Pavao Pavličić: Guja u njedrima

Bilo je došlo i vrijeme kada je Ilija Krstin imao osamdeset i jednu godinu, kada je sasvim rijetko išao u ribolov i svake je večeri sjedio pred kućom na stoličici ispod lipa i kestenova, misleći o onome što ga čeka, i vidio je samo jedno: zemlju, i osjećao je jezu i pitao se kako je to biti pod zemljom.
Nastojao je da se sjeti kako je živio i nije se mogao mnogo čemu domisliti, osim nekoliko stvari: crvenog rujna kad se ženio, pretproljetnog podneva kad mu je umro otac, prve pričesti, jutra kad su mu javili da mu je sin poginuo, prvog ribolova. Malo se stvari mogao sjetiti i zato je mislio na ono što je pred njim i bojao se.
Ničega jasnog ni pretežnog nije bilo u njegovim sjećanjima, samo je, izdižući se iznad nejasne izmaglice kao vršak kakvog stabla, izranjao jedan detalj na kojemu se njegovo sjećanje sve više zaustavljalo, i ta je pojedinost stala sve više ispunjavati večeri na klupici pod drvećem.
Sjećao se onog doba kada je, osim svojega redovnog ribarskog zanata, radio i drugi, opasan i zabranjen posao: kada je tajno, bez alata i polustručno, pravio i krijumčario municiju. U stražnjem dvorištu, sasvim pod brijegom što se diže zinad Dunava, imao je malenu prostorijicu, svu čađavu i zelenkastu od baruta. U njoj je bila stolarska klupa na kojoj je njegov otac nekada pravio čamce, a uz nju još nekoliko posuda, nešto stolarskog alata i ognjište. Tu je Ilija, vrativši se iz vojske, stao praviti municiju raznih vrsta i oblika, u toj je zadimljenoj radionici našao svoj kamen mudraca: mogućnost da prehrani majku, braću i uzeta oca, a zatim ženu i djecu.
U doba kada je on to počeo raditi, ribarski ceh, koji se već tada nije tako zvao, počeo je da se kruni i osipa i od ribe se živjelo sve teže, pa je Ilija pravio metke i prodavao ih i zarađivao dosta dobro. Bio je u punoj snazi (nešto više od tridest godina) kada su mu prvi put postavili pitanje kojega se sada stalno sjećao. Bilo je to jednog ljeta u samu zoru, kad je Ilija izišao iz radionice umoran od posla s tanadi, jer te noći nije išao na vodu. Morao je raditi noću, zbog susjeda. Svitalo je. Idući prema kuhinji i radujući se hladnom sinoćnjem mlijeku, spazio je oca na jednom od prozora što gledaju na trijem. Sjedeći u svojoj pletenoj stolici što je škripala, starac ga je gledao svojim plavim, malo uljastim očima, nepokretan, s lulom u zubima.
– Ilija, sinko – (govorio je »sinko« samo u rijetkim prilikama) – stradat ćeš. Zapalit će se. Zašto to radiš? Smrću se igraš. Nemoj. Iliji je malo smetao starčev način. Ali, znajući da mora biti dobar s njim:
– Sve je to isto, tata. Mogu se ubosti na zarđeo klin u čamcu, pa umrijeti. Ili da pukne grana pa meni na glavu. Ili da me ugrize nečiji bijesan pas. Ovako bar nešto zaradim.
Brzo je otišao, znajući da je otac, mučen nesanicom, željan razgovora. Bila je zora, sunce se javljalo dolje nizvodno, pa se činilo kao da Dunav uvire u nj. Pošao je spavati misleći na oca kraj prozora, u trijemu.
Otada su mu o opasnosti toga posla govorila braća i sestra, sve jedno po jedno, odrastajući. Samo se mati nije miješala. Nije im rekao: »Šutite i ne dijelite savjete o tome. To vas hrani«. Nije nikad rekao, ali nije mogao da ne pomisli. Nikoga od njih nije posvetio u tajne posla, sva braća postadoše poštenim ribarima, a sestra postade ženom poštenog ribara. Svima je, kad su ga oprezno i pažljivo korili, odgovarao kao i ocu, samo je sve više i više širio svoju priču o mogućnostima da ga smrt zadesi u nekoj najnevinijoj prilici, dokazujući time kako su sve okolnosti kroz koje čovjek prolazi podjednako opasne i kako ono što on radi nije nimalo opasnije od bilo čega drugog. Dodao je još mogućnost da ga udari grom na vodi, da se zaguši jabukom ili da, dok bude noćio na Dunavu, nalegne na kakvu suhu granu što viri iz zemlje ili na komad daske od kakve stare dereglije skriven u pijesku i da tako umre. Ovu je posljednju mogućnost vrlo često spominjao, sjećajući se kako je mnogo puta naišao na oštro smrtonosno granje i na šiljato komađe lima.
To je bilo ono o čemu je sada Ilija Krstin mislio svake večeri. Sve je više u njemu, poput bolesti, rasla misao o tome čudnom predmetu koji ga doista možda negdje već čeka. Kao kad čovjek ide kući, znajući da će možda dobiti važno pismo i znajući da je listonoša već prošao, pa je svjestan toga da je negdje već sve odlučeno, da pismo možda već leži u mlačnoj polutami sandučića i sve je već gotovo, samo još za njega sve traje i tek treba da se dogodi ono najvažnije. Tako se osjećao Ilija Krstin misleći o zemlji. Svake je večeri trnuo pomišljajući da je možda već rođena ona kobna hiljada bacila koja će prouzročiti njegovu smrt, da je možda već bio na onom propuhu koji će mu donijeti kobnu prehladu. Ali najviše ga je zaokupljala ona grana ili čavao, ili komad lima, koji su ga negdje možda čekali i koji će se ponekim čudnim, tamnim, neshvatljivim zakonima probližiti njegovu tijelu i uništiti ga. Bio je siguran da taj predmet, ta smrt od drveta ili željeza, već negdje postoji, da ga čeka, i osjećao se nemoćnim da spriječi kobno približavanje.

Noću, kad bi legao, priviđali su mu se predmeti od kojih bi mogao umrijeti i mislio je o tome kako da ih onemogući. A opet, bio je odviše ponosan da bi prestao ići u ribu ili da bi se prestao kretati gradom. Nastojao je dokazati sebi da se ne boji. A osim toga, taj predmet možda bio i tu negdje, kraj njega, možda ne treba ići nikamo da se do njega dođe: to je možda britva kojom se brije ili krumpir koji jede ili opasač kojim se opasuje.
Još je jedan razlog što nije prestao raditi sve ono što je radio i prije: bilo je trenutaka kada mu se sve to činilo smiješno, kada se sam sebi činio kao ishlapjeli starac koji je sasvim podjetinjio pa se bavi glupostima koje nikom pametnom ne dolaze u glavu. To mu je opet bio dokaz starosti i blizine smrti, pa se otresao te misli i osjećao se pomlađenim i jakim, pitajući se kako se uopće mogao u tako nešto upustiti.
No, takve bi radosne misli brzo nestajale i bivalo mu je gore, kao poslije pijanstva, jer bi se sjetio da misao o predmetu koji čeka nije plod njegove starosti, već njegova muževnog doba i tada bi još snažnije i još bolnije stao slikati one kobne šiljke koji ga čekaju i bojati se.
Postepeno je slika postala jaka i određena i Ilija je mogao vidjeti mjesto gdje ga čeka grana ili srp ili nož. Bilo je to jedno od njegovih mjesta gdje je stavljao vrše, daleko niz Dunav, kamo već dugo nije odlazio. Mali zaton među vrbama, a iza leđa šuma, puna cvrkuta i zvukova. Vidio je to mjesto, vidio je busen trave, vidio je predmet gdje viri i sebe kako dolazi da legne i onde prespava noć kraj vode.
Znao je da mora otići tamo i ukloniti to i uvjeriti se, jer inače neće imati mira, jer će ga inače to dočekati i napasti i uništiti. Jer, znao je da ne može da više nikada ne ode onamo. Dugo je skupljao snagu da krene. Bojao se, jer je osjećao da je to ondje i da sada mora biti jak i prepreden. To je bilo teško i trebalo mu je vremena da skupi snage.
Zatim se jednog poslijepodneva probudio oko pet sati u sobi svoj zelenoj od kestenova lišća pod prozorom. Jedna zraka sunca padala je na plavo ispruganu perinu. Ilija Krstin osjećao se svečano. Pogledao je red mirisnih jabuka i dunja na ormaru i znao je da je sad čas, osjetio je da je miran i da može.
Sišao je dolje i spremio stvari u čamac, ruke su mu bile mirne. Ništa nije zaboravio, odveslao je.
Izdaleka je ugledao mjesto gdje se ocrtava među drvećem, i srce mu je bjesomučno zakucalo. To je bila odluka. Vidio je i onaj busen trave, znao je da mora raditi oštro i napasti prvi. Iskočio je iz čamca i pošao onamo.
No, nije bilo ničega. Pretražio je cio mali proplanak, cijelu uvalicu, svuda je zavirio, ali nigdje nije bilo ničega. Bio je veseo i razočaran. Učinilo mu se da je to i očekivao, opet mu se javila misao o staračkoj ludoriji.
Postavio je vrše i legao oprezno u travu. Nije bilo nikakvog šiljka. Pogledao je kako nad njim pršte srebrne kapi od udarca mjesečeva vesla, i zaspao je iscrpljen.
Ujutro su vrše bile pune ribe, on se odvezao kući i spavao, nije više mislio o tome. A uveče, na stolici pod kestenom, opet je mislio o smrti i bojao se, ali na neki drugi način. Kao da je već imao neko iskustvo s njom. Na predmete koji ga čekaju da bi ga usmrtili više nije mislio.
Bio je već rujan kada je opet otišao na ono mjesto. Sve je bilo crveno i žuti i Ilija Krstin je osjećao da mu duša pjeva, kao i svake jeseni kada je zrak kao ulje, lišće crveno, a Dunav zelen i gladak, mirisan i drag. Pristao je i namjestio vrše. Potom je jeo i pušio, sretan zbog tog divnog vremena, i gledao je grad što se ljeskao na drugoj obali, gore uz rijeku, u ljubičastoj svjetlosti zapada, poput hrpice tek ulovljenih riba koje je netko istresao na pijesak. Kada su se pojavile zvijezde, prostro je gunj kraj vode i legao.
Dočekalo ga je, oštro mu se zabilo u slabinu i prošlo dalje, u crijeva. Bilo je britko i hladno, osjećao je da krvari. Bilo mu je kao da doživljava nešto poznato, toliko je ranije o tome mislio. Okrenuo se polako, pridržavajući se prstima, podigao gunj. Znao je da ne smije izvući, jer je tada gotovo. Ali htio je da skrati. I da vidi.
Izvukao je i krv je šiknula. Bio je to njegov nož koji je donio i izgubio kada je posljednji put došao ovamo da vidi što ga čeka.
Ispustio ga je u vodu. Glava mu je visjela nad Dunavom u kojemu su se vidjele zvijezde i mjesec. U žutoj svjetlosti vidio je svoj odraz u vodi što je mirisala. Ilija Krstin se zagledao u nj, kao da se sam sebi čudi.

Pripovijetka objavljena u knjizi Guja u njedrima

Ilustracija: naslovna stranica knjige Guja u njedrima, Mirko Ilić

Odgovori