Arhiva oznaka: Zoran Žmirić

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Milan Zagorac: Uz zbirku pjesama Zapisano metkom – sol katarze

Povodom skorog objavljivanja Žmirićeve nove knjige

Malo je koji rukopis zbirke pjesama u nastanku toliko bolan i jak, a s druge strane toliko privlačan i poticajan kao što je to Zapisano metkom Zorana Žmirića – zapravo, riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati “ostatkom”, “talogom” onoga što je prethodno artikulirano u Blockbusteru, zacijelo najknjiževnijem hrvatskom antiratnom proznom tekstu (tekstovima) objavljenom prije nekoliko godina u nakladi VBZ-a.
No što bi značio taj “talog” da upravo on nije, baš onako alkemijski, sublimirao ono najbolje, najljuće, najjače, onaj punokrvni bujon, sam sukus, meritum stvari, svega onoga što rat jest, a što se ne vidi, ne osjeća ni ne doživljava ukoliko je, u ovakvih tekstova i vrlo često, umjetno zagađeno prigodnim patosom. Ovdje su izloženi osjećaji čovjeka u stalnoj graničnoj situaciji, na stalnome rubu, u stalnome limbu izloženosti smrti i boli, patnji, suočavanju sa slikama prethodnoga s onim slikama aktualnoga, a ono se u surovom ispisu daje kao u sljedećim stihovima: hodam po zgarištu nekog sela / nagorjele grede kuća vire iz snijega / pod nekim čudnim kutovima / ko čačkalice kad bi ih bez reda / rasuo po travi/ pa ih gledao / iz prilične blizine.
I jasno, ovo zahtijeva i odgovor, smisao, sadržaj rata, ono što je iza, onkraj banalnosti vojničke i političke svakodnevice, unutrašnju stvar, čežnju za promjenom, možda dvostruko skritu u simbolički vrlo nabijenim stihovima: jednom je pričao seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / malo odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje sa mahunama, a najbolje da samome čitatelju prepustimo asocijacije koje će ga odvesti u tko zna kojim smjerovima jer pjesnik Žmirić nimalo didaktički ne olakšava čitatelju, već ga ostavlja u istovremenoj začuđenosti i užasnutosti nad iskrenošću muškarca koji plače, ali i ratuje, koji se ne iščuđuje poput naivne mlade, već iskreno radi dnevnik nečega što bismo mogli nazvati unutrašnjom transformacijom od momka u muškarca, od djeteta koje ne pati i ne poznaje bol u čovjeka koji pati i koji poznaje bol i s njome se nosi onako kako zna i umije. Recepte ne daje, preporuka nema. Ostaje samo osjećaj iskrenog suživljenja s lirskim subjektom, s pjesnikom, s boli koja je inherentna ratu, ali koja ne spada u korpus junačkih priča i herojskih djela. Heroj je ovdje sve samo ne heroj. Ovdje je heroj sam zašao u utrobu zvijeri i to ne svojom voljom, nego voljom neke više, ovoga puta političke sile, no to je ona duboko mitska priča o Joninu ulasku u kitovu utrobu, mrak vlastite duše, crnu šumu.
Žmirić cijelu do sada dostupnu zbirku gradi na jakim kontrastima vanjsko-unutrašnje, bivše-sadašnje, idila (Toskana)-ratište (neka vukojebina pod snijegom), ljubav-rat, plavokosa jedna-udovica mesnatih bokova, kratke lirske forme gotovo haiku ekonomičnosti izraza-pripovijedanje u stihu – i ti kontrasti čine gradbene elemente jedne posve autentične lirske kategorije suvremene ratne književnosti.
Smrt je ona koja nadmudruje, no zacijelo ni nije ono najgore što se može dogoditi – tu Žmirić prelazi granicu, transcendira, ispituje ono što je iza, nakon, ono što se krije iza zastora stvarnosti koju poimamo apsolutnom i jedinom, te je na taj način nadišao banalnost stvarnosnog i zašao u područje eshatološkog, spasonosnog, unatoč činjenici da ni otvoreno niti nametljivo ne ispovijeda očekivani vjerski diskurs. Spasnosna ideja je u samome čovjeku koji, rubnom situacijom, čija se spoznajna ljestvica diže na daleko viši stupanj, i svakom novom traumom duše ili tijela (do kraja eksplicitno izneseno u stihovima pred čelikom meso je popustilo / na sve četiri strane je uteklo / sve što je od sile i srca ostalo / a da se moglo prepoznati / bila je snažna ljevica / a to nije bilo ni približno dovoljno / da bi ga u sanduku sahranili) postaje sve uvjereniji u transcendentnu moć izlječenja (Možeš me samo ubiti / Tu prestaje svaka tvoja moć / da me povrijediš).
Žmirićeva, ne prevelika, ali dubinom sadržaja i iskaza velika zbirka zaista zaslužuje objavu svijetu i gradu, jer je ovime započeo rad na onome u čemu su mnoge druge instance društva nažalost zakazale: na stvarnoj katarzi.

