Ilija Aščić: Razotkrivanje

– Čovječe – reče Darko – ne možeš vjerovati da se čovjeka može svesti na funkciju. Mislim da ću jednog dana samo klonuti na tipkovnicu i umrijeti.
– Istina – rekoh. – Nema izlaza iz ove septičke jame.
Sjedili smo na njegovoj verandi i cugali rakiju. Bio je petak, 9 navečer. Užasan dan, užasan tjedan. Šefovi, klijenti, rokovi, očekivanja, podmetanja, maltretiranja. Nakon takvog tjedna čovjek može samo piti, da bi zaboravio na sve. To je ta jebada 30-ih, to je taj šugavi život, mrcvarenje i životarenje koje ne vodi nikuda. Šljakao sam po cijele dane na bijedno plaćenom poslu. Bio sam rezigniran što nikad nema kraja toj agoniji, što su mi priče očajne, što ću umrijeti siromašan i glup i zatvoren u kavez, poput neke jadne životinje, samo zato jer mi je grah tako pao. Ni kod Darka nije bilo bolje. On je šljakao u nekom odvjetničkom uredu među podlacima. Bila je to prava korporativna klaonica, mljeli su ljude kao stari otpad. Ne znam čim smo to zaslužili, ali svi smo prolazili kroz to, kao kroz neko čistilište. Kako se to dogodilo da smo postali nešto što nismo željeli postati? Duh se buni protiv sudbine i života, svakog trenutka misliš da ćeš odustati, da ne možeš više, ali kad pomisliš da odustaneš, shvatiš da nemaš kamo otići, da si u klopci kao i svi ostali, i možeš samo dalje, dan za danom, sve dok ti duša napokon ne umre.
– Znaš što je najgore? – nastavio je Darko. – Po cijele dane sam na poslu, gdje trpim sve i svašta. A kad dođem kući ne mogu se smirit. Ne mogu se koncentrirat ni na što. Nisam u stanju pogledati film od početka do kraja, niti pročitati stranicu knjige.
– Valjda smo toliko navikli na robiju da nam i ovo malo slobodnog vremena smeta – rekoh.
– Upravo to. A žena me gleda, koji mi je vrag. Njoj je nepojmljivo da sam iscrpljen. Pa moraš ovo, pa moraš ono… A ja bih želio samo malo mira, da ne mislim ni na što, da ništa ne moram.
Natočio je još jednu rundu rakije. Pili smo i pušili jednu za drugom. Pili smo i pričali o tome kako je težak šljakerski život i kako nas svi gaze, a država nas pljačka porezima kako bi nahranila svoje žohare i druge lezileboviće poput umjetnika, popova, civilnih udruga i slično.
– Ostavio sam Maju – reče on. – Gotovo je.
– Nije li to bilo i zadnji put?
– Sad je stvarno gotovo. U ponedjeljak predajem zahtjev za razvod.
Žena mu je bila pravi košmar. Neprestane svađe, optužbe, histerije. Nikad nije bio dovoljno dobar da bi zadovoljio njene kriterije, a imala ih je podosta, kao i većina žena. Žene vole biti dame, žele ići u Rim, žele pokazati svojim frendicama da su se dobro udale, da je njihov muž uspješan. Na početku je sve bilo drugačije. Iskre, privlačnost, romantika, ljubav na entu potenciju. A onda su počele svađe, omalovažavanja, posesivnost, prevelika očekivanja. Ostavila bi ga, pa bi je on molio da se vrati, pa bi on ostavio nju, pa bi ona njega molila da se vrati…
– Jučer smo se opet zakačili. Došao sam premoren s posla, a ona mi odmah na vratima zajaši za vrat zbog neke tričarije. Pošaljem je u tri pičke materine, kažem joj da mi je pun kurac zanovijetanja i da ću je isti čas istjerati na jebenu ulicu ako mi ne da malo mira. Sat vremena kasnije gledam TV, kad evo policije. Urlaju, otvaraj vrata! Otvorim ja vrata. Upadaju njih dvojica. Meni ništa nije jasno. Jedan me gurne na kauč. I veli ženi: „Samo reci, je li te taknuo? Ako te samo taknuo, odmah mu stavljamo lisice.“
– Koji kurac?
– Kuja je potajno zvala muriju i prijavila da sam je tukao.
– I?
– Ne znam, valjda se dotad smirila ili se sjetila da sam ipak odvjetnik, da nisam neki tupan kojeg će izbacit na ulicu i uzeti mu imovinu, pa je rekla da je nisam tukao, već da sam prijetio da ću je pretući. Inače bih sad sjedio u zatvoru. Jebote, nisam imao pojma s kim živim.
– Nitko nema, frende.
– Kad je postala takva kučka? Čovječe, one su nas u stanju uništiti, a društvo je na njihovoj strani. Kad ona uzme telefon i kaže da ju je muškarac tukao, cijeli sustav se pokrene da te zgazi. Nije važno laže li ili ne. One te čak provociraju da ih udariš. A ako to učiniš, gotov si. One to znaju i iskorištavaju to. Ne moraju one dokazati da si kriv, ti moraš dokazati da si nevin. Sve one babe iz udruga drkaju na to da ti stave lisice na ruke. I ti možeš samo trpjeti. A znaš što me probudilo? Jedan moj frend je tako ostao bez djece, bez stana, i još mora plaćati alimentacije. Drži ga na uzici kao psa. Da nisam to vidio, vjerojatno bi to i mene zakačilo…
Nisam znao što da kažem. Čudno je to, kako s godinama maske padaju i sva ta gnusna lica se pokazuju bez srama.
Odjednom je Darkova glava klonula na koljena. Počeo je plakati. E jebi ga, pomislih. Muško plakanje je kao otkrivanje neke ružne tajne. Kad su muškarci postali takve plačipizde? Nisam znao što da kažem. Najrađe bih bio ustao i otišao. Život je težak, stisni jaja i izdrži.
Jadni idiot je jaukao kao kakva glupa tinejdžerica koju je dečko nogirao.
– O bože, kako ću sad dalje! Ne znam što da sad radim!
Pušio sam i čekao da završi s cmizdrenjem. Ali nikako da prestane.
– O bog te jebo, daj budi muškarac! – rekoh. – Moraš zadržati svoje dostojanstvo.
Nakon desetak minuta cmizdrenja Darko se malo smirio. Mora da je divno ovako se kukavički olakšati, pomislih.
– Mi muškarci smo totalne pičkice. Kad prođe 25-ta, čovjek počinje polako tonuti. Kužim da sam ostario. Nikad neću naći normalnu ženu. Za mene je kasno. A nema ništa gore nego kad je kasno.
– Jebi se – rekoh. – Ja imam 35 i nisam star.
– Ma problem je što sad znaš kako će sve završiti i prije nego što počne. Upoznaš neku curu, skužiš da je tvoj tip, ali nemaš volje da ulaziš u nešto jer već znaš u što će se to pretvorit. Sve one hoće svoj jebeni savršeni život iz TV reklama i bilo što manje od toga nije dovoljno. Stotine kriterija. Nikad ne možeš zaraditi dovoljno love da platiš sve to. Ali nijedna neće reći da joj je novac važan. Sve sam to doživio i nemam više snage opet prolaziti kroz sve to.
– Istina, tako je to. To ti je život.
– Kako je kod tebe? Kako ide pisanje?
– Izmrcvaren sam i lišen kreativnog erosa. A nikog ni ne zanima to što pišem.
– E, čitao sam jednu tvoju priču prošlog tjedna. U Expressu. Znaš što, meni se sviđa to što pišeš. Ti ne sereš, ne prenemažeš se kao drugi. Drugi samo lažu. Kenjaju ono što misle da bi trebali kenjati. Nema veze sa životom. Pročitam neku priču i pitam se o čemu taj piše.
– Upravo to i ja mislim. Nemam pojma o čemu ti ljudi pišu, bogami.
Pili smo sve dok nismo ispraznili bocu rakije. Bila je skoro ponoć kad sam ustao i krenuo kući. Bila je to dobra večer, bio je to dobar razgovor, na neki suptilan način, jedan kratki trenutak predaha dvojice umornih muškaraca u kaosu vremena.
Kad sam stigao kući, svukao sam se i upalio radio. Na Trećem programu je išla emisija u kojoj su puštali dobar stari jazz. Ugasio sam svjetlo i samo ležao u mraku, slušajući glazbu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori