Milan Zagorac: Teorija paleolitskog kontinuiteta

uz zbirku poezije Tusculum Nade Grubišić

drevni gradovi
skrivaju otajstva
negdašnjih civilizacija
u tami

Malo je koja autorica/autor suvremene poezije u nas toliko samozatajna, a toliko specifičnog, autentičnog i bogatog izričaja kao Nada Grubišić: plodna autorica vrlo hermetičkog opusa koji obnavlja na godišnjoj razini novim knjigama, a koje postaju sve kompleksniji „kamenovi iz Rosette“, psihogrami koje valja rastumačiti, i pjesnički i mudroslovnoznalački, kojima valja naći ključ, a da pritom još ne znamo ni bravu koju bi trebalo otvoriti. Tusculum je stoga tek još jedan miljokaz na putu između neprispodobive svesvijesti (plerome, da koristimo ovaj neoplatonički i gnostički izraz) i ove banalnije svakodnevne stvarnosti koji zahtijeva „miran, od svijeta udaljen stan“, no s nagnućem na onostrano, na metafizičko, na transcendentno koje odražava topot konja nekadašnjih naroda divljih euroazijskih stepa i „postojbina zmij­skih“ do etruščanskih tumulusa, turanskih i indoeuropskih rituala, sunčanih simbola i današnjih preokupacija poput one Johna Lennona „Give peace a chance“.
Ne, Nada Grubišić nije jedna od onih pjesnikinja koje ćemo naizust učiti i s njihovom poezijom pjevati neke suvremene podoknice, naprotiv, to je poezija pobunjenog ženstva i one pregrijane magme filozofske khore, ona poezija koja materiju upravo gnostički uzima kao nužno zlo, nasuprot još uvijek neisklesanog lica (ne nužno uvijek dobrostive) svijesti koju u nizu rituala tek valja oblikovati; njezina poezija zahtijeva i volju i upornost tragača, međutim onoga trenutka kada joj se napokon podamo, postaje iskonska majka-roditeljica novoga čovjeka – umjetnika, pjesnika, čovjeka u krajnjoj liniji, koji se rađa u grčevitosti i „prisustvu teksta u stvarnosti“.
Tusculum tako postaje simbol koji u sebi skriva mnogostruka značenja: on je od simbola rimske civilizacije, preko svojih trojansko-pelazgijskih korijena postao pupak svijeta („od prije Isusa Krista“), sama os oko koje se okreće zbilja jedne priče koju nastojimo ispričati, no kojoj, što smo bliže, sve teže uspijevamo dokučiti bit, sve teže nalazimo riječi, one kao da promiču u beskrajnim povijesnim sljedovima nerazumljivih kodova kojima se odvija jedan misterij na granici sna i jave, onirička igra koju možemo shvatiti ako i samo ako uđemo/zađemo/nađemo se u stanju pjesnikinje (evocira to onu „crnu šumu“ danteovskog silaska) koja nas polako, stih po stih, zbirku po zbirku, knjigu po knjigu, uvodi, inducira u ono što će stihovima iskazati kao „ustrajno tragamo za Suncem / posred teških galaktičkih tišina / spiralnog kretanja svemirskih / tjelesa i elipsa“, a koje su, neminovno podložne „zakonu evolucije“.
Čitanje poezije Nade Grubišić zahtijeva ono što bi poznati psihoterapeut Stanislav Grof nazvao „vulkanskom ekstazom“, a to je stanje dubinske povezanosti sa svojim iskonom uslijed stanja svijesti koje može doživjeti istinski pjesnik. No, to nije poezija utjehe, to je poezija koja slavi stvaralačko/uništavalačku narav stvari, poezija koja ne jamči mir i spokoj prije nego da se dosegne grčevita ekstaza, ma značila ona čak i sinovsku hodnju rubom vulkanskog grotla na užas mladih neiskusnih majki, dok su „pijana prostran­stva duše / željna amnezije“.
Na svojem tusculumu Nada Grubišić pjeva svoju „teoriju paleolitskog kontinuiteta“, priču o čovjeku koji je pupčanom vrpcom zauvijek vezan za ovu zemlju gdje na tren biva proboden zrakom sunca, a večer je, naravno, već tu. Tusculum je pjesnička zbirka za pjesnike i filozofe, poziv na hrabro kročenje nepoznatim, iskorak izvan u svim dimenzijama prostorovremena, ne bi li se, „bijela srca“, napokon, unatoč studeni, s iskonskom ljubavi usudili prijeći rijeku zaborava i oslobodili novoga čovjeka koji mesmeriziran čeka oslobođenje ili konačnu propast. Odluka je, kao i uvijek, na čovjeku, a na kušnji je njegova hrabrost.

Ilustracija: Branko Gulin

Odgovori