Predrag Kisić: Jednom kad, jednom ako

Jednom kad nam vrate izgubljene tragove sa zaspalih ulica, onih koje su sa sobom u svoje snove odnijele i dio nas. Jednom kad kiše budu padale nagore da se suvo nebo ne prelomi i ne pukne. Jer ovdje dole, zemlja je puna krvi, znoja i suza, puna je naših kostiju. Možda ćemo onda znati gdje smo zalutali. Možda ćemo znati gdje smo se izgubili. Možda tad otkrijemo zašto smo plakali, zato se krv lila, nas i naših predaka.

Jednom kad nam vrate srušene snove, vaskrsle iz praha i prašine, možda ćemo opet zavoljeti nepregledne pustinje. Mada mi nikad nismo prestali da sanjamo, nikad nismo naučili da pređemo preko mostova od vanile, ali smo zato uvijek znali da koračamo poljima lavandi, kao pobjedničke trupe kad marširaju oslobođenim gradom.

Jednom kad nam vrate sve zaboravljene riječi, sve nezapamćene trenutke, možda će tada treptaj oka da donosi samo budućnost a nikako prošlost, i možda ćemo tada znati šta znači voljeti, šta znači iskazati ljubav, i gdje nam je ime u vremenu stalo. Jednom ako nam vrate sve uzdahe, možda shvatimo bol, možda naučimo šta je zaista sreća. Jednom kad nam vrate sve svemoguće istine, možda ćemo onda pobijediti sve laži. Jednom kad nam vrate svu pravdu, možda ćemo pobijediti zlo.

Jednom ako nam vrate sve poglede skrivene, što od stida, što od uzbuđenja, što od straha, i sve poljupce i zagrljaje koje smo izbjegli ili ih nismo dočekali, izgubljene, otete, silom oduzete. Možda ćemo naučiti šta je iskren osmijeh, šta je ispunjeno srce, možda ćemo naučiti da čuvamo, naučiti da trčimo u zagrljaj životu. Možda otkrijemo šta je radost, šta je ljepota bezuslovne ljubavi. Jednom kad nam vrate sve što nam je uzeto, možda ćemo tad znati kako da dajemo i poklanjamo.

Jednom kad nam vrate sve što nam je pripadalo, možda ćemo se sjetiti šta smo uzeli tuđe, i šta je ono što nismo zaslužili da imamo. Jednom kad nam vrate djetinjstvo, sve uspavane igre i doživljaje, svaki bosonogi trk sa ulica i livada, možda ćemo shvatiti smisao odrastanja, možda će nam tek tada biti jasno da su djeca najeveće blago. Jednom kad nam vrate sva sjećanja, možda se baš tad probudi savjest, možda se baš tad pokajemo da bismo mogli nastaviti dalje kroz život.

Jednom kad nam vrate osjećaj za milost, kad nam vrate vrlinu praštanja, možda će nam tek tada biti jasno da je upravo u praštanju čovjekova veličina. Jednom kad nam vrate sve, možda ćemo tada biti sposobni za onaj novi početak i onu drugu šansu. Jednom ako nam vrate propuštene prilike, možda ispravimo svoje greške. Jednom kad nam vrate uspomene, možda se tad sjetimo kome i čemu najviše dugujemo. Ali, samo ako nam jednom vrate prohujale godine.

Foto: Kolmanskop: a German ghost town in the Namibian desert. Credit: Romain Veillon

Odgovori