Zoran Šolaja: Greh i oprost

Svake nedelje crkva, pevanje i mumlanje delova koje ne zna, moj prijatelj vernik. Sa sveštenicima “na ti”, crkveno školskog odbora član, tunjevina za post i sve preporuke za ishranu na vodi su tu. Obavezano ispovedanje grehova kod sveštenika, priča o tome kako treba praštati, svima i sve, što me raduje jer mislim da je to i u korenu vere svake posebno hrišćanske. Spazih druga sa kojim je bio u svađi, oko novca a kumovi su pitam ga je l’ oprostio? Ljutito kaže: “Jesam al’ neka ga moje oči više ne vide”, eto koliko malo treba pa da sa čovekom vrlo zahvalan nikada više ne prozborim o veri, i praštanju.

Foto: http://www.holyspiritseminary.org/2013/06/05/476/

Darko Balaš: Komadić srca…

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, najdraži onaj, od duše dio;
U njega sam skrio cijeloga sebe…
Tu, na mjesto gdje beskraj sam htio.

Znam da te nemam, sanje samo,
Znam da si nečija tuđa java,
Al’ te još uvijek pronalazim tamo,
Duboko unutra, gdje si jedina prava!

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, onaj, što tobom me boli;
Ujeda, vrišti, na dnu duše grebe!
Dovraga sve, još uvijek te voli!

Dva anđela sudbe kraljuju njime,
I dar su i kletva što međ’ sobom se bore…
Jedan te kune, drugi ti doziva ime,
Al’ oba su tvoja, ti nebeski stvore.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Baš me briga, zar ne?

Ivana Barković Bojanić, Park „Baš me briga“, ilustrirao Goran Kujundžić, Svjetla grada, Osijek, 2017.

Tema slikovnice naslova Park „Baš me briga“ Ivane Barković Bojanić jest na prvi pogled jedna obična stvar koju ćemo vrlo često smetnuti s uma ili smatrati dijelom svakodnevice, istovremeno je ne registrirajući jer nam se nalazi izvan spektra očekivanja, ispod radara, kako bi se reklo: priča je to o smetlaru Puljku i njegovoj metli Mici kao i parku za koji nikoga, osim njih dvoje nije briga. U biti, priča se zaista nalazi „ispod radara“ sve dok onim glavnim sporednim likovima (prolaznicima, dakle) ne dođe do grla zapuštenost, a (ponajprije vlastita) nebriga konačno prijeđu osobni prag i postanu, ako ništa drugo, onda ogledalo nas samih.
Naime, o čemu se radi? Ova je mala knjiga, opremljena toplim, jednostavnim i lako razumljivim ilustracijama zapravo priča o otuđenju modernog čovjeka od svoje okoline koju smatra samorazumljivom, štoviše, smatra je tek kulisom dok se stvari odvijaju same od sebe i kako treba: smetlar Puljko mete i održava s metlom Micom park, hrani patkice u jezercu, prolaznici prolaze, nehajno bacaju svoje otpatke u okoliš i jednostavno ih nije briga. Štoviše, prolaznici ove priče su otuđeni, nervozni, zanemareni i neugodni ljudi zadubljeni u vlastite brige, previše zaokupljeni nečim da bi se bavili jednom gradskom nebitnoćom kao što je to neki tamo park. Tu nastaje glavna peripetija priče: a što ako smetlar Puljko i njegova metla Mica stanu s poslom? Koliko će vremena trebati da se ovaj mahom nezainteresirani svijet, skice tipičnih gradskih likova, probude u svijetu koji je prljav, očajan, depresivan i neugodan za život? Koliko će vremena trebati proteći ne bi li svi ti likovi shvatili svoju ulogu u tome i postali više od epizodista, odnosno pravi glavni junaci priče o neposrednoj brizi za vlastiti park, grad, ulicu, okoliš općenito.
Park „Baš me briga“ stoga je istovremeno i etička i ekološka priča, ona govori o čovjeku koji je često nabusit i preponosan da bi se bavio onim oko sebe vođen mislima da „to mora netko drugi“, „nije to moj posao“ i konačno „baš me briga“ kao krajnji stadij jednog rasula zajednice koja više ne predstavlja grad i građanstvo, već amorfnu skupinu otuđenih pojedinaca koji mogu zanovijetati, ali ne mogu vidjeti svoju vlastitu ulogu u mnogim stvarima, pa tako ni u izgledu parka kroz koji svakodnevno prolaze. Park „Baš me briga“ je tako metafora otuđenja današnjeg čovjeka od svoje prirode, od nečega što ne doživljava i, da, točno, nije ga briga, no što s druge strane reflektira dominantno stanje uma. Utoliko je slikovnica Ivane Barković Bojanić primjenjiva na sve nas, sada, baš u ovome trenutku, iako je primarno namijenjena djeci predškolskog uzrasta. Ilustracijama prepunim dodatnih i skrivenih sadržaja Gorana Kujundžića ona će malom čitatelju-slušatelju biti pravi mali izazov i učenje o gradu, o onome što grad ima i nudi i o onome o čemu svatko od nas mora individualno povesti računa.
Također, Park „Baš me briga“ sadrži i važnu etičku komponentu, o dijeljenju, o međuljudskim odnosima, o odnosu prema okolišu, biljkama i životinjama, o podjeli rada, ali i našim osobnim odgovornostima i obvezama koje proizlaze iz života u tako kompleksnoj zajednici kao što je suvremeni grad.
Na kraju bih spomenuo jednu malu gestu koja je prije stotinjak godina bila posve uobičajena, no danas nema ni sjećanja na nju. Kvaka te geste je u spontanosti i kolektivnom činu, a koji se očito oblikovao jako dugo prije nego što je u modernom konzumerističkom dobu izumro kao relikt prošlosti. Naime, vrijedno je spomena, a povezano je i s ovom slikovnicom: na kraju godine, o velikim blagdanima, posebno oko Božića, građani bi na jednom lokalitetu u gradu ostavljali simboličke darove svojim komunalcima, između ostalih i radnicima gradskih čistoća, kao simbol zahvalnosti za usluge koja im se svakodnevno pružaju. Park „Baš me briga“ podsjeća upravo na to, i čini se da nije na odmet da i odrasli čitatelji pročitaju ovu opsegom neveliku, ali sadržajem jako značajnu slikovnicu.

Ilustracija: Goran Kujundžić, s naslovnice slikovnice

Igor Petrić: Iza ogledala

Duboko
baš tamo gdje svjetlo ne može
moji snovi spavaju zaboravljeni

Prodao sam ih nevjernicima.
Sad igraju se s njima na poljima uvelog cvijeća
i ništa, baš ništa ne govore.
Zaboravili su da riječi postoje.
Samo se smiju i urlaju nerazumljivo kroz zube.

Visoko,
visoko iznad, na površini
moje tijelo raspada se danima.
Komad komadić postaje i u prašinu pretvara se.
Nestaje s vjetrom.
Nestaje u nemirnim vodama sna.

Pokušavam zaspati,
ali ne ide.
Prodao sam snove nevjernicima
i sad ih budan tražim posvuda.

Izgubio sam sve kontakte
sve ponude i zahtjeve.

Duboko, dublje,
najdublje,
tamo gdje hladno je,
čujem snove kako plaču.
Zovu me!

Tražim i tražim danima.
Ništa više ne osjećam,
ne vidim i ne čujem.
Nepodnošljivom lakoćom tama obuzima sve.

Kažu,
što se proda, tuđe postaje
i više se vratiti ne može.

Foto: www.pexels.com

Nikola Šimić Tonin: Ogledalo

Ne nisam, nisam vjerovao u utvare, prikaze, vještice, vukodlake, vampire, NLO, vanzemaljce… Okrenuo bih glavu u stranu, odmahnuo rukom. Ponekad se napinjao od prigušenoga smijeha. Svodeći sve to pod praznovjerje neukoga puka.
Takav moj stav neke od njih dovodio je do ludila. Jednostavno bih se okrenuo i otišao. Više su me veselile priče oca o hajducima. O našem pretku Andrici Šimiću.
Jedino čega sam istinski bojao… istinski sam se bojao ogledala. Brzo bih preletio pogledom preko izglačane plohe stakla. Strah bi navirao kroz sve pore mene.
To ogledalo, došlo je u dotu s materom. Dio je njenoga obiteljskoga naslijeđa, jedne od bolje stojećih obitelji u mjestu, a i šire, a i dalje… Jedne od pet obitelji koje su osnovale mjesto. Grad. Starosjedioci u pravom smislu te riječi. Stoljećima. Građani.
Mati je držala do tog ogledala, nije ga niti jednoga jedinoga trenutka prepustila na nemilost vlazi i prašini. Svaki dan našla bi vremena za njega. Blistalo je.
Otac mi je jednom prigodom rekao kako je to ogledalo dopalo materinoj obitelji. Oteo ga nekoj turskoj karavani hajdučki harambaša Mijat Tomoć, i poklonio njima u znak zahvalnosti što su ga skrivali. Otac je prenaglašavao falinku ogledala, cijedeći kroz zube tu riječ falinku. Ne dajući Mijatu Tomiću povrh Andrice Šimića. Bacio bi upljuvak da je zbog te falinke i dopalo njima. Ogledalo je na gornjem rubuiskrivljavalo sliku.
Stajao bih ukočen u stravi pred tom za mene mističnom plohom slušajući u sljepoočnicama otkucaje svoga straha, sa željom tako pobijediti strah. Otac je govorio: Tako ćeš pobijediti strah. Ponavljanjem.
Opet sam došao i stao pred ogledalo. Sve sam više sklanjao pogled od staklenog zida plašeći se vratiti pogledogledalu. Kada sam se nakon toliko vremena usudio pogledati u njemu sam ugledao Mijata Tomića kako iz zmijskog gnijezda oko pasa izvuče sablju i Turčinu na konju odrubi glavu. Oko Mijata Tomića padaju turske glave, a krv šiklja iz ogledala.
Ne usudih se pomaknuti s mjesta. Strah mi se penjao u grlo. U oči… Cvokotao sam zubima. Noge su mi se nezaustavljivo tresle. Zanijemio od zaprepaštenja.
Neka se sila ćutila u ogledalu. Iz ogledala prema meni pružila se ruka. Hladnoću prstiju osjeti u kosi. Skamenjen promatrao sam kako ta ruka izašla iz ogledala prolazi kroz prostor. Ruka, zaustavi se iznad moje glave. Osjetih prisutnost nekoga. Užasnut.
Uz životinjski krik, sjajna staklena površina ogledala rasprši se u stotine blještavih komadića. Što reći materi? (…) Divlji strah ledio je svaki pokret.

Foto: www.pexels.com

književnost uživo. live literature. književnost svima. književnost iz ormara