Zoran Krušvar: Ples na rubu

Murakami kaže: Pleši, pleši, pleši, ali što on zna, disciplinirani japanski maratonac? Analni tip. Emmi Goldman ne treba ni revolucija, ako ne može plesati. Jasenko Houra i Davorin Bogović plešu cijeli dan i noć. Zemlja pleše kolo oko Sunca, a Mjesec oko Zemlje. Islužena perilica rublja pleše sitno, poskakuje na mje-stu dok traje centrifuga. Da lim popusti, olabavljeli vijci ispadnu, kamenac začepi cijevi koje nikad nisu vidjele kalgona, mogla bi eksplodirati. Bubanj bi dobio ogromno ubrzanje. Izletio bi, vrteći se kao metalna balerina i smrskao Anina koljena. U lokvi krvi ne bi se moglo raspoznati krhotine kostiju od keramike wc školjke na kojoj je sjedila. Liječnici bi nosili ozbiljna lica i odmahivali glavom: Žao nam je, gospođo. Vaša kći više neće moći plesati. Tu se više ništa ne može učiniti.
Požuri, zakasnit ćeš, glas dolazi s druge strane ku-paonskih vrata. Iza vrata je majka, već odjevena. Ogleda se u velikom zrcalu i bira bolje cipele. Danas je važan dan. Iza majke je zid, iza njega soba, prozor i veliki svi-jet. Svijet odraslih ljudi. U njega se ne ulazi rođenjem nego prvim zaposlenjem. Rođenje se slavi svake godine ponovo, a zaposlenje samo na početku, kad mu se veseliš, i onda opet na kraju kad se veseliš što ga više nema. U međuvremenu si nešto naučio.
Neke stvari neki ljudi nikad ne nauče.
Anina prijateljica Silvia bez j ima dečka Jamesa kojeg zovu Bond. On već godinama živi u Rijeci, ali nije naučio hrvatski. Zna samo naručiti kavu, drugo mu ne treba. Ionako svi razumiju engleski, a i potajno se nada da će jednom razum prevladati i da će njegova djevojka pristati poći s njim u civilizaciju. Vrijeme je na njegovoj strani.
Anina baka Slavica nikad nije naučila plivati. Najprije nije imala gdje, onda nije imala kad, a sad nema smisla.
Anin rođak Zoran nikad nije naučio voziti bicikl. Kad je bio mali, pao je s bicikla i ozlijedio se. Onda se najprije bojao i nije htio više sjesti na njega. Kasnije se prestao bojati, ali svejedno nije htio na bicikl. Bilo ga je sram što ne zna voziti.
I Anu je sram.
Ana nikad nije naučila plesati.
Kao dijete, skakala je bez ritma i bez smisla. Kad si dijete, to prolazi. Plješću ti i smiješe se. Kasnije prestanu pljeskati, a grimase im se promijene. Neki tada shvate, na vrijeme nauče, a neki na druge načine. Kažu im to u novinama, na televiziji, na ulici… ponove puno puta dok im se ne utuvi u glavu. Ana je shvatila na zabavi koju je organizirala njena osnovna škola, nek’ se djeca vesele. Ona je plesala na Livin’ la Vida Loca veselo raz-bacujući udove, kao da joj je tata rukometni golman, a mama vjetrenjača. Bilo joj je baš dobro, zatvorila je oči i zamišljala kako pleše u nekom spotu na televiziji, kako stariji dečki pred njom padaju, a čitava škola plješće baš njoj. Onda je otvorila oči i u odrazu staklenih vra-ta, među masnim tragovima učeničkih prstiju i dlanova, vidjela kako, dok ona pleše, iza njenih leđa dečki glume potres i padaju po podu, a čitava se škola smije. Baš njoj, debeloj koja pleše.
Nije joj istog časa bilo jasno u čemu je vic, ali tad je počela shvaćati.
U filmovima koji su se prikazivali u kinu nije bilo ni-koga tako salastog i mekanog, osim ako mu se nisu smijali. Njeno tijelo bilo je građeno za gađenje, a posebno kad se kretalo. Kad se salo pretakalo s jedne strane na drugu, a suvišni nabori valjali kao nemirno more. Plesati, razmetati se tom želatinastom katastrofom, bilo je sramotno do ruba živčanog sloma, kad ti suze potocima teku u čokolino, a žlica se trese, zvecka po caklini, kaplje po majici nikad dovoljno širokoj da sakrije taj užas.
S vremenom dijete odraste, glečeri se otope pa kako ne bi i Anino salo, ali traume ostanu. Pe-te-es-pe, ka-ko da ne, jer pubertet je bojište, gospodine generale. I da bi preživjela sve te sociokulturalne gelere, kalorijske bombe i nakazne mine, Ana je morala razviti adekvatne strategije:
• Pognuta glava, jer tako je lakše izbjegavati poglede, ako ne gledaš ti njih – ne gledaju ni oni tebe.
• Tamna odjeća, bez šminke, izgledaj kao mrlja u vidnom polju, ignorirat će te dok ne nestaneš.
• Govori rijetko i tiho, ne privlači pažnju, nikog ne zanima mišljenje ružne cure. Pogledaj na televiziji koga pitaju za mišljenje: manekenke, starlete, sponzoruše. Debele i ružne, da ne plaše malu djecu, pojavljuju se samo u kasnim terminima kad nitko ne gleda. Tako i ti: sjedi doma i čitaj knjigu, da te nitko ne vidi.
I hvaljen bio, Dionise, što stvorio si vino, jer tek je pod njegovim blagoslovom u studentskim danima, ta-da već na sasvim prihvatljive gabarite svedena Ana, počela ponovo komunicirati s ljudskim rodom. Proces izlječenja, iako božanski pomognut, ipak nije bio sasvim čudesan pa su neke posljedice trajno ostale:
• Seks je bolji u mraku ili pod plahtom, kad se njeno ti-jelo ne vidi. Nikad dokazana teorija kaže da Ana rijetko ima dečke, baš zato što ne želi da je gledaju golu.
• Svi oblici socijalne interakcije daleko su ugodniji u alkoholiziranom stanju te se takvo preferira. U nedostatku alkohola, prihvatljivi su i alternativni opijati.
• Ljeto je izdajnik i petokolonaš, plaža se izbjegava koliko je to moguće.
I ono što je posebno važno:
• Nikad, baš nikad ne dolazi u obzir nikakav oblik plesanja!
Majka sad već lupa po vratima:
“Požuri, Ana, čuješ!? Daj da ti ne zakasnimo na prvi dan!”
Jer prvi dan na radnom mjestu je važan. Prekretnica je to, sinoć je legla u krevet kao nitko i ništa, a danas je us-tala kao odrasla žena koja ima važne obaveze i nipošto ne smije zakasniti! Sinoć se u krevet zašuškala nedorasla djevojčica na maminoj sisi i odmah po sklapanju očiju usnula onaj svoj isti, glupavi san koji je proganja već tko zna koliko dugo.
Uvijek se nalazi u Angkor Watu, okružena kamenim slonovima i licima božanstava koja izranjaju iz zidova. Nad njom cvatu tornjevi oblikovani u pupoljke lotosa, uokolo se prostiru terase, stepeništa i mostovi. Mitske zmije i ratnici, kraljevi u reljefu… Ana ih sve dobro po-znaje, imala je na fakultetu seminar iz toga. To joj je bio najdraži seminar, zbog slonova. Ona voli slonove jer žive u matrijarhatu i kod ženki koje ih vode ne cijene struk i sise, nego pamet kojom nalaze staze kroz bespuća. Što je slonica starija i veća, to je više poštuju. U Angkor Watu ima čitava terasa kamenih slonova i Ana se u snu rado provlači među njima, milujući im surle. A onda se svaki put pojave majmuni i sve upropaste. S krovova i hramova, iz šume stupova, hodnika i prozora, skaču na tisuće majmuna. Crni majmuni, smeđi, žuti i crveni. Svi su odjeveni u dresove različitih klubova prve Hrvatske nogometne lige, bučni i agresivni. Na rukama nose skupe satove, oko vratova zlatne lance. Vitlaju zadnjim modelima iPhonea, a među zubima im blistaju Swarovski kristali. Ana bježi pred tom urlajućom gomilom, ali zrak je gust poput meda i teško se probijati kroz njega. Za njom majmuni galame: Pogledaj nas! Mi imamo! A što ti imaš? Glavu punu gluposti, to! Čemu ti služi magiste-rij iz povijesti umjetnosti? Čemu? Bolje bi bilo da si pet godina učila držati tacnu i ribati podove! Tu se obično budi. Ponekad pada s vrha velikog hrama, ponekad u vo-du, ponekad samo otvori oči. Budi se kao nezaposlena povjesničarka umjetnosti… ali ne i danas. Danas treba započeti novo razdoblje u njenom životu, ona više nije nezaposlena povjesničarka umjetnosti već prodavačica u novoj trgovini odjećom.
Za to se obrazovala ukupno sedamnaest godina, da bi znala reći: Dobar dan, izvolite. Pokazati gdje stoje artikli i otkucati račun na kasi tek treba naučiti, a poznavanje kmerske sakralne arhitekture pritom je od slabe pomoći.
“Daj, Ana! Što tamo izvodiš? Mrdni se više, osramo-tit ćeš me pred Kovačevićkom! Ja sam te nahvalila da si vrijedna, odgovorna i… i… disciplinirana, a sad ćeš zakasniti na otvorenje! Mogla je ona i neku drugu tamo zaposlit, znaš! Nemoj si mislit da nije… e! Ko da sam je ja jedina molila, znaš da svi imaju nekog nezaposlenog… no, daj više! Ajde!”
Majka je shvaćala Anino zaposlenje vrlo osobno. Ka-ko i ne bi, osobno se za njega izborila povlačeći veze i poznanstva. Pa što ako posao nije u struci? Jebeš ti, ćerko, takvu struku koja ti neće stavit kruha na stol, kratko je komentirao tata, ne dižući pogled s križaljke. Pusti ti te mazarije i stare zgrade razvijenim državama. Mi smo zemlja znanja, kod nas i klošari imaju diplomu filozofskog fakulteta, pa što ne bi i prodavačice? Da… šest slova, okomito, Sokrat.
“’Ajmo, Ana…” majka joj dodaje jaknu i gura je prema vratima. “Znaš kako sam sretna što si konačno dobila neki posao. To je danas prestrašno, svi ti mladi ljudi nezaposleni… Da su ovo ona vremena nekad…”
Da su ona vremena, Ana bi imala posao u struci.
Da su ona vremena, Ana bi jednom dobila i stan od firme.
Da su ona vremena, Ana bi se udala za brkatog prole-tera koji bi joj strastveno citirao Marxa, a za Osmi mart je vodio u Trst da si kupi traperice i kilu kave.
Majka ju je iskrcala na parkingu trgovačkog centra, gdje su se baloni šarenili u jatima, vrećice lepršale po­put leptirovih krila, a penzioneri s rukama na leđima razgledavali izloge, brojeći artikle skuplje od mirovine. Otvorenje je bilo spektakularno i Ani je bilo muka. Krenula je u smjeru u kojem je bilo najmanje ljudi, došla do ograde, prekoračila, zatim vrludala, zaobišla urbani konzumeristički kompleks i našla se na parkingu za do-stavna vozila ili nekom podjednako opskurnom dijelu trgovačkog centra, što ga kupci nikad ne bi trebali vi-djeti. Velika, suprematistička siva ploha, terasa bez ijednog slona na vidiku. Naslonila se na goli beton i disala, misleći da je sama, a onda je pored nosivog stupa opazila Mrkvu.
Mrkva je bila toliko golema da je progutala cijelu jednu osobu. Virile su samo uredno depilirane noge i ruke koje su vješto oblikovale prepoznatljivi smotuljak za pušenje. Mrkva je imala velike oči, nasmiješena usta i hrpu propagandnih letaka.
“Bok”, rekla je.
“Bok”, Ana joj je mahnula i prišla. “Ti radiš ovdje?”
“Dijelim letke. Morala sam malo uzet pauzu, ne mogu više slušat kako se deru: Vidi mrkvu! Vidi mrkvu! Jebote, ono, ko da nisu u životu mrkvu vidjeli. A ti si fulala ulaz ili što?”
“Ne. Došla sam radit… kao prodavačica.”
“Onda si svejedno fulala ulaz.”
“Nisam, pobjegla sam.”
“Oh. Glas razuma. Oćeš dim?”
“Može, hvala.”
“Pobjegla… A jel’ se vraćaš iza na posao?”
Ana je odmahnula glavom:
“Ne. Ali moji doma to ne znaju. Misle da radim i da je to baš super.”
“Znači, pobjegla skroz. Ništa ne brini, naći ćeš drugi posao. Nitko ne bi trebao radit ovdje, ovo nije mjesto za ljude. Ni za mrkve.”
“Završila sam povijest umjetnosti, ne nude mi se baš poslovi.”
“Pa što?” otpuhnula je Mrkva “Moj dečko je završio kulturologiju pa je našao posao. U Istri, u selu Kringa. Pazi, zaposlio se u muzeju, misliš kao, super, ozbiljan posao… a kad ono, muzej vampira! Pazi, oni imaju muzej vampira, ono! I on im tamo sređuje administraciju, piše projekte, čisti i radi sve što već treba… e, a kad im dođu turisti, onda mu je u opisu radnog mjesta da iskače iz lijesa i plaši ih! Kaže da mu je to najbolji posao ikad u životu.”
“Super. Da bar ja tako nešto nađem.”
“Naći ćeš… glavno da sačuvaš dostojanstvo. To je, ono, najvažnije.”
“Ma ne znam… čuj, nemoj se uvrijedit… ali ti po trgo-vačkom centru dijeliš letke u kostimu mrkve.”
Mrkva je raširila ruke i učinilo se kao da bi zakolutala nacrtanim očima.
