koja je stajala iza njega nijema od šoka i straha, ptica se okrenula prema njima i prijeteći zarikala. Ravnatelj je zgrabio harpun za ubijanje morskih pasa i postavio ga preda se. Do uporabe harpuna, međutim, ipak nije došlo – na sreću ili nesreću, tko bi to znao reći. Čudovište je još jednom zariknulo, zatim je raširilo ogromna krila i odgurnulo se od zgrade.
Ljudi koji su stajali dolje užasnuto zabrujaše, zatim potrčaše prema nadsvođenom prolazu koji je obećavao sigurnost ispod Tornja sa satom.
Ptica je sada već bila tolika da je raširenih krila prekrivala Piazzu dei Frutti. Dok je nadlijetala iznad trga, udarila je krilima u vrh Tornja sa satom na kojima je perje svjetlucalo u svim duginim bojama, srušivši ne samo gomilu crijepa, nego i mađarsku državnu zastavu s Krunom sv. Stjepana i grbom koji drže anđeli. Preletjevši iznad Korza izazvala je ogromnu paniku među konjima fijakerista koji su stajali i čekali ispred hotela i kavana, pokrenuvši ih u divlji galop koji se ne obazire ni na što i ni na koga tko mu se nađe na putu. Kod Ulice Andrassy letjela je tako nisko da je vrhove palača okrznula kandžama. Putnici jednog tramvaja bili su u takvoj panici da su počeli skakati iz kola, više njih se okliznulo na mokrom kamenu i palo pod kompoziciju. Tada se iz tunela kod Corso Deák pojavio i peštanski brzi vlak, čiji je vlakovođa ugledavši biće što kruži iznad vlaka očajnički povukao kočnicu za slučaj opasnosti, pa su putnici popadali jedni na druge ili su im kovčezi koji su padali sa stelaže za prtljagu prouzročili teške ozljede.
Čudovište je napravilo još par krugova oko lučkih skladišta i Hotela za emigrante, zatim se kod Tvornice torpeda uzvinulo iznad mora. Jedan tamo usidreni američki borbeni čamac zapucao je iz topova, ali projektili nisu pogodili biće. Zarikalo je još jednom, za kraj, pa je brzim zamasima krila poletio prema visinama, ka vrhovima neba. Posljednji put vidjeli su biće kod otoka Cresa, njegov je lik bivao sve manji i bljeđi.
– S vremena na vrijeme – objašnjavao je gospodin Garády u svojoj znanstvenoj procjeni situacije na zatvorenoj sjednici gradskog vijeća (na kojoj je bila nazočna i njegova ekselencija kraljevski mađarski guverner u Rijeci) – pojavljuju se bića iz nama nepoznatih dimenzija, koja ne pripadaju ovome svijetu, koja se zatim vrate u vlastite stvarnosti isto tako iznenada kao što su se i pojavila. Događa li se to zbog neke pogreške, nezgode, ili je razlog tome namjera nekih sila koje su iznad nas i koje su neovisne od nas, na temelju našeg trenutačnog znanja to se ne može utvrditi.
Prema direktivi iz viših interesa nisu više govorili o pojedinostima toga niza tragičnih događaja, niti o uzrocima zbog kojih su nastali. Očevidce su ušutkali, čas na blag način, čas oštrijim uvjeravanjima. Gospodin Garády također nije pisao o svemu tome, ni za jedan znanstveni časopis. Politički dnevni list A Tengerpart, koji je ionako bio cenzuriran, nekoliko dana je pisao još o olujnom vjetru koji je divljao u centru Rijeke, a u svemu tome jedino je snaga vjetra mogla biti neuobičajena, jer bura se u to doba godine pojavljivala poprilično često. A za počiniteljima zastrašujućeg razbojničkog ubojstva u jednoj od zgrada na Piazza dei Frutti policija još uvijek traga.
Nedavno sam dobivši stipendiju boravio nekoliko tjedana u Rijeci. Dok sam proučavao prošlost grada, sprijateljio sam se s jednom starijom gospođom koja je uz mirovinu radila i u arhivu, i koja je razumjela nekoliko riječi na mađarskom. Te je riječi naučila u djetinjstvu, od njezine bake koja je svojedobno služila kod mađarskih obitelji. Mnogi su baku smatrali slaboumnom, ludom staricom, zato što je znala u sumornim, vjetrovitim večerima u jesen, kada je bura spuštajući se iz krševitih predjela uznemirila inače mirnu vodu u Kvarnerskom zaljevu, pričati o papigi-ubojici koja je pobjegla iz egzotičnog vrta nadvojvode Josipa. Za vrijeme Jugoslavije starica je neko vrijeme bila i na psihijatrijskom liječenju, ali je ni tamo nisu uspjeli osloboditi njezinih fiksnih ideja.
– I sama sam dugo vjerovala, zajedno s ostalima iz obitelji, da je luda – pričala mi je moja nova znanica, koja je s kratko podšišanom sijedom kosom i okruglim naočalama izgledala kao da je upravo izašla iz nekog romana Agathe Christie. – Ali onda sam nakon odlaska u mirovinu došla ovdje – tu je posve stišala glas i pogledavši uokolo gurnula preda me svežanj dokumenata – i pronašla ove dokumente posve slučajno u jednom čeličnom sefu. Nitko do danas nije znao da je brava na ormaru bila pokvarena, tako sam mogla slobodno listati papire. Nažalost ne razumijem tekstove zato što su u cijelosti pisani na mađarskom, ali sam nekoliko riječi ipak uspjela shvatiti i na temelju toga očito se radi o nečemu što je meni moja luda baka pričala prije više desetljeća. Možda biste mi Vi mogli ispričati što u njima piše.
Prelistao sam papire i odmah shvatio koje sam blago pronašao.
Najviše bih volio da sam mogao ukrasti papire, da sam nekako uspio neprimjetno iznijeti svežanj dokumenata, ali nisam htio dovesti u neugodnu situaciju stariju gospođu koja je imala maksimalno povjerenje u mene. Zato sam proveo više dana izučavajući tekst koji je šifriran prije više od jednog stoljeća, i koji u međuvremenu nije ni dešifriran, u vili koja je nekada pripadala nadvojvodi Josipu a danas je u njoj smješten riječki gradski arhiv – dok je prije sto godina bila, barem prema svjedočenju djelomice već oštećenih, požutjelih, umrljanih i teško čitljivih listova iz dokumenta, mjesto tajnih bioloških eksperimenata. Svake sam večeri drhtavim srcem napuštao arhiv. Izašao bih iz zgrade i zabrinuto promatrao ogromno, tamno i egzotično drveće koje je stajalao oko vile, zatim bih brzim koracima požurio dalje. Na svu sreću – smirivao sam se na svakom koraku dok sam se spuštao stubištem koje vodi do Korza – bila je to samo bura koja je tresla grane. Ali nikada se nisam usudio okrenuti.

Prevela s mađarskog: Angéla Pataki

Fotografije: http://fortepan.hu/

2 misli o “Szabolcs Benedek: Bura”

  1. Prekrasna novela koja nas vodi u prošlost i prikazuje način življenja, državno uređenje,dotiče gospodarstvo,arhitekturu, uređenje stana, neukost ljudi, i još mnogo toga. Pažljivo isplanirana fabula ne ostavlja ravnodušnim čitatelja.

Odgovori