Tino Prusac: Kriška stvarnosti

sat bilježi vrijeme
ali to vrijeme nije moje
bdijenje klizi u zaborav
olovka grebe po papiru
ostavljajući trag riječi
da se proširi po satima
ukradenim od sna

nosio sam svaku riječ
kao privjesak oko vrata
a od ove noći
za spavanje ostalo je
dragocjeno malo vremena
nekoliko sati
ništa dalje ili dublje

protivno mojim sklonostima
ubio sam misao
koja mi je govorila
o umiranju svijeta
i glupost
poput buđenja

san je dahtao za mojim vratom
ostala je samo kriška stvarnosti
još mokra od stvaranja riječi

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Konoba

„Straj me je! Neću u konobu! Neću! Neću!“, plakao je trinaestogodišnji dječak. “Nemoj da ti dva puta govorin. Cili dan san kopa u vinogradu. Umoran san. I žedan. Ajde skoči ćaći po piće“, naređivao je robusni muškarac. „Bojin se! Doli živi didov duh. Neka ode neko drugi“, opirao se dječak. Majka i troje ostale djece zbili su se u kutu skromne kuhinje. Znali su što slijedi.

„Uzmi demižon, siđi u konobu, natoči vina iz one veće bačve i donesi ćaći. Vani je misečina, vidi se k’o po danu. Uvati se za pašaman i polako silazi niz skale. Nemoj me činit da te molin“, naglašavao je svaku riječ sve dužim stankama između njih. “Neću! Neću! Pa, makar me ubija!“ plašljivo i prkosno odgovori mu dječak.

„Da znaš da i ‘oću! Dosta mi je tvojih monada! Kakav didov duh?!? Pokazat ću ja tebi duhove!“ zaurla zgrabivši sina. Dječak se koprcao pokušavajući se oteti njegovom stisku. „Lipo si ga odgojila“, usput je prigovorio svojoj ženi. Ona je pak bespomoćno šutjela skupivši poput kvočke ostalu djecu iza svojih leđa.

Dobro je upoznala muževu tešku narav. A onda je iz godine u godinu upoznavala i njegove demone na koje su je još prije vjenčanja dobrohotno upozoravali roditelji. Za njih je on i nadalje bio zgrtač krvavog ratnog novca radeći za onog tko bi mu više platio. Talijani su mu ubili oca, a on im je, kako se govorilo u selu, pomogao pri njegovom uhićenju. Potom je prešao k partizanima. Poslije rata kratko je radio u tvornici. U nekoj sumnjivoj tuči u tvorničkoj menzi ubio je čovjeka. Vlasti su presudile da se radilo o nesreći na radu. Dragovoljno se vratio na imanje pretvorivši se s vremenom u poljoprivrednika i obiteljskog nasilnika. Njegova žena odavno je prigrlila svoju sudbinu te štitila djecu kad god je mogla.

Večeras joj to nije uspjelo. Držeći sina pod lijevom rukom, desnom rukom otvorio je vrata konobe. Dohvativši namotani konop s klina na zidu još čvršće je primio sina, koji nije prestajao zapomagati. „Majko! Majko! Ne daj me! Spasi me!“ vrištao je lamatajući rukama i nogama. Njegovi krici postali su najglasniji kad ga je otac, nakon tri kilometra pješačenja, spustio iz ruku pred vrata seoskog groblja.

Masivne šipke na sredini željeznih vrata tvorile su oblik križa za koji je brzo i spretno privezao sina. „Nećeš ti meni govorit neću! Ostat ćeš vezan do jutra! Istirat ću ja duhove iz te tvoje prazne glavurine!“ nije prestajao prijetiti. Dječak ga više nije čuo. Onesvijestio se odmah nakon što je otac svezao zadnji čvor.

Ujutro su seljaci prolezeći pored groblja zatekli prestravljenog dječaka. Uspio je osloboditi jednu nogu, a konop mu se duboko urezao u zapešća. Cijelom dužinom njegovih hlača proširila se mokra mrlja. Neki od njih su se križali i čudili, a drugi pohitali po svećenika i liječnika. Dječak nije bio u stanju odgovoriti na nijedno njihovo pitanje. Kada su ga odvezali, netko je predložio da dječaka žurno odnesu kući.

