Mladen Blažević: Ne ostavljamo tragove…

ne ostavljamo tragove
naši su kotači presvučeni gumom
i klize po asfaltu

izmjereni kilometri
propisana brzina

na stanicama
gdje se suočavamo sa stajanjem vremena
umjesto da razgovaramo
prepisujemo zadatke za domaće zadaće
procjenjujemo putanje

u rijetkim preskocima
parabolama
presjeći ćemo uzdah
zaškripati rebrima

prepoznat će nas
po otisku zuba
na ulaštenoj čizmi

Foto: morguefile.com

{pretplata} Za tiskano izdanje časopisa Književnost uživo

Dragi prijatelji, upravo radimo na pripremi proljetnog izdanja našeg časopisa i možemo potvrditi kao pouzdano i kao realno da ćemo tijekom sljedećih mjesec dana prikupljati pretplatnike za tiskano izdanje našeg časopisa za 2015. godinu.

Cijena pojedinačnog primjerka za pretplatnike je 50 kuna, odnosno 200 kuna za sva 4 broja na godinu (odnosno 35 eur za inozemstvo, s obzirom na poštarinu).
Redovna maloprodajna cijena pojedinog broja časopisa je 75 kuna.
Eto, promjene se zbivaju, polako, ali sigurno.
Sada vas naljubaznije molimo, sve koji ste zainteresirani da se javite na mail milan.zagorac@gmail.com (čak i ako ste se već ranije javili za pretplatu) gdje ćemo vam odgovoriti na tehnička pitanja i zavesti vašu narudžbu.
Prvi sljedeći broj ide krajem travnja, u svibnju ga možete očekivati u svojim poštanskim sandučićima.
Naglasak je na tome da nam treba najmanje 50 zainteresiranih!
Veliki pozdrav svima!!!
PS što se tiče starih brojeva, ukoliko ima zainteresiranih, nekako ćemo i za njih, ovisno o broju prikupljenih naručitelja, nastojati izvući ovu najnižu cijenu

Ivan Zrinušić: Hrvatski kapitalizam

Naravno, radujemo se ženskim mliječnim žlijezdama,
osobito masnom tkivu koje ih okružuje;
ZAGREB 97 km, RR 156/102,
u retrovizoru spaljena sela i ispovraćano ordenje.
Hrvatski kapitalizam,
bez pravog pojma o Samuelsonu i Nordhausu,
u klinču s kravatama Pierrea Cardina:
ni nov nam početak ne bi pomogao.
Naplatne kućice izviru iz magle
kao svjetlucava djeca Atlantide
i horizont postaje gadljivo poznat,
uskoro ćemo se utopiti u masi.

Milan Zagorac: O smislu

(odlomak iz neobjavljene knjige Objava po povratku iz mračne šume. Simboli vječnog sazrijevanja)

Za čovjeka je najvažnije pitanje na svijetu smisao. Ne treba oko toga duljiti, ne treba se bacati u euforiju niti mistificirati. Čovjeku je najvažnije pitanje upravo smisao. Ne pi bozoni, ne struktura DNA, ne niti traganje za tzv. Božjom česticom, najvažnije pitanje nije ni postojanje niti nepostojanje Boga, svemudrog starca koji nas drži u moralnim granicama, nije to niti pitanje ima li svemir kraja ili je beskrajan niti hoće li se dvije asimptote u sustavu nekog tamo neeuklidskog matematičara ikada u plus beskonačno dodirnuti. Nije najvažnije pitanje ni to je li sutra moguć potres, državni prevrat, promjena režima. Čak je i sigurnost, naročito ona apsolutna samo obična muljaža medijske mašinerije (koja uvijek postoji, bili to masmediji ili sustav strogo kontrolirane vjerske obavještajne zajednice srednjega vijeka) da bi se na neko vrijeme odagnao strah. Sve su to samo prečke na ljestvama kojima čovjek pokušava ispisati lice svoga smisla. Iznaći ga u beskrajnom moru podražaja i informacija, spojen na stalni dotok informacija iz svoje nesvijesti. Čovjek je stoga izložen stalnome strahu od nestanka i stalnoj želji za hodanjem po posve nepoznatoj zemlji. Iz toga dvoga rađa se dvojnost, dva, parovi suprotnosti, ali to je jedna sasvim druga priča. Bio čovjek u sigurnom strahu ili nesigurnom lutanju, on je uvijek u potrazi za smislom. On je lutalac.
Zašto sam siguran u to da je smisao najvažniji? Zato što znam da ako se čovjeku oduzme mogućnost postavljanja pitanja o smislu na neki način siječe stablo života na ovome svijetu. Stablo života je čovjekovo porijeklo u posve nedefiniranoj informacijskoj bazi koja čini u određenom denzitetu i dimenzijama njegovo tijelo koje može percipirati, dakle materiju, njegovo porijeklo u mikrobiološkom, biljnom i životinjskom s granama koje sežu k nečemu umnom i nečemu još mističnijem a što nazivamo nebom.
Odrežemo li čovjeku, dakle, potragu za smislom, time on prestaje postojati. Neće ga spasiti nikakve invazivne ni neinvazivne metode liječenja, neće mu pomoći nijedna kemoterapija, ni jedna farmakoterapija, već one mogu samo produljiti vrijeme čovjekova postojanja koje je obesmišljeno. Čovjek bez smisla ne postoji. Pa bio on na razini dječje bajke, priče o princezi koja je sto godina spavala pa ju je probudio princ nakon čega su sto godina živjeli. Pa makar ta priča bila borba s vjetrenjačama i duhovima, ili, gotovo jednako naivna, ali zaogrnuta u veo znanstvene i racionalne potvrde statistički obrađenih podataka. Čovjek čak i u komi, čak i u predsmrtnom času ima svoju priču. Koju na ovaj ili onaj način zaključuje. Posve živ i naizgled zdrav čovjek kojem je nekako dokinuta priča ne postoji, on je samo mrtav čovjek koji još uvijek naivno vjeruje da postoji iako ne postoji. Smrt je stoga vrlo relativno pitanje, možemo govoriti o biološkoj smrti, o moždanoj, ali možemo govoriti i o smrti kao terminalnom trenutku suočavanja sa svojim smislom. Nakon kojega, izvan religijskog ili duhovnog žargona, teško možemo ponuditi suvisle odgovore. To da naše tijelo postaje prah i vraća se elementima točno je s biološkog gledišta. No s ljudskog ono je samo dio odgovora.
Smisao je istina. Ona nije konačna niti je jedinstvena. Svako je ljudsko biće, štoviše, svako je biće doseže u svojim ograničenjima. Ne u olakotnim okolnostima niti direktno. To bi bilo netočno jer bi se odnosilo na jednoga, a ne na svakoga. A svatko ima pravo na svoju misiju i svoj smisao. Kroz priču o smislu svi su na neki način povezani. Kao da kroz čovjeka tako progovara sama inteligencija majke Zemlje, cijele planete i njezina čežnja za komunikacijom s drugima. Na nama je da naučimo taj govor. No on se izgleda više očituje kroz naše iracionalno, nesvjesno, diluvijalno, divlje, nego kroz odgojenu, racionalnu, plemenitu, moralnu farizejsku ljudskost.
Smisao se odvija u priči. Svaka priča savršeno funkcionira u svojim mjerama i svojim simbolima. Priča je temeljna jedinica smisla. I stoga čovjek kako bi došao do smisla pripovijeda svoju priču. Zato ispričati svoju priču znači artikulirati potragu za smislom.

Barba Franko Bušić: Apokalipsa II

dok ti vlastita konkubina
titra u majčinu zubu
kao krijesnica
i vapno s čokoladnim preljevom
krušne peći sikću
jezikom grimiznog grifona
dok ti se kosti lome
pod slikarskim kistovima
dok olimpijski ushit
mnogobožja
plazi jezike devama
dok sveprisutni silikoni
gnječe obraze sestrinstva
dok oceani otrove fiksaju
u utrobe veganskih fanatika
postava je profitirala
iz profila
jamačno je
samo lijevovidljiva

Foto: morguefile.com

Mojca Bereša: Instant

Ujutro popiješ instant kavu

za doručak instant palenta s mlijekom

pročitaš instant vijesti

snimiš se na instant kameri

da instant snimku 

pošalješ u instant poruci

instant prijatelju.

Vrijeme je za instant zaradu

na instant biznis sajtu

slijedi instant odmor 

da popiješ instant čaj

pojedeš instant ručak od piletine.

U instant teretani

upoznaš instant ljubav

i poslije instant večere

namažeš se instant kremom protiv bora

uzmeš instant drogu

za instant duhovnost

nastane instant pjesma

za instant umjetnost

i doživiš instant prosvjetljenje

da možeš živjeti u instant znanju…
U tvom instant životu je 

vječita jedino iluzija
da živiš kvalitetan život.

Fotografija: morguefile.com

Zoran Žmirić: Onaj koji je obukao Mjesec (fragment)

Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj.
No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio – Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva – što je Ćandradar prihvatio kao životni stav.
Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta.
Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret cilju.

Fotografija: morguefile.com