Milivoj Benigar: Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka

Milan Zagorac: Kako ne bi ostali ovaj tjedan samo na jednom glasu, a nadam se da ćemo uskoro imati i 12 objava na tjedan (naravno, bilo bi previše preuzetno forsirati toliko objava u jednom tjednu i to već drugi tjedan, evo jednoga teksta koji će malo, barem malo ismijati i mene. Neka, baš me briga. Hoću čuda!


Ako ti padne na pamet da se –

nakon što si:
bio u pobjedničkoj ekipi pionirskog prvenstva Hrvatske u šahu,
zarađivao kao srednjoškolac na preprodaji karata za kino,
jednom u životu bio udarnik na gradnji nasipa Save kod Zagreba,
nosio oko vrata Holtomov znak mira u vrijeme djece cvijeća,
diplomirao na nekakvim faksovima,
studirao za magisterij i doktorat (i nikad završio, jer zaključuješ da biti doktor znanosti i nije baš nešto),
u vojsci izgradio jednu cestu, dva mosta, a jednom selu doveo vodovod, te izgradio navodnjavanje njihovih polja,
izradio stotine projekata i napisao nešto malo manje od stotine stručnih i znanstvenih članaka,
pisao scenarije, vodio snimanja i montaže, na prvoj privatnoj televiziji,
bio najdosadniji prodavatelj osiguranja (a prodavatelji osiguranja, ako niste znali, su zaista najdosadniji ljudi),
radio još i desetak drugih poslova,
odnosno ako se, nakon što si se bavio svim i svačim u životu, a što nema veze jedno s drugim, na kraju upišeš u jednu spisateljsku radionicu –
onda si zaslužio da ti se dogodi i prvo pisanje jednog ovakvog eseja u životu.
A, kao što vidite, to se upravo sad dogodilo meni!
I što sad?
Kao, znam ja što je esej! Ta pročitao sam ih puno u životu! Pa mogu valjda i ja napisati jedan običan esej?! No, da li sam siguran što esej jest u svojoj biti?
Nije mi preostalo ništa drugo nego da prvo posegnem za nekom definicijom: Što je esej?!
Otvaram Solarovu Teoriju književnosti, listam kazalo pojmova, nalazim na 224-toj strani: Esej je, naime, takva književna vrsta u kojoj biva ujedinjena znanstvena namjera u obradi životnog ili znanstvenog pitanja s težnjom da se ta obrada ostvari na umjetnički konkretan, živ, uvjerljiv i stilski dotjeran način, takav način u kojem dolaze do izražaja i sposobnosti pisca da ostvari umjetničke dojmove.
E sad znam. Lijepo rečeno. No moglo bi se sad postaviti pitanje: Tko je tu pisac eseja? Ups, pa to sam sad ja! Što mi je sad još i to trebalo?

No kako se nikad u životu još nisam uspio izvući iz ove moje kože, ne preostaje mi ništa drugo nego da počnem pisati. Da, ali što? K tome još i taj glupi naslov: Može li književnost promijeniti svijet?

Pa što ja znam o književnosti?! Doduše pročitao sam stotine, možda sad već i tisuće knjiga, ali pisanje?!

Istina, napisao sam nekoliko pričica, meditacija… no to je bilo samo za moj gušt. Nisam ja taj tko će pisati eseje, zar ne!? A i Milan je mogao izmisliti neki drugi naslov, nešto konkretnije, a ne baš neki svjetski problem. Možda oni koji su to trebali, još uvijek nisu pronašli odgovor na ovo pitanje. Vjerojatno ni Milan nije našao odgovor na to pitanje, pa hajde da se sad netko drugi, to jest ja – mučim s tom temom…

Kad nisam pronašao nikakav izgovor da esej ne napišem – hvatam se i tog „posla“!
Počnimo od njega, Milana. Da li je, prvo na primjer on, mogao nešto promijeniti u književnosti? Ono malo što sam pročitao, a što je on pisao – ako nije promijenio, a ono je sigurno započeo promjenu. Dakle s njim se nešto počelo događati. Možda je to lokalna razina, ali negdje se uvijek počinje. Lokalna razina se malo uzburka, pa malo nagrize i nešto širi prostor. I tako malo po malo, sve dalje i dalje…. i stignemo do razine svijeta. E sad nastaje novi problem – što svijet jest? Milan je vjerojatno mislio na ovaj naš Svijet na Zemlji, nije valjda mislio na Sunčev sustav, našu Galaksiju ili čak Svemir…?
Nije, siguran sam da nije. Vratimo se opet mi na naš Svijet na Zemlji.
Krenimo redom. Krenimo od pojedinca. Svaki pojedinac nešto radi, a time – ako nešto radi – onda nešto i mijenja. Ono što je bilo prije, mijenjanjem dobiva neki drugi oblik, značajku, vrijednost – u pozitivnom ili negativnom smjeru, ali sigurno nije isto kao prije. Kad se grupa ljudi udruže – mijenjaju nešto na većoj širini. A mijenjanje nužno dovodi do – promjene, zar ne?
Moglo bi se čak reći da i ja upravo sada nešto mijenjam. Pišem esej, a tko zna u kojem smjeru idem? Da li je to baš esej? Možda upravo mijenjam jedan (moj) esej u nešto drugo, nešto što bi trebalo biti esej, a ispadne tko zna što? Možda vi mislite da čitate esej, a na kraju ispadne da to uopće nije esej. A što je to onda? I to je mijenjanje, promjena!
Zaključujem.
Pišući ovo promijenio sam izvršenje zadatka. A pisao sam – dakle bavio sam se spisateljstvom – književnošću na određeni način. Malo sam promijenio pojam pisanja eseja – pa ako sam ja to uspio sa pojmom esej, što ne bi taj veliki pojam, kao što je književnost, mogla mijenjati sebe, a time i ono što je oko nje? I do kuda možemo doći do onog velikog pojma – Svijeta!
Moglo bi, zar ne? Dakle književnost može mijenjati okruženje oko nje same, pa tako i Svijet.
Doduše uvijek ima onih koji ništa ne mijenjaju. Koji uče u školi djecu da književnost počinje od Ilijade i Odiseje – i to isto godinama, stoljećima, a onda netko pronađe u nekoj špilji neke znakove isklesane davno, davno prije ovih epova?! I gdje smo onda? Hoćemo li promijeniti naše poimanje o književnosti? Da li je to klesanje bila prva književnost, doduše bez papira, na kamenu? Hoćemo li pisanjem blogova na internetu nešto promijeniti? Zamijeniti papir, knjige sa internetskom komunikacijom? Hoće li u budućnosti korištenje onih 90% ljudskog mozga, za koji danas znanstvenici još uvijek ne znaju čemu služi, zamijeniti Internet. Hoćemo li komunicirati ne slovima, riječima, novinama, knjigama, internetom – nego samo našim mozgovima? Hoćemo li onda napredovati i to počnemo nazivati naslijeđem književnosti?
Možda ćemo napredovati, a možda nazadovati. Ta ti jadni, primitivni Aboridžini već odavno koriste taj način komunikacije – komuniciraju mislima!
Da zaključim. Na pitanje: Može li književnost mijenjati Svijet, odgovaram sa: Ne znam! Jedino u što sam siguran – to je da se stalno nešto mijenja, a ako se mijenja, onda nastaje i promjena. A gdje se ona događa? Pa u Svijetu – baš tamo gdje se nalazi i književnost, zar ne?!
Dakle, odgovorite si sami, hoće li ili neće književnost promijeniti Svijet!?

PS. Uostalom i Pero Preradović jednom kaza: „Stalno na tom svijetu samo mijenja jest!“

Odgovori