Ilija Barišić: Sitne podvale (IV)

Sudačka nadoknada 

 

U takvom su ozračju česti odlasci na WC samo odraz dosade i nemoći. Da se malo prošeta, a da nije potpuno besciljno.

U gužvi kraj WC-a Baggio će još jednom okušati sreću, s djevojkom koja se slučajno našla odmah kraj njega. Sudbina opet.

“Jel se zabavljaš?” pokušao je sa standardnom neutralnom uletnom formacijom.

“Aha”, rekla je. “S dečkom.”

“Imaš dečka?”

“Da.”

“Ja ću ti napraviti curicu.” I tako je Baggio učas promijenio formaciju u oštru napadačku, ali nije pomoglo. Kolutanje očima i ubrzani odlazak, dečku u naručje.

To je bio potez za publiku, rekao je u sebi Baggio.

 

Nešto neobično dogodilo mu se na povratku iz WC-a. Neka nepoznata djevojka opalila mu je šamar. Tek tako, nikad nije vidio tu curu, a ni od večeras mu nije bila poznata, lupila mu šljagu i nastavila u suprotnom smjeru, na podij. Gledajući za njom s rukom na užeglom obrazu, imao je osjećaj da to ima nekog smisla. Zašto je dobio pljusku nije znao, nije uletavao agresivno šlatalački večeras, nije se trljao ni o koju, nije bio brutalan, nije vrijeđao, ali sve skupa ima nekog višeg smisla. Možda je neka iz prijašnjih ligaških pohoda koja ga nije zaboravila. Možda se upucavao njezinoj malo-maloljetnoj sestri ili nešto, a možda jednostavno ima takvu facu. No ako bi inače takvo nešto bilo zabavan dodatak izlasku, zgodan detalj s utakmice, nešto čemu bi se smijao s društvom, sad mu nije leglo. Došlo je do toga da dobiva pljuske i prije nego što je uletio, tako mu se činilo.

 

Roberto se vratio društvu za šankom.

“Kakav je rezultat ovdje?” pitao je.

“Ništa novo. Jedno zaleđe za upucavanje konobarici ”, kaže Berkamp.

“Same kuje ovdje, nema normalne cure”, dodaje Inzaghi.

“Koliko onda imaš ukupno uleta večeras?”

“Ako računaš sad i ovu drolju za šankom, pet.”

“Pet? Taman toliko imam i ja”, kaže Baggio. “Neriješeno je.”

“Ne, nije, gotov sam za večeras, kraj večeri za mene”, kaže Inzaghi. “Baggio, uzmi si kup, uletavaj koliko hoćeš, dobiješ bod za ulete i to je jedan-nula pobjeda, gotovo.”

“Daj nemoj tako, Pippo”, kaže Baggio. “Ne želim tako do naslova.”

“Fakat je sranje večeras. Muzika ne valja, tri puta više frajera, a ovo nešto cura same kuje ili gabori. I odmah sam rekao, nije ovo naš đir.”

“Nije, i ja sam to mislio. Mogli smo odabrati neki drugi teren, možda bi bilo bolje.”

“Možda, ne znam, sumnjam.”

“Znaš šta? I ja sam gotov s uletima, gotov sam za večeras”, odlučio je Baggio. Kako je i njemu bilo svega preko glave, učinilo mu se zgodno da imaju isti broj uleta i da je izjednačeno. Nula-nula, mislio je, dobro će stajati u sutrašnjem izvještaju, i dobro odražavati lošu noć za barenje te slabu, neatraktivnu igru iscrpljenih finalista. Sva sreća da se sezona bliži kraju, dobro bi im svima došao odmor. Vidi se to na njihovoj igri.

 

Još se trebaju dogovoriti hoće li igrati ponovljeno finale, nakon ovog vrlo neizvjesnog, ili će penalima odlučiti pobjednika kupa. Problem je samo što još ne znaju kako bi penali trebali izgledati, s obzirom da kup utakmica dosad nikad nije završila neriješeno. Uvijek bi netko uzeo taj jedan bod na račun većeg broja uleta.

Dileme su ostavili za ligaški forum. Večer je ranije završila, krenuli su doma.

 

Produžeci

 

U glavi je Baggio već smišljao izvještaj finala za sajt i za svoj blog. Spomenut će Inzaghijevu očekivanu dominaciju u posjedu lopte koju nije uspio konkretizirati zbog nervozne završnice. Razlog slabe igre naći će i u ozljedama koje su uništile obojicu protivnika, iscrpljenost zbog duge sezone, medijski pritisak, a i loš teren.

 

Dok su de Boer i Collina smišljali kako rezultatski riješiti situaciju, a Baggio novinarske izvještaje iz prve ruke, na tramvajskoj stanici ukazala se djevojka u visokim čizmama i minici, dobro građena ali prosječna u faci. Pogled na njezina koljena svakako je poticao smišljanje uleta, pa nije ni čudno da je Baggio vrlo brzo imao rješenje kako joj prići. Nije računao da će to biti dio finala, rezonirat će kasnije, a kako uglavnom nema inspiracije kad su uleti u pitanju, bilo bi šteta ne probati.

“Ej, mi se znamo odnekud”, rekao je djevojci dok joj se ležernim hodom približavao.

“Ne, ne bih rekla”, odgovorila je očekivano, i sve je nalikovalo na standardan Baggiov ulet. I najpreciznija štoperica teško bi zabilježila milisekundu koliko je trebalo djevojci da baci i skrene pogled s Baggia. No onda slijedi Baggiov preokret, finta u potpuno neočekivanom smjeru.

“Ma znamo se, vidio sam te na stadionu.” Djevojka ništa na to nije odgovorila, ali grimasom mu je jasno dala do znanja da gnjavi i da nema ni najmanje volje razgovarati te da bi ovo moglo za nju biti samo neugodno. “Ti si mažoretkinja, sad znam. Tamo na stadionu.”

Čudno ga je pogledala, možda koju milisekundu dulje ovaj put, ali još uvijek s onim neobećavajućim iskrivljenim izrazom lica.

“Ne, nisam, zabunio si se.”

“Ma jesi, jesi. Znam ja, e, Dinamo.”

“Ne, nisam”, rekla je.

“E, prepoznajem te po koljenima, po suknji. Mažoretkinja si. Samo je tad bila plava.”

“Ne, nisam”, ponovila je ona, još uvijek ozbiljna i reklo bi se, malo preplašena. No to da uopće govori, makar samo “ne”, Baggio je shvatio kao dobar znak.

Nastavio je spiku u stilu, znaju se sa stadiona, mažoretkinja je, siguran je. Ona je u početku bila uporna u negiranju, a onda još upornija u ignoriranju. Djelovala je prilično sretno kad je njezina noćna linija napokon došla, a nešto kao smiješak zatitralo joj je na licu kad je vidjela da Baggio ne ulazi u isti tramvaj.

Baggio je to shvatio kao priznanje svom uletu. Sve skupa mogao je biti zadovoljan, i sa smiješkom je promatrao tramvaj koji odlazi.

“Legendo, koji dobar ulet”, rekao je Berkamp i potapšao Baggia po ramenu. “E, buraz, pravi si.”

“Misliš? Ulet? Nisam mislio…” izvlačio se Baggio, tobože skromno i iznenađeno.

“Kako je uletio, nisam čuo?” pitao je Giggs pijano.

“E, si mažoretkinja, znam te sa stadiona. Dinamo!” odgovorio je Berkamp glasno kroz cerek.

“Koji smijeh, haha, moram to i sam isprobat”, kaže Giggs.

“Ej, jel se to računa pod ulet za tekmu?” pita de Boer iznenada.

“Ne znam, nisam o tome razmišljao”, rekao je Baggio.

“Ha, Inzaghi, jel se računa ovo kao ulet?”

“A?” odgovorio je Pippo pospano, naslonjen na stupić tramvajske stanice.

“Ona mala tamo dole, što je sad ušla u tramvaj, uletio joj Baggio.”

Inzaghi je buljio u prazno neko vrijeme, kao da nije čuo, a onda se malo trgnuo iz drijemeža i požurio reći: “Da, naravno. Računa se. Zašto ne.”

“Onda je 6-5 za Baggia po broju uleta, i to je bod za najviše uleta u jednoj noći. To je jedan-nula za Baggia?” računao je de Boer.

“Da, tako je. Baggio je pobijedio”, rekao je Inzaghi s prijateljskim smiješkom na licu.

“Pobjeda…” razmišljao je o tome Roberto.

“Pobjeda! U produžeeecima!” uzvikne komentatorskim glasom Djorkaeff. Nisu ni znali da postoje produžeci, ali nakon ovoga očito postoje.

“A je li možda bio ofsajd? Prilično me brzo odjebala”, htio je Baggio nekako naglasiti da nije namjerno i da možda nije gotovo.

“Granična situacija, ali mislim da si bio u liniji”, reče Giggs.

“Ma nije ofsajd, frende, ipak ste izmijenili par riječi, čista situacija ako mene pitaš,” prosudi Collina.

“A svejedno, i da je ofsajd, ulet je ulet”, kaže Djorkaeff.

“Ma pobijedio si, frende, pusti”, zijevnuo je Inzaghi. “Osvojio si kup, u produžecima, svaka čast.”

“Produžeci? Haha. Pobijedio sam! Kup je naš!” omakao se Baggiu uzvik.

“Stani malo Baggio, još Inzaghi stigne uletjet u tramvaju”, kaže Berkamp. “U drugom produžetku.”

“Ma zajebi ti to”, požurio je presjeći tu opciju Inzaghi. “Pun mi je kurac za večeras. A Baggio je zaslužio.”

“Pa ako je tako… onda je i službeno”, kaže Berkamp.

“Da to podebljamo”, kaže Inzaghi, “ovako, majstore, nek ti bude još jedan bod za provalu večeri. Tako si siguran.”

“Dva-nula u produžecima, haha, koja smijurija.”

“To, Baggio, znao sam da to… to imaš, u sebi, to!” De Boer je djelovao najsretnije.

“Care, tako treba”, zagrli ga Inzaghi i nježno poljubi u obraz. “Dva-nula protiv Kralja Mufova, impresivno.”

 

U tom trenutku bratskog slavljenja pobjedničkog uleta sa suparnikom iz finala, Baggio je bio siguran da će projekt Lige mufova ići dalje, da će medijska hajka vrlo brzo biti zaboravljena. Natjecateljsko se barenje nastavlja, a uopće nema sumnje da će igrači do nove sezone nadvladati privremenu blokadu koju je odrazilo i ovo slabo finale. Baš takvo, mučno, naporno i neatraktivno, na kraju se uklapa i ima smisla u ukupnoj priči. I loše su utakmice sastavni dio igre, sastavni dio života.

 

 

Zajednička facebook-fotografija

 

 

Oktobar 1990. god. Treci ”C” razred Osnovne škole Pazar. Generacija ’81. godište.

 

Kraj svih obaveza i poslova, i kraj svježijih uspomena i datuma, na taj dio djetinjstva skoro sam zaboravio i ne znam da bih ga se ikad sjetio, osim onako u letu, usput i na trenutak, da nije tih društvenih mreža, da me nije odjednom samo označilo tamo na fotografiji, mene a i skoro sve ostale. Tako lako, u roku od svega tjedan dana, nađe se cijeli jedan izgubljeni razred. Makar virtualno, makar samo preko ekrana, okupi se jedna ratom rastavljana generacija, označena na fotografiji i poredana po imenima ispod fotografije istim redoslijedom kojim nas je nekad učiteljica poredala pred stepeništem osnovne škole.

Tako pomno i uredno, bez preskakanja ijednog imena, Denis nas je sve redom nabrojao a većinu i pooznačavao. Što nije on mogao, odradili su prijatelji prijatelja, pa je tako i mene zapravo označila Hana, koja me na Fejsu nekako našla preko rodice s kojom je njena starija sestra išla u srednju.

Denis je ipak tagao većinu. On je i skenirao fotografiju i postavio je na svom facebook-profilu, na kojemu se preziva Fotograf, mada se time bavi samo amaterski, kako sam kasnije doznao preko chata, nakon kojeg se još uvijek nisam mogao točno sjetiti nijedne uspomene na njega iz razreda. No što se njega tiče, jako sam dobro pamtio neke detalje, a ne znam je li primijetio da su to samo oni koje je on spomenuo.

Općenito, nisam se mogao sjetiti većine od dvadesetak označenih na izblijedjeloj i, ako se pogleda izbliza, pomalo ispikseliziranoj staroj fotografiji snimljenoj pred stražnjim ulazom škole. Do kraja tjedna skoro su svima imena plavo označena, znači njihovi pravi profili tu su negdje, tek klik ili dva udaljen je njihov sadašnji lik, nove fotografije i možda pokoja stara, tek klik ili dva dovoljan je za uspostaviti kontakt, od instant chat-razgovora, poruke ili makar bockanja. Mršavo crno otisnutih i praznih ostalo je tek sedam ili osam imena, što je, složit će se mnogi, i više nego dobar rezultat kad rastavlja punih dvadeset godina i jedan rat.

Nama plavo označenima crvene se gore notifikacije, što od komentara na fotografiji, što od novih zahtjeva za prijateljstvo i potvrda. Više ni ne znaš tko je koga pitao, tko koga dodao, svi su opet prijatelji, svi opet tu, i svima je drago, svi su sretni usred ovog virtualnog reuniona, barem po komentarima.

 

Denis Fotograf u 15:37 23. siječanj

Kako smo slatki bili, hihihi

 

Amir Sehic u 1:40 24. siječanj

heheeh mocno :))

 

Zeljana Belojevic u 15:20 24. siječanj

jaoo, preslatki

 

Jelena Kovacevic u 20:13 24. siječanj

hahaha, vidite nas samo kakvi smo,

 

Denis Fotograf u 21:13 24. siječanj

ma to su bila vremena samo zalim sto nas je napustio Edo, rahmet mu dushi zauvjek jaro nas 🙁

 

Jelena Kovacevic u 21:22 24. siječanj

jaoo, pa ja to ne znam. Kad se to desilo

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:01 25. siječanj

ovo je predivno ljudi… kad smo bili bezbrizni i ruzni ha ha ha… jako mi je zao edija… 🙁

 

Branka Jankovic ex Martic u 12:06 25. siječanj

imam i ja neke slike ali ne znam iz kojeg razreda … cim ih nadjem kacim ih… juhu!

 

Lejla Delibegović u 14:24 27. siječanj

Pozz IV. C jesmo li bili to odjeljenje…ja malo pozaboravljala:))

 

Denis Fotograf u 14:56 27. siječanj

III ”C” heheheh ovo je Oktobar 1990 god. hehehehe

 

Jelena Nikolic u 16:12 27. siječanj

jao prosto nemoguce………….svaka cast za fotografiju …….

 

Zeljana Markovic u 16:51 27. siječanj

bravo denise, trebalo je ovo staviti 🙂

 

Denis Fotograf u 17:20 27. siječanj

heheeh hvala hvala

 

Vanja Acimovic u 10:51 27. veljača

svaka cast fotografe 😉

sto mi je drago da vas vidim ovako, tarcukovic itd ta ekipa amir…alisa…………

samo kad se sjetim .ima nekog svijeta sta mislite kad bi se mi okupili.jao ljudiiiiiiiiii to bi fenomenalno bilo ..pa makar nas i 7 bilo haha

 

Denis Fotograf u 11:36 27. veljača

to bi bilo fino jako fino samo dajte da to bude okupljanje a ne da kazu svi ocemo doci cemo i nista od toga

 

Denis Fotograf u 11:30 28. veljača

063 722 253 ko prvi dodje u carsiju nek se javi bilo bi dobro hehehe eto !!!

 

Branka Jankovic ex Martic u 13:48 28. veljača

bas vas briga… dajte da to okupljanje bude na ljeto kad mi beba bude veca pa da i ja mogu doci… obavezno mi javite

 

Lejla Delibegović  u 15:52 28. veljača

Kad god bilo, ideja odlicna samo ranije datum odabrat da se obaveze usklade…pozz svima 🙂

 

Cijeli siječanj i veljaču, pa i dobar dio ožujka izmjenjuju se takvi pozdravi, sretni emotikoni, dječja sjećanja i planovi za nalaženje uživo, pa koliko nas se okupi, makar sedam, kako reče Vanja u komentaru. Ni ne znaš tko je ta Vanja, po slici profila nisi siguran ni je li muško ili žensko, ali veseliš se da ćeš je upoznati.

Jedina sjenka na svemu je to što je Edi poginuo, ali da ga je usmrtila srpska granata doznajem preko privatne poruke, o tome se šuti i ne komentira ispod fotografije. Makar je to dobar prosjek, pomislim, da od tridesetoro djece u tri godine rata strada samo jedno. Ali da, mnogi su otišli iz grada na vrijeme, tako i ja, a neke drugarice iz razreda, Srpkinje, sigurno nisu krive za to, premda se Željani možda i može naći tag na nekoj fotografiji kraj natpisa CCCC, ili kraj slike njihovog odbjeglog oficira. Pravimo se da to ne vidimo, barem ja, odnosno, to me se ne tiče, svejedno bih ih sve rado vidio. Naše djetinjstvo nema veze s tim, i drago mi je da i ostali tako misle.

Rano je proljeće, i nekako se podrazumijeva da se za okupljanje uživo čekaju godišnji, no duboko u sebi, sve to skupa baš mi se i ne da.

I tako, zaboravi se na to, usred drugih reuniona, kvartovskih, srednjoškolskih, sportskih, fakultetskih, ljetovalačkih, usred hrpe drugih notifikacija i taganja i fotografija, starih i novih, zahtjeva i bockanja i poruka i chatanja i youtube-spotova, cool-aplikacija, statusa i komentara, lajkanja i poziva na događaje i koncerte, posao i obitelj da ne spominjem, smetnuh s uma zajedničku facebook-fotografiju svog prvog razreda i sve vezano uz to, staru školu, stari grad, djetinjstvo. I nije da samo o tom dijelu svoje prošlosti nisam uopće mislio, puno toga se zaboravi. Ponovno okupljanje, koliko god zanimljivo i primamljivo bilo, uslijed drugih obaveza i kilometara koji su me dijelili od stare varoši, djelovalo je i pomalo kao gnjavaža. Vjerujem i drugima tako, nekima možda i više nego meni. Novorođeno dijete, završavanje studija, stručnog ispita, ili čega već, nije teško naći preče stvari od uspomena, ne u ovoj dobi.

Da je fotografija zamrla, kao i uspomene, te moj interes za stare drugare, primijetio sam tek par mjeseci kasnije, kad su mi Fejs iznenada opet zacrvenile Denisove notifikacije:

 

Denis Fotograf u 16:46 15. svibanj

eto ljudi moji sto nam se fino javi Markovic Zeljana koja je na status napisala kako brise ljude iz raje koja slavi 15. maj kao dan odbrane grada i uz to je rekla da smo je mi muslimani koji smo ostali otjerali odavdje sramota koja je isla sa nama u osnovnu skolu cccc !!!

 

Branka Janković ex Martic u 18:52 16. svibanj

Denise ne znam sta bih ti rekla na ovaj tvoj komentar… mislim da je apsurdno evocirati ruzne stvari koje nikog od nas nisu usrecile a pogotovo sad posle toliko godina… meni je to jako glupo…ne postoji pobjednik, svi smo izgubili, svi smo osteceni za najvrjedniji period nasih zivota, nebitno ko smo i sta smo, bitno je da taj period vise ne postoji a to je bezbrizno djetinjstvo za koje smo ostali uskraceni, i ti kao Denis i ja kao Branka.i zbog toga svi imamo posljedice, vjeruj mi nimalo lijepe, ni krivi duzni, sa 11 godina tad i sad sa 28.. u citavoj ovoj prici je bitno i kakav si covjek… dobar ili los… ja se pronalazim u ovom prvom i gajim nadu da smo nas vecina ovih sto su na slici takvi a za neke sam i sigurna…

 

