Krunoslav Mrkoci: Nacrt nove umjetnosti – kraj modernog eksperimenta?

1. Uvod

Moderna umjetnost započela je u zemljama zapadnoga svijeta otprilike sredinom 19. stoljeća. Zemlja u kojoj se najprije pojavila revolucionarnom snagom noviteta i blasfemije, bila je Francuska. Godine 1874. u Parizu javnosti je predstavljena izložba slika odbijenih slikara, djela kojima službena komisija Akademijinih profesora nije dopustila da budu predstavljena u službenom programu. Tadašnja kritika je spomenutu izložbu skupine odbijenih slikara nazvala, rugajući im se, Salon Impresionista, prema nazivu Monetove slike Impresija. Službeno vladajući akademski ukus u slikarstvu smatrao je ta djela nakaradnima, smiješnima i izobličenima, u najmanju ruku nedovršenim skicama.
Međutim, moderna umjetnost u Francuskoj nije započela novim idejama i pristupom u slikarstvu 1870-ih godina. Pravi početak moderne umjetnosti dogodio se u književnosti pojavom knjige pjesama Cvjetovi zla (1857. godine). Autor je bio pariški boem, bonvivan i književnik, pisac teorijskih djela o umjetnosti, prevoditelj djela Edgara A. Poea, Charles Baudelaire.

2. Cvjetovi zla i “prokleti pjesnici”

Cvjetovi zla je knjiga poezije formalno savršeno oblikovanih stihova, najčešće povezanih u formu soneta ili slične forme vezanog (rimovanog) stiha. Baudelaireov jezik i stil je jasan, čvrst, konkretan. Kod Baudelairea, unatoč težini zadane forme, nema suvišnih riječi. Baudelaire je bio prvi od “prokletih pjesnika”; mistik suvremenog doba, alkemičar i metafizičar.
Kao što svjedoči ustrojstvo zbirke Cvjetovi zla, Baudelaireu je bila izuzetno važna forma (arhitektonika) i stiha, i pjesme, i zbirke. Baudelaire i njegovi nasljednici “prokleti pjesnici” (Rimbaud, Verlaine, Mallarme) nisu nipošto bili “prpošni” pjesnici. Njihovo odnos prema jeziku, operacijski zahvati na pjesmama i dugogodišnji rad na njima, prije ih je stavljao u poziciju matematičara i arhitekta; bili su oni inženjeri jezika i svećenici duha.
Njihova tema i cilj bio je uzeti si slobodu da se slobodno iskaže, izrazi, opiše i opjeva, neovisno i od stege Crkve (religije) i neovisno od društvenih nazora; da se slobodno opiše i opjeva prokletstvo suvremenog čovjeka razapetog između (naslijeđenog) animalnog, prirodnog, tjelesnog s jedne strane i duha, tzv. Ideala s druge strane. Čovjekov duh sposoban je, prema Baudelaireu, da stvara nove, artificijelne rajeve. Iako je Baudelaire bio idejni začetnik, jedan od prvih koji je osjetio “duh novog vremena”, njegove ideje o razapetosti suvremenog čovjeka i o disonantnosti čovjekove egzistencije, u poeziji su praktično ostvarili tek pjesnici koji su došli nakon njega. Među njima jedno od najistaknutijih mjesta zauzima pjesničko djelo “zločestog dječaka”, mladog genija francuske književnosti, Arthura Rimbauda. U dobi dok je većina ljudi zaokupljena srednjoškolskim brigama, mladi Rimbaud je u pjesničkoj praksi u svega 3- 4 godine stvorio prvi zaokruženi arhetipski korpus moderne poezije i lirike.

3. Dinamikom društvenog i tehničkog razvoja uvjetovana disonantnost moderne umjetnosti

Moderna umjetnost je od svojih početaka, od sredine 19. stoljeća, bila izrazom svojevrsne pobune; pobune protiv društva i licemjernih društvenih konvencija; pobuna protiv Crkve i religije kao jednog od glavnih stupova i propagatora licemjernih društvenih odnosa. Moderna umjetnost je također bila pobuna protiv dotadašnje umjetnosti.
Veliki je jaz koji idejno odvaja klasičnu umjetnost od moderne. Sve ono što je nastajalo od renesanse do romantizma (od 16. do 19. stoljeća), klasična je umjetnost koja se uvelike oslanjala na varijaciju antičkih oblika, obrazaca i vrijednosnih sudova o lijepom i dobrom. Moderna umjetnost je umjetnost sveprisutnog nemira.
Tradicionalna, klasična umjetnost, cijeni i traži ljepotu, sklad, harmoniju, te ljepotu nalazi u miru koji pruža sklad teme, riječi, stila i motiva. Moderna umjetnost teži da izrazi nemir, neslaganje, rastrzanost i razapetost koja nas okružuje. Ukoliko je ideal klasične umjetnosti bila Ljepota koja proizlazi iz sklada (harmonije), ideal moderne umjetnosti je Istina koja proizlazi iz sveprisutnog nemira. Međutim, moderna umjetnost ne izražava svoj nemir i nezadovoljstvo postojećim samo deklarativno; ona izražava svoj nemir i nezdovoljstvo razaranjem i promjenom ukupnosti dotadašnje pjesničke i umjetničke paradigme; na razini forme, ali i na psihološkoj i idejnoj i vrijednosnoj razini. Novi pristup stvarnosti zahtijevao je drukčiji odnos prema jeziku. Jezik za “proklete pjesnike” nije više bio puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.
Kao što je Hugo Friedrich u svojem djelu “Struktura moderne lirike” primijetio da sva djela moderne umjetnosti imaju nešto zajedničko, neovisno o međusobnom poznavanju ili nepoznavanju i neovisno o utjecajima. Friedrich je zaključio da je to zajedničko modernoj umjetnosti upravo njezina disonantna struktura; struktura opće prevladavajućeg nesklada kao temeljnog načela moderne umjetnosti. To se najljepše može ilustrirati možda čak primjerima iz svijeta glazbe. Bečka klasika teži skladu i ljepoti, slično kao i barokna glazba prije nje. Beethoven – romantični revolucionar, još uvijek ne odlazi daleko od sredstava i načina izražavanja spomenute klasike. Za razliku od spomenutog, sasvim drukčija je atonalna glazba Schoenberga; posvuda u modernoj umjetnosti disonantnost je postao aktualni i prihvaćeni način izražavanja.
Pa, odakle modernoj umjetnosti zapadnog svijeta ta zajednička disonantna struktura? Uzroke i sile koje su dovele do potrebe i mogućnosti oblikovanja takve umjetnosti imaju svoje izvorište u psihološkom odnosu umjetnika – pojedinca prema razvoju industrijskih, tehnokratskih i sve normiranijih društava zapadnog svijeta.
Razvoj tehnike i znanosti, uvođenje propisa i reda, ostavlja kreativnom pojedincu sve manje prostora slobode. Stoga je pobuna bila neizbježna. Jedini izlaz za umjetnike je bio bijeg i uzlaz u unutrašnjost biti i smisla čovjekove svakodnevne egzistencije. Istražiti uzroke vlastitog nezadovoljstva, vlastitog prokletstva.

4. Kraj modernog eksperimenta pobune i dekonstrukcije tradicionalnog

Dva temeljna obilježja moderne umjetnosti su pobuna i eksperiment obilježen provokacijom i negativnim odnosom prema tradicionalnom. Međutim, modernoj umjetnosti u cjelini do danas se dogodilo ono što se događa mnogim pojavama i stvarima koje predugo traju: ispuhala se. Moderna umjetnost se ispuhala poput probušenog balona. To je, barem, što se onog njenog najizazovnijeg dijela tiče: pobune i provokacije.
Nekoliko riječi još o svrsi pobune protiv tradicionalnog i provokacije danas. Kakve svrhe i kakvog smisla ima više uopće danas pobuna kakvu je uveo Rimbaud u francuskoj i svjetskoj poeziji, a Kamov u Hrvatskoj? Dekonstrukcija klasičnoga i tradicionalnoga kod Rimbauda očitovala se u njegovom putu od zatvorene rimovane tradicionalne forme pa do proboja u slobodu forme pjesme u prozi. S druge strane dekonstrukcija je kod Rimbauda provedena na idejnom planu, što je započelo već u vezanim stihovima; uvođenje estetike ružnoga, običnoga i bizarnoga kao poželjnog, nasuprot malograđanskom idealu i poimanju ljepote. Naravno, dekonstrukcija klasičnih i tradicionalnih obrazaca kod Rimbauda, i na formalnom, i na idejnom planu, oblik je pobune. Rimbaud je stvorio novi kod u poeziji, nove obrasce i načine opisivanja i izražavanja stvarnosti koji su bili pretečom nadrealizma i drugih novih smjerova. Također, dekonstrukcija u likovnim umjetnostima, u slikarstvu i skulpturi koju su proveli kubisti, futuristi, nadrealisti: Braque, Picasso, Matisse, Dali i drugi. Picasso je izvršio dekonstrukciju tradicionalne forme, dok je Dali izvršio idejnu i psihološku dekonstrukciju tradicionalne slike u modernom slikarstvu. Međutim, danas više niti pobuna niti radikalna dekonstrukcija tradicionalnoga nemaju smisla jer bi predstavljali obično ponavljanje već postojećega i već učinjenoga.
Baš sam nedavno imao u rukama i čitao djela nekih hrvatskih pjesnika mlađe generacije koji pišu većinom pjesme u prozi. Čitajući tako te pjesme, od kojih su većina njih čak vrlo dobre, pitao sam se koja je u načelu razlika između njihovih radova danas (2015. godine) i pjesama u prozi koje je napisao oko 1873. godine mladi francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Rimbaud je svoje pjesme u prozi svrstao u dvije zbirke: Sezona u paklu i Iluminacije.
Razlike, u osnovi, nema. Riječ je o paradigmi i diskursu istog ili vrlo sličnog tipa koji pripadaju istoj tradiciji, bez obzira na razliku od nekih 130 godina. Također, čitajući jednom prilikom pjesme u prozi hrvatskog pjesnika Branka Čegeca, pronašavši u njima elemente svojstvene dadaizmu, nadrealizmu i automatskom pisanju, zapitao sam se koja je zapravo razlika između tog štiva i onoga što je i kako je pisao npr. talijanski futurist Marinetti uoči Prvog svjetskog rata?
Zaključak je jasan: moderna umjetnost je danas već stara. Ona ima svoje tradicije, svoje uvriježene načine pristupa temi i obrade teme i motiva; ima svoje već ustaljene sheme i obrasce. Dakle, većina suvremenih modernih pjesnika piše u istom “duhu epohe”, i sve to djeluje prilično slično. Efekti pobune, eksperimenta i provokacije nisu više novi i aktualni, nego su već viđeni i očekivani. Moderna umjetnost i poezija i svekolika moderna lirika prošla je fazu eksperimenta; fazu u kojoj je bila radikalno “nova”. Nakon revolucionarnog zanosa, zamaha i eksplozije, slijedi vrijeme kada stvari sjedaju na svoje mjesto.
Revolucija je provedena, tekovine raskida sa “starim svijetom” su osigurane.

5. Nacrt i formula nove umjetnosti:

Psihološka autentičnost, kreativna afirmacija i tehnika kolaža
Kakva je to nova umjetnost? Nova umjetnost je umjetnost koja dolazi; umjetnost budućnosti, a možda već i postojeće sadašnjosti.
Zasićeni smo modernom umjetnošću; zasićeni smo već kanoniziranim ponavljanjem obrazaca u suvremenom pjesništvu, obrazaca koje su uveli Rimbaud, futuristi, kubisti i dadaisti. No, tu je prije svega novi odnos prema tradiciji.
Neki nazivaju taj novi, kreativni odnos prema tradiciji i velikim djelima prošlih epoha postmodernizmom, a pojavu citiranja znakovitih rečenica i stihova iz velikih djela prošlosti, (kao npr. citiranje stihova provansalskih srednjovjekovnih trubadura ili stihova iz Dantea) kao izdvojenih fragmenata u okvirima suvremenih djela smatra se uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga i povezivanja s tradicijom. Premda, naravno, takvi citirani i izdvojeni fragmenti u suvremenom djelu dobivaju novi, aktualni smisao kojega suvremeni autor u njima vidi iz svoje današnje perspektive. Iako dotični citat izvađen iz svog izvornog konteksta dobiva novi smisao, takvom upotrebom i takvim postupcima prenamjene izvornih elemenata prošlost i tradicija biva prisutna na nov i kreativan način u sadašnjosti te se ostvaruje veza s tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera takve prakse u pjesništvu su citati u djelu T. S. Eliota.
Treba se također prisjetiti da su u vrijeme najžešće rasplamsalog moderniteta u Europi, između dvaju svjetskih ratova, svoja prekrasna i zaokružena djela stvorili pjesnici Federico García Lorca i Rainer Maria Rilke . Bili su to pjesnici bez mnogo vanjske buke i bez banalnosti površnog eksperimenta. Lorca je bio pjesnik mistike života i sudbine, vlastite i svoje zemlje, koje je doživljavao primarno intuitivno. Rilke je bio pjesnik metafizičke stvarnosti svijeta, ljudi i stvari. Upravo rad tih pjesnika i njihov odnos prema tradiciji predstavlja naznaku i putokaz prema novom vremenu.
Dakle, nova umjetnost ne teži, poput moderne, disonantnosti, negativnom određenju spram svijeta i tradicije te negaciji, već potpuno suprotno – traži putove do novoga kroz konstrukciju i stvaranje koje prihvaća stare, tradicionalne elemente, ali ih objašnjava na novi način.
Nova umjetnost zasniva se na psihologizaciji i psihološkom pristupu kroz medij jezika, ukoliko je riječ o književnosti i poeziji, ili kroz oblike i boje ukoliko je riječ o likovnim (vizualnim) umjetnostima. Važno mjesto u novoj umjetnosti imaju simboli čiju upotrebu nasljedujemo iz moderne umjetnosti simbolizma, mada su oni prisutni u ljudskom izražavanju već od umjetnosti prapovijesti (skulpture i slike u pećinama, menhiri i spirale), preko simbola u umjetnosti prvih civilizacija (Kreta, itd).
Nova umjetnost upotrebljava simbol psihologijski, namjerno i promišljeno, analitički, kao psihološki instrument, sredstvo izazivanja niza podsvjesnih asocijacija kod gledatelja ili čitatelja, tj. primatelja poruke. Ništa nije slučajno, mada se možda tako može činiti na prvi pogled. Umjetnost je oblik manipulacije i svojevrsno kolažiranje (stvaranje kolaža) s ciljem utjecanja na svijest i podsvijest čitatelja, promatrača kako bi se izazvale razne asocijacije u umu i tako poslala poruka.
Formula nove umjetnosti bila bi sljedeća: psiha kroz jezik, kroz sredstvo; učinak na psihu čovjeka izražen kroz tehnička sredstva dotične umjetnosti: kroz jezik u književnosti, kroz boju i oblik u vizualnim umjetnostima, kroz zvuk u glazbi. Nova umjetnost dotiče se onoga što je poznato kao ambijentalno, npr. u suvremenoj glazbi. Glazba skladatelja kao što su Vangelis, Enio Moricone, itd.
Kao što smo spomenuli, još u vrijeme nadirućeg moderniteta, stvarali su i postojali umjetnici koji svoju umjetnost nisu zasnivali na negativnom i agresivnom pristupu tradiciji i stvarnosti. Bili su to već spomenuti Federico Garcia Lorca i kasni Rilke koji je u svojim kasnim djelima, naročito Sonetima Orfeju i Devinskim elegijama, bio pod znatnim utjecajem pjesništva i poruke njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina (kraj 18., početak 19. stoljeća). Također, mogu kazati da je novoj umjetnosti daleko draži i bliži Kandinsky , negoli Picasso. Salvador Dali je vrlo važan kao preteča nove umjetnosti, ali se trudio biti previše provokativan.
Od suvremenih umjetnika smatram da određene karakteristike nove umjetnosti pokazuju npr. francuski pjesnik i prozaik Michel Houellebecq. Iako poznatiji zahvaljujući međunarodnom uspjehu svojih romana, Houellebecq je vrlo dobar pjesnik. On jednostavnim, pripovjednim načinom opisuje i donosi nam unutarnji psihički svijet svojih likova /subjekata/; uglavnom sebe. Njegove pjesme su kao psihološke crtice i skice koje nam pružaju pogled u nutrinu pjesnikove okoline; njegovog univerzuma. Taj svijet koji je uzrokom sukoba i kriza u nutrini samoga pjesnika do brutalnosti je minuciozno psihički seciran u Houellebecqovim pjesmama. To je poezija koja svojim stilom i talentom daje lakoću, lepršavost i draž teškim egzistencijalnim preokupacijama.
Od hrvatskih stvaratelja istaknuo bih zasad tek slikara čije djelo poznajem – Vladimira Meglića, ali i slikara-grafičara Igora Konjušaka koji nam je predstavio ciklus grafika pod nazivom Prozori još 1990-ih godina; intuitivni bijeli otvori i kružnice na crnim ili crvenim podlogama pravokutnika sa naizgled slučajnim jedva primjetnim crticama koje sugeriraju emocionalnu izbrazdanost svakodnevice šalju snažnu metafizičku poruku autorove samozatajne osobnosti i egzistencije. Postoji i cijeli niz suvremenih mlađih slikara koji slikama na platnu (dakle, jednim tradicionalnim sredstvom) preispituju metafizičku pozadinu svega već viđenog i poznatog.
Prema svemu navedenom, nova umjetnost koja proizlazi iz revolucije moderniteta teži otvaranju novih putova i prozora u stvarnost koja nas okružuje; njezin cilj je individualna spoznaja i otvaranje novih načina promatranju postojeće stvarnosti koja nas okružuje. Ona ne teži izražavanju disonantnosti i nemira kao moderna, nego otvara putove k rješenju kroz novu kreaciju i afirmaciju, umjesto putem negacije i agresivnoga odbijanja. Konstrukcija i stvaranje kreativnih kolaža od tradicionalnih elemenata, umjesto dekonstrukcije. Nova umjetnost više je prostor kreativnih alkemičara i čarobnjaka, negoli agresivnih pobunjenika i provokatora. Također, vjeruje u višu metafizičku vrijednost svijeta. No, postoji nešto od postignuća moderniteta što nova umjetnost sigurno zadržava, a to je odnos prema slobodi, kreativnosti i jeziku. Novo koje proizlazi iz staroga, različito je od staroga, ali ipak zadržava i nastavlja u sebi neke njegove elemente.
“Jezik nije više puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.”

Foto: Edouard Manet, Doručak na travi

Odgovori