Dočekao ih je bijes nimalo zabrinutog oca. „Tko vam je reka da ga odvezujete? A?!? Čiji je to sin, vaš il’ moj? Šta se pačate u tuđe posle? Ajte ća!“ brecnuo se na njih. Seljaci se namah razbježaše.

Potom se okrenuo k sinu: „Šta je? Nisi moga sam doć doma? Koliko vidin, nisu te odnili duhovi?“ Dječak se tresao. Majka ga je brižno pridržavala. „Šta ga držiš? Pusti ga. Neka uđe u konobu“, vikne joj pomahnitali muž. Prišavši bačvama i dugoj hrastovoj klupi između njih, posprdno upita dječaka: „I? Di ti je sada didov duh?“ Čim je to izgovorio, drvena klupa podigne se u zrak i poklopi ga.

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Go home!

“Moj sin nije lopov! Odnija te đava ladon i po suncu!’Bem ti brokve koje nebo drže! Znan ja tebe! Naći ću ja tebe! Ubit ću te!” sustizao ga je razjareni muški glas, dok se zadihan udaljavao niz ulicu. Vladimira su sve jače pekle ogrebotine na lijevoj podlaktici koje je zaradio u naguravanju s nepoznatim mještaninom. Naglo slijevanje znoja niz leđa nakratko mu je zatomilo okus krvi s kuta usana. Želio se što prije vratiti u apartman i već sutra ujutro napustiti otok.

Sve je počelo prije tjedan dana, nakon što se oprostio s prijateljem i njegovom obitelji. Na njihov nagovor pristao je pridružiti im se sa ženom i sinom u mjestašcu na srednjedalmatinskom otočiću koje se činilo savršenim odredištem za godišnji odmor. Taj prvi, zajednički tjedan, kao da se sam od sebe sažeo u jedan dan. Toliko brzo im je vrijeme protjecalo da on, preziratelj svekolike banalnosti, nije mogao odoljeti ne napisati na razglednici upućenoj majci: “Pozdrav iz raja na zemlji! Uživamo u ljetnim radostima. Vole te Vlado, Mirna i Leon.”

Starosjedioci su ih izvrsno prihvatili. Skoro kao rod rođeni. Priskakali su im i ugađali na sve načine. Nisu im dopuštali da se imalo osjećaju gostima ili običnim turistima. Mirna je svakodnevno ugodno čavrljala s tri bake u crnini koje se od prve jutarnje svježine pa sve do deset sati navečer nisu micale s klupe pred ulazom u jedinu mjesnu trgovinu. Usrdno su joj davale bračne i kuharske savjete te prepričavale lokalne tračeve. Redovito su se rastajale uz smijeh i komentare na obavezne doskočice s listova stoljetnih albuma sjećanja iz kojih su bake prizivale svakojake otočne mudrosti. Zbog svega toga su i odlučili ostati na otoku još tjedan dana.

Vladimir je bio plivač, maratonac. Ponekad se satima nije dao iz mora. Mirna se, pak, neprestano sunčala i tek povremeno više prošetala nego zaplivala plićakom. Leon, njihov desetogodišnji sin, ustrajno je pokušavao uloviti svoju prvu ribu s obližnjeg drvenog mulića. U pauzama je žonglirao s novom nogometnom loptom. No, ne predugo. Potom bi odložio loptu na ručnik, pa iznova u ribolov. “Zagrist će jedna, kad-tad. Cipal, brancin ili pic, svejedno. Kladio sam sa s tatom u novi PlayStation 4. Ne smijem izgubiti”, ponavljao je u sebi svaki put prije nego bi zabacio udicu štapom za pecanje.

Nedaleko njih, na improviziranom igralištu, raznodobna grupa dječaka igrala je nogomet. Vladimir je još prije par dana primjetio kako igraju s loptom njegovog sina. Uzimali su je bez pitanja s ručnika, a predvečer vraćali, također bez ijedne riječi. Zapravo, to je uvijek radio isti štrkljasti dječak, očito kolovođa jedva sklepanog nogometnog tima.

