Marijan Brajac: Taj prokleti mali komarac (Um pequeno amaldiçoado mosquitinho)

Žurno koračajući prema svome brodu zamalo da nije ugazio u duboku lokvu vode kad ga prenu poziv: Buenos dia Senhor Capitan Bartolomeo, Mazal Tov, okrenu se u polukrug preskačući veliku duboku lokvu mutne vode. Pogleda na stranu i opazi Šloma, trgovca iz Haife kako mu maše i nazdravlja Badnji dan.
Odmahujući Šlomu, udari sam sebe punim dlanom po vratu osjetivši ubod komarca. Komarci ovdje nisu kao na drugim mjestima. Ovo su komarci iz Cochinaa, malaričari: ne vidiš ih koliko su sitni ali kad ubode pravi, glava dolazi u pitanje.
Već se osjećala vrućina, a zrak je bio vlažan od malopređašnjeg pljuska. Srećom bila je sezona suhog monsuna pa je kiše i vlage bilo manje.
Gore negdje, daleko, valovi udaraju u stijene na kojima počiva Sines, grad i luka, jedan od bisera portugalske krune. Rodno mjesto Admirala Flote, Podkralja Indije, Vasca de Game.
Ulični prodavači prodaju ribu. Najviše je bakalara. Badnji je dan. U Portugalu “bacalao” prave na preko 100 načina. Oblaci su se spustili nad gradom, nisko kao da pokušavaju da se zakače za zvonike crkava.
Mirisi kolača pomiješani sa mirisom pečenja koje će se jesti tek iza ponoći izlaze iz kuća kotrljajući se tromo niz ulice omeđene kućama kroz čije se prozore nazirala blaga titrajuća svijetlost upaljenih kandila .
U jednom od kanala lagune Cochina stoji vezan veliki brod. “Santa Catarina do Monte Sinai”, komandni brod portugalske flote ovdje. Od 14 brodova koliko ih je krenulo na put u Cochin ih je stiglo 10. Negdje van broda čuje se mekani zvuk drvenog batića kojim jedan mornar vješto ukucava dugačku pletenicu katranisane kudjelje između trenica oplate broda da se postigne vodonepropusnost.
Veza između broda i kopna je mostić od dasaka kojim polako gaze, hamali, crnoputi nosači ispijenih tijela. Na ramenu svakoga od njih vreća.
Kako se popnu na palubu razdvajaju se. Jedni idu put prove drugi put krme. Vrši se utovar cimeta i bibera. Jedan dio skladišta za teret već je zauzet vrećama klinčića.
Gledajući utovar i misleći na Admirala koji leži teško bolestan u palači, Don Bartolomeo udari bambusovom trskom po leđima jednoga nosača koji je pljunuo na jednu vreću ostavljajući trag jarko crvene boje koji podsjeća na krv.
Savivši se od udarca, hamal se klanja i samo ponizno cvili, Sahib, Capitao, sahib, por favor Capitao. Iza krnjavih zubi crvene boje još se kotrlja grudica od betelovog lista. Svi ga žvaču. Kako onda tako je dobrim dijelom i danas.
U velikoj sobi, palača u kojemu je Almirante de Gama, prozori su zastrti. Lice mu je potamnilo od bolova a usne poprimile crnu boju. Znoj u velikim graškama mu se slijeva niz čelo iz slijepljene kose i pomalo pada u dugačku bradu. I slugama oko njega treba vremena da shvate da on traži još jedan prekrivač. Drhti i sav se trese od studeni. Sluge donose jedno veliko medvjedovo krzno koje je bilo namijenjeno kao poklon lokalnom maharadži.
Doktor sili Admirala da popije nekakvu tabletu. Progutavši je popije i čašu vode.
Ne prođe ni minut a Admiral izbaci tabletu zajedno sa vodom koju je tek čas prije popio.
Malarija uzima svoj danak.
Almiranteove usne se pomiču i sluga do njega jedva nazre želju da mu gospodar traži da ga premjeste do prozora dok šapće: “Um pequeno amaldiçoado mosquitinho” (jedan prokleti mali komarac).
Premješten na stolicu pored prozora kako je tražio, Almirante baci pogled na svoj brod znajući da se nikad više neće s njim vratiti kući. Tiho prošapće: Dušu ti predajem Gospode. Jedan trzaj, glava mu klonu a njegova duša poleti preko svih tih uzburkanih mora. Prozirnija i od zraka i vjetra napravi jedan krug oko Sinesa, drugi preko Lisabona i onda strelovitu suknu u neke beskrajne visine i daljine.
Na licu onaj tipični pomorački izraz gledanja u daljinu. Lijevo oko zatvoreno a desno poluotvoreno. Kao da je možda u zadnjem času pokušavao pogledom dosegnuti svoj rodni Sines koji mu je sada pripadao kao kraljev dar za svoje pomoračke podvige. Taj Badnji dan, 24. 12. 1524. je završio smrću jednog velikana.
Trag bijele pjene curi mu preko kuta usana niz bratu i spušta se lagano put grla. Njegovo odijelo od baršuna sa velikim križem na prsima od izvezene zlatne srme sad izgleda jako široko. Kao da je pripadalo nekome drugome, kao da se očekivalo i znalo precizno kada će veliki Admiral ispustiti svoju veliku dušu, par svećenika ulazi žurno u Crkvu Sv. Franje gdje će Almirante biti pokopan. Kripta njegova je spremna i otvorena.
Velika plova lotosovih listova koja je lagano plutala kroz kanal zakači se za kormilo broda “Santa Catarina do Monte Sinai”. Tu se zaustavi kao da i ona daje zadnju počast Admiralu. Dva tri velika rascvjetana lotosova cvijeta svjetloružičasto-ljubičaste boje se naziru stisnuti masom listova
Portugalska kruna je izgubila jednog od svojih najvećih ljudi. Pored sve slave, ugleda i veličine ubod jednog malog komarca srušio je sve to kao kulu od karata.

***

Zemni ostatci Admirala de Game preneseni su u Portugal nekoliko godina kasnije. Zadnje počivalište u znak počasti portugalska kruna mu je dodijelila u Lisabonu.
Njegova velika statua na jednoj uzvisini u Lisabonu prikazuje velikog Admirala čiji pogled stremi u neku daljinu.

***

Konačno, Abidjan je ostao već 4 dana daleko po našoj krmi kad javiše da kuhar nije dobro. Pođem do njega. Gledam ga trese se, znoji i žali se na vrtoglavicu ida ga boli svaka kost. Daj Bože da nije ono što pomislih. Ne volim to što mu je u ovim tropima zima a bole ga kosti.
Sjedim u kabini i razmišljam. Sve nekako ide naopako i mimo regule. Terco makine je ostao slomljenih prstiju u Casablanci. Abidjan, pokvari se kompresor frižidera i pola bogatih zaliha dobijenih u Baru ode u more. Isplata zarada je nešto apstraktno.
Vrijeme je u konstatnom pogoršanju a Karachi je haj haj daleko ispred nas. Zvoni mi telefon. Javljaju da je još jedan kormilar sa istim simptomima kao i kuhar. Da čovjek stalno pljuje na oltar u Crkvi ovih nedaća bi bilo manje.
Idem do brodske apoteke. Tamo novo iznenađenje, daleko od dobra naravno. Preko polovice raznoraznih lijekova se pretvorilo u prašinu. Zaštitna folija oko njih, vidi se jasno, napuhana i prsnuta. Velika vlaga i visoka temperature čine svoje.
Brod stalno posrće. Teški valovi nemilice ga udaraju i stalno mlate u provu. Kad krma izleti u zrak, propeler vrti u prazno i cijeli brod se trese. Niti malo dobro, niti malo. Ako izbaci pomoćni motor biti će muka.
Mnogostruki, dugački teleksi stalno idu s broda u Rim, medicinskom centru, Roma medico ili pak dolaze na brod. Vrag mu šest odnio kome je na um palo da ukine mjesto telegrafiste na brodu. Idemo ipak naprijed, sa smanjenom brzinom ali naprijed.
Dan dva, kasnije troje nas oko naših drugova. Kuhar je u daleko lošijem stanju. Jedan ga pridržava za ramena da ostane u sjedećem položaju, drugi mu briše znoj sa čela I ubjeđuje ga da mora popiti lijek.

Prinosim mu tabletu. Stavljam mu je na vrh jezika molim ga da popije malo vode. Kad je progutao nisam ni završio misao: Hvala Ti Bože, kad ono iz kogovih usta mlaz vode. Ista ona koju je popio. Čuje se samo jedan “cang” i maloprije progutana tableta izleti van i dva puta poskoči po podu kabine prekrivenom nekim dobrano već iskrzanim zelenkastim linoleumom.
Obavještavam Roma medico o situaciji. Roma pak stalno savjetuje nekakve terapije koje su nemoguće zbog štete na ljekovima. Iz firme se vrlo vrlo slabo javljaju. Stalno su na nekim sastancima. Čudo jedno kako ti ljudi iz kancelarija vole sastanke.
Zbog teškoća u gutanju, stalnih poriva na povraćanje, želudac bolesnika ne trpi više ništa teško je boriti se protiv visoke temperature. Znam da je bilo negdje kasno veče mada prije ponoća. Valjamo se Bogu dušu a Bog je neće.
Šaljem dežurnog kormilara da obiđe bolesnike. Taman kako je sišao, sjetih se jednog starog narodnog lijeka, ali daj. Reći ću mu kad se vrati.
Sjedam za telex. Šaljem, priznajem, već pomalo uspaničen i debelo zabrinut raport u Rim. Temperatura je dosegla svoj maksimum. 41.8 Celzijusa.
Ako živa u termometru pređe one dvije linije nastupa prekid svega sad. Te dvije linije su sada samo neka psihološka utjeha. Kraj je jako blizu ali opet, neka nada tinja.
Kapo makine ovaj put ne zove telefonom. Dolazi na most, kaže, još jedan generator je otkazao zbog teških vibracija u nevremenu. Sad idemo sa jednim pa što nam Bog da. Ako stane i taj, nema druge nego se Bogu moliti da remorkeri dođu čim prije.
Ne mislim više o tome toliko jer i ako dođe do toga, valjda će se netko iz firme maknuti sa tih vražjih sastanaka. Mislim se na kuhara. Dvije, samo dvije one male crne linije ako se preskoče njega više neće biti.
Stiže moj kormilar. Glumeći neku nonšalantnost reče mi krako: “Barba snizio sam temperature kogu na 37.”
“Krtola?” upitah.
“Da”, odgovori on. Dodaje odmah zatim , morao sam je rezati drugi put malo deblje.
Bog poživio naše babe i te stare isprobane narodne medićine. To bješe ono što sam zaboravio da mu kažem . Radoslav je to pak isto tako znao. Oblozi od sirovog krompira su skinuli temperature.
I u meni nešto izdušilo. Krenem malo počinuti. Ne prođe sat vremena. Zovu me na most. Telex iz Rima, kažu. Što ću, ajde gore i čitam poruku.
Piše lijepo: “na osnovu svih vaših poruka i primljenih podataka, naređujemo vam da radi spasa ljudskih života. skrenete za Capetown. Bolesnike iskrcajte i naredite hospitalizaciju. Svako dalje držanje bolesnika na brodu može biti fatalno. Svi parametri ukazuju da je dalje stajanje na brodu za njih vrlo rizično. Pozdrav i sretno. Dežurni liječnik, ROMA MEDICO SERVICE.”
Odgovor iz firme je vrlo štur. Imati ćemo velike troškove, kažu. Trebali ste bolesnike držati do Durbana. Durban je 8 dana daleko. Do Durbana treba da se ostane živ.
Agent u Capetownu sve je izvrsno organizirao za prihvat. Problem nam je samo veliko more. Valovi su visine nekih barem 6 metara. Kad se remorker izdigne i izravna sa palubom, baciti ćemo bolesnike jednog po jednog, s ruke na ruku jednom članu posade na remorkeru.
Tako i bi. Odoše naši drugari s pomoću Božjom s broda. Kasnije su se svi vratili živi kući. To je ipak najvažnije od svega. Iskrcaj tih bolesnika ličio je stvarno na scene iz nekog akcionog filma. Onaj crnoputi div na remorkeru koji bi prihvatio i nosio u unutrašnjost salona vjerovatno da je bio iz plemena Massai. Njegova korpulentnost i neko i hrabro i otmeno držanje u tome času dalo mi je misliti tako.
Neću vam pričati što je bilo kasnije. Neću vam pričati o perforaciji čira koju sam na kraju doživio i preživio 14 uzastopnih krvarenja. Neću vam pričati ni kakav je bio moj razgovor u firmi kasnije gdje mi je rečeno da su debelo razmišljali da me hapse radi svega ali da su tobože odustali.
