Andreja Malta: Bipolarna

Ljubavi, želim da znaš
kako sam jutros obrisala
kišne kapi s prozora
i nacrtala veliko
zeleno sunce,
travu sam obojila ljubičasto,
zgrade oko mene više nisu bile kockaste,
danas su bile za promjenu okrugle.
Obukla sam kratku šarenu suknjicu,
obula visoke potpetice,
stavila ružičaste naočale
i s nekom neobjašnjivom snagom
krenula obavljati poslove.
Sredila sam ured,
završila sve zaostale poslove,
ljudi su se pitali
što se dogodilo,
a ja sam se
samo ljubazno smiješila.
Popodne sam popila
kavu s prijateljicom.
I ona me pitala
zašto sam danas
tako vesela i razigrana.
Nisam joj odgovorila.
Nakon kave svratila sam
u samoposlugu i kupila
deset kutija zobenih pahuljica,
nekoliko litara mlijeka,
veliku čokoladu s lješnjacima
i veliko pakiranje suhih kolačića
za mog psa Blekija.
Na putu prema kući upijala
sam punim plućima
dah prvog dana proljeća,
i dok sam uz Blekija sjedila
ispred televizijskog ekrana,
načela sam drugu kutiju pahuljica
osjećajući se nakon dugo vremena
neopisivo sretnom i živom.
Prije počinka,
obojila sam mjesec u crveno
da mi bude toplije.
Ljubavi, danas sam te voljela najviše
što mogu i znam.
Dan je bio poseban.
Bila sam euforična nakon dugo vremena.
Bioplarna sam godinama.

Foto: www.pexels.com

Daniel Radočaj: Djevojka 194

I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me neprestano obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku i kada se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj? Smijem li se radovati nesrećama, tuđima? One nas još jedine spajaju.
Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Reinkarnacija

Pretvorit ću svoje ožiljke u pismo
u kojem ću pokopati svoje osjećaje koje vraćam izvoru.
Otići ću sam kao magla
hladnoga jutra koje udara u srce
nakon što moja apokalipsa završi.
Objavit ću se kao vjetar
koji već dugo traži moju vrstu
i kaže da smo nestali u godinama.
Svi smo stvoreni iz ljubavi
i ovdje smo kao čin života neizbrisiv i u njegovoj odsutnosti.
Čini se kao da je sva ta ljepota
i sve tuge
i razočaranja i žrtve
sve je to bilo oskvrnuće
načina na koji smo stvoreni da volimo.
I da
ja ću za vas plakati
a onda ću obrisati suze rukavom gdje je bilo moje srce
i napraviti ulaz u sljedeći svijet.
Zato idem svojim putem
i nosim riječ kao odličje
smijem se kao tragični klaun
u uzvišenosti ludila svega
gdje izgaram kao svijeća.
Sada želim pravdu iako je neuhvatljiva
ubija me opet svojim zlim glasom
jer sam zamijenio glas neba
glasom čovjeka.
Mudrost i ljubav prema znanju
isparavaju u ponoru bez daha.
Jednoga ću dana osjetiti
svaku stanicu u mom tijelu
osjećam to više nego što mislim.
Napredujem u sjeni izgubljene svjetlosti
kao reinkarnacija
u prostoru izvan dosega.
Prostor raste
energija je ušla na scenu
kao ljubičasta noć između zvijezda sve dok i posljednja ne izađe.
Sve to i više
dopire do neostvarivog
i onda će se objaviti
u mnoštvu napuštenih vrtova
gdje loze sazrijevaju vinom kojim je život opijen
i gdje je ljubav vrsta transa
u koji ulazimo.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Nebeski general

Izgledalo je poput Sunca. David nije mogao ni trepnuti. Ležao je posve paraliziran dok se na plafonu spavaće sobe otvarao i širio sjajno-žuti usisni vrtlog.
Njegovo ukočeno tijelo podiglo se nenadanim trzajem na pola metra iznad kreveta. Nepojmljiva sila snažno ga je uhvatila za pupak te zavrtjela poput zvrka. Vrtnja je iz sekunde u sekundu postajala sve bržom. Učas se osjećao kao propeler kakvog većeg zrakoplovnog jednomotorca, okrećući se oko pupčane osi u smjeru suprotnom kretanju kazaljki sata.
„To je, dakle, to“, pomislio je začudno pomirljivo, približavajući se centru uskovitlanog svjetla, koje je rubom poprimalo crvene i plave nijanse. U prvi mah učinilo mu se kako više nema vremena za nijednu drugu misao. Čak ni za strah. A odmah zatim zatekla ga je spoznaja da ni vremena, ni straha, ni misli – nema. Niti ih je, kao ni njega samog, ikada bilo. Nije nimalo žalio. Ma sa čim se upravo susretao, David mu se, na vlastito iznenađenje, jedva dočekao prepustiti.
„Ne, još ne“, odjednom je začuo umirujući ženski glas, koji je poput čistog kisika prozračivao sav prostor njegove svijesti. „Zbog čega se i od koga skrivaš na Zemlji, nebeski generale?“ odjekivao je glas podsjećajući ga na nešto važno, bez trunke ikakve vrste osude ili zamjeranja.
Naglo ispušten bolno je opustio kralježnicu pri udaru o madrac uz tresak čiji je zvuk jasno opisivao pad teškog tereta s ne baš male visine. Voda je panično napuštala njegovo tijelo kroz sve pore puneći zrak mirisom znoja.
Usporenim pokretima pridizao se na podlaktice te još sporije ustajao. Dok ga je zaglušivao šum krvotoka, nemoćno se nastojao osloniti na vrata sobe zapanjeno gledajući puknute stranice kreveta.

Foto: www.pexels.com

Tino Prusac: Spomenik u sjećanju

Vrijeme je da pustim glas
koji bi sve rekao
samo jednu riječ
jedan zvuk
zbog planeta koji živi
raskomadan i lud.
Rekao bih
potaknut životom
mogu vam ponuditi svijet u peharu
ili kruha i riba
poput uličnog mesije
na uglovima gradskih trgova
s tajnom djetinjstva
kao trajnu ljubav.
Jednom sam bio crveni pupoljak na stablu
što sanjao je cvijet
zamišljao sam zore
koje će ispucati osmijeh zbog mog plamena
zavidio lišću koje je moglo pričati po kiši
drhtavom rječitosti
koja cvate samo sat vremena ujutro.
I ja starim
i zaboravio sam
što sam htio reći
a činilo se tako važnim
možda nešto o tajni
ljudskog srca
najmanje fatamorgane u prostoru.
Možda i sada padamo
poput kiše zajedno
a ponekad sam samotni korak
na jedinom putu u nigdje.
Umoran od forme
prolazim pored sebe
preklinjući nebo za dopuštenje da riječi teku
kao zavjet
jedini spomenik u sjećanju
tako će me vidjeti u punom cvatu kada odem.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara