Sanja Bužimkić: Rublje na mjesečini

Nestvarno sunce
prozračujemo prostorije
odlazimo u šetnje
po dvorištu
pletemo košare
od sjećanja
pletemo pulovere
od maštanja.

Nestvarno sunce
na nestvarnom planetu
sve je zasjenjeno
imperativom optimizma
smijte se i
svijet će zasjati
ružičaste naočale su
na popustu.

Psi laju
u dvorištima
mjesec je visoko
pa i nadahnuće dolazi
spokojni smo
jer se njime hranimo
žlica za hrabrost
žlica za ljubav
žlica za zaborav.

Iskoračujem iz svoje sjene
prelazim preko nje
kao preko zmijske kože
mijenjanja
ostavljam se
u dvorištu
kako vješam rublje
rublje je bijelo
vijori na mjesecu.

Još noćas odlazim odavde
kaže duša, jadna,
ranjena.

Foto: pexels.com

Igor Petrić: Doviđenja pameti

(ponekad želim, ponekad pričam previše)

Između jave i sna tanka je linija koja dijeli čovjeka napola i čini ga sretno-nesretnim, ovisno o kontekstu i situaciji u kojoj će se naći ili se već našao. Upravo zato ispričat ću vam san koji želim sanjati ponovno i ponovno, ma bezbroj puta ako treba. O kojem razmišljam, koji sanjam i o njemu razmišljam i ponovno ga sanjam i on je uvijek i uvijek drugačiji, iako je isti. Nedosanjani san o snu. Naravno da to nije nikad u potpunosti isti san.

Detalji se razlikuju, ali u osnovi osnove, u samoj biti, samom predlošku priče kontekst je isti, isti zaplet i kraj. Ja kao glavni akter. Ja kao netko drugi, Ja kao netko treći i četvrti. Ja kao svi ljudi koje srećem. Lokacije su ponekad iste, ponekad drugačije. Izmjenjuju se brzinom svjetlosti i nisu baš uvijek pamtljive. O bojama bi se dalo dugo razgovarati, jer neke nikada nisam uživo vidio. Toliko nijansi, preljeva i raspršenog pigmenta, da se sve čini isto. Slika, sliku prekriva, u nju se preljeva i dio iste slike postaje. Sve je naravno snimljeno u najboljoj rezoluciji i obrađeno najnovijim softverom za obradu digitaliziranih podataka. Nije da ja ne vjerujem svojim memorijskim sposobnostima konzerviranja iskustvenih činjenica u vremenu, ali uz današnju tehnologiju. Mislim da znate o čemu govorim. Prije razotkrivanja samog sadržaja, same srži i biti sna, odnosno radnje, za koju nisam siguran postoji li uopće, moram razjasniti iskustvenu različitost koju sam osjetio kao dijete, mladić i koju osjećam sada.

Opće je poznato da su dječji snovi isprepleteni neobičnostima koje ponekad graniče sa znanstvenom fantastikom uz obvezne elemente slučajno ili namjerno ispričanih horor priča. Barem su kod mene graničili. Ma što graničili. Prelazili su granicu svako malo, čim bi se malo više opustio. Prelasci su ponekad bili zastrašujuće bolni. Zamisli samo klinca, još ni u školu ne ide, kako stoji na samom rubu zamišljene granične crte. Sjeti se sebe. U svakom trenutku gubitak ravnoteže može te odvesti dublje no što si mislio, dublje od najdubljeg ambisa neistraženog crnila i ludila u koje, nespreman, možeš upasti. Bojiš se, da bojiš se, no što možeš, znatiželja i neiskustvo tjera te dalje. Dalje od razuma, zdrave pameti i narodnih vjerovanja u koja više i ne vjeruješ slijepo. Vjerovao si, kao svako drugo dijete, iskreno i bez pitanja. Vjerovao sam i ja dok nisam shvatio da me varaju, lažu mi, oni najbliskiji, oni u koje nikada dotad nisam sumnjao. Vjerovao sam i mislio kako mogu sve. Super! I onda odjednom, kao iz vedra neba, otrežnjenje. Buđenje! Taj obični život nje uvijek onakav kakvog ga zamišljamo i stvarno, malo prebrzo prolazi. Shvatiš kako ga ponekad i možeš kontrolirati, samo što ćeš zato potrošiti previše energije. Isplatili li se toliko ulagati? Možda je najbolje sve pustiti neka ide svojim prirodnim tijekom. Neka ide, ako treba, u tri, četiri… (ma znate već gdje). Kažu najbolje se prepustiti prirodnim zakonitostima. Ne razmišljati previše. Živjeti ovdje i sada i raditi sve i svašta bez grižnje savjesti, onako nagonski, primitivno, čisto, jer nitko ne zna što donosi sutra. Sutra, ma već danas, već za tren sve može pasti u vodu i dovesti svakog od nas do ruba one iste zamišljene granične crte razuma, koja odjednom može postati stvarana. Ako ikad postane stvarna, tad nema povratka na staro. Zato sklopiti oči na vrijeme i reci naglas „doviđenja pameti“, ovo su samo snovi. Dobro se sjećam tih dana kada mogao sam sve. U jednom trenutku hodam, pa lebdim, malo letim, ronim i letim istovremeno najdubljim morima i nebeskim visinama bez pomoćnih naprava i udisaja svježe doze kisika. Često sam varao i koristio nešto od dodatne opreme poput maske, peraja i pojasa za spašavanje. Mogao sam tada sve što zamislio. Preskakivao sam planine i brže se od ostalih penjao na drvo i strme litice. Sve sam mogao što u stvarnom životu nisam mogao. Vozio sam čudnovata vozila, jahao konje i lavove, izumrle životinje, zmajeve i plastične dinosaure. Kad bi se našao s one strane granice sanjao sam i čudovišta: iznimno velike i dlakave vukove, vampire, vukodlake, debelu, proždrljivu vješticu i Krampusa, samo zato što su mi stariji pričali o njima. Nikad ih u stvarnosti nisam vidio, ali sam ih dobro, čak predobro znao. Navodno su sve te priče bile poučne. Znaš ono o dobroti, snalažljivosti i vječnoj borbi dobra i zla u kojem dobro pobjeđuje, a zlo umire u najgorim mukama. Super. Stvarno super. Kao dijete obožavao sam slušati kako, tamo neki roditelj odvodi svoje dvoje, najdraže djece u šumu, gdje će ih ostaviti jer, eto… nema više novca. Nema ih s čime hraniti, pa neka crknu daleko od njegovih očiju, sami, od gladi, u mračnoj vlažnoj šumetini. Stvarno super. Sve pet. Nakon takve priče, legneš u krevet i čudiš se tim divnim roditeljima, čudiš se i pitaš istovremeno: „Hoće li i mene tako odvesti u šumu“. Skoro zaboravih one perverzno dlakave napaljene vukove koji proždiru stare babe i nevinu dječicu. Odvratno. U jednoj čak pošalju lovca kako bi djevojku ubio i mrtvoj joj srce izvadio. Sva sreća pa krvnik to nije napravio, nego ju poštedio, zaklao svinju i njoj mrtvoj srce izvadio. Od-vrat-no. Fuj, fuj, fuj. I ti sad nakon takvih priča budi normalan. „Joj mama žuljaju me cipele. Upsss! Ništa, ništa. Zaboravi. Šalim se! Stvarno su super.“

Poučno do bola. Sjećam se kad su neke dvije probavale cipelicu koja im je bila premala. Uzele su nož i odsjekle jedna prste, druga petu. I sad ti starcima reci da te žuljaju cipele. Super, nema veze. Sve pet, jer na kraju uvijek pravda pobjeđuje. Vještice će spaliti i to javno. Nema veze što imaju ljudski oblik. Super gore u malim skučenim pećima ili na velikim lomačama. To što cvile i jauču, što im cvrči koža na plamenu, mast se topi, a oči, oči kao oči napuhane ispadaju iz duplji kao ping-pong loptice… nema veze, baš nikakve veze sa zbiljskim zvjerinjanjem nad ljudima, jer to ustvari i nisu neki ljudi. Nisu to neke bezvezne babetine, krumpirastog bradavičastog nosa ili šumske ljepotice od kojih dah zastane. To su vještice, zvjerad i ostali luđaci koji otimaju, ubijaju i jedu djecu, zločestu djecu i… „zato budi dobar“. Sjećam se kako su mi govorili „Ako budeš zločesti i tebe će pojesti. Krampus će te u vreću staviti“ Aaaaaaaaa… Dosta! Dooosta!

Pokušavao sam im reći, ali nisu slušali. Dapače, uživali su u svojoj sposobnosti prepričavanja i dodavanja još odvratnijih detalja od onih napisanih, ako su kojim slučajem u ruke uzeli nadopunjeno i izmijenjeno izdanje po preporuci UNICEF-a ili su neki dijelovi jednostavno ispušteni zbog odluke izdavačke kuće o cenzuriranju previše brutalnih i agresivnih opisa pradavnih događaja. Dakle, u svakom slučaju, kao dijete koje vjeruje starijima, naročito roditeljima, prepušten si njihovim hirovima i tu pomoći uglavnom nema. Pratimo ih slijepo na putu prema odraslosti. Jer oni su zakon. Zakon svih zakona i zato ne kvarite im roditeljstvo bezveznim napucima i eksperimentalnim odgojnim metodama. Svi će jednom odrasti i sve zaboraviti. E pa ja nisam. Nisam zaboravio i zato sada ovo pišem. Još ih i sad čujem kako na kraju govore. Sve će biti u redu. Ne boj se. Zvjerad ćemo zaklati, rasporiti im utrobu i iz utrobe izvaditi malene, divne slatke glavne likove, koji su eto greškom pojedeni. Nije bitno što sada smrde na želučanu kiselinu i ostatke neprobavljene hrane. Što očito smrde na govna, na krv i friške iznutrice. Nije bitno – govorili bi stariji. Oprat će se. Zvjeradi uvijek zašiju trbuhe, da ne pate. Prije šivanja ispune im trbušinu teškim kamenjem, da se, onako žedni od težine u bunaru utope. Vidiš, vidiš. Od tuda ustvari potječe ona narodna o prežderavanju. Hrana ti kao kamenje padne na želudac, iako nisi zvijer i ne proždireš malu djecu, stare babe i ostale glavne bajkolikove. Zanimljivo. Stvarno o tome na ovaj i ovakav način nikad nisam promišljao.

Kao mladiću, snovi su razrijeđeni erotskim sadržajem u kojem stvarnost koju sam tada želio, sada živim, a tad je naravno nisam imao. Čudovišta su polako ostarjela i u svojoj izopačenosti izumrla. Vukovi su postali kućni ljubimci i predmet kultnog obožavanja. Vampiri loše maskirani likovi iz filmova, a Krampus je umro sa spoznajom da poklone ipak ne donosi djed Mraz, Božićnjak ili Sv. Nikola. Uz sve to ne smijem zaboraviti na vrijeme. Vrijeme za snove koje je svedeno na minimum minimuma, trošilo se na tada pametnije i korisnije stvari: noćne izlaske, opijanje s frendovima, tulume ili jednostavno kruženje gradskim ulicama. Da, neprestano smo radili krugove, ustvari hodali smo po pravilnim pravokutnim linijama, prateći što se sve to oko nas događa. Tko je normalan u to vrijeme trošio vrijeme na spavanje. Noćni provodi i život prije svega. Prijatelji. Da prijatelji. Oni dnevni, tjedni. Prijatelji iz djetinjstva. Prijatelji suprotnog spola, s kojima ustvari i nisam želio biti samo prijatelj, ali … A one vječne spavalice, jednostavno su prespavale najbolje godine i sad misle kako će nadoknaditi izgubljeno vrijeme. E pa neće. Ne mogu. Jednostavno nemaju vremena. Vrijeme ih je pregazilo. Nakon svih tih godina jednostavno izgledaju blesavo.

Nakon svega, svih tih godina, odrastanja, traganja, pronalazaka sebe, iznova i iznova, jednostavno shvatiš da više nisi ni dijete ni mlada osoba. Sada opet možeš normalno sanjati, ali ne. Ne! Ne možeš… Sad te more druge brige. Vukovi više nisu vukovi nego bijesni, napuhati političari, crveni, plavi, žuti i zeleni, imigranti, domaći i strani neprijatelji. Klimatski poremećaji, zarazne bolesti. E baš zato odlučio sam opet sanjati onaj isti san, o kojem vam, od samog početka, želim nešto suvislo reći. San kao nekad. San u kojeg sam znao pobjeći kao dijete, kao mladić. Veliki bijeli san u kojem ničega i nikoga nema. Potpuna tišina. Sve prozirno, čisto i sve bijelo. Jedno veliko prazno ništa, jer… kome trebaju ti napuhani stvorovi. Kome trebaju čudovišta i natprirodne sposobnosti, umišljeni gadovi, zvona i glineni golubovi. Bang-bang. Još jedan uspješan trap. Trap (?) više nije u modi. Ili se varam. Ili … opet samo sanjam i mislim na gluposti.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: On postoji

Imam 58 godina, uglavnom sam ono, prosječan čovjek osim što nisam oženjen…

Živim s majkom, razumijete, starica je to, ima 86 godina… a kamo da je smjestim…

Ne, nikad nisam ni bio u duljoj vezi, mislim jesam, negdje krajem osamdesetih, ali davno je to… Mislim, nije išlo…

Fakultetski sam obrazovan, humanistika… ali to je tako poniženo područje… razumijete, ali imam bogato iskustvo rada s ljudima…

Da, radim u javnom sektoru, ono, službeničko radno vrijeme, od 8 do 4 od ponedjeljka do petka… Uglavnom, u slobodno vrijeme čitam, da, to je navika u izumiranju, ali, što ćete, stare navike, ja sam malo rob tih staromodnih navika, ponekad pročitam nešto na internetu, ali, hm, eto, nema ni tamo nešto posebno… sve mi je to dosadno, ne zanimaju mene ni te afere, ma ne, ništa to mene ne zanima, apolitičan sam čovjek… osim toga nikad ne znate tko vas tamo gleda, da, prelijepio sam kameru na laptopu… I na mobitelu…

Dosta čitam, filozofiju, Schopenhauera obožavam, da, bio je to genije, pad u nirvanu, besmisao života, mene zabavlja to razmišljanje, dubina, oštrina uvida… Povremeno napišem koji stih, da, zgodno je to, onako za dušu… ali rijetko… ne baš svaki dan…

Ne, ne bavim se sportom… Nisam jedan od tih, čak ga ni ne pratim…

Ma ne, ne pušim previše, prosječno kad se uzme kutiju na dan, kada izađem van, znam dvije-tri… kutije… ali uglavnom ne više od kutije…

Na poslu uglavnom popunjavam obrasce vezane za štete iz djelatnosti, reklo bi se dosadan posao, ali radim izravno i sa strankama… poslije toga radim još par stvari vezanih uz ovjere, pripremu odlazne pošte, znate, ono, kažu naši ljudi, prebacivanje papira s lijeva na desno, ali nađe se i nešto kreativno u tome, bitan je to posao, ljudi ne razumiju… da, povremeno bacim pogled na solitaire, ponekad tetris, stara igra, ali jako bitna, da, svakako, ponekad i mahjong, e to je ozbiljna igra strategije… mislim, pomaže mi i u poslu… čak sam par puta bio i najbolji…

Ne pijem, ne, ne, nikako… osim kave, ne pijem ništa, dobro, ponekad mi se zalomi koje piće s društvom poslijepodne ili predvečer, ne više od pet ili šest votki, ponekad i pet-šest piva, ali, kažem, rijetko kada, povremeno, tri-četiri puta tjedno, najčešće od srijede do subote… ali nije to tako svaki tjedan, samo povremeno… I da, u neke od onih dana kada uzmem slobodno na poslu… Znate, anoniman činovnički posao, nitko ni ne pita za mene… Uglavnom, rijetki su to petki kada ja izađem van i nešto popijem, ali povremeno se čovjek treba opustiti…

Društvo? Ma to je par prijatelja, uvijek istih, sretnem ih u kafiću… Ma ne, ne družim se s njima osim kad izađem… Ne čujemo se nikada, zapravo, tamo se slučajno zateknemo… znate…

S ljudima s posla? Ne, nismo na istoj valnoj duljini, znate, to su sve uglavnom obiteljski ljudi, a meni to baš ne odgovara… Ono, znate, oni pričaju o djeci i unucima… Mislim, ne pričam ni s ljudima u kafiću nešto pametno, premetnemo nešto o politici, ali uglavnom je to ono uobičajeno, znate o tome kako je dosta toga u kurcu, mislim, teško je izbjeći to da je sve u kurcu, pogledajte oko sebe, bit će vam sve jasno do kuda je ovo dovelo… Pogledajte na što nam sliči zemlja…

Ne, ne, ne koristim neku veću količinu lijekova… Antibiotike nikada… Znate, ljudi mojih godina uzimaju i za srce i za šećer, ne, ma, ja uzimam nešto normabela, ne previše, one od 10 mg, ali uzimam polovice, da, to mi je terapija za neke moje strahove, ono, bolje se nosim sa svakodnevicom… Živimo u jako zbunjujućem vremenu… Da, uzimam i cipralex… znate, selektivne inhibitore pohrane serotonina, ali oni ne stvaraju ovisnost… jednom sam bio na liječenju na Rabu, ali bilo je to davno, početkom devedesetih, dobro, na neki način me spasilo… da, teška su to vremena… svakih deset godina neki kaos… Košmar u glavi…

Rekao sam vam već, nisam previše na internetu, dobro, ponekad, znate, ponekad, stvarno kada je neka važna situacija, onda napišem, ne nešto posebno, desetak, dvadesetak komentara na dan, neke dan, a čujte, kad me tema povuče… povuku me za jezik… mislim, gledajte, ovo s izbjeglicama, čujte, tko zna tko se sve tu krije… mislim, što ti ljudi uopće tu rade… ali, ne, ne koristim previše te stvari, kažem dvadesetak-tridesetak komentara na dan… ne više od toga…

Uglavnom nisam na društvenim mrežama, ali imam profile na fejsu, instagramu, imam i tinder i grindr… nikad ne znate… da, a čujte, muškarac sam u godinama, imam svoje potrebe… mislim, razumijete…  a osim toga, mislim, zdravlje muškarca može biti ugroženo ako, razumijete me što želim reći… nisam u vezi… zaključite sami… da…

Uglavnom sam tolerantan… Osim kad me iziritiraju svi ti balavci, mislim da, ta opća anomija, da, društvo koje propada, te gay parade, da, mislim, to je nepotrebno eksternaliziranje… da… razumijete…

Kako mogu pomoći organizaciji? Pa gledajte, iza mene je ogromno iskustvo rada s ljudima… svakodnevno, ono, baš sam svakodnevno s ljudima, cijenjen sam u svom radu, a čujte, i godine i obrazovanje mi ide u prilog… Moje su namjere vrlo pozitivne, svakako mogu pomoći…

Mislite da se pridružim grupi? Kako to mislite?

Kako mislite da sam i sam u potrebi? Mislim, ovo je nesporazum… razumijete što želim reći, ja sam posve normalan, običan čovjek… s velikim iskustvom… rekao sam vam, ovdje sam da bih pomogao… Mogu voditi grupu, pomoći u terapiji…

Ali, mislim, ovo je već vrijeđanje… Stvarno, ovo je već vrijeđanje…

Foto: www.pexels.com

Iznad vode

Upravo je objavljen novi multimedijalni projekt naslova “Iznad vode”

Radi se o multimedijalnom projektu s ukupno 14 pjesama. Pjesme će se objavljivati na YouTube kanalu petkom u 18.00 h, a po objavi svake pojedine pjesme slijedi integralna verzija audiozbirke.

Stihove je napisao te interpretativno pročitao Miro Škugor koji je i autor fotografija, a glazbu je skladao, izveo i producirao Toni Eterović. Videoklipove je izradio i uredio kanal Kruno Galjar.

Foto: www.pexels.com

Riječki morski pas na mađarski način

Razgovor sa Szabolscem Benedekom

Szabolcs Benedek mađarski je književnik, urednik i kritičar koji se hrvatskoj čitateljskoj publici predstavio romanom “Riječki morski pas”.

Rođen je u Budimpešti 1973. gdje je završio studij političkih i ekonomskih znanosti na Sveučilištu ekonomskih znanosti. Živi s obitelji u Budimpešti.

Prva knjiga mu je objavljena 1997. godine. Do danas je objavio više od dvadeset knjiga, romana i zbirki kratkih priča, autor je radiodrama i stotina članaka u mađarskim dnevnim novinama i književnim časopisima. Dobitnik je nekoliko mađarskih književnih nagrada te je član različitih književnih društava, uključujući i mađarski PEN.

T.M.Z.: Književnik, novinar, član mađarskog PEN-a. Možete li nam reći nešto više o sebi i svojim književnim preokupacijama?

S.B.: Uvijek se pitam, kada mi netko kaže da sam mladi pisac, a to se redovito kaže, što znači biti dobar pisac u određenoj dobi. Kada ovaj intervju bude objavljen, imat ću 47 godina i još imam puno vremena i prostora za razvoj. Trudim se biti dobar pisac otkako sam imao 24 godine, kada je objavljena moja prva knjiga. U mom pisanju postoji određena vrsta dualnosti. U svojim se romanima prisjećam prošlosti tragajući za općeljudskim vrijednostima, a kada pišem kratke priče, zaokupljen sam sadašnjošću. Inače, živim u Budimpešti i obožavam more. Kada se zaželim mora, dolazim u Rijeku. To je ionako samo pet sati vožnje autocestom.

T.M.Z.: Kako to da ste odlučili u svom romanu obraditi jednu riječku temu?

S.B.: U studenom 2015. godine proveo sam nekoliko tjedana u Rijeci, u rezidenciji Kamov. Prije toga nisam znao mnogo o vašem gradu; znao sam onoliko koliko zna i većina Mađara – da je Rijeka u prošlosti, tijekom nekoliko desetljeća, pripadala Mađarskoj. Sjećam se da sam, kada sam prvi put posjetio Hrvatsku 1994. godine, na putu za Rovinj prošao kroz Rijeku; možda tada još nije bilo autoceste. Kao što sam već rekao, moj prvi posjet gradu uslijedio je u studenom 2015. Kada sam se prijavljivao za rezidenciju Kamov, u svojoj sam prijavi obećao da ću nastojati upoznati grad i možda kasnije napisati nešto o tim iskustvima. Tijekom tih tjedana puno sam hodao Rijekom, posjetio susjedna naselja, zalazio u arhive, kopirao stare novine, napravio mnogo bilješki i fotografija o muzejima, starim zgradama i tako dalje. Potom sam se vratio u Budimpeštu; vrijeme je bilo hladno i kišovito i jako mi je nedostajala Rijeka. Stoga sam otvorio GoogleMaps i gledao grad putem StreetViewa. Prvo što sam napisao o Rijeci bila je kratka priča, samo nekoliko tjedana nakon povratka; ta je priča bila uvrštena u jednu znanstveno-fantastičnu antologiju. Zvala se “Bura“, a nakon nekoliko mjeseci na hrvatski ju je prevela Angéla Pataki. Početkom 2016. počeo sam pisati svoj roman “Riječki morski pas”. U ožujku i lipnju ponovo sam posjetio Rijeku kako bih provjerio je li vjerodostojno ono što sam napisao o izgledu zgrada i ulica. Roman je u Mađarskoj objavljen u lipnju 2017., a u Hrvatskoj 2019., također u prijevodu Angéle Pataki. Uistinu sam zadovoljan što podosta Mađara posjećuje Rijeku nakon što su pročitali moj roman; redovito primam poruke i fotografije čitatelja koji drže moju knjigu u rukama na riječkom Korzu ili u luci. Nadam se da će iz moje knjige i stanovnici Rijeke saznati više o razdoblju kada je ovaj predivan grad tijekom nekoliko desetljeća pripadao Mađarskoj. Mislim da je ovo razdoblje važan dio riječke povijesti, jer je današnji izgled grada uvelike oblikovan baš u to vrijeme.

T.M.Z.: Možete li nam ukratko reći kakva je situacija u Mađarskoj vezano uz književnost? Koliko Mađari čitaju (s obzirom da rezultati provedenih anketa u Hrvatskoj i nisu obećavajući)? Koji žanr najviše vole?

S.B.: Pretpostavljam da je situacija u Mađarskoj malo bolja. Održavaju se brojne književne manifestacije, ne samo u glavnom gradu nego i na selima, zatim književni festivali i sajmovi s mnoštvom sudionika koji su uvijek dobro posjećeni. Svake godine početkom lipnja održava se poseban nacionalni događaj, a to je Tjedan knjige koji je zapravo proslava suvremene mađarske književnosti, kada čitatelji mogu upoznati pisce. Uglavnom se čitaju krimi i ljubavni romani, baš kao i u većem dijelu svijeta, ali popularni su i suvremeni pisci. Međutim, ljudi na selu sve manje čitaju, a malo čitaju, nažalost, i mladi ljudi i tinejdžeri. Glavni problem mađarske književnosti je podjela. Naime, mađarsko je društvo izrazito podijeljeno nakon pada komunizma 1989., a ta je podjela očita i u književnom životu jer je sustav organiziran prema političkoj pripadnosti. Nažalost, ne postoje veze između dviju glavnih strana književnog života. Da budem iskren, to nije nešto posve novo, postoji već stoljećima, ali iznova se javlja nakon promjene vlasti.

T.M.Z.: Kako vi vidite izdavačku scenu u Hrvatskoj? Naime, imali ste dvije promocije svoje knjige, u Rijeci i Zagrebu.

S.B.: Jako sam sretan što je moj roman “Riječki morski pas” objavljen u Hrvatskoj, na čemu sam zahvalan izdavaču Studiju TiM (Tamari i Milanu). Dok sam ga pisao, potajno sam se nadao da će moj roman doprijeti do hrvatskih, a posebno riječkih čitatelja. Uživao sam u obje promocije. Prva je bila posebno emotivna jer je knjiga izašla iz tiska baš taj dan. Uistinu sam tužan što je Eva Viola, koja je mnogo pridonijela hrvatskom izdanju i bila važna sudionica ovog događaja, nedavno neočekivano preminula. Druga promocija održana je u Mađarskom institutu u Zagrebu, što bi moglo značiti da je moj roman zanimljiv ne samo riječkim nego i hrvatskim čitateljima. Nadam se da ću 2020., kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture, moći susresti još čitatelja u gradu, ali i šire.

T.M.Z. Kada govorimo o književnosti, čitanju i izdavanju knjiga, po čemu se Hrvatska i Mađarska slične, a po čemu različite?

S.B.: Teško je to uspoređivati jer ne znam baš mnogo toga o književnom životu u Hrvatskoj. Sličnost je u tome da smo mali jezici – stanovništvo je u Mađarskoj brojnije (računajući i one koji žive u susjednim zemljama), ali, koliko znam, knjige objavljene na hrvatskom mogu se čitati i u zemljama bivše Jugoslavije. To predstavlja oko 10 milijuna stanovnika pa je i hrvatskim i mađarskim piscima itekako važno sačuvati svoju čitateljsku publiku. U Rijeci i Zagrebu vidio sam vrlo lijepe knjižare, dok je u Mađarskoj većina knjižara u trgovačkim centrima. I da, postoji jedna razlika – knjige u Mađarskoj su jeftinije; cijena im je gotovo upola manja nego u Hrvatskoj.

Razgovarala: Tamara Modrić Zagorac

Miro Škugor: Nestao Zoran Crnić

Neidentificirani leteći objekt – otvorena pitanja

Poštovano uredništvo,
pišem Vam po prvi i posljednji put.

Nikada do sada nisam pomislio, a kamoli napravio nešto ovomu slično. Zapravo, zbog naravi moga posla Vi, kao i mnogi drugi, ne bi trebali ni naslutiti moje postojanje.

Pozorno čitam sve suvremene hrvatske autore romana i kratkih priča, kako one koje objavljuju izdavačke kuće, tako i one koje objavljuju specijalizirani časopisi i portali. Ponekad imam prigodu osjetiti ushit zbog mogućnosti izravnog uvida u materijal koji tek nastaje. Pretpostavljam kako Vam neće biti teško zamisliti o kolikom broju originalnih ideja je riječ. A sve one mogu biti dobar temelj za neki scenarij koji bi se mogao odigrati u stvarnosti. Zar ne? Mogu razumijeti ako ne dijelite moje mišljenje. Ali, neka svatko od nas po svojoj savjesti i nadalje radi svoj posao.

Vaš portal pratim od samih početaka. Uspjeli ste okupiti sjajne, mlade i iznimno zanimljive autore.
Odlučio sam Vam napisati pismo baš zbog jednog od njih odnosno njegove priče. Dana 20. travnja 2020. godine objavili ste kratku priču Mire Škugora “Neidentificirani leteći objekt”. Nisam književni kritičar. No, moram istaknuti kako je autor očito vrlo dobro upćen u tematiku o kojoj piše.

Naime, istoga dana kada je priča objavljena nepoznati pošiljatelj poslao mi je elektronsku poštu s informacijom o nestanku istražitelja Zorana Crnića. U privitku su se nalazile tri fotografije, koje Vam prosljeđujem.

Morat ćete mi vjerovati na riječ da o gospodinu Crniću znam dovoljno kako bih sa sigurnošću mogao potvrditi njegov ugled vrhunskog profesionalca s karijerom u usponu.

Ne znam niti želim znati tko je i zbog čega baš meni dostavio informaciju i spomenute fotografije. Vjerojatni motiv mogao bi biti traženje pomoći u što bržem odgonetanju i saniranju posljedica ovog neugodnog te nadasve uznemirujućeg događaja. Iz istog razloga pišem i ja Vama.

Možda je Vaš autor imao viška materijala koji je reduciran pa nije objavljen u cijelosti? Naravno, ne želim se miješati u Vašu uređivačku politiku. Ukoliko raspolažete s nekim podatkom koji bi mogao rasvjetliti ovaj slučaj, ljubazno molim da ga pošaljite na priloženu e-mail adresu. Ta adresa kao i ovo pismo bit će aktivni još 59 minuta, a potom će se zauvijek izbrisati.

Nemojte im pokušavati ući u trag. To Vas nikamo neće dovesti. Posebice ne do mene. Možda sam muškarac, a možda žena? Možda sam star, a možda mlad? Možda sam još uvijek ovlaštena osoba sa značkom, a možda u mirovini? Možda sam hrvatski državljanin, a možda stranac? Možda sam zabrinuti kolega, a možda premaštoviti luđak? Da nabrajam dalje?

Ostavljam Vam na osobnu odluku i prosudbu na koji način ćete reagirati na moje pismo te što ćete u konačnici s njime i fotografijama učiniti. U nadi kako će se gospodin Crnić uskoro pojaviti na svom radnom mjestu, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš vjerni čitatelj

Ivan Molek: Simptomi i interpretacije u vremenima velikih pošasti

“Trebala nam je korona pa da stvari počnu dolaziti na svoje mjesto”, s izrazom istjerane pravde govori susjeda. Učinak masovne zaraze proteže se s opustjelih gradskih ulica i redova ispred apoteka i mesnica sve do ovakvih razmišljanja. Susjeda s mužem redovito odlazi na misu u obližnju crkvu, a sada do daljnjega to više neće smjeti. Dok govori ima u vidu incident ovih dana u našoj ulici. Prekoračenje ovlasti, bahatost vlasti. Navodno se netko iz susjedstva verbalno zakačio s prometnim redarstvenikom pa je taj počeo naplaćivati kazne za nepropisno parkiranje. Nikada prije kazne nisu bile podizane jer parkiranja zapravo nisu ni bila nepropisna. Kazne su ipak počele stizati, nekima i po nekoliko puta. U susjedstvu je zato bilo organizirano prikupljanje potpisa na peticiji gradskim vlastima pa se prometni redarstvenik, događa se i to, morao povući. Izgleda, međutim, da susjeda ima u vidu još nešto. Istjerana pravda iznimka je, a ne pravilo, i do nje ne dolazi bez uplitanja više instancije. Trebala nam je takva intervencija pa da prometni redarstvenik prestane provoditi samovolju? Između redova pojačane potrebe ovih dana za komunikacijom otvara se put interpretaciji da koronavirus nije ništa drugo negoli kazna s neba. Ljudi su postali iskvareni, prestali su biti bogobojazni. Kada bi tako bilo, što su to onda skrivili oni koji zbog pandemije sada više ne smiju na misu? Kako to da ni prostor što se obično smatra nepovredivim ne ostaje pošteđen? (Prizor utočišta unutar crkvenog zdanja koje postaje bezizlazna klopka i mjesto pokolja civila s početnih stranica Božanske dječice T. Gromače još jedno je podsjećanje na tu ideju.)