Komercijalista bezdušno drvi o krizi na tržištu tereta i padu vozarina. Da sam pitao, on sigurno ne bi znao da je kogo na popisu posade od 24 čovjeka na brodu bio broj 23. Svi smo brojevi bili posloženi samo po slijedu brojčane matematičke logike. Brojevi, svaki vrijednosti nule.
To je bio ton jednog mladog kapetana, koji je avanco na vezanom brodu. Kriza na tržištu, a skretanje i iskrcaj bolesnih kojima je život bio u pitanju nema veze. Gdje je nestao onaj stari duh solidarnosti. Ne mogu doći sebi. To su oni štono narod kaže “daj Ciganinu vlast, a on prvo objesi oca da se zna što je vlast”. Ne zna pak da je vlast opasna droga kad je uzimaš u velikim dozama. Vlast se uzima kap po kap.
Kao sposoban otišao je odmah da radi u kancelariju. Što da vam pričam.
Prilazi mu jedna lijepa mlada djevojka i cvrkuće, kapetane, traže iz Bombaya…
On, ozbiljan, kao, daje upute za odgovor. Normalno, ne pada mu na um da me ponudi da sjednem.
Vidi da ga gledam i primjećujem da mu to smeta. Da ga čovjek gurne da padne sa visine njegovog ega, prosuo bi se u prašinu kao velika zagrijana žarulja naglo poprskana hladnom vodom.
Počeo mi je raditi adrenalin. Drsko mu rekoh, drhteći u sebi kao list na vjetru. Hapsi odmah, a kad iziđem nakon tri dana, neću biti kao ti prika moj. Donijeti ću ti u karabuš svaki tjedan šteku cigara, reci mi samo koje cigare pušiš, Marlboro naravno, sigurno ne YORK kao ja.
Tehnički direktor stoji na vratima. Sve sluša bez riječi. Kad je ovaj “malađec” što bi da “apsi” završio, obrati mi se vrlo službeno. Gospodine kapetane, zamolio bih vas, reče mi, da dođete kod mene u kancelariju radi analize putovanja s aspekta stroja. Procedura je, znate, dodaje kao da se izvinjava.
Ulazim kod njega u kancelariju. Sad mi malo fali do moje eksplozije. Moja žuta minuta je tu, samo čas fali da eksplodiram i puknem.
Tehnički zatvara vrata od svoga ureda. Vadi bocu rakije iz jednog ormara. Nudi me da sjednem i kaže mi: Marijane, ne mogu ti reći ništa nego da se kao privatna osoba stidim svega ovoga. Bio sam nemoćan, a znam sve.
Tehnički je bio iz one stare garde. Kucnusmo se. Iskapimo rakiju. Palimo obojica po španjulet, dok on sipa drugu. Ne pričamo za jedno vrijeme, ništa.
Sve radi jednog malog prokletog komarca.
Često puta ljudi s kopna imaju potpuno pogrešne predodžbe o ljudima s broda. Iako je rad na brodu bezbroj puta daleko zahtjevniji od rada na kopnu, na brodu je jednostavnije. Obični ljudi, svaki sa svojim problemima. Osnovna i finalna podjela ljudi s broda je uvijek ista. Imaš poštene i nepoštene. Imaš one koji znaju svoj posao i one koji ga ne znaju. Imaš one koji gaze naprijed pomalo i očekujući da bude zamijećen njihov rad i one koji imaju dobre laktove i fino izbrušen jezik.
U tišini, u tih par minuta sjetih se toga zapovjednika. Njegova četvorka ga je davno davno uzela. Nismo se nekako trpili i jednom smo se jako posvađali. Svaki je insistirao na svome. Na kraju, vidjeh ga kako umorno sjeda u stolicu i kaže mi: niste vi loši, dobar ste oficir, ali jednoga dana ćete naučiti da je kapetan samo jedan mali jadni usamljeni starac pa imali vi tridest, 50 ili 60 godina, vidio sam kasnije da je bio u pravu.
I pored sveg neslaganja onda, shvatio sam. Nas dva smo bili jadni mali usamljeni starci.
Komercijalistu sam jednom video u uniformi. Stajala je na njemu kao salivena. Da sam kojim slučajem bio žena, zaljubio bih se odmah u njega. Srećom nisam. On nije bio jadan mali usamljen starac. On je bio, kako to reći da ne zazvuči nepristojno. On nije bio jadan mali usamljen starac. On je bio jednostavno jedan mladi perspektivni kapetan kojega su žene rado gledale, tobože nezainteresirano sa strane. Što dodati još a da ne zazvuči grupo i bahato, jedan mali partijski isprdak sa jedrom za svaki vjetar.
Sad, tu skoro sam čuo jednu krasnu sentence.
Reče neki mudar čovjek: “Sladoled se liže radi slasti, žena radi strasti, a guzica radi vlasti.”
Frangar – non flectar
Slomiti ćeš me ali me nećeš saviti.

Odgovori