Denis Fotograf u 0:42 17. svibanj

vjeruj mi branka da mi je zao toga sto nam se svima dogodilo i jako drago mi je bilo kad sam tebe i ostale nasao makar na fejsu i saznao da ste zivi da ste postali mame ili tate to mi je srce jos vise povecalo ali me je pogodilo to sto mi je rekla da sam musliman koji je nju otjerao a nije rekla da je sama otisla i onda mi pridikuje za 15 maj. kao u stilu kako NAS nije sramota sto mi slavimo 15.maj. Pa carice sta treba da zaboravim 15 maj. NIkad u zivotu mi takva glupost nece pasti na pamet ja sam tu dje jesam dje sam se rodio tu cu i umrjeti. ali carice da ona to svjesno pise na fejsbuku i da ce da kaze kako ce da izbrise sve nas koji se sjecamo 15. maja pa kako je nije sramota godina svojih. Takvu stvar moze da kaze samo cetnik jer njemu nije stalo. Opet cu da ponovim niko je nije otjero sama je otisla…. a ja kad je vidim u MOJOJ CARSIJI pljunut cu je u lice sa ponosom i otjerat odavdje ovo vise nije njen grad !!!

 

Jelena Nikolic u 1:00 17. svibanj

Mislim da JE GLUPA PRICA TOTALNO ZA FEJZBUKA………..dajte ljudi da se volimo i druzimo….mi smo samo pijuni cijim zivotima su drugi upravljali…. svako ima svoju stranu price……….. istina se nemoze sakriti kad tad isplovi….mislim da treba bit i covjeki imati obraza svakog od nas pogledati u oci tj mi jedni drugima i nestiditi se niceg…. pa ni toga ko smo ni sta smo……….ja sam ostala u ovom gradu i nezamjerim nikom ko je otisao …..niko nikog ninasta nije natjerao..svako je imaopravoizbora…..a svakom svacije pa takoi svima onim koji mene neprihvataju o kao prijatelja…….

 

Denis Fotograf u 1:10 17. svibanj

potpuno se slazem sa tobom Jelena jako ruzno je to govoriti preko FB. A ja nikad nisam gledao kako se ko zove svi smo tu i ostat cemo tu niko vise nikog nepita sta si i ko si glavno je da se moze druzit izac na kafu na pivu dobar provod …. toliko od mene ….

 

Aida Spahic u 20:26 17. svibanj

zao mi je sto je jako mnogo mladih ljudi, kao sto je denis. sam si sebi jako kontradiktoran, cim imas potrebu da ljudsko bice pljunes u facu, te da ga/je nazivas pogrbnim imenima (npr, chetnikusha), povrh svega da slavis tudju smrt- care, ne zasluzujes se nazvat ljudskim bicem.

mislim da su tvoji postovi dosta rekli o tome kakav si covjek. ko je mudar, procitace izmedju redova.

 

Denis Fotograf u 20:50 17. svibanj

jeste ja sam kriv sto su meni pobili pola familije u ratu ajde nemoj da pricas gluposti nego pamet u glavu da si samo vidila sta mije ta curra pisala nebi ni ti ravnodusna ostala prema njoj a ja necu zaboravit ni 15.maj kao dan odbrane grada niti 25. maj da se razumijemo. a ti dusho moja ako si imalo pametna skontat ces izmedju redova sta si napisala moj otac se borio za ovaj grad kao i pola moje familije dok je ta cura rodjena ovdje a blati ovaj grad. prema tome sum sumare ja kad je vidim ja cu je pljunut u lice jer nema potrebe da mi se vraca u grad!!!

 

Aida Spahic u 9:26 18. svibanj

ja,ja,ja- ti si centar svijeta! uporno se ukopavas, odgovaras na pitanja koja nisu postavljena, te komentarises recenice koje ne postoje. ona tebe prozvala (ili cim god te iznervirala), a ti ko kakva nana odmah poletio napisat da cijela grupa zna, iako to nije nasa stvar.

svi smo mi izgubili nekog, i moj se babo borio- ostao invalid, pa to ne smatram izgovorom za mrznju, niti razlogom za promovisanje!

nakon takvih izjava, zatvori se care u kutiju, pokrij se po usima,nije li to cemu “vi” tezite ,svojim stavovima

 

Jelena Nikolic u 9:30 18. svibanj

mi vi oni nasi vasi……….kako neke nije sramota………………. dajte nekvarite nam komemtarima sliku. i djetinjstvo koje smomakar imali cisto………….vi za vi svih nas na slici……………koji vam je….

 

Denis Fotograf u 9:31 18. svibanj

a ko si ti ba da ti ostavljas svoje komentare na mojim slikama ajde ba zdravo !!!

 

Aida Spahic u 9:32 18. svibanj

onda cu te uputit na 36 komentar… pa se zahvali drugu Denisu sto je sve poceo

 

Jelena Nikolic u 9:34 18. svibanj

a ja neznam uopste izvini ako se nesjecam…..jesi ti dioove slike mislim jesmol isili u razred zajedno……

 

Jelena Nikolic u 9:35 18. svibanj

dio ja se izvinjavam na greskama pri kucanju nevaljami tastatura hahahah

 

Aida Spahic u 9:36 18. svibanj

ma,ne… ja sam 1977. isla sam prije vas…

 

Jelena Nikolic u 9:37 18. svibanj

aha ok znam da mije nepoznato ali davno jetobilo…..ali opet rekomozda se nesjecam..a slike nemas pa zato…

 

Aida Spahic u 9:42 18. svibanj

tek sam se prikljucila fejsu, da ih nasla raje

 

Jelena Nikolic u 9:48 18. svibanj

kako dode do nase slike i komentara…….. bas si nas nasla…..al steta nikog neznas…. pa ti tako ni neznaci vjerovatno nista ovo…

 

Aida Spahic u 11:24 20. svibanj

vrlo slucajno… uclanila se u grupu svoje osnovne skole, i gledala slike… da mi ne znachi, cutala bih. ljudska glupost me jednako pogadja, u kojoj god formi bila

 

Denis Fotograf u 11:46 20. svibanj

aha znaci ja sam glup sto nisam zaboravio 15. maj nego ga se sjecam i danas dan. fakat bi te volio upoznat da cujem u lice kad mi kazes te stvari pa da ti kazem sta mi je sve rekla a izmedju ostalog evo samo 1 stvar koja je mene pogodila a ti prosudi kako oces. muslimanka si ili barem imas takvo ime a nasa takozvana prijateljica je rekla da je sve muslimane trebalo istrijebit u ratu …. itd itd…

 

Aida Spahic u 12:13 20. svibanj

brate dragi, kako te nije sramota slagat takve recenice…

nikako da te skontam, k’o dijete si…

ti si sa skolskih dana presaltan na 15. maj, koji nikakve veze nema sa skolom, i postovima drugih ljudi iz vaseg razreda. znaci, toliku si zelju imao da posijes klicu mrznje, da nisi mogao kao odrasla osoba izdignut se iznad te tvoje drugarice i ne komentarisat. ako je ona zatrovana, njena stvar- bog dragi vidi sve!

Isti si k’o ona! ali isti…

Ja jesam muslimanka, al ne mrzim vala nikog i lijepo mi je. Sta drugi pricaju, na njihovu dusu- ima ko ce da im sudi….

A taj 15. maj… moje najbolje drugarice je otac tu pogin’o, i ja ga nikad necu slavit, upravo zbog toga.Kako da slavim oslobodjenje, kad je nju zavilo u crno?

Zelis li da izmedju tvojih uspomena iz djetinjstva, izmedju tebe i tvojih (nadam se) dragih prijatelja stoji jedan datum koji je politicki izmanipulisan?

 

Pratim to neko vrijeme, a onda mi je dosta. Počinju nestajati pojedini komentari, ljudi s liste prijatelja, oznake sa same fotografije. Branka je tu, ali sad samo Janković, ne više ex Martić kao na početku, kad je dodala staro prezime samo da je se mi “školski” znamo sjetiti. Premda ništa nisam komentirao, otkrivam da je i mene Denis izbrisao kao prijatelja, ali nije mi maknuo oznaku s fotografije. Tu je ionako sve manje ljudi, a sve više obavijesti o nastavku rasprave.

Naposljetku uklanjam oznaku sa slike, tako je najjednostavnije. Nisu to jedine notifikacije i jedine poruke koje mi se ne daju čitati. Pretrpan sam, nemam vremena za sjećanja.

 

 

 

Portir

 

 

Gledao sam prijepodnevni dokumentarac o jazavcima, a zazvonilo je baš u najnapetijem trenutku.

“Da?” javim se na portafon.

“Poštar!” čujem iz zvučnika.

“Što ne možete nekome drugome zazvoniti? Radio sam nešto bitno”, pokušavam ga odvratiti od neugodnog običaja da stalno meni zvoni.

“Žao mi je, ima i za vas pošte, a drugi ne odgovaraju.”

Zzzzzzz.

Mogao bi reći hvala koji put.

 

Bio sam usred duboke meditacije kad je zazvonilo.

“Molim?” javljam se na portafon.

“Siti ekspres. Može vrata?”

“Jel za mene?” ponadao sam se.

“Ne. Za susjeda. Ali on ne odgovara.”

“Dobro ajde”, opet popuštam i stišćem onaj gumb.

Zzzzzzzzz.

“Hvala”, kaže mi. Što mi vrijedi njegovo hvala? Bolje da ništa nije rekao, manje bi me ponizilo.

 

“Izvolite”, javljam se na portafon.

“E sused, može vrata? Ključeve sam zaboravio.”

Dobrosusjedski odnosi su najvažniji, naravno, i ja, zzzzz, spremno otvaram vrata. Negdje duboko u meni ostaje zatomljeno pitanje zašto je od svih stanara baš meni pozvonio.

 

Što se tiče raspačavača letaka, mislim da znam kako je počelo.

“Reklame! Može vrata?”, rekao je umilni glas djevojke nešto iza podne.

“Žao mi je, ali ne smijemo vam otvarati.”

“A daajte”, cvilila je simpatično. “Nitko mi ne želi otvooriiti.”

Zvučala je kao da će se rasplakati pa sam se odlučio smilovati jadnoj djevojci. Otad, čini mi se, svi gradski raspačavači letaka, reklamnih prospekata i besplatnih novina zvone isključivo meni.

Što se tiče poštara, nemam pojma kako su me nanjušili. Onaj tren kad sam se zaposlio u programerskoj firmi kojoj je odgovaralo da radim kod kuće, prvi dan, u ponedjeljak, zvonilo je i zvonilo na portafonu. Nisam odmah ni reagirao, bio sam se koncentrirao na posao, no zvonjava nije popuštala. Bio je poštar, naravno.  I kako onda da radim normalno? Sasvim prirodno da se posvećujem drugim stvarima, a ne poslu. Televiziji, meditiranju, piću…

 

Iz sna me prenula zvonjava portafona. Nisam reagirao, sinoć sam previše popio i nije mi bilo ni do čega. No ovo je zvonilo i zvonilo.

 

“Zijeev”, javljam se na portafon.

“Halo, dobar dan? Prodajem jastučnice, možete mi otvoriti vrata?”

“Čekajte, ne znam…” Trljam snene oči, a pada mi na pamet nešto kao osvetnički plan za ostale stanare. “Otvorit ću, ali obećajte da ćete zvoniti svima na vrata osim meni. Ja ne kupujem posteljinu tako da vam je to ionako uzalud. Može?”

“Pa valjda…” kaže neodlučno glas gospođe.

“Zapamtite moje prezime, ja sam na trećem katu. Zvonite svima, samo ne meni.”

Zzzzzzzzzzzz.

Nedugo potom netko je pokucao na vrata.

“A da vam bar pokažem koju jastučnicu?”

 

Nebrojeno puta donio sam odluku da više nikome neću otvarati vrata, da ću jednostavno ignorirati zvonjavu i da će to proći. Ali to nije bilo tako lako, i scenarij je uvijek bivao sličan.

Oko pola 12 zazvonilo bi dvaput i ja bih pretpostavio da je poštar. Nisam se dizao, nastavio sam raditi svoj posao. Nakon desetak sekundi zazvonilo bi ponovno. Naravno da ne bih reagirao. Očekivao sam da odustane i da mu netko drugi otvori. No zvonilo bi ponovno i ponovno. Kao da je kraj svijeta, kao da je pitanje života i smrti, kao da će silovati osobu pred vratima. Za poštara mi ne bi bilo krivo, no što ako je netko zaista u nevolji? Dakle nije tako lako ignorirati tu zvonjavu, pa bih u jednom trenutku dolazio na pomisao da bi, kad već tako uporno zvoni, stvarno moglo biti za mene.

“Da!” povikao bih u portafon.

“Poštaar”, pjevušio bi bezbrižno kao i uvijek.

Zzzzzzzz.

 

Treba imati razumijevanja i za sve te razne dostavljače i prodavače. Imaju posao za obaviti, a svugdje ih dočekuju zatvorena vrata, kao da su ne znam kakve lopuže. Sigurno da nije ugodno zvoniti, čekati i nadati se… čemu? Da te netko kune zašto baš njemu zvoniš, da ti ponekad ni ne otvori, a ti tu samo radiš svoj posao.

Jednom sam se i sam našao s druge strane zaključanih vrata, pa znam kako im je. S novinama i kruhom došao sam pred haustor, a poštar je tamo stajao i stiskao gumb zvona. Onaj kraj mojeg prezimena, naravno. Instinktivno sam posegnuo za ključevima, ali zabili su mi se među kovanice, i nisam ih isti tren mogao izvaditi. Pogledao sam poštara, koji je sladostrasno stiskao to zvonce, pa sam odustao od ključeva, izvadio ruku iz džepa i uzdahnuo. Poštar me promotrio i kad je vidio da ne vadim ključeve, uputio mi smiješak pun razumijevanja i zazvonio ponovno na moje prezime. Nije me prepoznao, a nije ni čudno – ne znam kad sam zadnji put dobio pošiljku koju je trebalo potpisati.

“Sad će on. Malo je spor, ali otvori”, rekao je poštar kao da me tješi.

“Mm, ne bih rekao da je spor. Uvijek se javi, uvijek otvori”, kažem u svoju obranu. “Jako dobar čovjek.”

“Ma kreten”, odmahne poštar glavom i ponovo stisne gumb. Nije ga puštao nekoliko sekundi.

“Ma okej je tip”, nastavljam se braniti. “Znate, ljudi samo njemu zvone. A mogli bi i drugima, ima i drugih stanara u ovoj kući, mislim, možda nije u redu.”

Poštar je šutke buljio u vrata, kao da govorim ne znam kakve gluposti, a on iz pristojnosti ne želi komentirati.

“Ajde budalo, otvaraj…” rekao je tiho nakon par sekundi i počeo manijakalno stiskati gumb.

“Možda ga nema doma”, kažem ja.

“Ma budala lijena…”, kaže poštar. “Sad moramo ovako.”

Pozvonio je na nekoliko zvona istovremeno.

“Ne volim kad moram tako”, reče i prodrma vrata kao da će ih nasilu uspjeti otvoriti. Uskoro je brava zazujala, a vrata se otvorila.

“Dobro da ga nema”, rekao mi je dok smo ulazili. “Sad mu se ne moram penjati, ima preporučeno za njega. Baš volim kad im samo ovaj papirić ubacim u kaslić, hehe.”

“Mmmm, dajte mi, to je na mene.”

“A vi ste…? Hahaha”, nasmijao mi se u lice i iz one svoje torbetine izvadio blok za potpisivanje. “Hahaha”, smijao se dalje dok je raspoređivao ostalu poštu po sandučićima. Meni bi bilo neugodno na njegovom mjestu, kao što mi je neugodno ne otvarati ta vrata jednom kad se javim na portafon i kad me lijepo zamole.

 

Naravno, postojala je opcija da, barem poštaru, lijepo ili manje lijepo kažem da ode kvragu, da mu neću otvoriti, nikad više. Problem je bio u tome što bi mi poštar nakon toga mogao slučajno zagubiti neku pošiljku, račun ili slično. Ne valja se svađati s ljudima na svakom koraku, uvijek su spremni za svakojake sitne podvale, koje mogu stvarno biti nezgodne, a to mi ne treba.

 

“Halo?” javljam se na portafon (naivno).

“Dostava pice!” čujem glas iz slušalice.

“Ali nisam naručio picu!” kažem ljuto dok mi kruli u želucu.

“Nije za vas, za susjeda, ne radi mu portafon.”

Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz.

Tako sam dobio ideju da probam riješiti glavni problem.

“Poštar!” reklo je veselo iz slušalice.

“Joj, čujte, rado bih vam otvorio”, kažem tužno. “Ali gumb je pokvaren. Nešto mi ne radi s portafonom, stvarno.”

“A ne radi, ha? Pa kako se onda sad čujemo ako ne radi?”

“E, radi to, nego ne radi taj gumb.”

“Pa probajte stisnuti!”

Tap tap, tapkam po plastici pored tipke s ugraviranim ključićem. “Evo, stišćem, što jače mogu. Jel se otvorilo?”

“Nije!” čujem ga potmulo skupa s drmanjem vrata. “Slušajte, imam nešto preporučeno na vaše ime. Možete li doći otvoriti i potpisati?”

Spustio sam se s trećeg kata stepenicama. Naravno da mu nisam mogao otvoriti preko portafona, pa da pomisli da ga muljam.

“Što sam dobio?” pitao sam znatiželjno.

“Evo”, pružio mi je račun za plin.

“Ali to nije…”

“A nije preporučeno?! Oprostite, zabunio sam se. Mislio sam da osim računa ima još nešto”, rekao je taj bezobrazni gad i nastavio spremati račune po kaslićima. Ne treba napomenuti kako mi je sutradan pozvonio, i kako sam ja samo otvorio, nemajući živaca za igru pokvarenih portafona.

 

Pokušavao sam se riješiti zvonjave i na druge načine, jednostavnije rekli bi. Svaki put kad bih ulazio u haustor obavezno bih namještao bravu da se vrata ne zaključavaju.

“Sused, jeste normalni! Pa oćete da nas pokradu, da nam se ne znam kakvi lopovi motaju po zgradi?” uzrujano mi je objašnjavao stariji susjed koji mi uvijek zvoni kad zaboravi ključeve, namještajući bravu da bude zaključana. “Tak su pravila kućnog reda, sused, kaj niste bili na sastanku stanara prošli put? I o tom smo govorili. Na broju 36 bila je provala pred neki dan.”

No nije bilo potrebe da mi sve to govori jer koliko god ja to radio, vrata su se uvijek zaključavala. Vjerojatno bi prvi susjed koji bi se pojavio panično uglavljivao vrata po starom.

 

Došao sam na genijalnu ideju da isključim zvono portafona. Bar u ovom razdoblju od devet do pet, kad mi je stvarno potrebna koncentracija za posao i kad, uostalom, najviše zvone ti nepozvani ljudi, a najmanje netko tko baš mene traži.

Od spokojne tišine odustao sam nakon nekoliko dana, nakon što sam u kasliću našao obavijest o prispijeću pošiljke, preporučene, po koju moram ići osobno u poštu, koja nije tako blizu i u kojoj se uvijek čeka u redu. Poštar je to namjerno napravio, zaključio sam ne bez srdžbe, zato što mu nisam otvorio. Znao je on da sam gore.

 

Probao sam se praviti glup.

“Reklame”, rekao je glas, a ja sam samo poklopio.

Nakon toga poštanski mi je sandučić bio pretrpan prospektima. A učinilo mi se kao da mi još i više zvone ti prospektdžije.

 

Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da se pomirim sa svojom sudbinom. Poštar zvoni između 11 i 13 sati, susjed bez ključeva oko 15, a City Express, dileri reklamnih prospekata, besplatnih novina i sličnog – variraju.

Ponekad se ni ne javim, kad čujem zvono portafona samo stišćem gumb i otvaram. Tako najviše vole, bez suvišnih pitanja.

 

(nastavit će se sutra)

 

Fotografija: jusben @morguefile free photos

Odgovori