Milan Zagorac: “Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu”

Neki dan sam slučajno skrolajući fejsarom naletio na intervju na Modernim vremenima s Davorinom Horakom. Cijela je priča mogla skrenuti u razgovor o SF-u, no ona se vrlo ozbiljno dotakla i tema koje se tiču odnosa financiranje-kulturni proizvod-konzument-direktna prodaja i održivo poslovanje u ovakvim uvjetima s tim i tim proizvodom, i koja su, u svojoj biti zdravorazumska, ali dovoljna osnova da bi se u samom ministarstvu nekada netko zapitao o meritumu stvari: pa što mi to zaboga radimo?

Jer, ovih nekoliko rečenica sažima svu problematiku, o kojoj svi sve znamo, ali se pravimo da ne znamo, a odgovaraju na pitanje “može li u Hrvatskoj postojati tržište knjige?”:

“Ja sam siguran da može, samo što to ne možemo znati kad od devedestih naovamo postoji državna potpora za knjige. Mi smo se jednostavno navikli na tu šizofrenu situaciju u kojoj ti u poslovnim planovima računaš s državnom potporom, što je besmisleno. To u startu ne može bit’ transparentno i ja bih rekao da se za domaću knjigu dogodio kontra-efekt. Naime što – nikako ne možeš izbjeći nekakav politički upliv. Uvijek postoji nekakva komisija koja nije nadnaravna i koja ne može točno odrediti kome treba dati novac, a kome ne. Određuje li tu potporu nekakav budžet, politika ili osobne preferencije, na kraju krajeva je nevažno. U konačnici podložno je nekakvom mitu, bilo kakvom.

Javna je tajna da se jako puno knjiga radilo samo zbog toga da bi se izvukla potpora. I sad, ako si radio knjigu samo da bi dobio potporu, koju si na ovaj ili onaj način zagarantirao, ti se oko tih knjiga nisi posebno trudio. Prijaviš dvadeset rukopisa na natječaj, dobiješ potporu za deset i tako je svejedno što je ovih deset napisalo jer si izvukao potporu. To bi poslije došlo čitatelju u ruke i on bi, jer je realno bilo loše, rek’o – šta je ovo? – i bacio. Na taj si način stvorio averziju prema hrvatskoj knjizi.”

Dakle, vratimo se na bit stvari: neće se, ne može se, ne da se nikome.

Zašto se neće? Jer je ovako komotnije. Dakle, neizravno, za krizu u nakladništvu koja traje dulje od osam godina i koja nije započela ni s 2008. niti 2000. niti nekog bližom godinom već je zbir kriza koje su unatrag 30ak godina imale malo lakše trenutke, dakle za tu krizu nije krivo samo MK, što je poslovično lako reći, iako ne ekskulpira ni birokratsko-političku mašineriju koja u njemu radi, već se radi i o samim subjektima koji postoje na knjižnom tržištu: autori – izdavači – financijeri.

Da, naravno, kada se stvori kritična masa koja ima za cilj samoodržanje uz jednake uvjete, a kada uz to imate inertno i poluzainteresirano ministarstvo, tada se ne morate čuditi zašto je knjiga, pa samim time i književnost na ovako jadnom mjestu gdje se sada nalazi.

To vodi sljedećemu:

“Ne pomaže ni to što nema ozbiljne kritičke reakcije. Što se oko loših knjiga ne stvara negativna atmosfera i što nitko javno ne proziva Ministarstvo – čekaj, mi smo kao država za OVO dali pare.”

Da, a istina je da je za svakve budalaštine dan novac poreznih obveznika, jednako kao što je budzašto potrošena gomila novca za tzv. poduzetništvo u kulturi. Ne znam što se pod tim poduzetništvom podrazumijevalo.

I na sve to konačno možemo zaključiti sljedeće:

“Tek kad odrežemo sve potpore, kad se sustav sredi, kad država prisili dužnike da plaćaju svoje račune, tek tad bi mogli pričati o tome bi li knjiga funkcionirala na tržištu. Tad bi se za dobre autore morao boriti, morao bi ih uvjeravati, trudio bi se u konačnici napraviti dobru knjigu za koju znaš da će netko dati pare. Ovako – mi imamo šizofrenu situaciju.”

Dodamo li k tome da MK, kao ni većina nakladnika nije ni shvatila da se sav, ali sav ovaj posao premjestio na virtualu, a da nisu određeni ni temeljni kriteriji ni načini budućeg financiranja autorskog rada na ovakvim otvorenim platformama, možemo zaključiti samo jedno – bilo bi nam bolje da te nema.

Za sada, bit ću dvostruko ironičan, preostaje nam da razmišljamo u kategorijama koje su čistokrvni SF, i, da, svjedočimo sve većem i većem srozavanju ugleda domaćih autora.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori