Predstavlja nam se… Ingrid Divković

Ingrid Divković nekako je postala sinonim za pozitivne vibracije na našoj fb stranici. Ona je mlada, lijepa i uspješna u svom poslu. Pa pročitajte o čemu smo sve razgovarale…

Ingrid, možete li nam na početku reći par riječi o sebi?

Već na početku citirat ću samu sebe: “Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.”
A sad za ozbiljno. Diplomirana sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Nesuđena profesorica – na svu sreću. Emotivac sam kakvog nema, serijski monogamna ovisnica o ljubavi i kao po šabloni skrojeni nepopravljivi idealist. Sloboda misli, govora i djela moji su životni pokretači. Volim -izme pa njima završavam – antikonformist, egalitarist, hedonist, pacifist i idealist.

Autorica ste self-help priručnika “J..e li vas ego?” koji je imao dobar odjek i putem promocija i putem medija. Koliko ego uistinu opterećuje čovjeka u njegovu djelovanju na poslu, u obitelji, među prijateljima…?

O opterećenosti egom bi se dalo raspravljati danima. Jednom prilikom sam izjavila kako je ego na svojevrstan način drugo lice suvremenog svijeta. Kao takav opterećuje nas na svim poljima života. U poslu da ne govorim, ali začudo u posljednje vrijeme sve više i više u obitelji i intimnim odnosima dvoje ljudi… Živimo u zbrkanom, narcisoidnom svijetu. Plodno tlo za gospodina Ega. No, na sreću, mi smo ti koji biramo koje ćemo sjeme posaditi u svoju zemlju…

U jednoj sam knjizi pročitala da je taština urođena ljudska osobina, a među najtaštije ljude svakako spadaju pisci. Je li to stvarno tako?

Može biti, ali i ne mora. Zar nismo svi pomalo tašti? Taština, ukoliko je dobro usmjerena, po meni je dobra stvar, baš kao i ego. Ne moramo u svemu tražiti loše stvari. Možda pisce upravo ta nezadovoljena taština pokreće i tjera na stvaranje. Od ničega ništa ne nastaje…

Općenito se kaže da je ženama teže uspjeti u nekom poslu nego muškarcima. Mislite li da se to odnosi i na književni, odnosno spisateljski svijet?

Kod nas svakako, ako izuzmemo uspjeh nekih celebrity spisateljica. U zemlji u kojoj živimo teško je uspjeti u bilo čemu, a o pisanju da i ne govorim. To je svijet za sebe u kojem još uvijek egotipovski vladaju muškarci. Teško ćete kao žena uspjeti bez “dodatnog sadržaja”, neka se nitko ne uvrijedi, ali tako je. Nećemo se lagati.

Nedavno ste pokrenuli svoj blog ingriddivkovic.com. Kako, zašto, s kojom namjerom?

Blog se valjda nametnuo sam po sebi. Nakon godina piskaranja u rokovnike i “mudrih” statusa na društvenim mrežama, shvatila sam da je vrijeme da svoje misli plasiram u nešto “ozbiljnijem” izdanju. Moj službeni blog je na neki način platforma mog cjelokupnog rada i viđenja svijeta. Želja mi je svojim blogom približiti autora čitatelju i obratno. Predstaviti neke nove ljude, mjesta i umjetničke struje. A najviše od svega želja mi je pružiti ljudima oazu pozitivnih misli. Znači, samo pozitiva!

Održavate i radionice kreativnog pisanja…

Upravo tako. Na jesen sam u Rijeci oformila jednu grupu mladih zaljubljenica u pisanu riječ. Ide im jako dobro i doista su talentirane, no žao mi je što nema više polaznica. Mislim da se mladi ljudi boje pisati i čitati pred drugim ljudima. Plaše se kritike i osuđivanja… Trenutno radim i na tome da pokrenem čitateljski klub za žene koje čitaju self-help i sličnu literaturu. Mislim da je takvih žena jaaaako puno.

Neki autori objave knjigu i misle da posao tu staje. Koliko je u svemu tome zapravo važan angažman samoga autora?

Ne kužim kako to misle, posao staje? Posao nikada ne staje. Barem ja tako mislim. Tek tada počinje. Napisati knjigu je najlakša stvar na svijetu (dobro, ne najlakša, ali znate na što mislim), nakon toga slijedi teži dio posla. Predstavljanje svijetu, komunikacija s medijima i čitateljima. Stvaranje i održavanje pozitivne slike sebe. Traženje novih načina dopiranja do ljudi, potencijalnih čitatelja. Pogledajte društvene mreže npr., kolika je njihova moć. Golema. Ukoliko vas nema na društvenim mrežama i u medijima, kao da ne postojite. Surovo, znam, ali istinito. Stoga svaki autor koji želi prodrijeti do ljudi mora raditi. Naporno i predano. Svaki dan u tjednu. S osmijehom na licu. No, to je ipak samo moje skromno mišljenje…

Planovi i želje za budućnost?

Da vam budem iskrena, planova je puno, želja još i više. No, moram priznati da sam s godinama minimalizirala svoje želje, što znači da se sada vodim samo za onima koje su realno ostvarive. Bliski planovi za budućnost su: mala regionalna “turneja” s knjigom u rukama, u planu je i nova knjiga, no ona će pričekati jer je na red došao web blog. Želja mi je doprijeti do većeg broja ljudi (barem onih koji se služe našim jezikom) i otkriti im svoju životnu oazu utkanu u riječi, što znači ostvariti se kao uspješna blogerica. I sponzori su dobrodošli  Potom nova knjiga… itd…

Razgovarale: Ingrid Divković i Tamara Modrić

Više o autorici i o knjizi na njezinoj FB stranici i na blogu ingriddivkovic.com

Fotografija: Josip Čekada

Razgovor prenesen sa stranice Studio TiM

Alen Brlek: Rif

1.
Netko u kišobranu
pronađe nacrt
za sreću.
2.
Pamtim crveno.
Uvijek kiša
u utrobi dlanova.
3.
Pamtim lažni Meksiko,
tisuće slamki
poslije kojih
govori o rocku.
4.
Pamtim poput slona
kažem
ali ne skačem.
5.
Albino noć.
Karirani stolnjak.
Sjediti postaje
tužno proročanstvo.
6.
Pamtim
na obali tiha
topla ptica.
Nasmijana.
Rif po rebrima.
7.
Dva sunca
na dva horizonta.
Tisuće slamki
prkosi gravitaciji
po njenom perju.
Govori o vjetru i vatri.
8.
Rif
žicu po žicu
postaje dim,
karta za Zagreb
i poezija.

Fotografija: kconnors @ morgueFile free photos

The best of… Ivan Glišić

Fenjer

Ne vidiš ništa
Osim tame.
Zar u tami
Ne vidiš jedan fenjer?!
To sam ja i moja ljubav
Prema tebi.

Vrata

Ko bi rekao čuda da se dese!
Znao sam da ne treba da otvorim
Vrata. Želim li da odeš?
Ne. Ali ne želim da ikada više
Izađeš. Izađeš li, to će me ubiti.
Ko bi rekao čuda da se dese!

Oprosti što sam te voleo

Oprosti što sam te voleo. Neću više. Baš zato
Što te i dalje volim. Mislio sam da si ptica
Poput mene, ali ti si samo stablo na koje sam sleteo
Opčinjen tvojom lepotom. Oprosti što sam te
Voleo. Neću više. Baš zato što te još uvek volim.
Mislio sam da poput mene imaš krila, a ti imaš samo
Grane koje ne možeš da raširiš pa da se zajedno vinemo
Put neba. Oprosti što sam te voleo. Neću više. Baš zato
Što te još uvek volim. Ja nisam korenom vezan
Za zemlju, a tvoji koreni su duboko u zemlji,
Pa ne možeš da se makneš s mesta na kome si.
Oprosti što sam te voleo. Neću više. Baš zato
Što te još uvek volim. Potražiću sebi pticu, jer sam
Ptica, potraži sebi stablo, jer si stablo.
Oprosti što sam te voleo. Neću više. Baš zato
Što te i dalje volim. I ne krivim tebe. Krivim sebe
Što sam tražio da me voliš tom mojom nemogućom
Ljubavlju. I što sam zbog toga i sebe i tebe stvaljao
Na goleme muke. Oprosti što sam te voleo.
Neću više. Baš zato što te još uvek volim.
Ali, sleteću ponekad na tebe i pevaću ti pesmu
O našoj nemogućoj ljubavi. Znam, volećeš i ti mene
Na tvoj način. Slušaćeš moju pesmu i štitićeš me
Od vetrova i nepogoda, ako svijem gnezdo
U tvojoj krošnji. Oprosti. Oprosti što sam te
Voleo. Neću više. Baš zato što te još uvek
Volim, tom mojom nemogućom ljubavlju.

Da li se to samo meni događa?

Da li se to samo meni događa? Sve osobe koje sam
Voleo i kojima sam skidao zvezde sa neba,
Otišle su odnoseći zvezde i ostavile me samog,
S praznim nebom. Da li se to samo meni
Događa? Sve osobe koje sam voleo i koje sam
Spašavao iz vatre i iz vode, otišle su ostavljajući me
Samog, u vatri i u vodi. Da li se to samo meni
Događa? Sve osobe koje sam voleo i kojima sam dao
Svoje srce i svoju dušu, otišle su odnoseći
Moje srce i moju dušu, ostavljajući me samog,
Bez srca i bez duše. Da li se to samo meni događa?
Sve osobe koje sam voleo i kojima sam pisao
Pesme, otišle su odnoseći moje pesme, ostavljajući me
Samog, s praznim listovima i s rečima bez ikakvog smisla
I značenja. Da li se to samo meni događa? Sve osobe koje sam
Voleo i kojima sam verovao,
Otišle su odnoseći moju ljubav i moje verovanje,
Pa sam ostao sam, bez ljubavi i bez verovanja u ljubav.
Da li se to samo meni događa?

Gledajući tvoju fotografiju

Te tvoje oči!
Oči koje gledaju u Nebo i mole ga
Da me pretvori u pticu, i da ti doletim.
Ali, ja nisam ptica.
I ja sam dva oka koja gledaju u Nebo
I mole ga da tebe pretvori
U pticu, da ti meni doletiš.
Te tvoje usne! Usne uprte
U Nebo i mole ga da me pretvori
u dve kapljice kiše
Koje bi utolile tvoju žeđ za mnom.
Ali, ja nisam dve kapljice kiše.
I ja sam dve usne uprte u Nebo
I mole ga da tebe pretvore
u dve kapljice kiše
Koje bi meni utolile žeđ za tobom.
Ta tvoja tuga! Tuga Koja moli Nebo
Da me pretvori u radost kojom bih ozario
Tvoje lice. Ali ja nisam radost.
I ja sam tuga koja moli Nebo
Da tebe pretvori u radost koja bi ozarila
Moje lice.
No, i bez da nebo usliša naše molitve,
Uslišaćemo ih mi jedno drugom.
Bićemo jedno drugom
I ptica,
I dve kapljice kiše.
I radost.

Konjanici leda

Ojesenilo se
Ispod vodopada boja
Zloban vetar sanja
Pustoš
I razbesnela mora
Moja soba
Nije više
Sigurno sklonište
Galebova
Konjanici leda
Pred kućom mi stoje
Samo se deca ne boje
Zveketa njihovog
Oružja
I eha
Belog smeha
Smrti

Tih nekoliko dana bez tebe

Tih nekoliko dana bez tebe.
Kao nekoliko teških godina
Suše.
Kao nekoliko teških vekova
Gladi.
Tih nekoliko dana bez tebe.
Kao nekoliko teških godina
Tame.
Kao nekoliko teških vekova
Tuge.
A onda eto te.
Za tili čas sve se preobrati.
Suša u bujanje.
Glad u izobilje.
Tama u svetlost.
Tuga u radost.
Da li i ja tebi donosim toliku radost,
Posle tih nekoliko tvojih dana
Bez mene?

Ptica i reptili

Ptica sam
U kavezu
S reptilima
Umesto da letim
Univerzumom iznad sebe
Letim univerzumom
Unutar sebe
Krijem svoja krila
I gmižem
Da me ne rastrgnu
Jer ptica sam
U kavezu
S reptilima

Zen udvoje

Sve češće kažem sebi, svega mi je
Preko glave. I globalizacije, i antiglobalizacije.
I izlazaka i neizlazaka na referendume
I izbore. I spoljašnje i unutrašnje ekonomske
I svakojake krize. I ja sam od tih kriza u još većoj
Krizi. Pukao sam kao zvečka.
Jebo svih i sve, sem nas.
Vaki je plan. Treba sve poslati u kurac.
‘Napoljitis’ najbolja je psihička terapija.
Pa ranac. Pa put pod noge.
Pa planina. Pa kućica u šumi.
Pa ljubav. Pa zen…
Zen udvoje. Bog da nas vidi!
Ali nisam navikao da budem sam.
Jebo svih i sve, osim nas!
No, ne smem da te pitam da li je i tebi svega
Preko glave. Samim tim, možda i ja.
Zato ću da sakrijem ovu pesmu
Tamo gde možeš brzo i lako da je pronađeš.
Ako je nađeš i ćutiš, ćutaću i ja.
Ako kažeš: Eh, ti! Moja zen filozofijo!
To znači samo jedno: Jebo svih i sve, sem nas!
Vaki je plan. Zaista sve treba poslati u kurac.
‘Napoljitis’ je zaista najbolja psihička terapija.
Pa ranac. Pa put pod noge.
Pa Planina. Pa kućica u šumi.
Pa ljubav. Pa zen.
Zen udvoje. Zaista Bog da nas vidi!
(Moja zen filozofijo).

Ja, moja gitara i bluz

Želim da ti dođem. Ali uvek nađeš neki izgovor
Da ti ne dođem, jer ne želiš da ti dođem.
I ko i šta mi preostaje? Ja, moja gitara i bluz.
Želim da mi dođeš. Ali uvek nađeš neki izgovor
Da mi ne dođeš, jer ne želiš da mi dođeš.
I ko i šta mi preostaje?
Ja, moja gitara i bluz.

Veruj mi, moraš

Odlete tako, pa te nema.
I živim u toj strašnoj Praznini
Između tvog odletanja i doletanja.
I poistovetim se sa onim
Golim crnim stablom ispod mog prozora,
Koje takođe čeka svoju odletelu pticu.
Dohvatim njegovu crnu golu grančicu,
Pa kao da držim svoju i njegovu ruku,
I tešim i njega i samoga sebe
Onim što reče i ti,
Što i njegova ptica, pred odletanje:
Doleteću! Veruj mi! Moraš!
I šta mi drugo preostaje doli da te čekam
I da ti verujem.
MORAM! Ali, ako te ne bude bilo,
Onda ću stvarno postati ono crno golo stablo
Ispod mog prozora čija ptica više nije doletela,
Pa mu se srušio ceo svet,
Jer je njegova odletela ptica bila
Njegov ceo svet.
Tako ću i ja izgubiti veru u tvoje:
Doleteću! Veruj mi! MORAŠ!
I srušiće mi se ceo svet,
Jer i ti si meni ceo svet.
Veruj mi! MORAŠ! Ako znaš za datu reč,
I za verovanje.
(Moje ‘veruj mi, moraš’).

Proleće

Kažeš, izludi te proleće. U pozitivnom
Smislu. I mene izludi.
U negativnom smislu.
Jer, nema te. Pa sva ona olistavanja,
Sva ona rascvetavanja,
Kao da su kadrovi kakvog
Dokumentarnog filma.
Žive slike koje gledam
I u koje ne mogu i ne želim
Da uđem. Jer nema tebe.
Moje jedine prave žive slike.
I mog jedinog pravog proleća.
Moja jedina živa sliko.
(Moje jedino pravo proleće).

Joj, ti, kad mi budeš blizu

Kad si daleko, kažeš mi:
Joj, ti, što si mi tako
Daleko! A ja tebi: Joj, ti, kad mi budeš
Blizu. I budeš mi.
Budeš ono crno golo drvo
Ispod mog prozora, u magli.
Otvorim prozor,
I dok mu vetar njiše grane,
Kao da mi pružaš svoje ruke.
Dohvatim dve grančice, i držim ih.
Pa kao da zaista držim tvoje ruke.
Joj, ti, kad mi budeš blizu!

Fotografija: clarita @ morgueFile free photos

Željko Maurović: Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo)

Išli smo tada u osmogodišnju, niži razred, peti čini mi se. Ja i Ivo (danas znam da je uljudno pisati „Ivo i ja“ no ostavljam ovaj dječji egoizam da svjedoči: prvo ja, pa ja, pa onda…svi ostali), puno smo se družili, ubijali žabe praćkom, kasnije floberom, samo da bi vidjeli kako im se žuti trbusi okrenu dok plutaju u bari. Dječja okrutnost i nedostatak ekološke svijesti, tog sam danas svjestan. Zajedno smo išli na solfeggio i zbor koji je vodila „piccola Venera“ koju smo zvali Pića, zbog koje smo se nadobijali nagrada na općinskim i kotarskim natjecanjima dok je komisija buljila u njezine kratke noge i razgolićeno poprsje zbog kog smo Ivo i ja izborili, guranjem i udarcima pod rebra, privilegiju da stojimo u prvom redu zbora. Skupa smo odlazili na probe limene glazbe i trpjeli psine starijih dečki i nosili im, on veliki bubanj s činelom a ja ogromni trombon. U malom, felinijevskom gradu u kom sam proveo djetinjstvo ako si htio izazvati pažnju i rešpekt vršnjaka morao si ili biti član nogometnog kluba ili gradske limene glazbe. Malo znam svojih vršnjaka iz tog doba koji nisu bar pokušali igrati nogomet u pionirima lokalnog kluba ili su dospjeli do faze kad se nosilo instrumente – klarinete, trube, flikorne, trombone – kući, nakon što bi ih dirigent Mirko podijelio prema svom nahođenju, novoj generaciji polaznika. Instrumenata je bilo malo pa smo nas dvoje-troje dijelili jedan instrument, a u turnusima vježbali. Cure još nisu bile centar naše pažnje ali su se pojavljivale na obzoru našeg skučenog interesa, onako, nedefinirano. Ja sam, primjerice, u ono doba, bio potpuni antitalent za sportove pa tako nisam mogao „upasti“ ni u drugu razrednu momčad u igri „graničara“ koja je u to doba bila vrlo popularna kod nastavnika u svrhu rekreacije, a mogla se igrati doslovce na svakoj tratini. Ivo je, pak, nosio naočale čija su stakla bila debljine dna pivske boce. Njima smo se služili da potpalimo lišće i suharke u gradskom parku pa jurimo unaokolo vičući: „Vatra, vatra! Gori…“ sve dok nas nisu uhvatili na djelu i ispljuskali i ispotezali za uši. Bila su to okrutna vremena kad su djecu pljuskali ne samo roditelji, a mnogi od nas bi se držao za, ehm, donji dio leđa kad bi ga netko stariji, katkad samo koju godinu stariji, opalio „volejem“ ljevicom ili desnom nogom. Nije tada bilo ni spomena o dječjim pravima, a nekmoli o tomu da bi neki lik, koji se dade nazivati pravobraniteljem dječjih prava, o tom vritnjaku ili obrtici, kazano lokalno, a bolno globalno, držao konferencije ili simpozije. Nas je ispljuskao gradski čuvar parka, šinter i koješta drugo, nadimka „Šorgo“, ni danas ne znam što to znači. I to se držalo nepisanim pravilom, uhvati li te „Šorgo“ u šteti obr’o si lubenice, kod nas ih doduše nije bilo, dolazile su iz Slavonije u vagonima iz kojih bi ih i prodavali, ali mi smo bostan zvali lubenicama, možda smo griješili, ali tako je bilo. Kasnije su dolazile iz Makedonije, ali ostalo je ime lubenice iako smo ih mi, lokalno zvali angurijama što je čisto iskvareno, ali rekoh, takvi smo bili: površni i bezbrižni. „Šorgo“ nas je, daklem, uhvatio, prilijepio nam nekoliko vrućih, mi smo to dobro podnijeli, a zatim nas je, držeći nas za uha, odveo roditeljima koje bi u najvećem broju slučajeva, predstavljale naše majke. One bi nas primile iz ruku zakona i, umjesto da nas paze i tješe, rekle bi otprilike: “I neka ste, šjor Šorgo, dobro da ste jer da san ga ja, ne bi mu tako lišo pasalo!“ i za potvrdu bi nam po našoj bespomoćnoj, kratko ošišanoj glavi, zviznule nešto što smo zvali „kapelet“ a što je prilično bolno. Okrutne li prakse. Onda bi još našem predstavniku reda dale „bićerin“ i koji šold za španjulet, cigarete po službenom nazivlju. Podrazumijevala se zabrana izlaska, odlaska na trening ili na probe Limene. Jedino smo u nedjelju, koje sramote, smjeli korzirati gore-dolje po glavnoj ulici našeg ubavodosadnjikavog gradića, ruku pod ruku s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Koja sramota, ćo moj. Gdje su tad bili pravobranitelji i slični?!

Ljeti smo svi zajedno, mali i malo veći, išli na cjelodnevno kupanje na potok izvan grada, na mjesto zvano Zarečki krov, prirodni bazen što ga je voda izdubila u vapnencu. Danas je „brendirani“ spot jedne lokalne teve postaje, a onda si morao pješačiti i pješačiti da bi došao do njega. Ivo i ja te ostala djeca, usput i uglavnom na povratku, pustošili bismo voćnjake i vinograde bez obzira na to jesu li jabuke i grožđe bili zreli ili kiseli. To je urađalo mnogim posljedicama koje smo nazivali „Lijavicama, trčkavicama, litavicama…“ i slično, a opasnost je prijetila i od vlasnika te unajmljenih čuvara jer bismo mi, poput čvoraka, navalili i očerupali dobar dio uroda. Naročito nam je na meti bilo jedno poljoprivredno dobro što se prostiralo na po puta od grada do Zarečkog krova. To mjesto koje se u žargonu dalo nazivati „Školagrarija“ bilo je, to znam sad, ogledno poljoprivredno dobro za eksperimentalne sorte i kao takvo prepuno raznih sorti krušaka, jabuka, malina i grožđa što su, jedno za drugim, dozrijevali od ranog ljeta do kasne jeseni. Za nas pravi raj. Ali i ispit lukavstva i umješnosti da se izbjegnu čuvari koji su revno obavljali svoj posao pa bismo često izazivali „diverzije“ na jednom kraju imanja, pokazujući se jedva prikriveno, a zatim bismo „napadali“ kruške ili grožđe, na sasvim drugom kraju voćnjaka ili vinograda, dok bi čuvari žurili prema našoj „diverzantskoj“ grupi. No, kad se taktika ponavlja, gubi na originalnosti i… Jedne je od tih akcija, čuvar zatočio jednog od naših, Jožića, kog smo zvali Mali Jože jer je bio baš to, velik iako ne baš kao Veli jože. Iako je već trebao ići u sedmi još je uvijek tavorio u petom razredu. Zapravo, nije toliko zakazala taktika koliko je tom zatočeništvu bila kriva japanka. To vam nije pripadnica Japanske nacije, imena poput Kosuke No Suke ili Etsuko, čak ni Micuko iz jedne vulgarne igre riječima koju su nas naučili, tko drugi, stariji. Ne, bio je to, i danas je samo više dizajniran, komad potplata od gume, s dvije poprečne pruge od gume i usađenim čepićem u dno potplata, u svemu, genijalno jednostavan izum, poput vespe, ili kafetijere ako me razumijete. Koliko ima veze s Japanom ne znam, uglavnom, i danas se proizvodi, vjerojatno na milijune primjeraka, sad vjerojatno u Kini onda u Splitu u Jugoplastici. Naša se ljetna odjeća, tada, sastojala upravo od para japanki, kratkih hlačica, mame su ih šile od frotira, kupaćih gaća i „kanatijere“ ili „kanotijere“, majice bez rukava, gornjeg dijela donjeg rublja želite li da budem precizniji, ispočetka bijele boje, a poslije… Ovisno o kretanju njezina vlasnika, mogla je biti travnato zelena, usranosmeđa i slično. Da se vratim na Malog Jožića. Bio je on velik, ali dobroćudan, trpio je svačije šale svojim dobroćudnim osmjehom, dijete čistačice i transportnog radnika, kasnije u životu, zahvaljujući zadivljujućoj upornosti, uglavnom u svemu bitnom, bar za mnoge, uspio: posao, stan, auto, žena, djeca… Što biste više? Upravo kad smo, s uspjehom, napustili područje vinograda, neki od nas još, u hodu gutajući ljepljivo, zrelo grožđe s grozdova koje su otrgnuli u zadnji čas, prije odlaska, na znak, zvižduk naše straže, Mali Jožić se, već smo bili na cesti što se bjelasala u nastupajućem sumraku, zaustavi i užasnuto zatuli: „Japankaaa!!!“ . Dok smo trčali, japanka mu je spala s noge i ostala u vinogradu! Pa šta, reći će se: komad gume, kupiti će mu sutra nove. Eeee, ne ide to tako, jedne japanke za jedno ljeto, katkad, kad ne bi bile izlizane posve od upotrebe, i za slijedeće ljeto. Krpali smo naše japanke kako smo zna li i umjeli: komadima špaga, žice, selotejpom, odlična je bila električarska izolir-traka no nju su imali samo sinovi električara, uglavnom one su morale izdržati ljeto! A pogotovo one Malog Jožića, čija je familija brojila sedmero braće i sestara, jedno drugom do uha, a svatko od njih je nasljeđivao odjeću onog starijeg ispred njega. Nije bilo druge, Mali Jožić je morao natrag po izgubljenu japanku, a tamo su ga čekali. Ostali smo i mi na cesti i čekali jer, nitko se od nas nije sam vraćao s kupanja, među nama je bio i po koji stariji brat ili rođak, koji je na nas trebao paziti, a često je bio isto tako lud i zaigran kao i mi nekoliko godina mlađi od njega. Posjedali smo uz rub ceste i, nagađajući kakvu će mu kaznu odrapiti čuvari, stali čekati Malog Jožića. Potrajalo je dosta dugo dok nismo, sad već na obzoru mjesecom osvijetljenog neba, ugledali njegovu tromu i zdepastu figuru kako nam se približava. Kad je prišao bliže vidjeli smo: na nogama je imao obje! Japanke su bile tu, ali je on, idući prema nama, svako toliko se hvatao za trbuh i brzo bi se izgubio u grmlju pokraj ceste te bismo čuli stenjanje i uzdisanje. Pretukli su ga?! Dobio je po…! No, kad je prišao bliže, vidjeli smo da se smijulji i da nimalo nije izgubio od svoje dobroćudnosti. Svaka čast! Još je bar dva puta nestajao u guštiku pokraj ceste prije nego se s nama suočio, držeći jednom rukom kratke hlače skrojene od frotirnog ručnika a dugom gladeći si nabrekao trbuh. Kad smo ga zasuli uobičajenim repertoarom pogrda i dosjetki, koji je uostalom očekivao svakog od nas, ovisno o prigodi, nije se bunio čak ni onako, pro forma. Samo se nastavio držati za želudac i smijuljiti. „Pa pričaj, ne seri, kako su te kaznili, šta se cerekaš k’o mona?!“ – govorili smo uglas. Sveudilj se smijuljeći, Mali Jožić nam ispripovjedi u čemu se sastojala njegova kazna: na sve ono grožđe što ga je pojeo kad i mi, brsteći trsje poput vola, čuvari su ga natjerali da, pred njima, za kaznu, pojede do zadnjeg zrna, pet velikih grozdova zrelog grožđa! Do zadnje bobe. Gotovo dvije kile! Opet je odjurio u mrak grmlja odakle smo začuli one iste uzdahe i stenjanje, sad smo im znali uzrok. Urlajući od smijeha krenuli smo nazad ka gradu i nakon prvih svjetala željezničkog kolodvora i benzinske pumpe, jedan po jedan je otpadao od grupe sve dok nismo ostali Ivo i ja pa se na koncu razišli s opravdanom bojazni da nas kod kuće neće dočekati s muzikom. Bilo je kasno i samo je još lokalni pijanac Duka, u svojim crveno pofarbanim postolima, svirao usnu harmoniku pred gradskom kavanom, pocupkujući u samo njemu znanom ritmu.

Najesen, kiše još nisu do kraja sprale okus ljeta, Ivo i ja smo propustili vidjeti prvog mrtvaca kojeg smo mogli vidjeti. Školom se, jednog jutra, već smo bili u šestom, dok se magla cijedila sa krošanja starih kestena na Šetalištu, pronio glas da su, iza školskog igrališta u kržljavom šumarku borova iznapadanih od borovog prelca, pronašli obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta. Zašto baš mesarskog? Pa, jednostavno zbog toga što se, odmah na rubu školskog dvorišta, između se nalazio samo taj šumarak, nalazila gradska klaonica. Nerijetko se, za nastave, znalo čuti prestrašeno rikanje goveda što su ih dovodili na klanje kamionima. Najbolja učenica u pisanju školskih sastava iz Hrvatskog jezika, Elide M., najbolja po mišljenju našeg razrednika i profesora-poete, jer je majstorski punila stranice zadaćnice, njezini sastavi nisu imali nikad manje od osam-devet stranica, ispisanih prekrasnim rukopisom i savršeno banalnim opservacijama, napisala je jednom, doslovce, u sastavu da se „čula muka jedne krave na ulici!“. Danas mislim da je, možda ne nehotice, točno opisala što se životinjama događalo. Kad je, međutim, stala čitati svojim melodioznim glasićem sastav naglas, to je izričito tražio profesor-poeta, jer je njezin i-opet-jednom bio najbolji, došavši do „kravlje muke“ razred se raspametio! Svi smo počeli ridati i mukati rušeći se pod klupe i, mi muški, ali i neke cure, imitirajući bodenje rogovima i torerose, vikali ole i slične pizdarije. Izlišno je reći da smo je prozvali „Mukuljom“ a ja sam, dugo nakon toga, u romanu koji slovi kao pilastar ( aha!) modernizma pročitao slijedeće rečenice: „ Išla ulicom krava mukulja…“

Tog jesenskog dana smo, Ivo kog smo ponekad zvali i „Ovi“, što ništa ne znači osim na talijanskom a na talijanskom pogledaj u rječnik, jedva dočekali kraj nastave da bi odjurili pogledati „mjesto zločina“ na kom ćemo vidjeti obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta, izbuljenih očiju, poplavjela lica i jezika isplaženog i dvostruko većeg no inače jer je natekao – tako smo pročitali u „krimićima“ serije X-100 koje smo kupovali na novinskim kioscima i držali ispod udžbenika kemije ili biologije kad smo kod kuće učili. I sigurno mu cipele, okovane čavlima, stružu o pod jer se borić o koji se objesio svinuo, jer su to mladi borići – tumačio mi je Ivo-Ovi. Na „mjestu zločina“ ako je to bilo ono, našli smo samo nešto ugaženiju travu i, još uvijek vezani komadić špage oko jedne borove grane. Ivo izvadi nožić i prereže ga, tvrdeći da je to jaka magija, neka pročitam što kažu Huck i Tom Sawyer o magiji mrtvačeva užeta. Nisam baš bio siguran jer sam viđao podvornikovicu kako tu prostire rublje. No zašto da Ivo ne dobije svoj magični konopčić?! Od konopa o koji se objesio mali mesarski šegrt. U šumici, iza škole. Zbog ljubavi. To baš nismo razumjeli, ljubavne romane ili fotoromanze čitale su curice. No, cijeli dan smo se šepurili po gradu da smo bili na „mjestu zločina“, izgovarali tu frazu važno i opetovano, da ne bismo morali reći istinu, da vidjeli nismo – ništa. A s ništa priča završava a ne može početi. Treba imati nešto od čeg se počinje da bi se pričalo. Dobro, ima i drugih mišljenja, ali to je već druga priča.

Fotografija: click @ morgueFile free photos

Ivan Zrinušić: Lakši putevi

Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,
sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,
bivšim Bulevarom JNA,
i muka koju moram proživjeti da stignem do tamo.

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima
gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,
upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima
pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,
postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒
premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,
neki od njih budu dobri,
tada usrdno grlim prostor oko sebe.

Fotografija: Alvinmann @ morgueFile free ohotos