Gordana Brkić Žagar: Ono kad obuješ sandale, a vani prolom oblaka…

Pepeljuga je, to vam je svima jasno, dokaz da novi par cipela može promijeniti život. Onaj pravi par, skupi, onaj koji savršeno pristaje na nogu, onaj na kojem piše tvoje ime dok ti se osmjehuju iz izloga na kojem još k tome velika slova glasno izvikuju Sale i Soldi!

To je veselje teško opisati.

Šetuckala sam tako gradom krcata punih, debelih dvadeset i pet minuta vremena daleko od početka posla. Dvoljno da sedam puta dođem na odredište i još stignem popiti kavu. U miru. To jutro kasnog ljeta nešto se rogušilo s onim sivim, čupavim oblacima u kojma se – ma vidjelo se prostim okom! – ljuljuškala kiša. Jugo mi je tuklo u lice. Taj moćan, mokar i topao vjetar stvarao je nisko dolje u želucu onaj strašni nemir kojem ne nalaziš uzroka, ali su ti posljedice jako dobro poznate. Lagana nervoza do kraja dana mogla me pretvoriti u sasvim neukroćenu goropadnicu i trebalo mi je nešto što će nalet zlovolje sašiti u korijenju, nešto za veselje, bilo što.

Pored mene su prolazili izlozi, tražila sam onaj koji će imati neko dublje značenje, koji mi prenosi poruku, koji me poziva. Ma budalim, naravno! Trebao mi je sitan šoping da mi vrati misli na sunčanu stranu u glavi jer dan je tek bio počeo, i trebalo ga je nekako izgurat do deset sati dalekog kraja.

I onda sam ih ugledala.

Oooo, nismo se mi srele prvi puta. Gledale smo se na refule već neko vrijeme. One su bile predivne i preskupe i prepotentno su dizale nos svaki put kad bi im ja uputila onaj sramežljiv osmjeh. Nisu me zarezivale. Ljeto je odmicalo, a one su još bile same, bez svojih nogu koje će ih napokon učiniti poštenim sandalama. E, tu sam ih čekala! Znala sam ja da će biti moje kad tad, ali trebalo ih je prvo pustiti da sagnu glavu, da priznaju da me vole i da jesam njihov rang. Trabalo je samo izdržati to mučenje, čekati strpljivo ne pokazujući da mi je stalo, ne im dobacivati poglede iz kojih sve vrišti „Želim vas!!!“  Nije bilo lako. Mučila sam se, kažem vam, cijelo to ljeto, okrećući od njih u prolazu nezainteresirano glavu na drugu stranu, divila se glasno preglumljavajući samu sebe pred izlogom na suprotnoj strani ceste, pred nekim drugim sandalama koje mi se, naravno, uopće nisu sviđale, ali nadala sam se da će me ove kuje koje su mi zapele za oko čuti i postati bar malo ljubomorne! No, ništa ih nije moglo slomiti doli vremena. Ljeto se, dakle, bližilo kraju, a one su od cijelog svijeta koji je trebao biti njihov, sa svog posebnog mjesta u izlogu vidjele tek mali dio ulice i lica prosječnih šetača koji su brzo nestajajali iz njihovog vidokruga. Bile su tužne. Znale su da su stvorene za nešto više od preseravanja u izlogu. Trebao im je život, trebala im je opasnost, trebala im je neka luda ljubav, neka opaka veza koja će ih možda koštati glave, ali koja ći ih napokon učiniti živima…! I mislim da su to prepoznale u mojim očima kada bih se, kao usput, malo duže zagledala u njih mučeči se nemilo da ne vide kako mi se srce lomi pred njihovom oholom pozom. I strpljenje mi se isplatilo. Popuštale su. Odnosno, spuštali su im cijenu polako prema nekim razumnijim granicama.

A onda su, tog jutra punog toplog juga stigli Saldi i Sale, ona dva tipa koja mi žene naprosto obožavamo. Uz nijh sve je nekako još bolje i ljepše, i jednostavno, ispadamo veće frajerice kad s njima surađujemo. Uostalom, kao što sam i rekla, zapravo su me baš Saldi i Sale dozvali pred izlog mojih tihih patnji koje su baš tog juta osvanule sa malom kartonskom vizit-kartom na kojoj je bilo nekoliko prekriženih beskrajno i besramno velikih cifri. Ona zadnja, crveno zaokružena  -to je bila poruka meni, napisana univerzalnim jezikom brojeva „Sada možemo biti tvoje, sada želimo biti tvoje!“  Mogle su biti moje i željela sam da postanu moje i kad smo se prvi puta dotaknule u dućanu (zadnji broj sam uhvatila, naravno!) znale smo da smo stvorene jedna za druge. Sve za jednu jedna za sve! Pjevuckala sam sretna izlazeći iz dućana sa velikom vrećicom, i velikom kutijom, i velikim srcem, i podsjetnikom da će se na kreditnoj kartici naći veliki račun… Mah! Lova je da se troši! Pogotovo na ovakve ljepotice. Na posao sam naravno stigla na vrijeme, dovoljno rano da popijem i kavu. Na miru. Ali nije bila kava na prvom mjestu – svi su se morali diviti mojim novim sandalama koje su odmah izletjele iz kutije i pripile se uz moje noge, nalegle na moja stopla zaljubljeno kao šiparice. A što da vam pričam, pa jasno vam je da je ta ljubav bila obostrana.

Šepirile smo se taj dan po poslu, naslikavale se, svima gurale pod nos našu vezu. Smijala sam se unatoč jugu koja je sve jače naganjalo oblake. Tamo negdje do večeri, u onom zadnjem od dugih deset sati radnog dana, prije nego smo se zajedno trebale prošetati gradom da nas svi vide, rasulo se nebo.

Ispočetka je sve izgledalo kao jedan od onih ljetnih pljuskova koji se bace naglavce na zemlju, mahniću i potapaju sve pred sobom, a onda samo stanu potpuno iscrpljeni i nestanu nakon dvadeset minuta ludila koje samo treba preživjeti u nekom pristojnom zaklonu. No, samo je izgledalo tako.

Jugo se izgleda brusilo cijeli taj dan i odlučilo teret svojih oblaka iskrcavati malo duže. Odnosno, dovoljno dugo da je već došlo i prošlo vrijeme kada smo trebale odšetati u ljetnu večer. Ja i moje nove sandale. Gledale smo se. Imala sam najbolju namjeru preobuti se u natikačice u kojima sam jutros i krenula u život, a nove mezimice potrpati u torbu kako im se niša ne bi dogodilo. No, zaustavile su me. „Vodi nas. Izdržat ćemo sve, samo nas vodi da oćutimo svijeta, da okusimo život, pa makar na kraju bile i promočene…“ Molile su i usrdno i ustrajno i nisam ih mogla odbiti. Pa kakva bi to veza bila u kojoj bi se netko osjećao zatočenikom samog sebe?

Izašle smo zajedno, bez kišobrana. Kad je bal, nek je maskembal – odlučile smo zajedno. Cupkale smo tako ne zaobilazeći lokve, nikad sretnije ni ja ni one, nasmijane pod debelim, velikim kapima tople ljetne kiše koju jugo donese nekako s kraja ljeta.

Ono kad stvarno osjetiš da si živ.

Foto: www.pexels.com

Odgovori