Davor Vuković: Dan kada sam gledao slet u boji (ulomak)

Teta Zlata je stanovala blizu izlaza sa stepeništa, malo prije “Graničara“. Otvorismo visoka starinska ulazna vrata i uđosmo u veliki hodnik (jest vraga bio velik, ali ja sam bio mali). Sve je bilo otključano jer nekada se kapije i vrata nisu ni zaključavale. Nije bilo potrebno. I uđosmo u dnevnu sobu, gdje nas je dočekala teta Zlata.
A na stolu, krofne s makom, i tanjur s kiflicama. U jednoj zdjelici maline i ogrozd, svježe ubrani. I čuje se Zlata: “Hajte, hajte za stol, komodajte se kako Vam odgovara. Eto, Stojanka mi reče još prije da ćete kod kuće večerati, pa ja nisam ništa specijalno spremala, ali kasnije ćemo sigurno ogladniti pa sam napravila i koju kiflicu sa kobasicom i sirom… A trokuti bundeve se vec peku u rerni“.
“Joj, bože, Zlata, pa niste trebali…“ kuka moja mama, a ja je čitam ko’ bukvar.
Opet folira moja keva, sve joj se brk smije, pogotovo kad je čula za pečenu bundevu.
A na staroj fotelji u ćošku, mirno spava i prede crni mačak.
Jooj, još samo desetak minta nas dijeli od početka sleta. Zauzmem stolicu koja mi je bila ponuđena od strane teta Zlate vrlo ljubazno, možda čak i preljubazno, jer ponekad mi je i smetalo njeno afektiranje, ali ona je bila takva, i danas kad nešto bolje razmislim, vjerojatno nije folirala. Bila je dobra, draga, sa svojim posebnim stilom, ali u svakom slučaju, nije bila zločesta.
Posjedasmo mi oko stola, iako je iza bio kauč, ali onda nitko ne bi vidio TV (RIZ Grand Color 777, bože sačuvaj, ako je netko, ne daj bože, zaboravio), kad eto ti teta Zlate, istrčava iz kujne i nosi tanjur i prije nego ga spusti, pita moju mamu, tiho, ispod glasa, gotovo uplašeno: “Jel, kako je Josip?”
Interesantno je to što svi mi, kad trebamo pitati neku stvar na koju očekujemo samo jedan odgovor, pitamo s sniženim tonom, tiho, kao kad pitamo prijatelja čija kći već šesti put polaze ispit “Jel… jel prošla?”
Ili, kad nam komšija sumnja da mu žena ima tumor, mi pitamo “Jel… jesu l’ rekli šta doktori?”
Ili kad ti je nećak nezaposlen, a trudi se, jadnik, naći posao, pa ti pitaš njegovog komšiju “Jel, jel reko šta moj blento, oćel’ bit štogod?”
Ako postavimo pitanje tiho, s uvučenim ramenima, neprimjetni, kao da mislimo da s našim pitanjem nećemo pogoršati situaciju, da nam neće zmjeriti što uopće pitamo, da nećemo nikoga povrijediti, a u stvari je tako nebitno… U svakom slučaju, Zlata je pitala i mama joj odgovori: “Dobro je, fala bogu, oporavlja se… Uskoro će i van iz bolnice…”
Samo da na brzak objasnim.
Naime, mjesec-dva prije, mi klinci iz Samca smo se igrali pred našom kućom. Nas destak. Moj brat Darko, najstariji među nama. Da ne dužim, taj isti Josip, iz drugog reda gore, donio je iz svoje kuće pištolj plašljivac i dao ga mom bratu u ruke. Taj pištolj je bio pištolj, ali ni u kom slučaju nije bio plašljivac, nego prava Beretta 76. Iz koje je moj brat, ne znajući što ima u ruci, slučajno ispalio metak pravo Josipu u grudi. I to 2 cm iznad srčane arterije. Sva sreća da Josip nije imao nikad veze s modom, pa nije ni nosio u ono doba popularne šimike s petom od samo dva centimetra. Da je tjerao modu, danas bi ovaj tekst vjerojatno drugačije zavrsio. U svakom slučaju, da sad ne idem u detalje, hitna je vrlo brzo stigla, Josip je dospio u novine kao slučaj najteže operacije (uspješne) u Hrvatskoj te godine i sve je na kraju ipak dobro završilo.
I stavlja Zlata na stol tanjur, a na tanjuru kulen! Nasječen na koso. Doduše, bilo je tu još nečega, ali ja to nisam primjećivao. Vidio sam samo kulen!
Moram opisati sada ovo što slijedi,.nazovimo je “CEREMONIJU”.
Uzimam ja prvu šnitu kulena, lukavo čekajući da prvo prođe minuta-dvije. Ma briga mene što javljaju na vijestima na TV-u. Što je tih dana bila pustena u rad pruga Beograd-Bar, što je Idi Amin bio na Brionima, što je bio potres u Italiji i što su “Ambasadori” osvojili 17. mjesto na “Evroviziji”.
Meni kulen bitan…
Skinem ja kožicu s kulena i stavljam prvi komad u usta, ali sve u stilu “ma briga mene”. Žvačem ga polako, trudeći se osjetiti svaki njegov komadic. Prevrćem ga jezikom i polako dolazim do mjesta kad osjećam i ljutinu. Polako gutam taj prvi komad, s poluzatvorenim očima (ako ste ikad vidjeli narkomana kad si ubrizga štogod, recite, da ne objašnjavam dalje moja stanja…). Zatim uzimam među prste ostatak šnite kulena, s namjerom da ga prepolovim i onda zastanem.
To je sve naravno moja igra. Prepolovim ga polako, ali ne žurim, nego se zaustavljam jer, tobože gledam TV i pratim nešto što me straaaaašno zanima. Moš’ misliti. Božo Sušec govori o zimskoj olimpijadi u Innsbrucku i o nadolazećoj, ljetnoj u Montrealu… I još nešto o golmanu Mariću i, nije ni bitno, jer ionako slušam, a ne čujem, nego uživam u kulenu.
Pojedoh poslije i treći komadić kulena, i onda pauza. Dugih minutu i po. Lopov ja, čekam da dođe teta Zlata opet u dnevnu i onda pružim ruku prema tanjuru i prema kulenu. I tada se događa ono što sam već unaprijed isprogramirao.
Mama viče: “Davore,dosta!”
Zlata odmah reagira (zato što je tu, jer sam ja to isplanirao): “Ma Davorčiću, samo ti uzmi… Pa ima kulena koliko hoćeš…”
Mama kaže: “Pa maloprije smo večerali….Dosta mu je…”
I onda ja, laganim pokretom vraćajući kulen na tanjur, gledam teta Zlatu pogledom na kome bi mi pozavidjeli svi gladni Etiopije.
I veli Zlata: “Ma, ihhh… ma pusti mamu… samo ti papaj… i treba da se udebljaš, jer te neće cure voliti”.
Stoječki trpim i slušam te glupe fraze, ali za kulen vrijedi podnijeti žrtvu. Ali da sam se trebao udebljati, trebao sam jer ja sam kao klinac bio medicinski fenomen, bio sam kost i koža. Sjećam se jednom, mamin i tatin kućni prijatelj, Dragoš Kokić, vodio me kod doktora u Dom zdravlja na snimanje pluća. Preko reda, naravno.
Reče mi doktor da se skinem do pasa, pogleda me i zastane. Prvo se pitao da li da pali rendgen ili da pali upaljac iza mojih leđa i da vidi što mi je. I pita doktor Kokića: “Pa jel ovo dijete ima što jesti?”
I odgovori mu: “On? Pa to je Vuković, a kod Vukovića se ne jede, nego se ždere!”
Sjećam se nekom drugom prilikom kad sam se pentrao po našem čardaku. Potepo sam se i pao s njega. I dok sam padao, izađe mama, vidi me da padam, nahrani kere s ostacima od ručka, provjeri veš jel’ suh, pogleda svoj lak na noktima i namrgodi se i dobaci mi, ulazeći u kujnu: “De, kad stigneš dole, donesi masti iz podruma i otiđi do Slavije da kupiš štaub šećera. Pravila bi jabuke u šlafroku!“
Eto, toliko sam bio mršav.
Grickam drugu šnitu kulena. Onaj užitak okusa kulena u ustima, gotovo da nije moglo ništa poremetiti, ali na ekranu se pojaviše drvene bojice, poslagane jedna pored druge, jedna viša, druga niža, a ispod njih piše “BOJA”!
Što bi značilo da će program koji slijedi biti emitiran u koloru… u boji… E, zbog tako nečeg sam čak prestao žvakati. Ushićeno pogledam mamu, pa baku pa teta Zlatu, ne ispuštajući ni glasa iz sebe. Pa ponovo pogledam u TV. Veličina mojih dječjih očiju je u tom trenutku nadmašila veličinu apetita za kulenom. Srce ubrzava ritam. Slika s drvenim olovkama nestaje i zamjenjuje je kratak natpis: “Izravno sa stadiona JNA”. Ja ni ne dišem više. Jer počinje Slet… u boji!
I poceo je, i sve je u boji, sve je šareno, i mladići i djevojke koji skaču, preskaču, plesu, igraju i svi su složni kao jedan, i mi im se divimo.
I oglasi se komentator koji je, doduše, stalno nešto dobacivao, ali sad mu se glas promijenio. Postao je važniji, svečaniji, pa kaže: “Kako nam javljaju iz režije, svaki čas očekujemo u svečanoj loži, dolazak predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… dolazk druga Tita…”
I htio-ne htio, prođu te neki žmarci. Nitko u sobi ništa ne komentira… čekamo!
I, eno, u loži se vidi neko komešanje. U pozadini se čuje neka pjesma od Čolića, ali nitko je ni ne slusa (ali bi nedostajala da je nema), i onda…
Evo ga!
Došao je Tito!
A stadion: “TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO!”
Ja se sav naježih. Ori se stadion dobrih 3-4 minute, a da im nitko nije dao novac da viču ili da ih je netko prisilio… Voljeli smo ga i gotovo!
I maše on svojom desnom, punđa je pored njega… i ona maše… pudlice su ostale kući!
Kamera prikaže Tita u gro-planu… Oči mu pune suza!
I mama, i baka, i teta Zlata, i Melita (Zlatina kći) i mačak koji i dalje prede… svi nijemo promatraju ono što se odigrava na ekranu… I ja…
E, dragi moj druže Tito… Oprosti mi, molim te, jer sam Te stvarno uvijek poštovao, a i poštovat ću Te, ali dok su svi gledali Tebe i punđu pored Tebe, ja sam se divio cvjetnom aranžmanu ispod Tebe!
Pa u boji je bio! I bijela i crvena i roza i žuta i sve boje su bile tu…
I uživao sam. Pogledaše moji s vremena na vrijeme na mene i pomisliše kako uživam u sletu, a ja sam uživao u bojama… i bio sam sretan…
Bio sam sretan zato što sam imao 10 godina i zato što mi je bilo malo potrebno da budem sretan. Bio sam sretan i kad se preda mnom pojavio trokut pečene bundeve… I kad sam je počeo bušiti žličicom i vaditi njeno vrelo, slatko srce… Bio sam sretan zbog toga što sam mogao otići na pecanje i kad bih se provozao Ponykom…
Bio sam sretan kad čujem zvuk gurača na Dunavu i kad se popnem na trešnju…
Bio sam sretan kad završi škola i kad odem na matineju u Veliko kino…
Bio sam sretan kad pojedem sladoled kod Casteka i kad igram klikera s prijateljima iz ulice…
Bio sam sretan kad me zapuhne miris Dunava i kad nosim torbu s voćem na plažu na Vučedolu…
Bio sam sretan…
Bio sam sretan što ću se vratiti kući kad završi slet…
Što ću se vratiti kući… U svoj dom… U krevet što miriše po svježe opranoj posteljini… Gdje mi nitko ništa ne može! Gdje zaspim mirno… sretan. S osmijehom na licu… jer bio sam sretan!
…jer sam imao deset godina…

Odgovori