Milan Zagorac: Spašavanje knjige u obesknjiženoj naciji: pitanje kvalitete. U očekivanju relevantne knjige.

Zabadava sve one kuknjave o tome kako je knjiga trajno i stalno ugrožena i kako čak ni famozno MK više nije u stanju pomoći u spašavanju nespasivoga, kada su već lokalni proračuni odavno zaribali. Zabadava čak i nastupi u inozemstvu koji ni nakon skoro 15 godina sustavnog financiranja stranih izdavača iz našega proračuna da objavljuju naše pisce ne donosi ništa više do prigodnih rezultata.
Riječ je o dvjema stvarima, najprije o tome da su ti, dakle, od MK financirani i objavljivani pisci stvorili neku vrstu imidža za sebe, pa umjesto da postoji neki imidž a la skandinavska škola krimića ili (manje više) živućih američkih klasika poput Pynchona, Vonneguta, Rotha i De Lilla, mi imamo balkansku školu bavljenja mučnim traženjem sebe u prije 25 godina nestalom prostoru i nekom vrstom sadomazohizma prepoznavanja neprijatelja u samome sebi, što, budimo iskreni, ni nije baš neka najatraktivnija tema, tim gore što su u te teme puno ranije i puno radikalnije i s puno mitskijim i katarzičnijim momentima zagrizli i Bernhard i Celine i bezbrojni drugi, dok naše izgledaju uglavnom kao prazne tužaljke i netočno shvaćeno epigonstvo; tu je i drugi razlog, dakle ni jedan rad, ni jedna pojedinačna knjiga, ne doseže razinu ni Andrića, ni Krleže, ni Šoljana, ni Marinkovića, ni Šegedina, pa ni Aralice, Tribusona ili Pavličića ili Fabrija da ne govorim još i o Selimoviću, Dizdaru, Kišu ili Paviću, koji su svi odreda još zaživotno zasluženo stekli značajno međunarodno priznavanje. Dakle, govorimo i o kvalitetama koje su i literarne i izvanliterarne, koje su govorile o ovim autorima i njihovim široko dimenzioniranim okvirima u kojima su u stanju promišljati znatno kompleksnije arhetipove, no što se to nudi u sadašnjoj, naglašavam, od strane MK financiranoj praksi književnog avanturizma.
Naravno, za mnoge naše autore je još jako rano govoriti, iza njih je tek po knjiga, dvije ili tri, niska životna dob (budimo iskreni, ne rađaju se svi kao Kamov ili Mann, pa je protok iskustva nužan kao korektiv dječje impostiranim djelima) i posve neprijateljska atmosfera prema kulturi čitanja i, još radikalnije i ridikuloznije, prema kulturi pisanja (dakle, nemojmo bježati od istine, pisanje se zamišlja kao nepotrebno visokocijenjeni nerad čiji je sam kondenzat Servates iz Maloga mista).
Tu se, kako rekoh, otvaraju dvije teme: prva je tema opće društvene klime prema kulturi čitanja i pisanja i druga je tema kvaliteta. I za jedno i za drugo odgovorno tvrdim da su na niskom nivou, da su temeljne postavke krive i da su rezultati očekivano loši. Za to na neki način snosimo odgovornost svi, a posebno oni sudionici koji su u posljednjih dvadesetak godina formirali i jedno i drugo, dakle i kulturu čitanja/pisanja i kvalitetu: mediji, posebno oni kulturni, zatim načini politike prema knjizi (najprije je to država, ali i svi ostali, jer su oni sudjelovali u financiranju ponajviše) te izdavači koji su na krivim temeljima gradili svoju kulu od pijeska i magle.
Ovome se može vrlo jednostavno nazrijeti kraj, ali je zato nužan dijalog i to ne fingiran, s figom u džepu, za što smo stručnjaci, nego stvaran na kojem bi se iznijeli stvarni problemi i stvarna rješenja, a gdje bi nositelji politika prema tome morali donijeti svoje prijedloge i obećano staviti u pogon. Rješenja moraju postojati, jer isprike nema, statistike su sve gore, kultura je sve gore i što će stanje biti gore to će terapija biti sve neugodnija i sve teža ne bi li se konačno iznijelo neko rješenje. Zabijanje glave u pijesak, toleriranje nečinjenja, sustavno provođenje diskrecijskog voluntarizma, skrivene politike itd. sve je to samo put u kolaps, na kraju kojega će stajati – najtragičnije od svega – ništa, jer nikoga više neće ni biti briga.
Knjiga vrijedi onoliko koliko je mi sami cijenimo.

Jedna misao o “Milan Zagorac: Spašavanje knjige u obesknjiženoj naciji: pitanje kvalitete. U očekivanju relevantne knjige.”

Odgovori