Andrijana Kos Lajtman: Iz putopisa “U raspuklinama slova”

7. kolovoza 2008.
6:30, rano jutro. Sunce prelijeva sobu iscijeđenom dušom naranče. Sna više nema, kao da ga nikad i nije bilo: samo jug, jug. Jug. Tražim ručnik, kremu za sunčanje, sunčane naočale (i osjećam se kao da upravo ispisujem odgovor na neizbježno pitanje svakog osnovnoškolskog leksikona: Što biste ponijeli na pusti otok?). I “Neparne ljubavi”, ipak. Ulazak u potpuno čisto more ekvivalent je zaronu u svanuće. Zapisujem ove trenutke tek toliko da im tijelo ne iščezne u nepovrat, esencija trenutka ionako se ne može uhvatiti riječima. Radi se o onim trenucima kada smo apsolutno i nemjerljivo, svakom molekulom svijesti, uronjeni u sadašnjost. Trenuci kada ne postoji ništa, samo neodređen, globalan osjećaj sreće. Otkrivam: na Lastovu on ima lice naranče i dodir plave, mokre leptirice. Zaklopatica – uvala odmaknuta od svijeta. Lijepa, svrhovita, dovoljna sebi. Pobuđuje neku neotrovnu zavist, na crti gdje svjesno prepušta klopotanje (zaklopotanje) nesvjesnom.
„pokušala sam ti pisati, ne jednom,
ne mehaničkom kretnjom. u tamnom rukopisu,
u svijetloj košulji, svijetlim očima.
niti kretnjom izazova, niti kretnjom
pravog izričaja. r je drhtavo; vidim, piše:
vibrant. mrzim te, drhtavo. vibrant, dakle.“
Blisko mi je drhtavo, Andrea. Volim r. R je protok, kretanje, trk. Drhtaj. Prodor i dodir. R je preklapanje i prepoznavanje. Podudaranje i privlačnost. Dar, prozor, miris, srce, ruka… R je trzaj u srcu pjesnika. R je i Parun, i Žagar, i Zlatar, i Vrkljan. Marinković, Krleža i Lorca.
Kasno popodne. Uvala Sv. Mihovila, pitoma i neobična. Dvije brodice, kameni lukobran, jedna jedina kuća s terasom i duga bijela građevina, niska, s ostacima krova. U uvali stoji Škoj od Mihajla, a nasuprot otočiću, pod Donjim Pjevorom, crkvica sv. Mihovila (Mihajla) iz 14. stoljeća, sačuvana kakva je i bila. Nekada su se oko nje pokapali stranci, umrli pomorci i utopljenici te domaći ljudi umrli od kakve zarazne bolesti. Često je služila i kao privremeno skladište žita i sočiva. Sama lučica Mihajla izgrađena je 1905. godine. Prvi put sam u ovom krajoliku; neobičan je, tuđ, različit od svega što nosim u svom životnom/ putničkom/ čitateljskom iskustvu. Unatoč tome, dohvatljiva mi je njegova ljepota i nestvarnost (doima se prostorom bez imena, bez mjesta, bez države, bez vremena…). Sv. Mihovil: prostor bez suvišnih pitanja, bez dvojbi, bez sumnji i nedorečenosti. Čini se da svaka stvar i biće koje mogu obuhvatiti pogledom, upravo sada, u ovom trenutku, izriče svoju istinu (Sv. Mihovil, otok Lastovo, 7. 8. 2008., 18 sati) – svoju kristalnu sjemenku sebe. More prelazi iz tirkizne u plavu nijansu, astralne lastavice klize po površini (upravo mi postade jasno da će za mene Lastovo uvijek značiti upravo to: ples sunca na površini vode, intenzivan, staklast i razigran, strukturiran od lebdećih lastavica svjetla koje skakuću iz mora u oko, neprestano upućene jedna na drugu).
Jedno znam: ljepota i radost ne trpe predvidljivost. I drugo znam: zavodljiva omnipotencija svijeta nikad se neće iscrpsti u tolikoj mjeri da bi prestala biti inspirativna.
Puštam olovku, okrećem se na ručniku položenom niz blagu padinu (glavu tamo gdje su dosad bile noge, noge na mjesto glave). Tako je udobnije. Iznad mene: plavo. Plavo, i ništa.

Putopis u cjelini objavljen u časopisu “Ako”, br. 27/28, 2009, str. 78-90.

Odgovori