Ri lit na Gradini

ri lit (2)Kako kažu organizatori događaja, “u intimnoj atmosferi Trsatske gradine sinoć je održana književna večer neformalne skupine autora iz Rijeke prepoznata izvan lokalnih i nacionalnih granica. Članovi Ri Lita, Izet Medošević, Davor Mandić, Tea Tulić, Željka Horvat Čeč i Milan Zagorac, svojim manifestom, pojavnošću i javnim istupima koji uključuju čitanje radova, nastoje potaknuti zatomljene vrijednosti književnosti”. Dodali bismo i to da je vrlo zahvalna publika događaj zaista popratila sa zanimanjem te se nadamo da će i buduća izdanja biti još veća.

Bea Balta: Tango na staklenom stolu

Hiljadu je pripadanja bilo u zjenicama umirućim od želje
i mjesec je lovio zvijezdu u svojim punim noćima,
a ludilo nas hvatalo svojim dugim prstima…
Na staklenom stolu plesali smo bez straha od loma,
igrali smo tango ne dirajući ništa osim korijena prsnog koša.
Ispod rebara te nosih.
Nedozrelo voće htjela sam da bereš,
i mirišeš,
i mirišem
magični jantar tvoga uha i žile do ramena…
Htjedoh.
Htjeli.
Al’ tango za stakla nije.
Stadoh ti na prste, ti udari nogom malo jače no što treba.
U trenu sva pripadanja rasprsnuše se,
a zjenice od želje umiruće oslijepiše
u treptaju gorućeg kapka
razlomi se sve…
Foto: www.morguefile.com

Željka Gojić: E, pa što?

U gradu bez ljubavi živio je gospodar samoće i žena drugog sistema. Živjeli su život običnog tempa i imali čudne navike. Bili su ljudi samoće, hladni kao led i svaki dan im je bio uvijek ista priča… Ali jednog dana svijet se okrenuo naopačke. Bilo je to u proljeće 13. u decembru…
Toga dana kišne mokre ulice dobile su sunčanu stranu ulice. Iznad vrata podzemnih voda sreli su se taj gospodar samoće i ta žena drugog sistema. U srcima je gromko odzvonio Big Bang, a u glavama se pojavila gomila nesklada. Taj slučajni susret izazvao je plamen koji se dizao visoko iznad vlakova, a na nebu iznad Trnskog anđeli su raširili svoja krila i rodila se ljubav…
Od tog dana gospodar samoće postao je plavi golub i štićenik, a žena drugog sistema postala je divno biće, djevojka s obale mora, Gracija… Od tog dana, Leute moj, svuda vlada samo zadovoljština i samo lijepe žene prolaze kroz grad. Ljudi su bili vedri, veseli, vikali gradom hleba i igara i pjevali – Fa, fa, fa…
Plavi golub poslao je Graciji poziv na ples i ona je pristala. Ljubav je blistala kao karta za sreću. U prvih 68 dana ljubavi bilo je čak 32 956 poljubaca. Kada bi mu rekla: – Poljubi me – on bi joj odgovorio: – Ne reci mi dvaput. Svako sačekivanje bilo je kao put za Katmandu i kao kad se misli poklope svaki dan im je bio vedar kao i juče, kao niska bisera koja svakim danom biva sve veća. Govorio joj je: – Men’ se dušo od tebe ne rastaje i nikom nije ljepše neg’ je nam. Toga dana ti si sjela za moj stol. Vidio sam tople usne žene i zato volim te kad pričaš. Mislio sam da si samo naizgled lijepa, ali to osluškivanje duboko u tebi bio je klasičan znak da ćeš me voljeti kao što voljela me nije nijedna…
Ali, kada stvari krenu loše…
U nedelju popodne osjetio se odlazak u noć. Ništa nije bilo daleko od istine. Nastupilo je teško vrijeme. Došlo vrijeme da se umire. Gorki ukus smrti, hladni prsti… Sve je bilo ravno do dna. Osjetila je krvavo srastanje. Znala je da nije ok. Užasavao je strah od smrti, ali teško ovo život… Rekao je: – Ako znaš bilo što, idi za svojom sudbinom bez mene. Dao sam ti svoju ljubav, ali došlo je vrijeme da kažem doviđenja na Vlaškom drumu. Znam da ne mogu pomoći nikome od nas, ali šta da radim? Mala moja Linda Lane, raspleti kose damo da poslednji put vidim taj sjaj u kosi prije nego odem u raj.
Poslednje riječi bile su: – Adio, Mare, ti znaš da putujem sa tim…
Kao kad fazani lete, a i to se dešava ponekad, u očima strankinje sa plavi eyes pojavila se tanka crna linija. Samo na početku bješe štos, kasnije je sve lađa bez dna. Ostaju samo nemir i strast…
I dalje balegari ne vjeruju sreći i gluperde lutaju daleko, a ostaju samo kurvini sinovi i melankolija. A čovjek, iako prokleto ljut, zna da je ni jeban ni lud ni rođen da bude šonjo. Između nas je uvijek vrijeme odluke, a pametni i knjiški ljudi su rekli: – Obrati pažnju na posljednju stvar!
E, pa što?

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Pisanje prema mjeri ili otisak prsta

Za mnoge koji ne znaju, ali vjerujem da znaju, pišem ubitačnim ritmom. Iza sebe imam nekoliko tisuća kartica objavljenih tekstova i to u mnogim formama. Ipak, najsloženija i najzahtjevnija je roman. Ako želiš da on izgleda u cijelosti dobro, moraš poznavati to o čemu pišeš, ali ne poznavati tako da si, primjerice, navratio ili čuo ili načuo, nego tako da stvar poznaješ na svojoj koži. To je bitno, jer output je tada sigurno dobar i autentičan, no da bi roman bio roman, u njemu sve mora biti posve prokrvljeno, premreženo, povezano, naravno, neće se srušiti svijet ako omane neka stvar, ali bitno je da je sve bitno u njemu složeno u cjelinu. To mnogi mlađi autori zanemaruju, baveći se samo fabulom ili nekom idejom, pa promaše “ceo fudbal”, a društveno se ionako smatra nekorisnim jer, eto, roman u cjelini ima samo jedan način financiranja i to vrlo skromnog, preko Ministarstva kulture i to na bazi sinopsisa, dok je neka stvarna pomoć, neka stvarna inicijativa za revaloriziranje romana negdje zapela. Zato nam serije i filmovi izgledaju tako kako izgledaju, zato ni nema nekih dobrih dramskih komada, opet razina slučajnosti, dobitka na lotu, bacanja kocaka. Nema mentorstva, nema daljnje distribucije, nema pretvaranja te forme u neke treće forme, nema dublje recepcije osim malih kružoka koji stvari koliko toliko poznaju.
Osim toga, za roman je potreban i onaj duhovno-metafizički napor jer samo iznošenje radnje i motiva, to nije roman, potrebno je poznavanje tehnike, potrebno je poznavanje likova i njihovih skrivenih i manje skrivenih motiva, potrebno je sve to sklopiti u organsku cjelinu koja je neodvojiva i u kojoj svaki dio zrači ukupnim sadržajem, i tek tada nastaje roman. A sustavno ne-činjenje po tom pitanju, ignoriranje činjenice da se i dan danas radi o temeljnoj vrsti koja je baza svakom drugom stvaralaštvu (filmu, kazalištu) vodi u shvaćanje romana kao, eto, skromnog autorskog ekscesa. Dok autor ne dobije neku svjetsku nagradu. Onda slijedi red čuđenja, kurtoazije i nastavak iste prakse – who cares?
Kada bi postojao korektiv tržišta, i to bi već bilo nešto; kada bi postojao sustav koji brine o takvoj složenoj formi, i to bi već bilo nešto, kada bi postojale tako velike izdavačke kuće koje su u stanju pratiti produkciju svojih autora, kada bi postojala velika EU mašinerija koja brine o tom području mimo osobnih ukusa i zacrtanih birokratskih shema, onda bismo mogli reći da će književnost nešto značiti, a onda bi i društvo dobilo na dodatnoj vrijednosti, oh, i to višestruko.

Ovo se dijelom odnosi i na mlađe autore anglosaksonskog područja koji u svojim školama pisanja uče jednu te istu metodu pisanja već najmanje 60 godina i ta metoda je zapravo – kontraproduktivna za pisca – jedan hit, nakon toga ćorak, ćorak, ćorak, ćorak i ćorak. Pravi pisac i u nas i u Americi, ma svugdje nije hitmejker, biti hitmejker je stvar sreće i stvar odabira za bolje pisce, promjerice, sumnjam da Jo Nesbo ne bi mogao pisati bolje romane od onih koje sam sve od reda čitao za vrijeme ljetnog pražnjenja mozga, kao što sumnjam da primjerice, Paul Auster ne bi mogao pisati žanrovske komade. No pravo pisanje je pravi, živi autentični Auster kojeg razlikujete od svakog drugog. Biti pravi pisac je razlika, a ne “biti kao”, razlika nas određuje, ne istost. Svi mlađi pisci anglosaksonskog područja, pa tako i njihovi provincijski epoigoni, kao da izlaze iz jedne te iste škole: jedna zanimljivija povijesna epizoda ili epizodica, zatim malo razrade, malo dovođenja u pitanje neke zablude ili istine i kraj, ili isti krimi zaplet, isti likovi isti junaci isti rasplet, to je dobro za švedske krimiće na TV petkom, ali to nije književnost. To je štanca.

Graham Green je napisao Mirnog Amerikanca ni ne znajući da će njegov roman, koji je anticipirao Drugi indokineski rat, koji je anabaza svakog špijunskog trilera, danas biti percipiran kao dosadan, dok je Srce tame filmskom adaptacijom postalo Apokalipsa danas, možda najmračniji ratni film…

Danas vlada opsjednutost radnjom, no to je u redu za držati čitatelja na uzdi, ali… radnja nije roman, kao što ni tehnika nije roman. Roman je stanje duha.

Ovako, ja i dalje samo puno pišem. Oh, da, i čita me se, ali se od toga jako teško može reći da je to nešto. To je eksces, izložen a) onima koji čitaju i razumiju i b) onima koji ne čitaju, ali misle da razumiju sve.

Daniele Imperi: S moje točke gledišta: elektroničke knjige – da ili ne?

Visoke tenzije između papirnate i elektroničke knjige traju već duže vrijeme i zato sam odlučio reći ponešto o toj temi, iako bi moji stavovi mogli potaknuti daljnje polemike i animozitete. No, svatko je slobodan iznijeti vlastite stavove.

Čitam li e-knjige? Jesam li kupio e-knjige? Kada bih želio objaviti knjigu, bi li ona trebala biti isključivo papirnata? Odgovori na ova pitanja jesu: da, da, ne.
No, uvijek postoji jedno ali, a možda i više njih.

Koje papirnate knjige i koje elektroničke knjige čitam?

Ne čitam svako književno djelo u elektroničkom obliku. Ni sada ni u budućnosti neću svaki tekst ili publikaciju čitati u e-formatu. Odgovor na pitanje “zašto” je jednostavan: ja sam i bibliofil i biblioman. Riječi koje možda više nemaju smisla ukoliko se usko vezuju uz papirnatu knjigu. Međutim, i e-knjiga je – knjiga.
Onda mogu reći da sam papirnati biblioman; time sam stvorio i jedan neologizam. Meni se suprotstavljaju e-bibliomani. Jesmo li u sukobu? Ne bih rekao.
Knjige mi se sviđaju kao predmeti. Volim ih vidjeti u kućnoj biblioteci. Volim kada je ona sve zatrpanija knjigama. Volim stara izdanja. Volim antikne knjige.
I, naravno, njihov miris. Dok sam imao malo knjiga, uspijevao sam ih raspoznavati zatvorenih očiju, samo po njihovu mirisu. Sada kada imam više od 1400 knjiga, to više nije moguće. No, prije negoli netko zafrke nosom, pri čemu na igru riječima nisam ni pomišljao, moram navesti da me miris knjiga ne zanima.
Priznajem, uvijek pomirišem knjigu prije nego što je kupim, premda vjerujem da je to animalni refleks koji posjedujem, prethistorijsko nasljeđe koje je ostalo u meni, jer isto tako mirišem odjeću i razne sitnice što ih kupujem. Ali nastojim to odagnati.
Ne čitam romane u elektroničkom obliku, osim ako ne postoje u papirnatom izdanju. Na readerima čitam vodiče, priče tehničke prirode, o webu, marketingu u izdavaštvu i tako dalje. Romane radije čitam u papirnatom izdanju jer sam možda povezan sa starinskim svijetom knjiga, ne znam. A možda sam ipak nepopravljivi biblioman.

Trebaju li nam e-knjige?

Da. Kao što sam već rekao, kada bih želio objaviti knjigu, odlučio bih se za elektroničku varijantu, kako sam sebe ne bih izbacio iz brzorastućeg tržišta.
Sasvim je u redu da čitatelj može birati oblik koji mu najviše odgovara:

1. papirnate knjige u tvrdom uvezu
2. papirnate knjige u mekom uvezu
3. e-knjiga
4. audioknjiga.

Tiskana i elektronička knjiga – za i protiv

Naveo sam razloge za i protiv tiskane, odnosno elektroničke knjige, uključujući i sasvim bezvrijedne razloge, i to samo zato jer se o njima govori. Možda sam koji i zaboravio. Ako je tako, zapišite ga vi sami.

Tiskana knjiga:

Svatko je može čitati
Ne može se čitati u mraku (bez svjetla)
Skuplja je od e-knjige
Ne zahtijeva nikakvu tehničku potporu
Može se čitati besplatno
Zauzima fizički prostor
Ako padne, neće se razbiti
Može se posuđivati svakome
Može se prodati
Ne zastarijeva
Uvijek se može čitati
Okretanje stranica iziskuje više vremena
Papir se vremenom pretvara u prašinu
Tekst se ne može povećati
Knjiga se može dotaknuti
Može se i pomirisati
Teško je unutar knjige pronaći željeni ulomak

E-knjiga:

Može je čitati samo onaj tko je ovladao tehnologijom
Može se čitati u mraku
Jeftinija je od tiskane knjige
Zahtijeva čitače, odnosno readere
Čitanjem se troši struja ili baterije
Ne zauzima fizički prostor
Ukoliko padne, čitač će se razbiti
Ne može se posuđivati
Ne može se nikome prodati
Čitači vremenom zastarijevaju
Ako se reader razbije, čitanje više nije moguće
Okretanje stranica zahtijeva manje vremena
Može se oštetiti
Tekst se može povećavati
Ne može se dotaknuti
Nema nikakav miris
Ima ugrađene tražilice

Iz ovog sam popisa namjerno isključio čimbenik okoliša. Papir ima svoju cijenu u posječenim stablima, to je istina. No, postoji i ekološki, odnosno reciklirani papir koji ne gubi na svojoj kvaliteti. S druge strane, e-knjiga je datoteka, no da bi se ona proizvela, troši se električna energija, a i sama proizvodnja utječe na okoliš. Odbačeni čitači, nadalje, postaje elektronički otpad.

Tiskana vs. elektronička knjiga – rat koji se mora obustaviti

Rat koji se vodi između tiskane i elektroničke knjige nikada nisam shvaćao osobno, premda više volim klasičnu knjigu i klasičnu književnost u odnosu na e-knjigu. No, možda je pozitivni aspekt prisutnosti elektroničkih knjiga na tržištu taj da svi možemo biti zadovoljni.
Da ih tako nazovem, papirnati bibliomani poput mene naći će tiskane knjige kojima će ispuniti biblioteke, ladice i sobe. E-bibliomani naći će datoteke i datoteke koje će moći skinuti na svoje čitače, a kada će postati prenatrpani, kupit će nove.
Razvoj tehnologije se ne može zaustaviti. A prisutnost elektroničkih knjiga ne znači odumiranje papirnatih knjiga. U biti, i danas možemo birati hoćemo li se negdje zaputiti pješice ili na konju ukoliko ne volimo automobile. Možemo igrati brojne društvene igre ukoliko ne volimo videoigre. I tako dalje.
Zato, okončajte ovaj besmisleni rat. I umjesto da trošite svoje vrijeme u bespotrebnim raspravama koja je knjiga bolja, otvorite knjigu ili uključite reader i – čitajte!

Daniele Imperi je web dizajner specijaliziran za oblikovanje i vođenje blogova. Osim toga je i pasionirani čitatelj i pisac. Čita svaki dan, čak i nekoliko knjiga istovremeno razne tematike. Prati mnoge blogove na talijanskom i engleskom jeziku. Smatra kako je književnost polazišna točka za sve one koji žele pisati.
Penna Blu je blog o kojem je dugo razmišljao, mjesto na kojemu piše o pisanju, autorima, knjigama, čitanju, o čudesnom svijetu pisane riječi.
Za web piše već 13 godina. Do sada je objavio više od 2500 članaka i 700 tekstova.
Zanima ga i kreativno pisanje. Voli pisati priče koje osmišljava otkad je bio dijete, a prednost daje žanru horora i znanstvene fantastike, premda voli i avanturističke i noir teme. Sve ono, dakle, što mu pruža izlaz iz svijeta svakodnevice.
Osim Penne Blu vodi i dva osobna bloga književne tematike: Edgar Alan Poe (na kojem piše o svemu vezanom uz tog književnika) i Cormac McCharty (blog posvećen američkom književniku).

(preuzeto s pennablu.it via studiotim.hr)

Prevela s talijanskog: Tamara Modrić

Duško Trifunović: Zadnje vesti 

Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
Kad sam rekao
– Nemoj –
A ti si htela i htela
A ja sam pitao
– Zašto –
A ti si rekla
– Zato, zato i zato –
Jer tako čini žena
Ti si najbolja od svih
Kojima sam želeo da kažem
To što govorim tebi
Suviše znam o sebi i o svemu
Već sam prešao granicu grešnu
Gde ništa nije sveto
I ništa nije sramota
Sav sam na drugoj strani
A iza mene gori k’o večni plamen
Jedino tvoja lepota
Ti si najbolja od svih
Kojima sam želeo da kažem
To što govorim tebi
Ali sad je kasno
Ovo su zadnje vesti
Više se nećemo sresti
Osim u nekom teškom snu

Foto: www.morguefile.com