Krunoslav Mrkoci: Domovini, rodu i narodu

Sve što vičem, sve što jesam,
u što sam se pretvorio,
i što sam postao, postao sam
zahvaljujući njoj;
mojoj domovini, i manjim dijelom
zahvaljujući sebi…

Postao sam slobodan čovjek
koji nema mnogo što izgubiti
osim istine, pa istinu govorim i pjevam
logikom oporom.

Mogu mi tek prebrojiti rebra,
u najboljem slučaju slomiti koju kost, izbiti
koji zub; uvjeravam vas, nemam što
mnogo izgubiti.

I na toj ti spoznaji, domovino i živote,
jedno veliko hvala;
za iskustvo slobode, i za sve,
što si mi dala.

I pjevam ištipanu hartiju, popljuvano
srce i lice običnoga čovjeka,
našega Kamova, sveca razvrata,
i društvenoga prijeloma;
pjevam društveno gađenje mladoga Remboa
i slavnih prethodnika: našega Bodlera.

Poput svećenika u staroj crkvi
što kadilom maše i dimom kadi
povrh romantičnoga sjaja zlata i srebra,
društvene truleži grada;

jer grad sa svojim rupama i kantama za smeće
i prosjacima jest
najbolje ogledalo društva.

I više ne mogu pljuvati, jer sline nestade,
i ne mogu više štipati tebe, o ljubljena
domovino, ogledalo roda i naroda;
temo vječna, potrebo
nepresušna!

Na fotografiji: Janko Polić Kamov

Odgovori