Paola Račić: Požar

„Dolaziš danas?“ začujem ljupki glas iza sebe. Osvrnem se i ugledam Maju, moju… prijateljicu iz razreda. Veselu i nasmiješenu kao i uvijek. Njen osmijeh kao da tjera ljude da joj vjeruju jer uvijek ostavlja iznenađujuće dobar prvi dojam. Tako se i meni, kad sam je upoznala, odmah svidjela. Ali ne zadugo, kad sam je bolje upoznala shvatila sam da bi bilo bolje da se nikad nisam, pa, sprijateljila s njom. Ako se to može nazvati prijateljstvom. Nevjerojatno je što sve radi prvi dojam.
„Ha?“ upitam, praveći se da nisam čula.
„Pitala sam dolaziš li danas, ludice.“ Podrugljivo se nacerila i otpuhnula odlutali uvojak crvene kovrčave kose s lica.
„Dolazim li gdje?“
„Ne pravi se glupa, znaš dobro gdje.“ Imala je pravo, znala sam i više nego dobro gdje, ali imala sam osjećaj da će me to takozvano neznanje spasiti od odlaska tamo.
Premjestim težinu s noge na nogu i namrštim se. „Šuma?“
„Naravno!“ usklikne i spusti glavu prema crnoj torbi koju je skinula s ramena pretražujući je pogledom. Nakon nekoliko trenutaka iz nje izvuče sunčane naočale i natakne ih na nos.
„Što ćemo tamo? Zar vam nije dosadilo odlaziti tamo svaki petak? Pogotovo nakon onog.“
„Uklonili smo sve šprice, ono se slučajno dogodilo. Jednom i nikad više.“ Namrgodila se, ako se to može nazvati mrgođenjem, tek je malo približila obrve kako joj se, ne daj Bože, ne bi pojavile ni najmanje bore. Iako ne vjerujem da će se od tolikog pudera moći i primijetiti ako nastanu.
„To si rekla i prvi put kad smo došli tamo, rekla si da je čisto! I vidi sad, Erik je u bolnici!“ u glasu mi je počeo nicati bijes.
„Zašto se toliko uzrujavaš? Erik će biti sasvim dobro, a uostalom…“ gurne ruku u torbu i iz nje izvuče maleno zrcalo te se počne promatrati u njemu. „Nisi bila već dva tjedna, gdje ti je nestao smisao za zabavu?“
„Nestalo je čim je ta zabava prerasla u nešto gore. Nešto što nije ni blizu zabave. Zaboga, Maja!“ prosiktam zarivši nokte u dlanove tako jako da su probili kožu. Kad sam ugledala kapljicu krvi tiho sam opsovala. „A uostalom, i da želim, ne mogu doći. Imam trening, žalim.“
„Obično ti trening nije predstavljao neki veliki problem.“
„Ovaj put imam probu prije nastupa, ne mogu je propustiti.“
„Ne laži!“ iznervirano kaže još uvijek ne pomičući pogled sa zrcala. „Provjerila sam, sljedeći nastup imate tek za dva mjeseca.“
„Goni se!“ bijesno lupim nogom u pod i prijezirno je pogledam.
„Znači dolaziš?“ veselo usklikne i nastavi ne očekujući moj odgovor. „Super! U pet na stazici. Ciao-ciao!“ napući usne zrcalu te ga spremi u torbu. Popravi crnu, usku majicu i crvenu mini suknju te mi namigne i odleprša dalje u pustu uličicu. Poželim se proderati za njom, ali nešto me zaustavi. Nikad to ne uspijem, jednostavno nemam hrabrosti suprotstaviti joj se. Svaki put kad poželim sjetim se za što je sve sposobna. A to znači samo jedno; opet moram tamo, kako divno, idem se ispovraćati’.

***

Ne mogu vjerovati u što smo se pretvorili. Imamo trinaest a ponašamo se kao pet godina starije. I pod tome ne mislim na ono da smo postali odgovorniji i razumniji, nego na sve loše stvari. Previše šminke, alkohol, cigare, droga. Ja ne mogu vjerovati kako se možemo tako ponašati. I bilo bi još dobro da smo počeli s tim ovako, sa trinaest, ali ne. Nekolicina nas je počela sa jedanaest. JEDANAEST! Za ne vjerovati. Ali pod ovim ni ne uključujem sebe. Unatoč tome što se oduvijek družim s tim lošim društvom nisam postala jedna od njih. Ja samo puno psujem. Nikad nisam probala cigaru niti ne namjeravam. Od alkohola sam jednom popila pola limenke piva, ali to je to. Iskreno, imam dojam da bi se oni dokrajčili bez mene. Ja obično jedina ostajem trijezna tamo, pa ih spašavam od nevolja. Tako će očito biti i danas.
„Eni! Trening ti počinje za petnaest minuta, a ti nisi niti ruksak spremila, a kamoli da si se obukla! Kaniš li ti ići danas ili ne? Jer ako ideš bolje se požuri!“ poviče moja mama. Glasno lupajući štiklama o pod upala mi je u sobu bez kucanja pritom me prilično uplašivši.
„Maaaa… idem, idem.“ nisam joj voljela lagati, štoviše, mrzila sam joj lagati ali ponekad je bolje tako. Znate, za njezino dobro. S mukom podignem glavu s jastuka tek kako bi vidjela kojim me pogledom danas gleda.
„I pogledaj na što ti soba liči! A jesi li učila, ne trebam ni pitati! Trebala sam ti zabraniti odlazak na treninge, možda bi se onda opametila ali onda bi po cijele dane bila tužna pa bi se ja osjećala krivom! Oh, Bože, što sam skrivila da se ovako ponašaš!, Jao, jao…“još uvijek prigovarajući izišla je iz moje sobe i treskom zatvorila vrata. A-ha, danas je bio u funkciji ah ta današnja djeca pogled. Kao i prethodni dan, i onaj prije tog. Pa, svaki dan ima taj pogled, osim kad dobijem dobru ocjenu ili pospremim sobu. Tad je tu naš tako sam ponosna na nju pogled kojeg nisam vidjela već duže vrijeme.
Ustala sam iz kreveta i počela besciljno tumarati po sobi zaboravivši što trebam napraviti.
„ENI!“ ljutito poviče moja mama iz smjera kuhinje, podsjetivši me. Uzmem crni ruksak iz ormara i u njega utrpam vodu, novčanik i neke grickalice. Zatim na sebe stavim kratke crne hlačice za trening i široku plavu Superman majicu, a na noge crne skejterice.
„Idem ja!“ proderem se trčeći prema vratima pokušavajući izbjeći mamino sljedeće pitanje.
„Kad se vraćaš?“
„Oko dvadeset dva i pol, dvadeset tri sata.“ Otvorim vrata i šmugnem van ali njen odgovor je bio brži od puštanja kvake.
„Zašto tako kasno?!“ njezina je glava provirila kroz kuhinjska vrata. Upitno me gledajući mahala je kuhačom.
„Ovaj…“ugrizem se za usnicu i svim se silama trudim ne gledati je u oči dok sam pokušavala smisliti odgovor. „Ovaj, idem kasnije kod… Line da mi pokaže jedan dio koreografije koji su radili dok me nije bilo pa ću malo i ostati tamo.“
„No dobro. Nemoj kasniti!“ reče i vrati se svojim poslovima u kuhinji.
„Dobro. Bok!“ pozdravim je i zalupim vratima. Udahnem malo sparnog, ljetnog zraka i uputim se prema šumici.

