Robert Janeš: Maštate li dovoljno?

I tako, kažeš ti meni – Možemo barem maštati.
A jes, bogami možemo. Pogubimo se se u svakidašnjici, u vremenu, prostoru i društvu pa se neprestano mimoilazimo, nađemo se u krevetu pred spavanje krenemo se smiješiti jedno drugom pa se tražimo po snovima do jutra kad se ugledamo bez smiješka i odgubimo se ponovo jedno od drugog.
Zato – mašta za svašta, izlaz je to!
Najviše me kod maštanja raspali to što mi ideju o toj nekoj silovanoj stvarnosti, realnosti pojača na desetu, pa se onda tek sva unezvjerim. Osjećam se kao ona koju raja nosi na rukama, sva razdragana jer sam postigla svrhu svojeg postojanja, samo će me sad ta raja koja me slavi kao prosvjetitelja nabiti na k… (neću, to je prosto), pribiti na križ, spaliti na lomači, dekapitirati i raščetvoriti, ili najblaže rečeno defenestrirati s Gradske vijećnice.
Ja im vičem – Ljubav, rajo, ljubav dajte vamo!
A oni će – Seksa, seksa vladarice, ne vidjesmo davno seksa!
Em ti maštu!
Recimo, mogla bih sad maštati i to kako netko kosi travu našeg prevelikog dvorišta umjesto mene! Jes da sam samo u šorcu i nezakopčanoj košulji samo zavezanoj oko struka ali mi se unatoč tome znoj slijeva s čela preko uhogrlonosa, očiju i lica, i kaplje na prsa, i curi između dojki na trbuh, i golica me dalje ispod pupka, i…
Nabila sam na uši slušalice, mob je u džepu košulje i trešti Muse. Znaš onaj band čiji je koncert bio 15. travnja ove godine, u Areni 02, a ja sam ga mogla samo izmaštati. Netko je morao biti na službenom putu koji slučajno nije bio usputan put do Londre, a netko se morao brinuti o nemoćnima i nemoćnicama…
I tako, guram ja tu kosilicu s benzinskim motorom čiji zvuk se gubi u prekrasnom lirskom baritonu malog raščupanog Matthewa, koji povremeno rasteže u falsetto do A5. I gledam ga na pozornici kako prebire po tipkama klavira dok publikinje vrište, pružaju ruke, bacaju stvari, sebe… Ja se smješkam jer se sjećam kako to izgleda kad Matthew prebire po tipkama, crnim i cijelim, nacrtanima preko mog tijela, od glave do pete, 12 i pol oktava. Sjećam se mekoće prstiju koji dotiču moju kožu i izmamljuju različite tonove iz mojih dubina. Pritišću žile na vratu, škakljaju bradavice, bubnjaju po bedrima, klize između… I onda naglo skoči i uzme me kao gitaru u ruke i raspali svirati po savršeno ugođenim žicama sve do kraja. Pjesme.
– Halo?
– Hej darling. Što radiš?
– Kosim travu! Onu koju je netko još za vikend trebao pokositi! Što bih radila?
– Hmmm, mašta mi smišlja svašta… npr. mogla bi dojuriti na motoru do mog ureda, onako odmah, znojna i prašnjava.
– O da, da, i usput ti donijeti čokoladni mousse i bocu syraha tako da možeš doživjeti koliziju neutronske zvijezde.
– Mmmm, to ljubavi! Što imaš na sebi? Onaj svijetlo plavi kombinezon?
Jebiga! Opet sam se krivo obukla! Kad nemam ni malo jebene mašte! Tako sam masivno nemaštovita!

Foto: www.pexels.com

Odgovori