Julijana Plenča: U opatijskom kafiću

sjedili smo u poznatom
opatijskom kafiću,
ljudi su prolazili,
konobarica je prolila kavu,
prijateljice su gledale
slike na mobitelu,
a mi smo pričali
nevezano, pomalo umorni,
skačući s teme na temu,
spominjali smo filmske scenarije,
suvremenu poeziju,
prozu Bukowskog
i Millera…
ne htijući, meni su se vrtjele slike
pročitanog tvog romana
Žene, luđaci i malo dobrih pedera,
mogla bih se zakleti
da je odnekud dopirao miris
pilećeg paprikaša.
sigurna sam,
nikada ga
više neću kuhati.

(iz ciklusa “Roklicer i ja”)

Foto: www.pixabay.com

Vanda Franičević: Raslojavanje duhovnog

Uz istoimenu izložbu Alme Božanić Čače, Dugopolje, 5. do 15. prosinca 2019.

Komiška slikarica Alma Božanić Čače već od početka izlaganja pokazuje sklonost apstraktnom promišljanju maritimnog pejzaža. Postupnom razradom u stvaralačkom procesu, prevodi zbilju u apstrakciju i na taj način onemogućava potpuni otklon k apstrakciji iako zalazi u istu na račun suštine organskog, ili same motive dovodi u položaj apstraktnih formi. I prilikom prepoznavanja potpune apstrakcije, pitamo se je li to ona zaista, dok pri fazi ekspresionističkog pejzaža uviđamo slikarsku tehniku apstraktnog ekspresionizma. U Alminu slikarstvu uviđaju se određeni uzori i odmak s obzirom na likovnoumjetničko razdoblje, te utjecaj koncepata likovnosti na globalnoj razini, sukladno multimedijalnom ostvarenju suvremene komunikacije. Paradigme likovnog i duhovnog rezultiraju identitetskim poimanjem povijesnih reminiscencija i tako nailazimo na refleksiju neposredne prošlosti svjetovnog, odnosno stacije spoznaje u odnosu na novozavjetno kršćanstvo.

Alma Božanić Čače: Diptih

Poetična koncepcija perspektive, ili apsolutna naspram plošnoj slikarskoj perspektivi, različiti rubovi forme, čvrsta kompozicija i kolorističko određenje pozadinskog fluida te otvorena kompozicija bez rubnih ograničenja – kompozicija beskrajnih značaja sistema i onih određenih u kontekstu prizora pejzaža, opće su odrednice autentičnog slikarstva autorice koja njeguje motive organske zajednice i posebnu pažnju posvećuje tretiranju površine pri čemu, kategorijom kontrastiranja reljefnog i glatkog te frakcije, izlaze iz plohe (slike) i motiva zavjese, plastične stilizacije i oblici dimenzije bestežnog.

Alma Božanić Čače: Pjonta

Faktični momenti uvijek crne ili hladne boje, dok pojava apstraktnih oblika tople boje sugerira spajanje dviju različitih faza slikarskog ciklusa, djeluju kao razrada mrlje u ekspresionističkoj fazi figurativnih prikaza, ali sadržanoj u apstrakciji zasebnih slučajeva prostornog relativizma. Deblji nanosi kistom oznake su teže elementarne forme koja nije ona arhitektonske veličine, moderne, tvorničke i betonske, ponekad brutalističke cjeline. Takvi snažni volumeni kao i kontinuum, odnosno raspon ekspresionističke figuracije tadašnjosti, asocijativi su pri osviještavanju utjecaja ratnog stanja na duhovnost i etiku postmodenizma.

Zadržavajući poetiku autentičnog stvaralaštva na razmeđu povijesnih formacija, umjetnica ostvaruje likovnost događanja memorijabilnim i meditativno-kontemplativnim kompozicijama naturizma i ujedno neutralizaciju semiotičkih nezavisnosti. Takav slikarski entitet podrazumijeva promatračka svojstva bića-gosta i odnos naspram samoći i šutnji kao odrednicama čovjekova stanja u okružju – monumentalnog, koji je sam habitus. No, s pretpostavkom sjecišta semiotičkih polja u vidu kakvih izvorišta leta misli, mijenja se estetika ductusa ili projekcije izgubljene figuralnosti kao iluzije drugosti.