“Ono, ti baš nisi najbistriji uzorak mokraće u labosu, jel’ da? Gledaj, ja ne bih nikad ljudima uvaljivala letke, da mi nisu dali masku. Odvratno, em ih gnjaviš, em nije ekološki… stvaraš smeće sa svim tim papirom! Ali ova-ko me nitko ne zna pa nije bed… a i mogu se ufuravat da sam netko drugi. Pogotovo kad malo zapalim. Onda, kužiš, ja sam k’o super heroj! Noću, obična djevojka… a u radno vrijeme… MM! Mega Mrkva! Ta ta taaaa…!!!”
Smijale su se.
“Evo ti, završi to. Ja idem podijelit ove letke. Našim dragim potrošačima treba dnevna doza mrkve. Na, uz-mi”, pružila joj je joint koji je dogorijevao.
“Hvala.”
“I ne brini za posao. Posao je k’o seks… ono, dobro ga je imat, ali ako ga ti ne želiš, onda je to silovanje, jebote! Drž’ se!”
Ana je ostala sama razmišljajući o tome kakve bi skulpture i instalacije najbolje odgovarale ovom prostoru. Ne-ki od velikih Calderovih stabila, zaključila je konačno. Možda neki koji onako malo nalikuje slonu. Ta slika ju je oraspoložila pa je odlučila vratiti se među ljude i baciti pogled na nesuđeno radno mjesto.
Njen dućan bio je u procesu otvaranja. Ispred njega natiskala se gomila znatiželjnika, gledajući kroz metalnu rešetku koja se polako, iz minute u minutu, sve više podizala. Na rubu gomile bila je i gospođa iz marketinga, pazeći da se sve odvija po planu.
S njom su svi zaposlenici, stari i novi, prošli tjedan ima-li sastanak, samo što ga je ona zvala brief, prodavačice shopping assistants, a otvorenje event. Gospođa je bila puna engleskih izraza zbog kojih je zvučala plitko, a njezina priča šuplje.
“Osmijeh je must have! Ne samo kad razgovarate s klijentom nego čitavo vrijeme. Nikad ne znate kad vas netko gleda, a vaš izraz lica itekako utječe na imidž poslovnog subjekta! Vi ste billboard za radost, kad kupac uđe, mora znati da je ušao u oazu sreće, u ekskluzivni klub dobrog raspoloženja, čiji premium membership može ostvariti jedino kupnjom! Vi sve licima morate odražavati tu strast; morate osjećati ljubav prema svom poslu i sreću što ga radite! Sreću!”
Gospođa iz marketinga prešla je pogledom preko oku-pljenog kadra pa zastala na Aninoj majici bez istaknutog branda i stisnula usne u crtu. Sigurno već mjesecima nije stajala tako blizu nepotpunoga odjevnog predmeta, bez ikakvog identiteta.
“Dobit ćete uniforme”, zaključila je.
Sad su uniforme bile odjevene i ljudstvo u akciji.
S druge strane rešetke, na ulazu u trgovinu, poslagalo se nekoliko profesionalnih plesačica i sve prodavačice. Plesale su kao u kavezu, kao što im je bilo naređeno.
“Vi ste radost! Vi plešete, smijete se, veselite. Kupci stoje vani i gledaju. Oni čekaju u redu, čekanje u redu je frustrirajuće i loše. Vi ste unutra, vi plešete, zabavljate se… imate najbolji party na svijetu. Kod vas je genijalno. Svi oni vani žele prijeći, žele doći kod vas. Rešetka se diže sporo, odugovlači, stvara suspense… vi ih mamite, pozivate ih pokretima ruku… tako… gledajte plesačice, one će vam pokazati koreografiju… sve plešete, energično i s oduševljenjem! Ona od vas koja ne pokaže oduševljenje, ta ne mora niti dolaziti! Ovaj posao je ispunjenje vašeg sna, on je vaš život i najsretnije ste kad ste na radnom mjestu! To je poruka koju morate prenijeti kupcima! Hajde! Da vidim tu sreću na licima!”
Ana ih je gledala s pristojne udaljenosti, ali joj je svejedno bilo neugodno, skoro kao da je i sama tamo.
Pleši ili ne moraš ni dolaziti.
Smij se, ti tamo s fakultetom. I ti, koju kući čeka malo dijete, mrdaj tu guzu, najsretnija si kad si ovdje. Ovo je smisao tvoga života!
Plešite, iza rešetaka. Plešite.
Nije više mogla izdržati, okrenula se i otišla. U ušima joj je odjekivala plesna glazba. Bilo je to nešto jako mo-derno i popularno, s puno ritma, nešto što prije nikad nije čula.
Ali u njenoj glavi odjekivalo je samo Livin’ la Vida Loca i krešendo okrutnoga dječjeg smijeha.

Foto: Zoran Žmirić

Odgovori