Otežano disanje jedan je od simptoma koronavirusa, znakova kako se ova bolest manifestira. Zato i nabava dodatnih respiratora po bolnicama. Ali ono je simptom i npr. kardiovaskularnog poremećaja – u prvom redu nikotin, kao i vrijeme za knjigom i računalom umjesto zdravih fizičkih aktivnosti. Klinički opis simptoma razlikuje se, međutim, od iskustva zdravstvenog poremećaja. Semiotika ne prestaje svraćati pozornost na to da znak (simptom, simbol, ikona …) nije što i “sama stvar”, iako na semiotičku svijest, oblik misaonog “zdravlja”, sami semiotičari imaju slab utjecaj, često nepravodoban. Otežano disanje, barem u slučaju poremećaja u cirkulaciji krvi i opskrbe organa kisikom, nije isto što i gušenje. Neki ga liječnici opisuju kao “plitko disanje” koje se pogledu izvana otkriva kao snažno, ubrzano i nekontrolirano nadimanje prsnog koša. Protječe bez iskolačenih očiju, karakterističnih za gušenje. Zanimljivo je da u medijskoj slici koronavirusa izostaje savjet što činiti kada dožive otežano disanje a liječnika nema u blizini. Iskustvo govori da se privremen blagotvoran učinak postiže spuštanjem temperature tijela, izlaskom na svježi zrak i umivanje hladnom vodom. U ponekim izdanjima “liječnika u kući” s polica privatne biblioteke nema nikakvog naputka u tome smislu, a naputci pronađeni pretraživanjem po internetu toliko se međusobno razlikuju da više zbunjuju nego što pomažu. U noćnim satima tijelo bi spavalo, a glava se istodobno muči hoće li doživjeti jutro. Htjelo bi u krevet, ali tamo se s leđa samo pojačava pritisak na pluća. Vrijeme krize je vrijeme odluka, a pred oboljelim odluke se samo redaju. Ostati kod kuće ili otići do ambulante? Svojim autom, javnim prijevozom, taksijem, kolima hitne pomoći? U kojem trenutku obavijestiti svojeg poslodavca? Što od rublja i higijenskog pribora ponijeti sa sobom? Ponijeti laptop ili knjige (i koje)? Redaju se isto kako i pitanja. Što znači zapravo samoizolacija i što je to bolnički režim? U danima dok koronavirus još nije poprimio razmjere pandemije, strogi bolnički režim je već otvarao put navodnoj samovolji pacijenata. Tretirajući pandemiju na razini jezične komunikacije kao da je posrijedi obična gripa, pacijenti su bili ohrabrivani ponašati se kao u svakodnevnom životu, povoditi se za običnim potrebama i željama, npr. htjeti napustiti svoj odjel i otići do automata za kavu. Da ne bi bilo zabune: prizori pljeskanja s prozora i balkona upućenog medicinskom osoblju nisu bez razloga, iako su zabilježeni televizijskim kamerama pa stoga odličan materijal za političku propagandu. Naturalistički prizori s odjela hitne pomoći (nerado si teretim ulogu svjedoka vremena dok je koronavirus tek činio prve korake izvan Hubei provincije) vidljivi su i golim okom – u vremenu od desetak sati, jedni u hropcima traže čašu vode, drugi panično skidaju s lica maske respiratora jer osjećaju da se sada još snažnije guše, treći prestrašeno promatraju svoje tijelo prikopčano na uređaje, četvrti pod utjecajem alkohola podižu glas, prijete i silom bi pobjegli prije otpusnog pisma, peti se ne ustežu od milovanja među preponama … a svakome bi od njih trebalo utvrditi dijagnozu, pripremiti za liječenje pa i primiriti. 

Jedno ne bi trebalo previdjeti: potrebno je razlikovati simptome i interpretacije te unaprijed računati  na “sukob interpretacija” (P. Ricoeur). Netko je sklon put do ozdravljenja tražiti u empatiji medicinskog osoblja, drugi, nasuprot tome, u svijesti da je tek naizgled bešćutan odnos prema onima izloženima bolnim trpljenju profesionalan odnos, uvjet ozdravljenja. Ne bi trebalo, zapravo, previdjeti pri tome da ponašati se profesionalno znači ne jednom ponašati se – ima u njemačkom ta lijepa riječ koja nije nepoznata ni u ovim krajevima – poput fachidiota, onoga tko zna (naizgled?) samo svoju struku i samo njezine interese štiti. Što semiotička svijest u ovim slučajevima može jest upozoravati da činovi označavanja, upotrebe jezika, nisu neutralni. Ako postoji nešto što se naziva realnim sektorom, postoji li onda i nekakav nerealan sektor? Za zdravstveni sustav i vjerske zajednice, a oni nisu jedini, mjesta bi u tako razumljenom realnom sektoru bilo samo kada i gdje oni prestanu “trošiti” novce i počnu ih “proizvoditi”. Ako je tržište nešto realno, zašto onda njegovi zastupnici tako često pribjegavaju mistici nevidljive ruke, nekakvog nedokučivog “organa bez tijela”? Ako netko može izjaviti (a ne tek kazati) “mi plaćamo njih (a ne oni nas)” te pri tome ostati živ, onda je tu prije riječ o bahatosti nego o ekonomiji. Na koncu, ali ne stoga ništa manje važno: izgleda da je politika djelatnost pošteđena od toga da joj se na čelnim mjestima nalaze fahidioti. S kojim zrncem soli u glavi, nekadašnji KUD Idijoti (upravo tako: idijoti) svojedobno su ponudili interpretaciju koja ovih dana nalazi odjeka, kao da je citat s “dobro obaviještenog izvora”, i kod nekih voditelja televizijskih informativnih emisija: glupost je neuništiva! Sarkazam kao oblik mentalnog “zdravlja”. Za razliku od toga, jedan je visokopozicionirani političar, bez ikakvog sarkazma ili ironije, za one koji povodom koronavirusa “zlonamjerno šire paniku” glatko ustvrdio: “Ti ljudi su idioti”. I tom interpretacijom dao svoj osobni doprinos svijesti da su takve zle namjere podložne sankcijama.

Nakon što je 1945. bila okončana velika ratna pošast I. Andriću je objavljen roman Na Drini ćuprija. Tamo se pored Mehmedpaše Sokolovića, vezira koji je dao kod Višegrada podignuti most preko rijeke Drine, pojavljuje i Rade Neimar. Gradnju mosta ometala je vila brodarica i “noću rušila ono što je danju sagrađeno”. Neimar je s pravom zaslužio svoje ime Graditelja nakon što je poslušao glas neke više, neljudske instancije:

… “nešto” je progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake dece, blizanadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje blizanadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosetljiva za psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada. […] Decu su uzidali jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu. […] Kao spomen na to, već stotinama godina teče iz zidina majčino mleko. To su oni beli, tanki mlazevi što u određeno doba godine cure iz besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu.

Alegorijska interpretacija je ona kod koje treba sve, a ne samo pojedine riječi kao kod metafore,  razumjeti u prenesenom značenju. Takva interpretacija u vili brodarici vidi nevidljivu ruku, u Neimarovim otvorima na stupovima mosta otežano disanje (a ne gušenje), u žrtvovanim blizancima one podlegle bolesti, u majčinom mlijeku neokužen zrak i nastavak života. Da alegorijska interpretacija iziskuje nemalo vještini postaje ovdje uočljivo u građenju slike cjeline – ruka koja “dvoje blizanadi, pri sisi” ugrađuje u supove mosta nije nevidljiva ruka vile brodarice, figure sazdane od glasa, nego ljudska ruka. Nije čak ni Neimarova, ruka Graditelja. Ona ostaje čista, čin žrtvovanja odradili su anonimni nižepozicionirani, sejmeni. A simptom da je s gradnjom mosta nešto pošlo naopako otvara put dvjema interpretacijama. Jedna govori da najviša instancija uživa pravo na nekažnjivost jer ostaje ljudskoj ruci nedostižna. Druga, da čak ni najviša instancija nije izuzeta od one svojevrsne sankcije koja se obično naziva politička odgovornost ili neopoziva ostavka.

“Ništa, doista, nije racionalnije, ili barem ne polaže zahtjev za racionalnosti, negoli pojam kazne”, tvrdi Ricoeur u svojoj “interpretaciji mita kazne” iz Sukoba interpretacija (1969). Uzmimo jedno vrijedno zapažanje povodom tekuće pošasti radi preglednosti takvog sukoba: “Poznata je nesklonost ljudi da vjeruju vlastitim očima kada znaju da su nadgledani”. Zvuči kao da upozorava na moć osjetila kao mosta između ja i svijeta što okružuje to ja te da “zdrava” osjetila ne lažu. Problem je međutim neovisan o istini i laganju. S ovim trenutačnim iskustvom, za vrijeme prije izbijanja pandemije na pitanje “Kako se osjećaš?” odgovor bi vjerojatno glasio “Živi se”, a sada, pod dojmom da se smrt približava svakom brže negoli ranije, “Živim!”. Ono “trebala nam je korona” ne vrijedi jedino za drugoga, za onoga tko je napravio nekakav prekršaj, vrijedi i za ja: tek sada punim plućima dišem. Život možda jest najviša vrijednost, ali “živi se” i “živim” nisu isto. Oni postaju jedno u, kaže Ricoeur, mitu kazne (ili mitu grijeha). To jedno ipak poznaje razliku: “Forma pripovijedanja [tako često spominjani ‘narativ’ u javnom govoru] ovdje je samo izvanjska forma unutarnje forme, koja je zakon”. Tek u takvom okviru viša i niža vrijednost, “živim” i “živi se”, simptomi su istog. Ili “istog”. Pojam zakona nije dalek u upozorenju koje višu vrijednost pridaje moći osjetila nadgledanih a manju moći osjetila nadgledatelja. Nije dalek ni u tvrdnji da nam je trebala pošast ovakvih razmjera. To ne znači međutim da svojevrsno pravo na nekažnjivost nalaze u istoj instanciji.

Pandemija će prije ili kasnije proći. Utvrdit će se i broj žrtava. Malo je, međutim, vjerojatno hoće li se utvrditi utjecaj interpretacije da su ovakvi događaji kazna s neba. Prije ili kasnije na red će doći pitanje nisu li se, ne nužno u cjelini, ali ne bez udjela politike manjeg zla, cijene koju valja platiti kako bi se očuvala neka vrijednost, više instancije u jednom trenutku počele ponašati poput onog prometnog redarstvenika s početka ove (pri)povijesti koji je odjednom počeo provoditi samovolju. Ne bi to bio presedan u povijesti. Deleuze i Guattari su npr. na početnim stranicama svojeg Anti-Edipa (1973) ustvrdili: “S psihoanalizom je kao i s Oktobarskom revolucijom: ne zna se kada su stvari krenule naopako”. Izvještaji o kršenju samoizolacije i najave mjera oporavka sugeriraju da bi u pojedinim slučajevima tome moglo biti tako. Ako je ovo što trenutačno doživljavamo doista kazna s neba, onda i semiotika i medicinska znanost slobodno mogu zaključati svoje butige. Možda interpretacija neće ni tražiti ni očekivati tako drastičan potez, još manje nejake za žrtvovanje (koje se uostalom već dogodilo), ali moglo bi joj goditi da se u njezin diskurz, kao kakav zgodan detalj za mudre glave, presele poneki termini iz tih dvaju diskurza. Izgubljenost u svakodnevnom životu sada već pošteđenom velikih pošasti sasvim je, ici-bas (S. Mallarmé), ovdje dolje, dovoljna “kazna”. 

Foto: pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara