Andreja Malta: Veljača, gripa i ostale nuspojave

Eto, vrijeme se kreće brzinom koju je postalo nemoguće pratiti. Još se nismo dobro ni okrenuli i već nam je opet veljača na vratima. Da. Mjesec mačaka i ljubavi. Valentinovo. Pokloni, crvena srdašca svuda oko nas i lampioni s ljubavnim porukama u zraku. Sve lijepo i krasno ako zaboravimo na činjenicu da ti lampioni ipak nisu sami u zraku. S njima u društvu kruže i velike količine virusa orthomyxoviridae ili, običnim jezikom rečeno, virusa gripe. I tako, dok se mi veselo ljubimo, stišćemo, kišemo, kašljemo i, naravno, uz to puštamo i lampione, gotovo je sigurno da ćemo se zaraziti. Dobro, ne daj Bože! Ali rizik ipak postoji.
Ove godine gripa me čapnula nekoliko dana prije Valentinova. U nedjelju ujutro probudila sam se s neobično dosadnim, promuklim kašljem kojega se nikako nisam uspjela riješiti. Još gore, kako je dan odmicao, on je postajao sve gori i gori. Negdje predvečer uslijedila je lagana kostobolja tipa raspadam se i temperatura koja je rasla kao što je rasla i večer.
Prije spavanja popila sam Lupocet pa čaj s medom i tako otišla putem kreveta, u nadi kako će ujutro sve nestati bez traga. U ranu zoru probudio me val nordijske hladnoće u kojemu se kotrljalo moje tijelo, a kostobolja je postajala nepodnošljiva. Nekako sam se probila do kuhinje, drhtavom rukom dohvatila i progutala još jedan Lupocet. Uza sve to, moj dragi je spavao kao zaklan. Ujutro sam, s očima na pola koplja, uspjela nazvati na posao da nisam za upotrebu. Do daljnjega, naravno. Navukla sam na sebe sve moguće deke koje su mi bile nadohvat ruke i utonula u san. Sam Bog zna koliko sam dugo spavala. Probudio me ključ u bravi. Moj se dragi vratio s posla.
“Što ti nisi bila na poslu?” čudio se.
“Pa vidiš, nisam. Bolesna sam”, jedva sam promrmljala.
“A što ćemo s ručkom?” uslijedilo je sljedeće pitanje. Bez onih koliko-toliko pristojnih upita što ti je, kako ti je, je li ti treba što… Baš zgodno.
“Ima od jučer još nešto u hladnjaku pa jedi. Ja ne mogu”, rekla sam suho.
“Dobro, budem”, odgovorio je i nestao negdje u stanu.
A ja sam opet zaspala.
Ujutro mi je bilo, ono, kao malo bolje. On se već izgubio na posao. Ustala sam se i krenula nešto pojesti. Osim starog kruha i nešto marmelade nisam našla ništa što bi mi ovako bolesnoj prijalo. Skuhala sam čaj, pojela te krhotine kruha ukrašene marmeladom i zaplovila u krevet. Došao je kasno, kasnije nego obično.
“Sorry, bio sam na poslovnom ručku. Zvao sam te, no nisi se javljala. Je li ti bolje?” pokušavao je biti ljubazan. Sada mu je već bilo jasno da je vrag odnio šalu.
O, hvala ti, Bože! pomislila sam u sebi. Sada neće kukati da je gladan. Meni se ionako ne jede. Za danas je stvar završena. O, thank you, God!
Sljedeće jutro nazvao me malo ranije, uz ispriku kako poslije posla mora otići do odvjetnika zbog nekakvih uknjižbi, pa će usput nešto pojesti kod sestre, pa onda mora na masažu jer se već naručio i bla, bla, bla…
A ja sam opet samo spavala i sanjala. Sanjala sam da sam još dijete. Bolesno dijete s temperaturom. I grloboljom. Ležim u krevetu. Dolazi mama. U rukama nosi šalicu vrućeg čaja. I kolačiće. I sirup protiv kašlja. Nježno me miluje po licu. I smiješi se. Ja ispijam čaj. Miriše na cimet. I kolačići imaju isti takav miris. Još sam žedna. Jako, jako…
“Donijeti ću ti još čaja”, blago kaže mama. I nestaje.
A ja se budim. Budim se u krutoj sadašnjosti. Žedna sam k’o pas, trese me na sve strane, a njega još nema. Vani je već mrak, primjećujem. Jebeš takav život, kažem mirno sama sebi dok ulijevam u sebe već drugu litru vode.
Tko zna kad je sinoć došao, pomislila sam kad sam se već treći dan ujutro probudila sama. On je odlepršao na posao. Oprala sam se, objesila neke krpice na sebe i odlučno oteturala do obližnjeg hipermarketa. Prvo sam svratila u ljekarnu koja se nedavno ondje otvorila i pokupovala sve moguće antigripozne preparate koje mi je preporučila ljekarnica. Zatim sam kupila gotov ručak. Pečeno pilence i malo krumpirića pod pekom te jednu juhicu iz vrećice. Jedva sam se dovukla doma, okupana bolesničkim znojem. Odmah sam posegnula za čudom nove antigripozne kolekcije, skuhala umjetničku juhicu i sve to skupa s piletinom i krumpirom, još vruće, sasula u sebe. Čak je ostalo i za njega. Mog dragog. Najdražeg.
“Pa ti si kuhala? Bolje ti je, vidim?” poslao je svoj glas prema spavaćoj sobi. “Mmmm, baš je dobro!”
Čak je poslije i oprao suđe. Čula sam šumove i lupanje tanjura u kuhinji. To je bilo to.
Eeeee… ali danas ga je stvarno prekrndašio. Došavši kući, čim je vidio juhicu koju sam uspjela skuhati, započeo je priču o prekjučerašnjoj masaži.
“Znaš, kad ozdraviš, moraš ići na masažu. Obavezno! Ma žena masira super. Ova nova, mislim. Strašna je. Za dvjesto kuna i sat vremena izađeš kao nov. Vidjet ćeš! Još smo i kavu popili. I tako, još malo, bla, bla, bla…”
A mogli ste još i ono obaviti usput… pomislila sam. Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam se blago nasmiješila.
“Idem sad s Martinom na kavu”, rekao je kad je dobrano počistio tanjure. “A ti se čuvaj, da što prije ozdraviš!”
I tako. Što da kažem? Pospremila sam suđe, zamotala se u kaputić i izašla na terasu zapaliti jednu. Cigaretu. Baš mi je prijala. Znači, ide mi nabolje. Antigripozna kolekcija djeluje! Dok sam pušila, razmišljala sam o poklonu koji sam mu spremila za sutrašnji dan. Za Valentinovo. Kako mu nisam uspjela ništa kupiti, poklonit ću mu veliki zagrljaj uz duboki, najdublji sočan poljubac, prepun virusa gripe i svih popratnih nuspojava. Nadam se da će se virus uspjeti ugnijezditi u njegovom tijelu i veselo izrasti u pravu pravcatu gripu. A onda ću, dok on bude ležao i uzdisao bolestan u krevetu, konačno na poslu popuniti prijavnicu za seminar koji mi nude već neko vrijeme. Dok se budem pakirala i spremala na trodnevni put za Opatiju, možda mu budem ostavila u kuhinji termosicu s vrućim čajem. Možda. O tome valja još razmisliti. Neka si onda zove onu maserku, koja kuha tako dobru kavu, da mu dođe skuhati čaj! Ali mislim da taj film ipak nećemo gledati. Jedino ako je dovoljno luda. No, to bih ipak prepustila njoj.
Cigareta je izgorjela, noć je čekala Valentinovo, a ja sam se vratila u stan. Popila sam još jednu dozu čarobnih lijekova. Netom prije nego što sam zaspala na kauču ispred televizije, pomislila sam kako je život zapravo simetrija i sjetila se one stare izreke: sve se vraća, sve se plaća!

foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Čuvar polja sreće

sivi namaz od oblaka
na bijeloj kriški neba

grozdovi vinogradarskih jabučica
spušteni u tamnozelene i smeđe tanjure zemljanog stola

ukapljeni čaj
od morskih trava
riječnih algi
i jezerskih trski
filtriran
sjeverozapadnom grmljavinom

otvorili cvjetni grmovi
stotine svojih ružičastih usta

poslužuje ljeto doručak po poljima sreće

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Beškobi (onako bez veze)

Zamisli
zastrašujući prizor uništenja probavnih organa
pokvarenim mesom i koncentriranim umakom iz vrećice
s dodatkom nitratne soli, bojila
i nedefiniranog pojačivača okusa.
Mjesto radnje: ured visoko pozicioniranog političara
koji će svojom izjavom o uzročno-posljedičnoj vezi
mesa i koncentriranog umaka iz vrećice
iznenaditi vojsku beskorisno školovanih birokrata.
Oni pak ništa neće razumjeti, osim činjenice da će se
upravo zbog mesa i koncentriranog umaka iz vrećice
otvoriti nova radna mjesta. Ushićenje!
Dojava rođacima i podobnim prijateljima.
Neka, neka!
Malo strpljenja i sve će doći na svoje.
Razgovor s kandidatima odradit će komisija,
čiji rad nije podložan kritici i dodatnim pitanjima.
Sve po redu, sve po zakonu i unaprijed smišljenim odgovorima.
Mišljenja drugih moguće je saslušati, po mogućnosti i zapisati,
ali nikako uzeti za ozbiljno, uzeti u obzir, jer dobro je poznato
tko je tko i tko odlučuje.
Sve su to samo prazne riječi, rekli bi naivci: promjene
o nepromjenjivoj promjeni stanja u kojem smo se,
eto slučajno našli jer nismo znali,
nismo željeli i smjeli bolje. Zato će sada biti drugačije,
sad znamo i želimo. Smiješno. Što sad, kad ni novi posao,
nove obveze i ona dobra stara obećanja ništa neće promijeniti.
Ipak! Ljudi smo! Unatoč svemu na kraju se uvijek prilagodimo
nestrpljivo čekajući novo vrijeme za pauzu, nakon koje će,
po dobrom starom običaju,
debele guzice nabreklih obraza
navalit na mesne okruglice
u onom poznatom koncentriranom umaku iz vrećice.
Zamisli te Beškobije kako se prevrću,
kako bljuju svoje iznutrice,
po crvenom tepihu u uredu visoko pozicioniranog političara,
čija karijera nije zanimljiva i nikoga ne zanima.
Zamisli …

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Civilizacija skrolanja

Civilizacija skrolanja.
Pa da, i ja skrolam. Tješim se da glisiram po sadržajima kako bih dobio kompleksniju sliku. Ali osjećam zamor.
Dakle, ne čitamo, mi skrolamo. Budite iskreni prema sebi, kada ste nešto cijelovito zadnji put pročitali? Za čitanje treba vremena i koncentracije, a to nemamo, posebno ako radimo za kompom više od 12 sati dnevno, a posebno ako to podrazumijeva multitaksing, odgovaranje na mailove na nekoliko platformi i usput pripremu nečega za javnu objavu u smislu teksta i vizuala + nekoliko bitnih i nebitnih telefonskih razgovora + x sms poruka + x raznih inboxa – jebiga, ne možeš izbjeći posao nigdje, ni u busu, ni u kafiću, ni na ulici, da si u kupaonici, na zahodu, plaža je odavno oteta.
Zato skrolamo. U biti, čitamo samo naslove tipa “Evo što će se…” ili “Zbog ovoga nećete propustiti…”, u tekst ne zalazimo.
Zato je mem zamijenio tekst, zato je mem postao univerzalni piktogram u kojem je sve rečeno, u memu se zrcali naš trenutni osjećaj, filing, fil gud, imamo osjećaj da nas verbalno manje zlostavlja od teksta, gustog, nabijenog crnog bijelog teksta, tipografije bez slika i memova. To se zove metonimija, točnije sinegdoha, dakle, detalj koji znači nešto cijelo. Ne znam jeste li toga svjesni, ali mem je fenomen koji je skoro nemoguće usporediti s bilo čime u prošlosti. Plakati, billboardi, neon, sve to je povijesni steampunk sitnež od kojega možemo okrenuti glavu, ako nam već ide na nerve. Televiziju isto gasimo, na radiju je ionako filgud muzika. Od mema ne možemo pobjeći, njega stalno naskrolavamo. Zato smo svi postali Keep calm…
Ovo je višak informacija, a on se u ovom slučaju zove entropija: višak informacija koji ne stignemo svjesno procesuirati te tako dolazi do posvemašnje nesposobnosti za razlikovanje sadržaja od sadržaja, što nas čini takvima kakvi jesmo – površnima. Ne možemo više pohvatati meritum stvari, sve nam postaje neka nediferencirana masa koju ćemo podvući pod pojam urote.
Ne, sorry, možemo shvatiti, to je onaj posljednji naslov koji nam iskače! Već sljedećeg trenutka iskače neki novi, s novim naputkom.
U biti, jebe nam se živo, ali to ne smijemo priznati, jer bismo ispali idioti.
Ali smijemo biti površni. Smijemo skrolati i dalje… Skate or die! Ako ne skrolamo, potonut ćemo u informacijski ocean. A odande nas više ništa neće spasiti.

Foto: www.pexels.com

Sara Mrak: Otvaraš moje oko

Otvaraš moje oko kao da je u njemu toplina suncokreta.
Zar ti nisu rekli, u sebi nosiš sunce, zmajevu vatru i orlovo jaje.
Zar ti nisu rekli? Tuđe te oko jedino može navesti na krivi trag.
U tebi bi uskoro zadrhtala Europa, pamćenje tla,
tamni dijelovi njezinih šuma, more, sjećanje krvi.
Otvaraš moje oko kao da se u njemu krije
trenutak vrijedan pjesnika.
Ovo vode što se u njemu zaokružilo i napunilo žilicama,
ne nosi odgovor ni na što.
Sve što je vrijedno traženja skriveno je puno dublje.
Golema pustinja, zidovi, zamak od pijeska
i omalen vrt.
Zar ti nisu rekli?
Doći će trenutak u kojem će i on propasti kroz pukotinu zemlje.
To su vremena u kojima se tvoj narod guši od boli predaka,
a tvoja zemlja ulazi u neviđen kaos.
Zar ti nisu rekli?
U tvojim rukama leži sudbina svega.
Otvaraš moje grlo kao da će iz njega izletjeti nekoliko golubova.
Zar ti nisu rekli?
U mom grlu stanuje čitavo nebo ptica.
Takva se ljepota ponekad ne da ni podnijeti.

Foto: www.pexels.com

Robert Janeš: nepovoljna demo(n)grafska slika (bez nekih izgleda za priču)

stojeći na stijeni
visoko gore iznad oblaka
osjećao bi se kao ptica
da mu na tom željeznom prstenu
oko zglavka desne ruke
nije visio kamenčić

osluškivao je starog pjesnika
kako mu podno nogu
uzdiše svoje stihove
raspirujući stalnu čežnju:
vratiti se u Dječaka
napustiti željezni naraštaj
opet postati kraljem zlatnih obronaka

možda bi tijelo ostalo priljubljeno o kršno tlo
pušteno da odumre od nemicanja
da mu u tom presudnom času
na rame nije skočila Schrödingerova mačka
i (m)jauknula u uho:
‘Ne možeš istovremeno biti živo i mrtvo’

pljunuo sam u zmijsko oko
koje se približavalo vijugajući
‘Oprosti,
no još nije vrijeme za uspavljivanje’
ispričah se obzirno
i pojurih kroz serpentarij
do izlaznih dveri
oprezno prođoh ispod timpanona
visoki reljef stanovnika zemlje okružene vodom
s jedne strane uklesan putokaz osvjetljava
put za vrli novi Tartar
s druge strane beskrajna kolonada
džambo karijatide u raznim pozama
zovu u splet svojih zamršenih hodnika

tuga se kao rastopljena svijeća
slijeva niz užareni točak
koji se prestao vrtjeti
dok zavodljivo pjeva Orpheus
ležeći na suhozidu
pored statue praiskonskog usmjerivača duša
i smiješi se na prolaznika
izazovno dodirujući spolovilo

izdajnik i asasin
osuđen na pakosni kamen
zastade osupnut paklenom ljepotom
i sino-ubojica zaboravi na žeđ
a bogovi se smilovaše
suvremenom naraštaju
dajući mu na uvid
sveti versarij:

zabavljajte se
žderite i ločite
orgijajte po domjencima
u tim svojim svetištima
grabite grabite
zgrčite se na jedan kup
da vas lakše zgaze divovi
kad izađu iz tog grotla
koje kulja ispod vas

na izlazu iz labirinta
smrtno strpljivo
čekaju braća Taurus: Mino i Ken
objavljuju epifaniju
kompliciran proces separacije
od davatelja životnih usluga
šopajući prolaznike zastarjelim stranicama
nepročitanih knjiga

anđele snolikih vjeđa
što odmaraju se na smrznutim granama
pitam
poznaju li svijet
u kojem uvijek ima snijega
u kojem se mogu tabati staze nepravocrtnosti
u kojem su jasno vidljiva govna na putu

pušu u šake
grijući zaleđene prste
s krila im otpada perje
a s vjeđa trepavice
u hladnim biserima
‘Opet si usnio san
u kojem ti pomažemo hvatati krijesnice
po livadama natopljenim
mirisom prokletih Blakeovih ruža’

toplina se ne želi vratiti
u promrzle udove
pucaju žile dalekovoda
kuća bez krova zavija na hladni mjesec
u preponama ključa bludna želja
za spajanjem
tamnih ponornica s užarenim loptama s neba

čvrst i nemilosrdan naraštaj
niknut će iz kamenova
koje kraljevski par ostavlja iza sebe
bacajući ih preko ramena

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Ljubav na čekanju

ljeska se ljeto
u oznojenom neonu

hladi se noć među konopima jarbola
poput spuštenog jedra

u plitkoj zdjeli šljapka jezik psa
kao nesmotrena ajkula u pličini atola

osamljuje se početak ljeta
u kojem si me ostavila čekati
tvoj povratak
iz zemlje leda

hoćeš li mi ikada razjasniti
kako ljubav uopće može biti na čekanju

crveni se Mjesec
umjesto tebe

Foto: www.pexels.com