***

„Enice! Stigla si!“ cikne Maja grleći me. Bila je okružena gomilom ljudi koji su radili sve da privuku njezinu pozornost, iako je većima njih već bila prilično napušena i pijana pa je sve što su radili izgledalo kao geganje i mlataranje rukama u prazno. Mlitavo joj uzvratim zagrljaj znajući da je takva prema meni samo kad su drugi oko nas.
„Da.“
„Idi ostaviti torbu u bunker pa se vrati, moram ti nešto ispričati.“ zlokobno se naceri pa mi rukom pokaže da odem.
Krenula sam prema oronulom, sivom, mračnom i vrlo starom skloništu (bunkeru) koje se nalazilo dobro sakriveno u dubini šume. Tako zakriven gustim grmljem i granama bio je gotovo neprimjetan. Odmaknem veliku hrastovu granu sa koje tada otpadne par listova i provučem se ispod golemog nadzemnog korijena te se nađem ispred ulaza u bunker. Na početku užasno zaudara na mokraću i uginule životinje pa namreškam nos te uđem. Smrad je gotovo nestao dok sam užurbano koračala prema prvoj, ujedno i jedinoj relativno čistoj i prostoriji koja je, začudo, bila prazna. Uputila sam se prema najmračnijem kutu pritom osluškujući jeku vlastitih koraka. Ostavim ruksak u kutu te iz njega izvučem jedno veliko pakiranje čipsa. Otvorim ga te krenem prema izlazu grickajući.
Kad sam izašla zaslijepilo me vruće i sjajno lipanjsko sunce koje je pržilo kao da je podne makar je već bilo šesnaest sati. Pokrijem rukom oči te se provučem ispod korijena i pomaknem granu, a zatim shvatim da je cjela ona rulja, koja je bila tu kad sam stigla, nestala. Zbunjeno se osvrnem i zastanem kad začujem buku.
„Fajta! Fatja! Fajta!“ veselo se derala skupina. Potrčim prema izvoru zvuka.
A-ha, mogla sam si i misliti. Ponovno su se napili, posvađali i eto. Jednom curi krv iz nosa drugom iz usta.
„Len! Petar! Prestanite, Isuse!“ povičem prema njima ali bez učinka. Pravili su se da me nisu čuli. Ostali nisu ništa niti pokušavali, bilo im je zabavno gledati ih takve. Ispustim glasan zvuk negodovanja i bijesno krenem prema njima te stanem između, pokušavajući ih razdvojiti rukama. Samo su me zaobišli i nastavili se tuči. Najednom Len Petru svom snagom nabije šaku u nos i začuje se glasan zvuk krckanja. Svi utihnu. Petar složi bolnu grimasu te je, položivši ruke na nos dok mu je između prstiju kapala krv, otrčao prema izlazu iz šumice.
„Kukavica!“ trijumfalno uzvikne Petar.
Gledali smo za njim dok nam nije nestao iz vidokruga a tada je nastao pravi žamor. Nisam niti slušala što govore, znala sam da će se ponovno netko ozlijediti. Uznemireno se okrenem na peti i krenem prema bunkeru. Odlazim odavde. Možda ako se požurim još stignem na zadnju polovicu treninga. Napravim otprilike dva koraka kad do mojih nosnica dopre miris dima kojeg nakon nekoliko trenutaka i ugledam. Širio se sve više i više, uskoro smo bili u dimu i mučno kašljali. Svi su počeli vrištati i derati se „Požar! POŽAR!“ te ubrzanim hodom krenuli prema izlazu iz šumice. Potrčala sam mimo njih i stigla do nadzemnog korijena ispod kojeg više nije bilo šanse da se provučem, još samo par trenutaka i njega će zahvatiti vatra. Tada je zapuhao blagi povjetarac i ona se nevjerojatnom brzinom počela širiti. Vreli narančasti plamenovi sve su mi se više približavali. Trgnula sam se i ustuknula nekoliko koraka. K vragu! Sigurno su svi potrčali kad su se Len i Petar počeli udarati i ispustili još zapaljene cigare. Kako su glupi, zar nisu shvatili što rade.
Vatra je sad bila samo nekoliko centimetara od mene, već sam počela osjećati njezinu toplinu na golim potkoljenicama . Posegnula sam u stražnji džep u potrazi za mobitelom da pozovem pomoć, ali nisam ga pronašla. Tada sam se sjetila! Ostao je u ruksaku! A ruksak je u bunkeru! A ulaz od bunkera je zapaljen. Tada sam shvatila da mi ne preostaje ništa drugo nego učiniti isto što i ostali: pobjeći. Potrčala sam prema izlazu te kad sam bila na samom kraju malenog zemljanog puteljka osvrnula sam se još jednom na požar koji je proždirao sve oko sebe, i otišla na jedino mjesto za koje nisam lagala mami : kod Line.

***

Ali prije nego što sam krenula Lini svratila sam svojoj kući. Nisam htjela ući kroz ulazna vrata jer bi me mama vidjela pa me ne bi više puštala vani. Zato sam krenula prema prozoru od svoje sobe moleći se da je otvoren. Bingo! Pošto je prozor bio jako malo udaljen od tla bez problema sam ušla u sobu, uzela novu, ovaj put plavu, torbu. Nakon toga sam iz ladice iskopala svoj stari mobitel koji je još uvijek dosta dobro radio te ga stavila u torbu. Nakon toga sam izašla kroz prozor i uputila se Lini.

