Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Nasi kukus i mostovi

Evo, imamo odličan Mc Donalds. Nedavno je otvoren. Malo dalje je odličan restoran. Služe izvrsne stejkove. Znaju ih ispeći baš kako tko voli. Stranci svi tu idu. Možete dobiti i pivo i vino. Agent nabraja tako u nedogled.
“Ja u špade, on u kupe”, i tako u nedogled, ad nauseam i ab ovo, non stop.
Vi stvarno želite u neki naš, domaći restorančić, opet će on. Da to hoću samo to i ništa drugo, samo da zna da je čisto i uredno.
Agent me gleda začuđeno. Oči mu se izbečile kao kovanice od tri i po eura i na kraju krajeva krenusmo i uđosmo. Zapravo, sjeli smo pod jednu veliku nadstrešnicu pokrivenu gusto ukrštenim palminim granama.
Sa strane po dva ogromna glinena suda puna vode nad čijom površini plivaju lotosi. Mali bazen u sredini pun je jako velikih zlatnih ribica. Svaka je veličine našeg cipola porcijaša.
Bez obzira na religioznu pripadnost svuda se nailazi na to kinesko vjerovanje da zlatne ribice donose sreću, a te velike džare pune širokih zelenih listova sa Budinim cvijetovima davaju jedan osjećaj prijatnosti i opuštenosti.
U unutrašnjosti na zidovima reklame za Fantu i Coca Colu. To je neizbježno kao i svuda po cijelome svijetu. Nešto poput chemtrailsa, jednostavno, neizbježno je.
Gazda visok mršav čovjek oštrih crta lica, kratke štucane bradice prilazi. Na glavi mu je ona tipično bijela, pletena kapica koja je znak distinkcije. Nije Kinez.
U ruci mu jelovnik, a imena jela popraćena sličicama serviranog jela kako je to sad svuda po bijelome svijetu. Napravljeno radi turista. Praktična stvar. Agent naručuje sebi šejk od kokosovoga mlijeka sa nekakvim rozkastim sirupom i pokazuje na sličicu gdje je “Nasi kukus”. Tipično jelo prosječnih ljudi u Maleziji. Ja naručujem isto. Samo što tražim “satu hidjao es te”, jedan hladni zeleni čaj. Gazda uzima porudžbinu ali je ono kako se to danas moderno kaže “totalna zbunjoza”.
Nismo čekali mnogo i jelo stiže. Na malo većem komadu lista od palme koja daje banane prigani pileći batak, malo riže “bjanko” preko je koje posut obilato “sambal olek”, jako ljuti lokalni sos. Dvije fetice kukumara i dva komadića pomadore više su neka dekoracija nego dio jela.
Kašika i viljuška, samo za mene, umotane u neku jadnu salveticu od najtanjeg mogućeg papira dok je kod agenta mala metalna škudelica sa vodom. On počinje odmah da jede. Vješto pravi prstima baline od riže, čupne malo piletine i proguta a onda zatoća vrhove prstiju u vodu i nastavlja. Zatražih da se isto i meni donese. Gledam gazdu kako nosi. Djeluje mi nešto ko’ da mu nije dobro.
I ja činim baline od riže i čupkam meso sa bataka. Gazda samo sa vrata restorana snima li snima. Onda se okrenu. Čujem ga da nešto govori. Pokazuje nešto zamahom ruke. Ona nosi dugu svilenu haljinu u nijansama svijetlo plave i bijele boje. Ima jako lijepe bijele zube. Njegova žena. Hidjab na njenoj glavi je istog tekstila kao i haljina.
“Selamat datang, selmat datang. Bagus?. Dobro došli, je li dobro pita i smije se. “Bagus, bagus”, dobro je dobro je. Odgovaram odmah kako bi moj rječnik njihovoga, bahasa jezika bio bogatiji. Kad od nekog jezika znaš jedva 11, 12 riječi, ponoviti jednu riječ nosi mnogo.
Nastavljam sa motanjem onih balina od riže i pitam još onog ljutog sosa. Nisam ni progovorio a sos je tu.
Na kraju zovem gazdu da platim, on prilazi, raspravlja nešto sa agentom. Ovaj meni opet kaže da gazda ne želi da naplati. Gazda mi pruža ruku i kaže “terimakasih kowan lama”. “Terimakasih kowan lama” i ja ću njemu. Toliko sam znao i ja te riječi.
Hvala ti stari prijatelju. Ljudi neće jedan drugome to reći, hvala ti stari prijatelju ako nisu zaista prijatelji. Zato i nije htio da naplati jelo. Negdje smo već bili zajedno, samo ne možemo da se sjetimo gdje. To nije uopće važno.
Selam aleikium, aleikum selam. Mir s tobom, i s tobom neka je mir. Tako se tamo ljudi pozdravljaju. Kad znaš značenje, lijepo zvuči. Sama riječ, mir, opet donosi neke jako lijepe, nježne vibracije.
U portu veliki broj remorkera i “suppliersa”. Ovi potonji su “snadbjevači”. Nose i raznose sve što treba do dalekih platformi za bušenje nafte, negdje daleko, van dosega oka.
Na pijaci Kemamana, kako se zove to malo mjesto pale se prve lampice nad tezgama sa lijepo poslaganim voćem.
U povratku dok se vraćamo agent mi objašnjava na način koji bi i španjolska etiketa pohvalila radi otmenosti i načina govora. Nije bio problem sa onom škudelicom vode za prat prste i koju su mi četiri puta promijenili.
Zapravo sve je bilo skoro jako dobro. Kažem skoro jer mi je bilo žao da nisam slikao taj nasi kukus složen na komadu palminoga lista.
Nisam znao. Ni to nije problem kad je uviđavnost na mjestu. Naučio sam ako hoćeš da jedeš po domaću onda se jede samo desnom rukom. Lijeva ruka nije predviđena za jelo.
Nije bio problem ni što tada to nisam znao.
Misli, uglavnom , kod ljudi nikad nema problema.
Ne možeš krenuti da gradiš mostove i da je svaki kamen jednako isti. Važno je da se mostovi grade.
To je bilo negdje tamo na samom kraju prošloga vijeka, ne ovoga. Ma nema veze što vi mene tako divno ne znate.
Nema veze ni što ne znate kako ja čujem pitanje onog vlasnika restorana. Širi ruke i pita: “Besar kapal?” “Je li brod veliki?” Ja prstom činim mot na palminom listu i upisujem broj 145 izgovarajući riječ “metar”. “Icil, icil kapal” ja odgovaram njemu, mali, mali brod.
Bilo je to vrijeme kad je brod ispod 150 metara dužine bio smatran za mali brod. Svako vrijeme ime svoje. Kolumbo je krenuo iz Huelve sa ogromnim brodom da traži put za Indiju. A brod mu je stvarno bio velik. Bio je dug punih 25 metara.
I opet da vam rečem, ma sasvim mi je svejedno što me tako divno ne znate.
Zašto biste i morali na finimentu. Ne moramo znati svak svakoga. To ipak ne smeta da se mostovi grade. Ne moraju biti ni veliki. I najmanja ćuprijica nešto rastavljeno spaja.

Foto: www.pexels.com

Odgovori