Dunja Matić: Plač privilegiranih

naslovnica2Recenzija zbirke poezije „Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora“ skarleta_p

Treća zbirka poezije skarleta_p „Avenija. Dokument jednog vremena i prostora“ gotovo da koketira s formom romana, ispreplićući među likovima guste mreže introspekcije koje funkcioniraju kao putokazi kroz njihove nutarnje gradove. Kako sam autor navodi u uvodu, pred nama je priča o sedam osoba: dva mlada para uhvaćena u svojim redefinirajućim, samim time, tenzičnim tridesetim godinama, zatim njihov prijatelj koji odlazi iz grada, te dvoje pismom povezanih poznanika koji skladaju glazbene recenzije za isti portal, međusobno se inspirirajući, ali ne susrećući u stvarnosti.

Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Tematski tok koji povezuje ove glasove svakako se može nazvati društveno kritičnim i pojavljuje se s mnogo izoštrenijim fokusom od onog kakav smo mogli tek naslućivati u prethodnim zbirkama. U mnogočemu je ovaj roman u stihu, kako ga sasvim točno naziva njegov urednik Milan Zagorac, svojevrsna Coming of Age priča, ili, kako ga ogoljujuće proziva sam autor, (post-adolescentski) plač privilegiranih. S  ovom je sintagmom čitavom diskursu dodijeljena dodatna dimenzija, koja na nas galopira iz rastrzana glasa jedne bezimene generacije zahvaćene besciljnim strahom od plutanja, u vremenu ekonomske, kulturološke, ali i osobne krize koja otima mirise naših prisutnosti i prinudno ispire obrise naših osobnosti. Bojazan od rasipanja identiteta, u isti mah društvenog i privatnog, nezaobilazna je stanica na ovom putu kojim prolaze brzi vlakovi bez da se zaustave, proizvodeći osjećaj neprekidnog ubrzanja, neuhvatljivosti i posljedične lomljivosti. Kao i u prethodnim zbirkama, koncept fragmenta sveprisutna je sjena koju na nas baca autor, sa svojim prstima zalijepljenim za staklo vlaka koje mu oduzima otiske. Strah s kojim se susreću svi nadareni ali neutrživi, perspektivni no ne i profitabilni mladi stručnjaci, jedna je od relevantnijih tema, ne samo ove zbirke, već i recentne društvene kritike uopće. Ili bi barem to trebala biti. Jer ovo stanje koje nas kasapi kao opasna kulturološka kuga, kao ni starenje, neće nestati ako o njoj ne pričamo. Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

To vrijeme skarlet_p prikazuje kao carstvo koje nestaje u sekundama, pri velikoj brzini, zamišljajući kako ćemo ga uskoro nazivati post-imperijem međuprostora, ako ćemo ga moći nazvati uopće. Jer kao i do sada tako se i među ovim koricama borimo, da fragment razvučemo na cjelinu, da integriramo glasove u sebi, povežemo ili barem osjetimo nit narativa koja nam toliko nedostaje. Umjesto toga, mi „privilegirani“ puštamo kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizalice… pa sleti kao kometa u mrlju pljesnjive tinte ili točnije, otopi se na našim tipkama s mirisom meda koji sljepljuje strgane slike u glitch. Sve zbog istine koja je takva da smo na raskrižju i da gledamo nezaposlenost u žute joj oči dok se pred nama zatvaraju zidovi. Sve zbog istine koja je takva, da smo preslabo fokusirana egocentrična bića čije će pažnja jednog dana sasvim iscuriti, svakog časa, bilo koje sekunde, izglednije je, upravo sada.  Hoće li primijetiti da nas nema i da se bilo što promijenilo? Ili će se i dalje posvuda osjećati samo miris rezignacije? Dok ljudi hodaju i prate koordinate svojih mikrosvemira i ne osvrćući se, dive brzini pokreta, a klinci previše toga podrazumijevaju i preskaču formativne slojeve vlastite kulture. U toj nepodnošljivoj lomljivosti svega, ni kreativnost nije ničiji spasitelj, niti će nas umjetnost učiniti boljim ljudima, a još se pored svega, bojimo proizvoda vlastite kulture.  

Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dvaju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Kakva je to kultura kroz koju nam, o kojoj nam piše i skarlet? Mi smo u kulturalnom dobu koje se pokreće samo na podražaje  i čini se da smo već prošli točku u kojoj je bilo moguće generirati kulturu kao pokušaj postavljanja dobrog pitanja i odgovora. Generacije koje nas čitaju nisu sposobne primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se, nemojmo se zavaravati, naš posao svodi se na zadovoljavanje određenih estetskih interesa.  

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

Sada kada sam iskoristila i više od pola kartice teksta da opravdam svoje postojanje kao recenzentice, moram vam reći još ovo. Premda svakako gušćeg, kompleksnijeg ali i artikuliranijeg sadržaja, skarletovo pismo zadržalo je i svoj pomalo pretenciozni potpis, no neporecivu ljepotu. Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dviju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Ona svakako jest fizički dostupna, ali usuđujem se reći, nije intelektualno, niti stilistički, niti emotivno.

Zašto bi zapravo i bila? I zašto bismo poistovjećivali dostupnost sa „slušanosti“? Hitovi su hici, brzi metci koji nas pogađaju i usmrćuju našu strpljivost, pedantnost, preciznost. Ako na njih želimo ograničiti naša obožavanja, to je, u ovakvom vremenu i međuprostoru, jedan realan i legitiman izbor. Ali u tom slučaju, i dalje se ništa nije promijenilo, i dalje ne postoje dovoljno dobri razlozi da sjednete u ovaj vlak i na dugom i dojmljivom putovanju detaljno listate stranice jednog sanjivog, dubinski sapletenog, savršeno odmjerenog stila čiji sadržaj prolazi kroz sve naše strukture. Jer ovo je rad vrhunske filozofske i estetske slojevitosti i ne, zapravo se ne može čitati kao leteća pozadina našim mislima. Ona će nas osvojiti, oteti nam vrijeme i pljačkati našu pozornost, ispunjavajući naše do tada prazne prostore jednom pozamašnom poetskom ljepotom. I suprotno svim tvrdnjama autora, s ovim se ipak ne slažem: art još uvijek ima sposobnost učiniti boljim, posebno ako ga pronađemo onkraj popularnih puteva, u kontejnerima stvarnosti i otiscima nečijih prstiju na tipkama tastature i zavodljivom zvuku kojeg proizvde za one koji povremeno ostaju ušiju nepokrivenih. Kakav je zvuk te kulturalne promjene , morati ćete otkriti sami. Ja vam želim sretno putovanje vašim osobnim unutarnjim gradovima. Skarletu_p se na ovom iskustvu, mogu tek još jednom zahvaliti.

Foto: www.pexel.com

 

Andreja Malta: Pogledi koji su skidali

Kasnog jutra
Sive jeseni
Raznorazni pogledi
Samo tako
Sami
Su se risali
Po trotoarima
Na stanici
Radoznalo su virili
Iza prozora tramvaja
Klatili su se
Zajedno s otpalim
Lišćem
Po ulicama
Pomalo besramno
Zavirivali ženama
Ispod prekratkih suknjica
Muškarcima šaptali
O njihovim ljubavnicama
Zabranjenim strastima
Uz čašu pića
Koje su ispijali na
Terasama kafića u gradu
Mrseći im dim cigareta
Koji se gubio u zraku
Bez povratka
Zajedno s njihovim maštanjima
A dječici…
Njima su budili
Potisnutu maštu
O nepoznatim stvarima
S kojima će se neminovno
Jednoga dana upoznati
Svojim ljubaznim
Obećavajućim
Lažnim osmjesima…
Pobjegla sam
Od tih pogleda
Koje sam osjetila
I na sebi
U jednu krčmu
Gdje zrakom
Plove stihovi
Na brodovima
Poezije
Misleći kako ću
Im konačno pobjeći…
Ali ne…
Dogodilo se sranje
Neki su novi pogledi
Iznenada
Izronili iz zidova
I u mimohodu ljudi
Ljudi koji su se polako
Polako skupljali u prostoru
Krenuli bezobrazno
Ravno prema meni…
Nastavili su s
Skidanjem
Iako sam ih
Ljubazno zamolila
Da prestanu…
Al’ jebat ga…
Nisu me uslišali
Pa sam na kraju
Morala
Pročitati tu svoju pjesmu
Publici
S drhtavim rukama
U crnom grudnjaku
I istim takvim gaćicama…

Foto: www.pexels.com

Lino Ružić: 100 zašto

Zašto moramo ići u školu? Zašto učimo povijest? Zašto domar ne pozdravlja? Sve su to pitanja na koja ne znam odgovor pa ipak idem u školu.

Devedeset posto djece ide u školu zbog prijatelja, a oni ostali idu kako bi „upili“ znanje. Tih desetak posto njihovi vršnjaci najčešće proglašavaju ludima. No dobro, ja u školu idem zbog prijatelja. Rijetko ili nikad da bih nešto naučio. Škola većini djece, pa tako i meni, stvara stres, nervozu, a pogotovo napetost pred ispite. Malo tko, kad se jutrom probudi, jedva čeka stići u školu. Ja, naravno, nisam jedan od tih. Volio bih da škola kreće u deset, a završi u dvanaest (najkasnije).

Ne volim školu zbog premalo izleta, a previše ispita. Ali, škola ima i svoje dobre strane. Barem tako kažu. Nažalost, ja te dobre strane još ne vidim. Valjda ću ih vidjeti jednom, prije no što bude prekasno.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.morguefile.com