Ljiljana Jelaska: Pljuska

Prošlog je tjedna navršila punih četrdesetpet i ušla u četrdesetšestu. Suprug je devet godina stariji od nje. U braku su dvadeset godina.
– Ima li skuhane kave? – poljubila ju je u obraz i lijeno se, u pidžami, uputila prema kupaonici. Prije no što je ušla, zacvrkutala je:
– Mamiii, složiš mi sendvič? Pliiiz, budi frend.
Provirila je iz kuhinje i vidjela kako je koketno nagnula glavu u stranu, namignula joj i poslala glasni poljubac.
Val ponosa širio joj se nutrinom dok je gledala svoju devetnaestogodišnjakinju. Duga, valovita svijetlosmeđa kosa uokvirivala je lijepe, pravilne crte lica na kojem su dominirale krupne zelene oči. Prćast nosić osut pokojom pjegicom i pune usnice. Građom tijela podsjećala ju je na nju u tim godinama. Uska ramena, lijepe oble poveće grudi, ravan trbuh i dugi vretenasti mišići na nogama.
“No, woman, no cry” – jasno je do nje dopro Marleyjev glas dok je sin izlazio iz svoje sobe.
– Jesi li otvorio prozor? Složio si krevet, kojim slučajem?
– Joooj! Daj me ne tlači, pliiiz, rano ujutro.
Bio je isti otac. Nižeg rasta, raskuštrane valovite kose do ramena, lica osutog aknama. Petnaestogodišnjak je mrzovoljno vukao noge po sivim podnim pločicama kuhinje.
– Želiš li i ti sendvič?
– Ma kakav sendvič. Gade mi se više te salame i kojekakve zimske, čajne i trajne kobasice.
– Hoćeš da ti skuham hrenovke… napravim omlet?
– Još bolje – zalupio je vratima hladnjaka i uputio se prema kupaonici. – Jest ću pahuljice. Što mi drugo preostaje?
– Sestra ti je u kupaonici.
– Ooo, ne! Zar opet bljuje?
– Ne budi bezobrazan! Smjesta si prozrači sobu i složi krevet!
– Ma, daj! – ljutito je odmahnuo rukom, odgegao se u dnevni boravak i uključio televizor.
Najava nove video igrice popraćena iritantnim zvucima turiranja motora bijesnih auta s televizora i “Buffalo soldier” nikako nisu mogli ići zajedno. Kakofonija zvukova izazvala je kod nje provalu bijesa. Uletjela je u sinovu sobu, isključila liniju, energičnim pokretima podigla rolete i širom rastvorila prozor. Poravnala je posteljinu, preko naslona fotelje prebacila odjeću koju je on nemarno ostavio na podu. Prljavo donje rublje ponijela je u kupaonicu. Primila je za kvaku, no vrata su bila zaključana.
– Ti si još unutra, Mašo? Što radiš tako dugo!?
– Ili bljuje, ili si depilira noge – sarkastično je izjavio adolescent, izvaljen na trosjedu.
Do nosnica joj je dopro miris zagorjelog luka. Bacila je rublje na pod i otrčala u kuhinju. Luk je, crn, plivao na ulju koje se pušilo. Gulaš. Stavila je pirjati luk na koji je namjeravala dodati na kockice nazrezanu junetinu. Za supruga i nju. Za kćer ima pileće bijelo meso i povrće koje je izvadila iz juhe. Svinjske šnicle je pripremila za pohanje. Sin ne voli gulaš, a kuhano meso mu se gadi. Uzela je drugu posudu i narezala novu glavicu luka.
– Luka, dođi pojesti svoje pahuljice!
Dotrčao je i čvrsto zagrlio utisnuvši joj poljubac u obraz.
– Znao sam da ćeš mi ugrijati mlijeko. Ti si naaaajbolja mama na svijetu!
Djevojka je izišla iz kupaonice, no nije došla pojesti sendvič, već je vidno blijedog lica bez riječi otišla u svoju sobu.
– A-a! Nešto opako nije u redu! – prokomentirao je Luka punim ustima. – A stari je vani, ha?
– Ma da! Još kad – ikad je otišao po novine i do tržnice. Vjerojatno je sreo nekoga od svojih klijenata.
– Stari ima nos za biznis. Što veliš na to da i ja upišem srednju za autoelektričara? – pitao je glasno mljaskajući. – Mislim… kad stari već ima radionicu, klijente… mogli bismo skupa raditi. A i škola je trogodišnja.
Zadovoljno ga je pogledala preko ramena.
– To ti nije loša ideja.
S velikim je olakšanjem dočekala ovu njegovu izjavu. I sama mu je to htjela predložiti, no čekala je da se sam izjasni o svojim željama u vezi nastavka školovanja. Ovo je odlično! On i tako ne pokazuje zanimanje za gimnazijom ili za nekim od smjerova koji kao logičan slijed imaju upis na fakultet. Na kraju krajeva i sama je završila studij, a nema ni dana radnog iskustva. Njezina se karijera svela na rađanje, podizanje i odgoj djece i vođenje kućanstva.
Je li ju takav život činio sretnom? Isprva možda i je. Obožava svoju djecu. Ona su njezina sreća. U njima leži smisao njezinog života.
Je li ponekad požalila što joj život nije krenuo nekim drugim smjerom? Što nije izgradila karijeru, bila slobodna i neovisna? Je, znala je požaliti. Dok su djeca bila mala, korila bi sebe zbog takvih misli. No, tada nije znala. Nije mogla znati da će se na cesti kojom je odlučila koračati, sa svakom prijeđenom miljom tako trošiti, osipati. Da će dio po dio sebe gubiti. Da se, kada to bude poželjela, ne će znati ponovno sastaviti. A kako je vrijeme prolazilo, sve se jasnije naziralo mjesto na kojem se cesta počinje račvati na dva traka.
Što su djeca bivala veća i samostalnija, to ju je više privlačio trak koji je vodio u neki novi, neovisniji i slobodniji život. U tom bi životu ponovno mogla disati punim plućima, živjeti na način koji bi njoj odgovarao. Pronaći izgubljene komadiće sebe, pokušati se nanovo slijepiti.
“Pa dobro, gdje je tako dugo”? – ljutito se pitala. Ručak je već pri kraju, a njega još nema.Voljela bi da barem vikendom zajedno ručaju. S hladnjaka je uzela mobitel. Nije mogla a da još jednom ne pročita poruku koja je stigla prije dva sata: “Nedostaješ”. Izbrisala ju je. To mora prestati. Što joj je bilo kad je započela tu opasnu vezu? Što je od nje očekivala? Da će joj ona biti razbibriga kojom će razbiti rutinu što joj je sve čvršće omatala prste oko vrata? Ili, da će uživati u zaobilaženju opasnih zamki i likovati zbog toga? Izbrisati broj s kojeg je poruka stigla bilo bi smiješno. Pa oni su kumovi. I on ju može u svako doba nazvati… Drhtavim prstima pritisnula je memorirani suprugov broj. “Korisnik je isključio mobilni telefon”. No, krasno! I baterija mu se ispraznila. Tipično za njega!
– Mama… – Maša je, još u pidžami, stajala na vratima kuhinje.
– Što je zlato? Tebi nije dobro? Da nisi što pokvareno pojela? Da ti skuham kamilicu?
– Mama… nešto bih ti rekla.
– Reci. Znaš da meni možeš sve reći, sve me možeš pitati.
– Al’… molim te… zatvori vrata. Ne želim da Luka čuje.
Prišla je otškrinutimv ratima sinovljeve sobe. Razgovarao je na mobitel.
– … ja sam svoju staru već obradio. Muljao sam joj nešto u stilu kako bih upisao srednju za autoelektričara, hahaha, na što se sva rastopila. Pustit će me, sto posto! Vidimo se oko šest. Aj’ bok!
Pljuska, udarac šakom u trbuh. Eto joj kazne za vezu bez veze! I rođeno dijete je smatra budalom. Provirila je kroz lagano odškrinuta vrata i bez riječi ih zatvorila.
On je ostao sjediti zavaljen u fotelji. Nije bio siguran, no postoji velika vjerojatnost da ga je čula. K vragu! Sad će mu raditi frku oko večerašnjeg izlaska! Grozničavo je razmišljao. Ma ne, nije mogla čuti.. Vrata su bila skoro pa zatvorena. Uostalom, stari će uskočiti i pomoći mu bude li mu ona htjela minirati naum. On je ionako uvijek na njegovoj strani.
– Što je bilo, mila? Slušam – duboko je udahnula i čekala.
– Mama… ja… ja mislim… Ne… ja sam mislila… sumnjala sam… – mucala je, dok je prstima frkala rub stolnjaka.
– Što si mislila? U što si sumnjala? Je li u pitanju studij? Ne da ti se, ha? Lijepo sam ti govorila da se ne upisuješ u gimnaziju. I što si sad? Diplomirani gimnazijalac.
– Nije riječ o studiju. Trudna sam.
Leđa su joj tonula u naslon stolca. Ukočila se. – S kim?
-Mama, nemoj se ljutiti, ti me razumiješ, ti uvijek sve kužiš! – plakala je Maša.
– S kim!? Pitam te s kim!? Znaš li uopće!?
– Zna- a- a- am – jecala je, dlanom brišući nos. – Skupa smo već dulje vremena. Voli me, mama! Znam da me voli!
– Tko je on!?
– Ne poznaš ga.
– Pa mogu ga upoznati! Gdje živi!? Što radi!?
– Vozač je autobusa… Voli me. Volimo se.

– Pa onda ga dovedi da ga upoznamo, da vidimo budućeg zeta – srakastično se, gubeći i ono malo kontrole što je uspjela sačuvati, unijela kćeri u lice.
– Ne mogu ga dovesti.
– Zašto???
– Oženjen je. Obećao obećao je da će ženi reći za nas… Ostavit će je, obećao je!
Ruka joj je sama od sebe poletjela. Od jačine udarca Mašina se glava nagnula u stranu. Raširivši oči u nevjerici, primila se za obraz i glasno jecajući otrčala u svoju sobu.
– Kakva sam ja budala! Kakva sam ja naivna, lakovjerna budala!
Nalaktivši se na stol, zarila je glavu među dlanove. Desni dlan joj je bridio od šamara koji je, prvi put otkako ju je rodila, pljusnula svojoj kćeri. Očima je šarala po kuhinji. Štednjak, napa, posude, hladnjak… mobitel… Zgrabila ga je s hladnjaka i stala tipkati. Poslat će mu poruku. Napisat će da ga želi vidjeti. Mora ga vidjeti! Otežalim je prstima nabadala po minijaturnoj tipokovnici, a slova su se na displeju nizala bez ikakvog reda. Ne, previše je potresena da bi uspjela napisati poruku. Nazvat će ga. Nazvat će ga nakon ručka. Dok tata bude obavljao razgovor sa svojim mezimcima, ona će ga nazvati.
Ulazna vrata su se otvorila. Napokon! Gorjela je od želje da mu saspe u lice sve što je doživjela od djece. Željela je svađu, galamu, uvrede, ugrize. On je pokupio donji veš što ga je bila ostavila na podu i ponio sobom u kupaonicu. Išao je oprati ruke. Čnilo joj se kako voda satima teče, dok ona gori od nestrpljenja. Napravio je tih nekoliko koraka od kupaonice do kuhinje, no nije ulazio. Ostao je stajati na vratima, pognute glave. Šutio je. Tišina je svom težinom nalegla na stan.
– Umro je kum – progovorio je prepuklim glasom.
Šutjela je. Glava joj je počivala na dlanu desne ruke, položene na stol. Želudac joj se spuštao u trnuće noge.
– Jutros – nastavio je, kao da ga je pitala za detalje, a nije. – U autu ispred trgovačkog centra. Išao je u nabavu.
Sjeo je na stolac na kojemu je maločas sjedila Maša.
– Baš sam ulazio u zgradu, kad mi je kuma Jadranka javila. Dobro da sam uključio mobitel.
Ruke je, s isprepletenim prstima, položio na stol.
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. U njima su se, poput ulja, nakupljale suze i hrupile ka ivici donjih kapaka, spremajući se svakog trena poteći mu niz lice.
– A kaže kuma kako se u zadnje vrijeme baš činio sretnim. Poput dječarca. Čak je počeo paziti i što jede. U svoj ovoj nevolji, imala je snage i našaliti se… rekla je kako je posumnjala da je čak i Viagru počeo koristiti.
Ustao je i natočio čašu vode koju je u dva gutljaja ispio.
– Hoćeš ti čašu vode?
Odsutno je odmahnula glavom.
– Sad su tamo, pred centrom, hitna i policija. Koje su to peripetije. A ljudi samo rade ono što moraju. Ipak je umro na javnom mjestu. E, kume moj. Nije za nas, u ovim godinama, više nadmetanje s mlađima i kojekakva pomagala. Što je bilo, bilo je. On je moja generacija, znaš? – obraćao joj se.
Znala je, naravno da je znala. Ustala je i pošla, ni sama ne znajući kamo, u koji kut stana.
– E, – zaustavio ju je njegov glas po čijem je tonu shvatila da žvaće Mašin netaknuti sendvič – kaže kuma Jadranka da je u ruci držao mobitel. Možda je, kad mu je pozlilo, htio nazvati koga, da mu javi. Možda je zvao hitnu.

Foto: www.morguefile.com

Jedna misao o “Ljiljana Jelaska: Pljuska”

Odgovori