Davor Vuković: Ephemeroptera

Ne brinite, niti ste glupi, niti se ja pravim pametan! Ovo ime iz naslova (da ga sad ne ponavljam jer mi treba pet minuta da ga napišem i sedam da ga izgovorim) u stvari je latinski naziv nesretnog junaka ove priče. Kod nas ga zovu i vodencvjetokrilaš. Iskreno, sumnjam da Vam je i to bogzna koliko pomoglo da shvatite o čemu se radi, no, svejedno, radi se naime o tome št… o taj Ephemeroptera iliti vodencvjetokrilaš iliti, kako sam ga ja nazvao KUKI, jer je kukac, dakle, radi se o tome da on živi samo jedan dan!!!
Ma zamislite samo to. Koja muka od života…
Naš nesretni Kuki je postao pravi kukac jednog utorka ujutro. Istinabog, proveo je on 2-3 godine kao ličinka, ali u tom je periodu uglavnom puzao, a Kuki je oduvijek bio izuzetno ponosan, pa tako da si ni ne priznaje tih prvih par godina…
Tog utorka je jutro bilo pravo, ljetno, toplo. Kuki je ustao i s ponosom pogledao svoja dva para krila… ili jedan par… ili…
„Ma nije ni bitno“, pomisli Kuki, „život je kratak da bih sad gubio vrijeme s provjerama svoga tijela.“
Osim toga, bilo mu je vrijeme da počne letjeti… Zaboga, već je prošlo sedam minuta, a još ne zna letjeti, za pol sata će krenuti u vrtić, a još nije spreman. Vrtić mu je proletio u trenu i već je bilo vrijeme za školu… Prvih devet minuta mu nisu bili laki, bože moj, kao ni svima nama, ali se brzo privikao. Pošto je bio prirodno pametan, nije mu bilo teško završiti svih sat i po osnovne škole…
S ponosom je odletio do kuće i pokazao svjedodžbu svom djedu… Djed se zadovoljno nasmije i u oku mu zasja suza ponosa. I pomisli: „Kao da je jučer bilo kad sam i ja u školu iš’o… a eto… prođe već 19 sati…“
Prolaze minute i naš Kuki raste i postaje pravi momak. Spremajući se za izlazak, razgleda svoju sobu koju je s pažnjom sekundama dugo sređivao. Na zidu se vidi poster Miše Kovača (što i ne čudi jer je Kukijeva omiljena pjesma bila „Jedan dan života“, a po podu su bile razbacane knjige: „Zločin i kazna“, „Sto godina samoće“, „Alkemičar“, „20 000 milja pod morem“), i sve ih je Kuki pročitao… Njih i još njih tri puta toliko… (Pitate se kako, e, dragi moji, kad se knjiga čita, onda postanete dio knjige, a vrijeme oko vas se zaustavi… Eto kako.)
Ide Kuki u podnevni izlazak i ubrzava korak jer zna da nema mnogo vremena. Pa u samo desetak minuta se mora naći s društvom, napiti se po prvi put, naći najboljeg prijatelja, zaljubiti se prvi put, razočarati se, opet se zaljubiti ,shvatiti kako je ona od prvi put bila u stvari prava, izgubiti najboljeg prijatelja, shvatiti da je najbolji prijatelj otišao s onom prvom, potući se radi one druge koja voli njegovog najboljeg prijatelja koji je otišao s njegovom prvom da bi napakostio Kukijevoj drugoj, ostaviti sve to i shvatiti da je u stvari gay… Tako da je poslije 42 minute završio u sobi sa svojim novim dečkom… Nisu se mnogo brinuli o zaštiti jer su čuli da se virus HIV-a počinje razvijati tek poslije 21. dana…
Voljeli su se desetak minuta i onda kao i svaka druga sretna priča i ova se završila tužno. Naime, Kuki je shvatio da nije gay, a njegov partner je postao Jehovin svjedok i navrat nanos je napustio Kukija jer je morao obići strašno puno drugih vodencvjetokrilaša da ih obavijesti da im se bliži kraj!
Par minuta kasnije, kad se Kuki zamorio od mladenačkog, ludog i bezbrižnog života, odlučio je da se zaposli. Zahvaljujući njegovoj inteligenciji, obrazovanju, ali i porijeklu (svi su poznavali njegovog pokojnog djeda i njegovu majku, sveučilišnu profesoricu, koja, doduše, zadnjih pola sata manje predaje, ali spomen na nju i dalje ostavlja jak utisak), nije mu bilo teško naći posao. Zaposlio se u manjoj špedicijskoj firmi i nije prošlo ni sat i po, a već je postao šef odjela. Karijera mu je išla uzlaznom putanjom kad se dogodiše dvije stvari koje će mu promijeniti život.
Prva je bila kad je sreo nju. Zvala se Marta. Bila je prekrasan primjerak vilinskog konjica (ne znam latinski naziv). Iako je bila veća od njega i imala veća krila i bila je brža, volio ju je. Jedva ju je stizao u njenom samoubilačkom letu. A voljela je i ona njega. Pogotovo njegova krila. Kad je Kuki shvatio da ona ne ljubi njegova krila, nego ih jede, bilo je kasno… Srećom, naiđe mali Mišo (to bi bila druga stvar koja mu se dogodila) koji pravi herbarij za školu, uhvati Martu, natakne je na iglu i stavi u herbarij.
Mišo je kasnije dobio kritiku u školi jer kukci ne idu u herbarij, ali je bar Kuki bio spašen.
Fizički da, ali ne i emotivno. Minutama i minutama je patio zbog razočaranja koje je doživio. Financijski je bio osiguran, jer je bez jednog krila koje mu je pojela Marta, stekao pravo na invalidsku, ali slaba mu je to bila utjeha bila.
Prolaze tako nezaustavljivo posljednje sekunde Kukijevog života i on se prisjeti svog minulog života. Lijepih je stvari bilo, ali, kako to obično biva, prođe mu kroz glavu mnogo gorih, tužnijih i nesretnijih stvari. Misli Kuki i onda, odjednom, na pamet mu pade: „Pa ja sam sretan u stvari što kao Ephemeroptera se rodih… Pa što da se rodih kao Homo sapiens… Pa da umjesto dva sata, moram u školu ići petnaest godina… Ili da se poslije mnogo godina razočaram u ljubavi… Ili da moram čekati godine i godine dok u mojoj firmi ne shvate da nešto vrijedim… Neka, hvala, dragi moji… Bolje meni ovako… Još pogotovo što sam čuo od mog prijatelja klozetara da Homo sapiensi često i ratuju… Što ratuju… što se kasnije još godinama mrze!? Neka, hvala, bilo je kratko, ali dobro… ajd, živjeli!“
I tako, ode Kuki. Na pogrebu mu je bila samo sestra i par bližih prijatelja. Sat kasnije su mu i sestru sahranili. E, šta ti je život.

Foto: www.pexels.com

Odgovori