Ljiljana Jelaska: Kukac

Pokupila ga je na sprovodu. 
Naravno da će poći s njom. Pa koji bi muškarac, ako se muškarcem smatra, odbio takav poziv?

Pokojni im je bio zajednički prijatelj, a da to nisu znali. Ne, ne sjećaju se da su se ikad prije vidjeli. Eto, da nije ovako tužnih događaja, neki ljudi se nikada ne bi sreli. Današnja poznanstva se većinom sklapaju na svadbama i sprovodima… Ah, šteta. A bio je tako drag… Tako drag. Uvijek spreman pomoći, uskočiti… Otišao je u najboljim godinama, u naponu snage. Četrdesete su za muškarce zlatne godine. Ona stanuje tu, u blizini. Eno, u onom bloku zgrada. Drugi ulaz s desna, prvi kat.
Sa suprugom preminulog je odrasla. Na faksu su bile cimerice, a danas su kolegice na poslu. Duboko suosjeća s njom i zna kako joj je. I sama je prije tri godine ostala bez muža. No, mora se dalje živjeti. 
Televizor je radio. Rijetko kad ga isključuje. Ne može podnijeti tišinu. Posjela ga je u udobnu kožnu fotelju. Boca originalnog irskog viskija Connemara. Samoću krati čestim putovanjima.

Propagandni program. Reklama za Eurodžekpot. Ponekad odigra. Tu i tamo zna joj se zalomiti pokoji dobar zgoditak. Ako mu je neudobno u fotelji, može se premjestiti na trosjed, kraj nje.

Čin-čin! Prst viskija u čašama s debelim dnom koje zovu na još. Boca originalnog irskog postaje napola prazna. Ili napola puna, rekla je ona, ovisi o tome kako tko uzima. Pomogla mu je riješiti se loše krojenog odijela. Trosjed se dao razvući, a ona je na svom božanstvenom tijelu imala samo malu crnu haljinu, kakvu bi svaka žena trebala imati u svom ormaru kako bi se osjećala božanstvenom.

Traje li vani dan ili noć, ili se upravo smjenjuju, bilo mu je svejedno. Tamo negdje, vani, iza zastrtih prozorskih stakala događao se svijet. Pred njegovim očima prostirao se svemir. Beskonačnost. Znoj, suze, ljepljivo, ljepljivo… Čin-čin… Mamurluk, žeđ, glad… Glad… Na momente je znao zaspati, no njoj bi nekim čudom uvijek polazilo za rukom razbuditi ga. Fragmenti informativnih emisija, promidžbeni programi, iscjelitelji na daljinu mašu viskom, proricatelji s dalekovidnice čitaju iz tarota. Možda bi kojeg trebao nazvati. Možda bi mu koji od njih znao reći koliko mu još života preostaje, hoće li uspjeti izvući živu glavu.

A vani se događao svijet, tekao je život. Ljudi su jeli, hodali, spavali. Ljudi umorni, odmorni, pothranjeni, prehranjeni, siti, gladni… Gladni. Tažila je glad grickajući ga, slasno cokćući jezikom skupljajući njime kapljice znoja s njegovog tijela. Kosti su mu krckale, drobile se pod stiskom njezinih ekstremiteta. Kao račica kad među svoja kliješta zarobi plijen. No on se ne da i posljednjim trzajima snage brani čast svojih zlatnih četrdesetih. Začudno mu je bilo kako na izgled tako malena usta, mogu u sebe primiti tako veliki zalogaj.

Odmarao se u poluležećem položaju, leđima naslonjen na jastuk. Ona je, palacajući jezikom putovala od ušnih resica, preko prsa mu i trbuha prema svom krajnjem odredištu.

Predatori među životinjama su brojni – dopirao je iz televizora ugodan bariton spikera. Repriza dokumentarca – Bogomoljka spada u red velikih grabežljivih kukaca. Poznate su brojne vrste, od kojih dvije žive u našem podneblju. To su obična bogomoljka i vražji cvijet. Kanibalizam se kod ovog kukca očituje tako što tijekom parenja ženka mužjaku odgrize glavu.

Naglo je skočio s ležaja, s poda dograbio zgužvanu plahtu i čvrsto je omotao oko struka. Pogledala ga je iznenađeno. Kleknula je sklopivši ruke u visini grudi, kao u molitvi. 
– Što ti je odjedanput? 
Koraknuo je unatrag. Pogleda prikovanog za njezine sklopljene ruke pitao je: 
– Od čega ti je umro muž?

Foto: www.morguefile.com

Odgovori