A onda u četvrtak popodne lopta nije vraćena. “Tata, gdje mi je lopta?” tužno je i zabrinuto izustio Leon. Nije mu mogao reći da je ukradena. “Posudili su je dečki. Vratit će je večeras”, umirivao ga je. Leon je zbunjeno slegnuo ramenima i sjeo na ručnik. Još uvijek nije ulovio niti giricu.

Vladimiru se činilo da otprije poznaje štrkljastog dječaka. Čak se uspio prisjetiti da ga je tijekom večernje šetnje vidio kako ulazi u dvorište blizu trgovine. Ali, nije bio posve siguran. Zato je odšetao do prvog kafića ne bi li dobio kakvu informaciju o dječaku. Nitko od nazočnih nije ni pokušao odgovoriti na njegova pitanja. Kao da ga uopće nisu poznavali iako je mnoge od njih u više navrata počastio pivom. Združena neželjenost i nejasna ugroza poput nevidljivih ruku s prstima stisnutim u šake izgurale su ga iz kafića, lijepeći mu osjećaj iznenadne nelagode negdje po potiljku. “Mirna! Leon! Dosta je bilo sunčanja i pecanja za danas! Vraćamo se u apartman!” zapovijedao je. Žena i sin su ga začuđeno pogledali. Leon nije više spominjao loptu.

Mirna je upravo završavala s pripremom večere kad joj je zazvonio mobitel. Do sada se nikada nije javljala nepoznatim pozivateljima, ali na njezino veliko iznenađenje ruka joj je ovaj put bila brža od mozga. “Halo! Halo! Haaalo! Koga trebate?” upitala je pokušavši prekinuti šutnju s druge strane. “Reci mužu da mog malog pusti na miru. U suprotnom, ka’ i svi furešti, neće se lipo provesti”, zaprijetio je muškarac s lokalnim naglaskom. Vrisnula je ispustivši mobitel iz ruke na balkonske pločice.

“E, sada mi je stvarno pun kofer!” podvikne Vladimir izletjevši niz stubište kuće u kojoj su odsjeli. “Otkuda im broj mobitela moje žene?!? Nitko njoj neće prijetiti! Niti krasti lopte djeci na plaži!” derao mu se adrenalin na uho potičući ga na trčanje prema dvorištu tik uz trgovinu.

U dvorištu je unatoč slaboj uličnoj rasvjeti namah uočio štrkljastog dječaka s ukradenom loptom. Ugledavši ga, dječak šmugne kroz vrata kamene kuće iz koje je istodobno istrčao krupni muškarac s pretijesnom i prljavom potkošuljom. Poput dva sumo hrvača odmah su završili u snažnom tjelesnom srazu. Ubrzo su ih razdvojili susjedi i prolaznici. Vladimir se nekako istrgnuo iz njihovih mirotvornih zagrljaja te potrčao u sigurnost apartmana.

Sutradan, prije povratka u Zagreb, Mirna je svratila u trgovinu kupiti sokove za put. Tri bake nalazile su se na istom mjestu. Sada su im lica poprimila izraze Moaija, kipova s Uskršnjeg otoka. Na izlasku iz trgovine htjela se s njima ljubazno pozdraviti. Nije uspjela. Baka u sredini prosikće dovoljno glasno da je Mirna može čuti: “Go home!”

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Granica

“Čovjekov kalup ima svoju granicu preko koje nijedno ljudsko biće niti može niti smije kročiti. Ipak, iz nedokučivoga razloga to ponekad i samo na treptaj oka ne vrijedi za pokoje dijete, umjetnika i luđaka. Kada se otamo vrate, djeca pričaju o anđelima i izmišljenim prijateljima, umjetnici stvaraju svoja najbolja djela, a luđaci uvjeravaju svoje liječnike kako iskonsko zlo itekako postoji istodobno ih promičući u viša akademska zvanja. Granica je sve i svuda oko nas. I večeras ću je prijeći”, promišljao je Rugovit sjedeći na klupi u parku.

Oduvijek je bio svjestan da ne pripada ovdje već – tamo. Slutili su to svi koje su ga voljeli i koje je on volio. Zato su ga kad-tad napuštali, kao i on njih. No, čak ni tada, kada ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet, nije mogao zakoračiti preko granice. Svaka pjesma koju je napisao, svaki šapat u krošnji koji bi ga zazvao imenom, svaki pokret bića pritajenih u mjesečevim sjenama koji je osjećao kao svoje vlastito gibanje, bile su pozivnice za povratak kući. Na njih nije odgovarao zbog straha kako će zauvijek ostati tamo i nikada neće saznati zašto mu je život dan na privremeno korištenje baš ovdje. A onda je iznenadno, nešto ranije danas, doživio svoj Svarog trenutak, časak u kojemu je sve jasno bez riječi.

Zato je odustao od namjere da za sobom ostavi ikakvo objašnjenje ili bar pismo.

“Uostalom, o čemu bi bilo to pismo? Rode te, živiš u prosjeku sedamdesetak godina, pa umreš. Sve stvarno ili nestvarno, naravno ili nadnaravno, lijepo ili ružno, ugodno ili neugodno, a što se uspije silom ili milom ugurati između ta tri slijeda, do sada nije objasnilo ni opravdalo svrhu ičijeg života. Osim toga, na kraju ove nijeme balade za gluhe, koju tobože svi jasno čuju, nitko ne može razumjeti ni nadživjeti svijet u kojem je nakratko boravio”, bio je apsolutno siguran.

“Zapravo, na koga bih ga naslovio? Takva pisma obično su oproštajne naravi. Nemam se od koga oprostiti. Niti komu bilo što oprostiti. Rodbina, prijatelji, ljubavnice i poznanici nisu ništa više do statista ili čak samo djelića kulise u predstavi nepoznatog autora kojemu tako često pada na pamet zaštiti autorska prava, svaki put pod drugim imenom”, nastavljao je unutarnji monolog.

“Budimo iskreni, da li bi ga itko uopće pročitao? Navodno je Ernest Hemingway dobio okladu od deset dolara uspjevši u omanjem društvu pobratima po peru, napisati na salveti najkraću priču na svijetu: ‘Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.’ Danas, kada je jedna kartica teksta mjera svega ozbiljnoga i suvisloga što se želi, mora, treba ili traži zbog nečega nekome priopćiti, a SMS od maksimalno pedesetak znakova jedina poželjna forma međuljudske komunikacije, tko bi imao dovoljno vremena za pročitati jedno cijelo pismo? Ako je pak vrijeme doista novac, onda nam se svima, više nego ikada do sada, puno više loše piše nego potencijalno nešto dobro čita”, pomislio je s olakšanjem, sretan što mu nikada nisu objavili neku knjigu ili zbirku poezije.

Prve krpice snijega učinile su ga još veselijim. “Točno na vrijeme. Kako su i najavili”, obradovao se što ga ni ovog puta nisu iznevjerili djelatnici Norveškog meteorološkog instituta kojima je više vjerovao nego onima iz domaćeg Državnog hidrometeorološkog zavoda. U svega petnaestak minuta po stazama u parku nahvatalo se 3-4 centimetra snijega. “Dovoljno da čovjek ostavi trag u svijetu”, samoironično zaključi.

Potom naglo ustane i krene stazicom desno od klupe na kojoj je sjedio. Potplati njegovih timberlenki ostavljali su jasne otiske. Poslije pedeset i sedam koraka Rugovit nestane, točno pred skamenjenim mladim parom koji se spremao poljubiti. Mladić je ostao netremice buljiti u mjesto s kojeg je Rugovit netom prije iščeznuo, a djevojci su dvije snježne pahuljice, skrenute s okomitih im putanja zračnim vrtoloženjem sa druge strane granice, upravo upale u otvorena usta.

Foto: www.pexels.com

Zdravka Prnić: Tangenta

Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kada ostariš

Kada ostariš, sve je sivo
i nebo i prostor
i postaješ sjena tužne nade
koja stoji na vratima i zagleda se
u strašnu prazninu
iste ponavljajuće more
koja sanja da zapravo postojiš

postaješ glas koji traži svoja krila
u sažetosti spoznaje tišine
gledaš nebo čežnjom čovjeka
čija pitanja su starija od njegovih očiju

samo si prašina ceste pod nogama
prašina koja luta po njoj
ponovo se sjećaš željenog puta u budućnost
a ne ideš nigdje
i gledaš i vrijeme i prolazak
ne znajući kamo su otišli

Foto: www.pixabay.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara