Andrea Lukanović: Nespretno putovanje

Uh. Bljak! Osjetila sam nešto dlakavo na mom licu, Naravno, bila je to Roky moja mješanka rottweilera. Našla sam je na ulici prije dvije godine.
Ustala sam iz kreveta i krenula prema aparatu za kavu. Stan je izgledao kao da je netko bacio bombu na njega. Roky je došla do mene sa zdjelicom za hranu u ustima. Krenula sam prema kuhinji da joj dam hrane.
– Oh, k vragu, ostala sam bez hrane.
– Roky, šetnja! – uzviknula sam uzimajući povodac iz ladice.
Veselo je uzvratila lajanjem. Sjela je dopustivši mi da joj zakačim povodac na ogrlicu.
– Idemo! – rekla sam izlazeći iz stana.
Krenula sam prema obližnjoj trgovini, no nisu dopuštali ulaz psima, tako da je Roky ostala zavezana za stup pored trgovine. Pomno sam izabrala jednu konzervu hrane za pse. Čim sam izašla iz trgovine, Roky me vidjela i veselo zalajala. Vratile smo se u stan, a ja sam joj servirala hranu u zdjelicu. Kad je završila s jelom, primijetila sam malu ceduljicu na njezinoj ogrlici. Izvadila sam je iz ogrlice i pročitala. U sebi sam čitala „Danas je tvoj sretan dan. Očekuje te iznenadan put i mnogo uzbuđenja“. Trebao mi je trenutak kako bih razumjela da je ta ceduljica iz tzv. kolačića sreće.
– Hmh – nadala sam se da je to istina.
Pozdravila sam se s Roky i otišla na jutarnje trčanje. Namjestila sam muziku na mobitelu i krenula. Trčala sam oko pola sata. Vratila sam se kući zbog iznenadnog pljuska. Roky me veselo dočekala ližući me. Pomazila sam je i krenula prema kuhinji da se popijem vode. Natočila sam punu čašu vode i sjela za kuhinjski stol. Na stolu mi je bila mala koverta.
– Čekaj, tko ima ključ od mojeg stana? Pa nitko osim mene!
– Ok, ovo je čudno…- razmišljala sam otvarajući kovertu. Unutra je bila autobusna karta za Split, neki papirić i 1500 kn! Prvo sam pomislila da je sve ovo nestvarno, a onda sam se sjetila pročitati papirić. Na njemu je pisalo „Draga moja lipotice, dogodilo se nešto strašno u nas, moraš nam doći pomoći, draga moja, hitno je! Tvoja mater.“
– Jao! – Odmah sam uzela mobitel i nazvala mamu.
– Alo `ko smeta? – rekao je glas s druge strane žice.
– Mama, ja sam. Što je bilo? Sad sam dobila poštu –
– Jao, srićo moja, strašno nešto. Kraj svita će zbog ovog, nego gren ti ja sad na pijacu. Da si mi došla odmah! Nego reci ti svojoj materi, jedeš li ti šta?
– Mama, znaš da jedem. Ali šta se tako strašno dogodilo! –
– A jes` naporna ti, jao. Rikla san ti da je nesrića došla u nas doma. Nego, haj ti se lipo spakuj i brzo u nas.
– Ali, mam…
Poklopila mi je?! Strašno. Ali dobro, ne preostaje mi ništa drugo neko otići doma. Ah… Što ću s Roky? Ne. Ne ostavljam ju nikome. Ona ide sa mnom! Ne ću ići autobusom. Idem autom. Spremila sam sve svoje i Rokyne najpotrebnije stvari i krenula. Mama nikad nije bila za to da ja vozim, ali nema veze.
Rokyn krevetić sam stavila ma zadnje sjedište i zavezala ga sigurnosnim pojasom, pored nje sam stavila duboku zdjelicu napola punu vodom, također učvršćenu. I krenule smo.
Znate, od Pule do Splita ima oko 480 km. Bit će to dugi put. Poslije nekih 2 i po sata putovanja sam stala na nekoj benzinskoj stanici u Rijeci. Malo sam pošetala, da istegnem noge. Počela sam razmišljati o Rijeci i prisjetila se izleta s osnovnom školom u taj grad. Posebno se sjećam prljavog mora brodogradilišta. Zapravo lokacija grada mi se izrazito svidjela, ali ono što su ljudi napravili s tim gradom i ne baš. Više mi Rijeka ne izgleda baš kao grad za turiste, već za samce koji su u potrazi za novim početkom. Neke cure su mi dale reklamni letak turističke agencije koja vodi kroz Rijeku. Na letku su pisali o nekom svetištu koje je navodno najveće hodočasničko središte zapadne Hrvatske. Dojmljivo. Pisali su i o gradskoj tržnici koja navodno građanima uvijek izmami osmijeh na lice svim tim bojama i domaćim mirisima. U to sam već sumnjala. Dok sam prolazila kroz Rijeku, vidjela sam toliko dima automobila i osjetila previše onečišćenog zraka.
Sljedeće odmaralište na kojemu sam stala, bilo je u Crikvenici. Tamo su također dijelili letke s crikveničkim znamenitostima. Primamilo me je samo„Čarobno zaleđe“ … Napisali su da je to dio Crikveničke rivijere koja turiste nerijetko ostavlja bez daha zbog svojih kulturno-povijesnih znamenitosti. Na jednoj slici koja prikazuje to „Čarobno zaleđe“ primijetila sam šare od grafita.
– Huligani – pomislih.
U Crikvenici nisam nikad bila. Za sad mislim da bi to bio odličan obiteljski grad. Ne znam zašto. Odašilje takvom vibrom. U svakom slučaju, kad budem imala više vremena doći ću je posjetiti i nadam se da ću uživati u njezinim bogatstvima. Možda bih ju mogla posjetit čak i za mjesec dana. Iz razmišljanja me trgnula zvonjava mobitela.
– Alo mala, di si ti? – govorila je žurno mama.
– Dobar dan, mama. Kako si, mama? – rekla sam ironično.
– A i nije baš dobar. Dobro sam srićo moja. Nego di si mi ti, lipotice? – Ah.. To su mame, nikad ne skuže ironiju.
– Evo, u Crikvenici sam, malo sam stala da odmorim –
-Jao, lipo moje glupo, odmarat ćeš se ti u mene. Ajde brzo uđi u taj autobus i kreni.
-E da, mama, vezano za autobu…
Opet mi je poklopila slušalicu. Nastavile smo put. Odlučila sam ne stati u Gospiću kako ne bih potrošila još vremena. Roky se razbudila i odlučila da želi sjediti na suvozačkom sjedalu.
– Oh vidi! U Zadru smo! Još malo putovanja i to će biti to – rekla sam svojoj mezimici koja je radosno mahala repom. Bila sam na rezervi s gorivom pa sam odlučila napuniti rezervoar. Mama me je opet nazvala.
– Alo, Neala!
– Hej, mama.
– Do kud si mi došla srićice moja?
– Evo me u Zadru.
– Ae, znam ja tebe. Još ćeš nekog momka tamo u`vatit, ali ne očekuj da će u moju kuću stupit!
– Dobro mama, moram ići, ćao…
Poklopila sam prije nego što me je pozdravila. Ubrzo sam primila nekoliko poruka od nje. U svima je pisalo isto: „Nesrićo! Di ćeš materi poklapat.“
– Ah… – uzdahnula sam.
Roky je bila potrebna malo duža šetnja, tako da sam se malo provozala u centar i prošetala s njom. Jednom sam sa srednjom školom školom išla posjetiti crkvu Sv. Donata. Mogu je opisati samo jednom riječi. Veličanstvena. To je okrugla crkva za koju sam čula da nije ista kao i u prošlosti. Rekli su da je crkva Sv. Donata kakvu danas vidimo bila samo jezgra jedne ogromne crkve, a i sjetila sam se da se do 15. stoljeća zvala crkva Sv. Trojstva. Išli smo i slušati poznate Morske orgulje, za koje smatram da su jedinstven i dobar spoj glazbe i arhitekture. Ne znam baš na koji način one rade, ali jedno je sigurno: daju fantastičan zvuk u vjetrovitim danima.
Pošto sam se umorila, krenula sam natrag prema autu i krenula prema finalnom odredištu.
Putem do Splita gledala sam na polja uz pustu cestu koja su sijala poput sunca, mirisala kao najbolji uzorak cvjetnog Chanela. Nešto predivno. Pokušala sam odgonetnuti gdje bi bio kraj tim veličanstvenim poljima. Nisam našla odgovor na svoje „brige“. Na neko vrijeme sam razmišljala kako je ovo polje izgledalo prije otprilike 100 godina. Vjerovatno još ljepše, šarenije i mirišljavije. U roku od nekoliko sekundi sam se tjerala da maknem pogled s bočnih prozora auta i da se posvetim cesti. Moje veličanstveno polje je nestalo i sada se vidjela samo ograda koja bi trebala sprječavati pad s litice. Bez veze.
Nakon 2 sata vožnje stigla sam do Splita! Trebalo mi je malo vremena da se snađem u ulicama, ali moram se pohvaliti da sam se svega sjetila iako više ništa nije bilo isto kao i prije. Ceste su bile nove, zrak prljav, a ulice umjesto šetačima i nasmijanim licima pune auta. Očito dugo nisam bila doma. Roditelji mi žive na Bačvicama. Kako bi ljudi rekli, u „najelitnijem kvartu Splita“. Kad bi mi netko spomenuo Bačvice, prvo na što bih pomislila bi bile predivne pješčane uvale, polja vinove loze, voćnjaka i naravno svakogodišnjeg natjecanja u piciginu. Nadam se da mi novi naraštaji nisu uništili Bačvice kakvih se sjećam. Predivnim i obiteljskim kvartom. Čim sam se približila Bačvicama, osjetila sam miris mora, miris prirode, miris doma. Nešto apsolutno predivno! Pogled na plažu je fenomenalan. Plavo more. Bistro, čisto i valovito. Pješčana plaža, a sunce zalazi.
– Ovo moram zabilježiti fotkom! – rekoh na glas.
Izvadila sam mobitel i fokusirala na sredinu mora. Naravno da sam objavila sliku na facebooku uz status „Chill na moru“ – wow, u dvije minute 17 lajkova. Cool – bila sam jako zadovoljna popularnošću moje fotografije.
Odlučila sam se malo prošetati gradom dok ne dođem doma. Krenula sam od sjevernog dijela rive.
– Vou, pa riva nije baš ista kao i prije… Malo je… Modernizirana? Sviđa mi se – pričala sam naglas. Roky i ja smo stigle do Dioklecijanove palače i zastale. Mogu se kladiti da je i ona otvorila usta zaprepaštena njezinom ljepotom! Kameni zidovi stari barem 2 tisućljeća… Nekoliko katova stepenica i balkoni. Savršeno mjesto za turiste! Vjerujte mi da mogu zamisliti kako je car Dioklecijan dobro živio ovdje u palači… Dosta gledanja. Teškom silom sam se odmaknula od palače i krenula dalje. Hodala sam rivom, pored niza velikih zelenih palmi koje su djelovale prilično svečano. Odlučila sam kupiti nešto za jesti i za piti. Roky sam vodu ulila u prijenosnu zdjelicu, a ja sam pila iz boce. Sjela sam u jednoj od klupica koje su u dubokom hladu. Split je doista divan grad! Vrijedi novaca da ga se ide pogledati.
Kad sam vidjela da je Roky već malo zadihana, shvatila sam da je vrijeme da idem doma. Vozila sam se nekih 10 minuta…
Napokon sam stigle ispred kuće. Ista je kao i prije 10 godina . Mama se ove godine stvarno potrudila oko cvijeća. Razne boje cvijeća su predivno ukrašavale cijelu kuću i dvorište, a u zraku sam mogla osjetiti slatkasti miris cvijeća pomiješan s mirisom kolača. Pokucala sam na vrata. Mama je otvorila vrata i čim me ugledala zaprepašteno otvorila usta.
– Mama, jesi li dobro? –
– Lipotoo moja malena. Kako si mi narasla! Cvitiću moj mali! Jao vidi se da nisi ništa ila. Milo moje. O Gospo moja blažena! Tko je ovaj štakor?
– Haha, dobro je, mama. Ovo je Roky, pričat ću ti poslije o njoj. Ali reci mi zbog čega si me tako hitno zvala? Pa što se desilo?
– Mala moja, nešto jako strašno…
– Pa, mama, govori. Šta se desilo?
– Preminula je Rea.
– Mama a tko je Rea?
– Pa mila. Naša zlatna ribica!

Foto: www.morguefile.com

Odgovori