Nakon nekoliko minuta Lina i ja sjedile smo na tirkiznim jastucima pored prozora u njezinoj sobi i razgovarale. Ako se to može nazvati razgovorom. Bolji bi bio ja-pričam-dok-ona-bulji-u-mene naziv.
„Čekaj malo, ponovi mi sve to“, kaže ona razrogačenih očiju konačno se oglasivši.
„Što se tu ima ponavljati? Zapalili su šumicu“, smireno kažem, pokušavajući održati moju titulu odgovorne i smirene osobe, ali u sebi sam izgarala od želje za vrištanjem.
„Da, da. Sigurno. Bolje provjeri datum, danas nije prvi april“, sarkastično reče i nesigurno se zabulji kroz prozor, pa u mene. U pogledu joj se vidjelo da joj nije svejedno.
„Ja sam mrtva ozbiljna, Lina!“ uzviknem.
Nekoliko je trenutaka samo zurila u mene sa nelagodom na licu. „U redu“, rekla je nataknuvši uvojak svoje duge, plave kose iza uha. „Vjerujem ti.“
„I bolje ti je.“
„Nj-nj“, nakesi mi se te isplazi jezik.
„Tako si djetinjasta.“
„A ti kao imaš pedeset godina da mi to govoriš“, pogleda me poprijeko.
Uzdahnem. „I što kažeš?“
„ Što ako policija iz bunkera izvadi tvoj ruksak i u njemu pronađe mobitel ili kartu za bus i onda te privedu pa ćeš morati nabaviti odvjetnika i onda…“ očarano je pričala.
„Ah da, zaboravila sam na tvoju opsesiju kriminalističkim serijama“, isplazim joj jezik.
„Tko je sad djetinjast?“ pobjednički uzvikne.
„Oh. Ma daj, šuti!“ nacerim se te je bubnem šakom u rame a zatim se obije odvalimo smijati.
Falilo mi je ovo. Toliko sam se u zadnjih nekoliko mjeseci družila sa Majinim društvom da sam potpuno zaboravila na prijatelje kojima je zapravo i stalo do mene.
„Lina!“ Linina mama uleti u sobu brzinom vjetra. Zausti nešto reći ali stane, shvativši da sam i ja tu. „Oh. Bok Eni“, pomalo hladno kaže. Nikada me nije baš voljela, nisam baš shvatila zašto ali pretpostavljam zato jer me jednom u gradu vidjela s Majom koja je, naravno, imala zapaljenu cigaru u ruci.
„Bok, teta Sanja“, nasmiješim se.
„Izbio je gadan požar u šumici“, zadihano kaže.
„Zn…“ započne Lina. Prostrijelim je pogledom pa se brzo ispravi. „Ovaj, molim? Kako?“
„Izgleda da nije nastao sam od sebe. Vjerojatno su se ponovno oni huligani motali onuda sa cigarama. Ne uspijevaju ga ugasiti, neprestano se širi.“
Tiho opsujem. Gore je nego što sam mislila. U misli mi se uvuku Maja i ostali. Što oni misle,da li uopće mare za sve to? Protresem glavom. Jedino za što oni mare su oni.
Podignem pogled i zateknem Lininu mamu kako zuri u mene. Cijelo vrijeme nisam ispustila nikakav zvuk, vjerojatno izgledam prilično sumnjivo.
„Ja, ovaj, u šoku sam!“ kažem, izvlačeći se, ali njezin sumnjičav pogled još uvijek nije nestajao. „Zaista ne mogu…“ stanem. Spasila me zvonjava mojeg mobitela.
„Oprostite, vjerojatno je moja mama“, Lina i njezina mama kimnu te nastave s razgovorom, isključujući me. Kada sam izvukla mobitel iz torbe shvatila sam da to nije bila moja mama, nego Maja. Javila sam se.
„Enice, jesi li čula?“ veselo zaskviči.
„Jesam li čula, što? Morat ćeš biti malo preciznija.“
„Požar! Uzrokovali smo požar, zar to nije sjajno?“ najprije sam pomislila da se šali, ali sam ubrzo shvatila da je sreća u njezinom glasu stvarna.
„Mora da se šališ? Shvaćaš li ti koliko je to ozbiljno postalo?“ upitam s nevjericom u glasu.
„Naravno da shvaćam, zato i jest super!“ cikne.
„Ti nisi normalna.“
Pravila se da to nije čula. „I? Dolaziš li sutra na obalu? Sad kad smo izgubili šumicu preostaje nam samo to.“
Ona mora da je luda. Zar stvarno misli da ću se nastaviti družiti s njima nakon svega što se dogodilo?
„Ne“, hladno kažem.
„Ha?“
Zaustila sam promijeniti mišljenje, ali me nešto zaustavilo. Maja je manipulirana samnom otkad sam je upoznala, vrtjela me oko malenoga prsta k’o dijete zvečku. E pa neće više.
„Rekla sam ne“, i poklopila. To je to, to je kraj ovog poglavlja mog života, dovoljno je dugo trajalo. Ne želim više biti upetljana u njihove spačke. Maja me još nekoliko puta nazvala pa sam, na koncu, isključila mobitel. Neka odsada sami paze na sebe, jer meni je prekipjelo.
Glasno lupanje vratima prenijelo me iz mojih misli. Okrenem se prema Lini i nasmiješim joj se, uvijek je bila tu za mene, pomagala mi, slušala me i pokrivala me kad sam išla vani s društvom.
„Hvala ti“, kažem.
„Ovaj, nema na čemu? Ali za što?“ raspita se.
„Za više toga nego što misliš.“

Foto: www.pexels.com

Odgovori