‎Sara Mrak‎: Ni riječi o rebru

Zovem se Eva,
ali uopće ne ličim na sebe.
Nemam ni kosu do koljena, ni meko šaputanje.
Nisam zaspala pod stablom, u toploj travi, okupana jutarnjom zrakom,
ah, sunca.
Njega, koji mi uvijek nešto priča i tako uspije sačuvati moj
zdrav razum.
Zovem se Eva.
Iz asfalta sam uzgojila nekoliko najnježnjih pahulja
i jednu crvenu ah, ružu,
čije su latice završile u u gejšinoj punđi.
Iz asfalta sam uzgojila miris oleandra.
To su dvije posve različite ljubavi, ako ih usporedimo,
ovu koja dolazi odozgora i ovu dole.
Jedna se manifestira kao glazba,
druga kao manično razbijanje stakla.
Zovem se Eva.
Tek kad sam se naučila skrivati
iza vještog smješka, hineći ravnodušnost, postala sam stvarno opasna.
Kad sam naučila strpljivo čekati.
Kad sam u svoju kragnu ušila sjenu risa.
Kad sam konačno shvatila da im njihovo smješno ogovaranje neće dosaditi
niti nakon nekoliko tisuća godina.
Na, evo vam jabuka.
Evo vam puna šaka zemlje.
Iz moje utrobe rastu sva stabla,
Onog jutra, kad me je stvorio,
rekao je: volim te
i cijela se zemlja napunila tom neupitnom ljubavi.
Zovem se Eva.
Imam ruke izgrebane trnjem i kroničnu neispavanost.
Gubim igru.
Gubim živce.
Onog jutra kada me je stvorio, Njegova se ljubav
pretvorila u sunce.
Moja se pretvorila dvije vrlo logične stvari.
Jedna je ulje.

Ilustracija: William Blake, The Creation of Eve

Odgovori