Lirski identitet pejzaža podjednako je sadržan u intimizmu nekoliko planova nastalih slikarstvom nadslojavanja i asimetrije nelinearnog: prepoznavajući prizore mjesta Komiže, uočavamo preklapanje stvarnih isječaka pejzaža od kojih jedan djeluje projektivno, dakle kao preslik u kompoziciji zbiljskog, projekcija locusa koji ne pripada tom stvarnom, što ostvaruje kakvo polisemičko platno i djeluje kao razotkriveni palimpsest ili kao uvid u neki drugi habitus nadslojavanjem metapejzažne projekcije arhetipske naravi. Prikazi dijela ceste ili mediteranskog grada, u nestajanju, znatno su drugačiji od prethodno navedenih, kao i primjerice od prikaza plaže Kupinovac, prepoznatog s obzirom na izvjesno stilizirane terasaste parcele te izvor vode, unatoč nadslojavanju horizontala metričko-gravitacijskog polja i konačno uvidu u staklenu površinu broda, prikaza pri ideji nastajanja ili obnavljanja. Vratimo li se motivima antropološke sjene, iščitava se opomena apotropejskog značaja za duše blaga.

Naslovna ilustracija: Raslojavanje duhovnog

Tino Prusac: Na suprotnoj strani Mjeseca

Vjerujem da bi bilo veličanstveno
podići pozdravni pogled ka mekim pastelom oslikanom nebu
staviti dušu i um na jednostavnost
i biti kreativni vjetar.
Pokušati pobjeći od zabluda stvarnosti
iz labirinta koji je izgubljen u nama
nestati iz kaosa koji se krije
na uvijek istoj dugoj i tamnoj cesti.
Uzeti u obzir nebo oslikano strahopoštovanjem
gdje poezija jede svoju radost
kao izmrvljeno obećanje blaženstva
ili jede svoju agoniju.
U komediji pogrešaka u oku promatrača
kao da samo jedna rana odgovara svima
a cinizam služi kao protuotrov za tugu.
Pogledati u izmaglicu kroz koju se vide sjene pjesnika kako lutaju
poput duhova među sjajnim zvijezdama
a njihova se refleksija kotrlja poput vodenih kapljica
ili kao odsjaj običnog mjedenog kruga kojeg oblače oblaci.
Ipak treba ostaviti svoj otisak
na način koji udahnjuje život u mrtve riječi
gdje je svaka emocija jedinstvena životna misao
mrvica iznesena iz sna.
Nadam se da ću noćas vidjeti nebo
poput reinkarnacije pjesnika koji je pobijedio smrt
koji je ostavio buket ruža
kao posthumne pjesme na vlastitom grobu
i stihovnu glazbu sjena na suprotnoj strani Mjeseca.

Foto: pixabay.com

Ksenija Kušec: Babuške Sandre Karabaić

Babuške Sandre Karabaić

Zbirka Babuške počinje pričom Otok je tijelo.
Kao i ostale priče u knjizi ona je vrlo kratka, pa i kraća od ostalih. Dolazim u napast da prebrojim riječi i da kažem kako u malo znakova s prazninama saznajem sve – o otoku, tijelu, knjizi, spisateljici. Da saznajem o onome što me čeka u narednim pričama. Barem imam takav osjećaj.
Već u sljedećoj priči Tišina, nos mi je pun mirisa ovčje balege, a oči pune njene bake i djeda. Zatvaram knjigu i vidim svoju baku. Sad mi je nos pun njenog mirisa. Prisjećam se bakinih izreka kojima je punila moju glavu nehotice: umij se hladnom vodom, bolje ćeš raspoznavati istinu od laži. Opet otvaram tu priču, i opet sam s njenom bakom i ovcama.
Čitam knjigu napreskokce. Sad ovu priču, sad onu. Ako vidim da piše o smrti, odlažem. To ću kasnije, kad budem boljeg raspoloženja. Miris koji Sandra Karabaić opiše u priči, odmah se naseli u nos, nakratko budeš u njezinom svijetu, a onda ideš razmišljati o istom takvom, ali svom. Ta vještina ili način pisanja ili glas koji te potakne na razmišljanje o vlastitim majkama i bakama, ima li ime? I ne radi se samo o mirisima. Najviše se radi o osjećajima.
Na primjer, osjećaj samoće, praznine i napuštenosti već od prvih riječi zavlada umom ili dušom čitatelja u priči Pogrešan otok. Iako je početak živahan, provlači se neka nit koja svoj završni udarac dobije u zadnjoj rečenici. ‘Totalno u sridu’, kako se obično kaže, a onda počinje razmišljanje o mojem pogrešnom otoku i o tome kako je dvjesto metara razdvojenosti iz priče, kod mene zapravo petsto, i kako se nikad više nećemo sresti. Nakon priče trebam tišinu. Nakon svake Sandrine priče trebam tišinu.
A nikad više nisam srela niti nju. Doduše, ne radi se o posvađanim Djedovima, radi se o nekoj drugoj gluposti, nešto s majkama i njihovim nevraćenim knjigama ili nekom još banalnijem nesporazumu, ali osjećaj nepovratnosti koju je ta priča izazvala još dugo teško leži u mom želucu, pa imam potrebu izaći među ljude i voditi plitke razgovore, samo da je zaboravim. Ne priču. Nju. Kako i zašto ne smijemo ili ne možemo biti zajedno, na to pitanje nemam odgovor, a nisam ga našla niti u priči. Samo sam našla nekog tko je ispričao moju životnu priču.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča. Kineski mudraci kažu da je taj broj konačan, da nema bezbroj zapleta, nego da ih ima toliko i toliko. Kad čovjek malo razmisli, možda vidi da su oni u pravu.
Sve su priče ispričane, sve su priče ispričane mnogo puta, ali biti uvučen među riječi, među likove, u mirise, zvukove, na mjesta, događaje i osjećaje, to se rijetko događa. Kad se dogodi, onda čitam pažljivo, da mi nešto ne pobjegne, odlažem knjigu, mislim o njoj. Ne čitam druge knjige istovremeno kao što ponekad činim. Tako sam se ponašala dok sam čitala Babuške. Ponekad sam neku priču počela čitati, ali sam je odložila. To je bilo zato jer sam znala da ću biti uvučena u nešto bolno na što nisam bila spremna taj trenutak.
Sandra Karabaić piše kao da piše o životu čitatelja, a ipak piše o svojem. Ona ima baku, majku, kćer. Imamo je i mi, a nakon čitanja imamo osjećaj da smo se međusobno upoznali, moja majka njezinu, njezina baka moju, i da smo i mi njoj ispričali svoje teške priče koje nam vječno odzvanjaju u glavi.
Babuške čitajte po redu, a taj red možete postaviti sami. Ako vidite da će se u priči raditi o nečem što vam je trenutno teško, čitajte je kasnije, ali je čitajte.
I, ostavite si mogućnost da budete neko vrijeme sami u tišini nakon svake pročitane.

Nada Vukašinović: Šećerna vila

Nisu te naučili gledati u nebo,
a nebo je danas moćno,
teško,
al ne boj se,
ne može ti ništa
to malo kiše,
opasnija je ona kiša u tebi,
plavi i prelijeva se,
a ti šutiš, grcaš
i potpisuješ se na stvarima,
dok mrak ti obuzima tijelo

Nisi ti šećerna vila
i nije to tvoj ples,
ne možeš se svima svidjeti
i nećeš se vratiti na bis,
nisu to prave suze,
ne boj se, nećeš se rastopiti

Željela bi ti da je drugačije,
ali nije,
htjela bi ti da je više,
ali nije,
mislila si da je više stepenica,
al bile su samo tri,
mislila si da je odredište nepoznato,
al nije,
neće biti reprize

Ipak ne žuri tamo,
u sjenu, u mrak
budi još s nama,
budi vidljiva,
pruži priliku tijelu,
podigni glavu,
ispravi ramena,
uspori kretanje,
nauči šetati

Ne tražiš izgovore za oblake,
pruži priliku suncu,
da ti obgrli ramena,
da popuni mračna mjesta i
napukline,
odluči danas,
pretraži puste plaže
i kreni na put,
i mali korak je odredište
i neonska reklama je svjetlo

Nisi ti šećerna vila
i nisi u Klarinom snu,
nije to prava kiša
i nećeš se rastopiti,
ne još,
završi što si započela,
zadrži sjaj u očima,
popravi ruž na usnama,
previj rane
i pleši svoj ples
makar i na vulkanu

/21. 11. 2019./

Foto: pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Nosila je prelijepu košulju

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manje stalo
do određenih društvenih događaja
zbivanja i ugleda
Gade mi se sve te
tričarije

Guram si prst
u grlo
da povratim uspješnije
Ne znam je li to zasićenje
ili sam u nečem
pogriješio

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Lijep je ljetni dan
Gledam je kako se njiše u hodu
u povišenim sandalama
u kratkoj traper mini suknji
Retro stil je in
Vitko mlado tijelo
Noge k’o u priči
Plava kosa pada joj
niz ramena
Prava nijansa ruža
na usnama

Nosila je prelijepu košulju
kaki boje
Što sam stariji
sve mi je manji
interes za društvena događanja
Uživam u sitnim svakodnevnim detaljima
Pogled u daljinu
panorama grada, priroda, zelenilo
Zgodne mlade djevojke
Mala zadovoljstva
estetskog karaktera

Foto: pixabay.com

Luka različitosti, razgovor s Giacomom Scottijem

Giacomo Scotti rođen je 1. prosinca 1928. u Savianu (Napulj). Završio je gimnaziju u Napulju. Novinar, književni prevoditelj, publicist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, povjesničar, kritičar i esejist. Godine 1948. počeo je objavljivati pripovijetke i pjesme na talijanskom jeziku, u riječkim publikacijama “La Voce del Popolo” i “Pioniere”. Objavio je osamdesetak knjiga na hrvatskom i talijanskom jeziku, a neke od njih su prevedene i objavljene na albanskom, makedonskom, slovenskom, turskom, malteškom, španjolskom, njemačkom, srpskom, rusinskom, slovačkom, mađarskom i drugim jezicima. Početkom pedesetih bio je jedan od osnivača Riječkog književnog kruga, kasnije Riječkog književnog i naučnog društva. Sastavio je brojne zbornike i antologije. Objavio je niz važnih prijevoda s talijanskog jezika. Živi i radi u Rijeci od 1947.

Poštovani, ne znam koliko Vam je poznato, u Zadru smo pokrenuli književnu nagradu “Goran Bujić – Književnici novinari” i nemalo sam se iznenadio koliko je Goran o Vama pisao. Iskreno sam sretan što sam Vas upoznao i družio se ova dva dana u Rijeci i Opatiji i s našim zajedničkim prijateljem Ernijem Giganteom Deškovićem. Što tek reći koliko sam počašćen ovim intervjuom. Treba li što dodati u uvodu o Vama? Vaša životna, stvaralačka i ljudska putanja uistinu je impozantna.

Poštovani Nikola, moram se odmah ispričati: duboka starost onemogućava mi dati precizne i dokumentirane odgovore. Pokušat ću počevši od prvoga pitanja.

Kada se danas osvrnete na svoj životni put, što Vam prvo zaiskri pred očima, čega se najradije sjećate? A čega ne?

Iz moga dugog života najradije pamtim i najdublje su mi ostale u sjećanju godine mladosti i prvih ljubavi. Mislim na dane kada sam počeo raditi kao novinar dnevnika “La Voce del Popolo”, koji i danas izlazi u Rijeci, a istovremeno sam napisao prve pripovijetke i stihove. Rado bih izbrisao kasnije godine zrelosti, dane provedene u istražnom zatvoru kao “narodni neprijatelj”, dane u kojima sam izbačen iz redakcije i morao sam tražiti posao u riječkoj luci, godine, ne dane, kada sam bio pod nadzorom tajne policije. Usprkos svemu, međutim, ostao sam ljevičar, na strani skromnih i ubogih, potlačenih ljudi. Ne volim ideologije, partijske evangelije, ali imam ideale humanosti. Danas vidim neke bivše “crvene”, ali i moje progonitelje koji su postali desničari i sačuvali vodeća mjesta.

Surađivali ste i imali doticaj s neupitnim hrvatskim klasicima. Tko Vam se od njih najdublje usjekao u pamćenje?

Upoznao sam gotovo sve klasike hrvatske književnosti moje generacije, prijateljevao sam i surađivao s većinom njih. U talijanskim antologijama i časopisima, pa i u posebnim zbirkama, objavljivao sam svoje prijevode pjesama i proza četrdesetak hrvatskih velikana dvadesetog stoljeća, među kojima su Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević, Marin Franičević, Mak Dizdar, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Miroslav S. Mađer, Milivoj Slaviček, Zlatko Tomičić, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac i drugi. Bio sam čest gost u njihovim domovima i mnogi od njih bili su moji gosti u Rijeci. Kada bih mogao skupiti sve tekstove koje sam objavio na hrvatskom i talijanskom jeziku o tim susretima i sve moje članke o hrvatskoj literaturi objavljene u Italiji tijekom sedamdeset godina, sastavio bih nekoliko opsežnih svezaka. Od svih pisaca i pjesnika najdublje mi se usjekla u pamćenje i srce velika, draga i ponosna Dalmatinka Vesna Parun. Dana 6. srpnja 1964., u Zagrebu, poklonila mi je svoju zbirku pjesama “Crna maslina”. Na prvoj stranici napisala je: “Giacomu, simpatičnom i srdačnom, ovaj komadićak Mediterana u mom crnom srcu. Vesna.”

Pokretač ste Riječkog književnog kruga. Tko je sve obilježio i dalje obilježava Riječki književni krug? Na koga biste ukazali prije, a na koga danas?

Što se tiče Riječkog književnog kruga, malo se o njemu pisalo. Nitko nije sačuvao dokumentaciju o onome što smo radili, organizirali i stvarali. Da su živi, o toj organizaciji mogli bi najviše i najljepše pisati nezaboravni historičar Vinko Antić, pjesnik, romanopisac i dramaturg Nedjeljko Fabrio, čakavski pjesnik Ljubo Pavešić i drugi koji su – osim spomenutih – bili suosnivači Kruga, a to su: Vjekoslav Bratulić, Vladimir Pavlinić, Daša Kabalin, Zoran Kompanjet, Ivo Žic-Kalačić…

Iz svoga bogatoga stvaralačkog iskustva koji biste savjet dali mladim književnicima?

Mladim stvaraocima savjetujem da pišu svaki dan, makar samo jedan stih. I neka stalno čitaju djela velikih pjesnika i romanopisaca, bar dvije-tri stranice dnevno, čak i na putovanju. To je gimnastika mentis, a pomaže i da se produži život. Kada pišu pjesmu ili prozu, neka misle na čitatelje i neka crpe iz vlastitoga života.

Kakav je položaj književnika bio prije, a kakav je danas?

I prije i danas položaj književnika ostaje isti. Bilo je teških dana, ali i rijetkih trenutaka sreće; ima ih i dobrih i loših i danas. Ono što je uvijek loše u Hrvatskoj, to je vrlo niska postotna stopa čitatelja. Osim toga, kao posljedica ratnih užasa od prije tri desetljeća, naša zemlja ne komunicira dovoljno sa susjednim slavenskim zemljama. Više nam ne dolaze novine ili časopisi, filmovi i knjige iz Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja, Podgorice… To me boli. Treba rušiti te nevidljive, ali konkretne berlinske zidove. Rijeka ih je odavno srušila.

Hrvatski i talijanski narod imaju burnu prošlost. Niste bježali od tih tema u svom stvaralaštvu. Na koje probleme biste ukazali danas?

Neki su historičari sa Zapada pisali da je tijekom dvije tisuće godina tek petnaest posto vremena bilo obilježeno ratovima na Jadranu. Pa čak u vrijeme ratova jadranski mornari i ribari prelazili su bez teškoća s jedne na drugu obalu zajedničkog mora. Epoha razdvajanja, koja je počela polovicom devetnaestog stoljeća, pogoršala se tijekom dvadesetog, od Prvog do Drugog svjetskog rata, naročito u ovom drugom, za vrijeme invazije i okupacije bivše Jugoslavije od strane njemačkih, talijanskih, bugarskih i rumunjskih fašističkih i nacističkih trupa. O tome sam napisao desetak knjiga u kojima nisam štedio svoju rodnu zemlju i zločine Mussolinijevih fašista. Danas se nameću drugi problemi, a prvi je kako graditi – a potrebno je graditi – stalne i čvrste mostove kulture, trgovinske i političke suradnje između Hrvatske i Italije, gledati prema budućnosti i djelovati u korist bolje budućnosti naših sinova i unuka. Hrvatska je njihova domovina, ali i Europa je zajednica koja obuhvaća sve nas. Ne treba zaboraviti prošlost, ali ostavimo neka o njoj pišu historičari; i nipošto ne iskorištavati prošlost za širenje mržnje među narodima.

Grad Rijeka knjiga je za sebe u tim odnosima. Što Vas toliko veže za Rijeku? Što Rijeku krasi, što ona to ima, a što drugi gradovi nemaju?

Grad Rijeka, kao i čitava susjedna Istra, je “luka različitosti” u kojoj su te različitosti – nacionalne, jezične, kulturne – služile našim djedovima i služe nama danas da živimo zajedno, bratski. U Rijeci intenzivno surađuju zajednice Talijana, Srba, Slovenaca, Albanaca, Mađara, Slovaka, Crnogoraca, Bošnjaka i Bosanaca, Ukrajinaca i Roma. Prijateljstvo se stvara na radnim mjestima, u kavanama, na festivalima, pa i kod kuće. Ne zaboravimo činjenicu da u Rijeci i Istri imamo najveći postotak mješovitih brakova u Hrvatskoj. Talijanske škole i dječje vrtiće ovdje pohađaju i hrvatska djeca. Bilo da su Talijani ili Hrvati, svi se osjećaju građanima Hrvatske, uče hrvatsku povijest, hrvatsku literaturu, geografiju Hrvatske… i šire ljubav. Te vrline, takva atmosfera, eto sve to veže me za Rijeku čiji sam stanovnik već više od sedamdeset godina. Neki drugi hrvatski gradovi, nažalost, nemaju kvalitete ove naše “luke različitosti” koja je postala Europska prijestolnica kulture 2020. godine.

Nezaobilazno pitanje – talijanski ezuli. Zatvara li se krug mržnje i neprijateljstva koji je kulminirao pokoljem u fojbama i Titovom represijom?

Talijanski ezuli iz Rijeke, Istre i Zadra bili su žrtve Mussolinijeve imperijalističke politike, agresije i masakra koji su trajali od 6. travnja 1941. do 8. rujna 1943. Poražena u ratu, Italija je izgubila sve teritorije koje je dobila nakon Prvog svjetskog rata, dok je Titova Jugoslavija učinila sve da taj isti teritorij – Istra, lošinjski arhipelag, Rijeka i Zadar – što je više moguće “očisti” od talijanskog autohtonog stanovništva. Morali su napustiti svoje domove i nekoliko tisuća komunista i bivših partizana. Napuštene domove u Rijeci i Istri zauzeli su “migranti” iz svih područja bivše Jugoslavije. Mnogi od njih nisu poznavali povijest ovih krajeva pa su Istrijane i Fijumane nazivali “fašistima”, kao da su ovdje došli tek za vrijeme Mussolinijeve epohe. A već prije, odmah nakon kapitulacije Italije, pa i u prvim danima poslije oslobođenja ovih krajeva, više stotina Talijana bačeno je u fojbe. Takve represije su pridonijele masovnom egzodusu Talijana iz krajeva u kojima su – i pod Venecijom i pod Austrijom – živjeli bez velikih problema i “miješali krv” tijekom četrnaest stoljeća s Hrvatima i Slovencima.

Svjedoci smo i novih incidenata posezanja za hrvatskim teritorijem. Nemalo sam se iznenadio, boraveći u Italiji, kada sam ugledao grad Zadar u mozaiku talijanskih pošta. Kako gledate na to?

Znam o kome se radi. Takvi incidenti bili su česti u godini u kojoj ekstremna talijanska desnica slavi stogodišnjicu D’Annunzijeve okupacije Rijeke. I bit će ih još. Desnica je ojačala i u drugim zemljama, pa i u našoj Hrvatskoj. Ipak, takve i slične “puste riječi” neoiredentista imale su i pozitivne efekte, naročito u sjeveroistočnim krajevima Italije. Iz Udina i Trsta, iz Gorizije i Monfalconea upravo ove godine došlo je u Rijeku autobusima i drugim prijevoznim sredstvima na tisuće ljudi. Došli su posjetiti grad i izložbu “Rijeka – D’Annunzijeva mučenica”. Takvom izložbom i drugim manifestacijama Pomorskog i povijesnog muzeja, Državnog arhiva i drugih ustanova Rijeka se prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti u okviru projekta koji spaja europske građane i promovira vrijednosti ujedinjene Europe, u zajedništvu u kojem vlada uključivost, tolerancija i solidarnost bez diskriminacije. Eto, ja se s time potpuno slažem.

Za nedavne provokacije izjavili ste: “Ti samozvani talijanski ‘domoljubi’, u stvari obični neofašisti, ne razumiju ili ne žele razumjeti da svakom sličnom provokacijom udaraju na autohtono talijansko stanovništvo Rijeke i Istre i njihov suživot sa svim ostalim narodima u Hrvatskoj.” Želite li još nešto dodati toj izjavi?

Potvrđujem sve što sam rekao te i dalje osuđujem svaki pokušaj – s bilo koje strane granice – koji bi mogao širiti mržnju, štetiti dobrim odnosima među dvjema obalama Jadrana i suživotu riječko-kvarnerskih i istarskih Talijana s hrvatskim sugrađanima ove lijepe zemlje.

Živim u Zadru. Zadar je posebna i nezaobilazna tema u tim posezanjima i svojatanjima. Kako Vi gledate na Zadar u tom povijesnom kontekstu?

Zadar je jedan od najljepših gradova na Jadranu, čuvar prošlosti koja – naročito na području umjetnosti i kulture općenito – objedinjuje Hrvate i Talijane stoljećima. Kalelarga, brojne crkve, muzeji, zidine, kaštel, fortifikacije i ostale povijesne građevine ovoga bisera još uvijek mogu ujediniti, a ne razdvojiti istočnu i zapadnu obalu plavog Mare Nostruma.

Srdačne pozdrave, Giacomo Scotti!

Razgovarao: Nikola Šimić Tonin

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara