Milan Zagorac: Prije svitanja

Uz pradavni film Before Sunrise

Sjećate se Julie Delpy i Ethana Hawkea u onom filmu Before Sunrise?
Nema veze, film ionako nema neku radnju i po meni ima dva loša nastavka, ali to sada nije bitno. Bitno je nedogađanje, ono što nije, ono što popunjava vrijeme koje njih dvoje, mladih, međusobno nepoznatih, stranih, doživljavaju na tom putovanju u raznim prijevoznim sredstvima od točke a do točke b do točke c, tu negdje, mislim da se radilo o Beču i Budimpešti i još kojem gradu i njih dvoje, Francuskinji i Amerikancu u onome što se naziva putovanje života, zapravo lutanje, neka vrsta potrage, koja ne znači ništa, ali znači sve. Tko od nas to nije proživio? Moje je “sentimentalno” inicijacijsko putovanje koincidiralo s vremenom radnje toga filma, štoviše, mislim da se i dijelovi putanje podudaraju što s prvim, što s ona dva kasnija loša nastavka (iako sam ja tada mislio da su ta putovanjca nešto sasvim drugo).
Čak je i ona njihova emocionalna soft igra, u kojoj postoji slućenje ljubavi, ali ono nije ni izrečeno ni učinjeno, upravo ono što učimo, što prolazimo, što ne možemo u svojoj “matičnoj” sredini jer smo tamo obilježeni ovako ili onako, a ovdje, nigdje, negdje, u trećoj sredini, namjerno kažem mladi i bezbrižni (jer da nisu mladi nužni tovar brige koji nosimo uvijek bi bio s nama pa makar i na mjesecu), tako oslobođeni predrasuda prema samima sebi, tako su slični onome što sami proživljavamo na tim svojim prvim putovanjima koja probijaju granice našega svijeta i prelaze u neke druge – i to ne samo fizičke – naprotiv, one mentalne granice, one naših emocionalnih kapaciteta, one naših ljudskih sposobnosti, one su daleko važnije.
Nemam pojma kako mi je ovo palo na pamet, valjda jer sam jučer ili neki dan vidio Julie Delpy i sjetio se one dvadeset i nešto godišnjakinje s kojom krajnje balavi Ethan Hawke vodi razgovore, znate ono, o filozofiji, smislu, o životu, o onome o čemu se u toj dobi zaista nema pojma, ali se instinktivno, po prirodi stvari nastoji doznati, makar i besmislenim, ali beskrajno ugodnim spekulativnim razgovorima o tako velikim temama koje završavaju hinjeno slučajnim pogledima ili dodirima ruku. Zamislite tragedije da tada već znate što se sve u životu događa? Možda je i smislena ta naša “zabrana”, “nesposobnost” znanja o budućnosti? Možda nas spašava izbjegavanja zamki e da bi na kraju na ovaj ili na onaj način u njih upali jer su, eto, predskazane.
U pozadini je ljubav, ali, naravno, to je još uvijek ona posve balava, neiskusna, slatkastomirisna ljubav koja ne diše ni približno isto kao i ova sada, to je ona mekana ljubav kada je smisao i vrhunac sam po sebi upravo ovo što rade njih dvoje, dakle ništa, ali osjećaju “ono nešto”, ona valjda “leptiriće”, a on viteški blesavu ideju “spašavanja” svoje matovilke… a koja može postojati samo kada prethodno nema nikakva iskustva.
Zato volim taj film koji je u svojoj biti jedva gledljiv (ok, gledljiv je kada imaš 18-19 godina), ali je stvaran, i baš zato ne volim njegove nastavke jer su nategnuti našim maštanjima o nečemu što nikada ni nigdje osim tada ne može postojati.
Sve ostalo je nešto drugo.

Foto: iz filma Before Sunrise

Odgovori