Zoran Žmirić: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

Tea Marković pripremila nam je pravu poslasticu

Zoran Žmirić riječki je pisac, urednik i glazbenik, pa iako će nam njegova mrežna stranica ponuditi nešto suženiju verziju njegovih aktivnosti, internet srećom nije sklon skromnosti kojoj jest sam Žmirić i jednostavnom ćemo pretragom dobiti širu sliku Žmirićeva rada. Upravo je slika, točnije, fotografija ono što nam „ovdje i sada“ privlači pažnju.

kist

Dokaz

Već od prve godine izlaženja Književnosti uživo, Zoran Žmirić sudjeluje u stvaranju (osim ostalih, i) vizualnog identiteta ovoga projekta, a posljednji je broj, kao i ovaj, u potpunosti opremljen Žmirićevim fotografijama. Upoznajmo, stoga, i Žmirića fotografa: pogledajmo što radi, što mu „upada u oko“, pitajmo ga gdje se i kako napaja inspiracijom i kako to da svugdje nosi fotoaparat, a nigdje ga (gotovo) ne spominje.

Kako se radi o „našem“ čovjeku, dopustit ću si hibridni intervju prisne relativnosti. „Hibridni“ zato što ću tijekom zapitkivanja rado i sama dekonstruirati Žmirićev rad, a „prisnost“ će se očitovati u jednostavnoj i ugodnoj zamjenici „ti“…
Pa pogledajmo kako se Zoran Žmirić snalazi bez onog finog, udobnog odmaka koji autor dobiva prije negoli njegov rad biva predmetom recenzije i upoznajmo još jednu-dvije(-tri) njegove dimenzije!

truba-jerihonska

Jerihonska truba

Koliko se dugo baviš fotografijom, kako je krenuo i čime je pogonjen (što održava) tvoj fotografski „nagon za igrom“?

Iskreno, krenulo je tako što sam slijedio suprugu koja u svim segmentima, od promišljanja do tehničkog pristupa i realizacije, radi daleko bolje fotografije od mene. Počelo je prije desetak godina, a s povremenim prekidima traje i danas. Goni me, kao i u svemu, potreba za izražavanjem. Znaš ono… Kako pisci kažu „kad ne bih imao olovku i papir, pisao bih noktima po zidu“. Moraš imati alate za ostvarivanje kreativnosti, konačno, to je prije svega potrebni oblik ponašanja.

Naravno, osnovno je pitanje uvijek drugo — što te inspirira?

Prepoznavanje priče tamo gdje je nitko ne vidi. Motiv u naizgled ničemu. Fotografija može biti ogledni primjer tehničkog savršenstva, ali ako mi ne budi emotivni podražaj neću trošiti oči na nju. Meni jedna od najdražih fotografija koju sam napravio prikazuje željezni ukošeni rukohvat na zidu koji skriva stepenice. Pri dnu zida su dvije mrlje, veća i manja koje izgledaju kao veliko uho i oko. Rukohvat izgleda kao povijena surla. Fotku sam nazvao ‘Slon’.

Voliš se igrati slikom pa često zabavljaš svoje Facebook prijatelje raznim domišljatim fotoinstalacijama, zabavnim i gotovo uvijek u boji. S druge strane, poznajemo i ozbiljnog Žmirića čiji se fokus voli osloniti na „usamljenost“ stanovitih objekata, motiva i doživljaja, a potonji su često crno-bijeli. Odakle ova dualnost prikaza i što za tebe znači crno-bijela fotografija?

Kolor fotografija skriva 16 milijuna nijansi boja, a crno bijela tek 256 nivoa tonova pa samim time C/B fotka nudi veći izazov za definiranje kadra i provociranje dinamike, hahaha. A dvojnost, čuj… To je osnovni element propitkivanja i temeljna postavka svakog inteligentnog bića. Dualizam postoji da bi nešto s nečim mogli usporediti. Kada bi cijeli svemir i sve u njemu bilo bijele boje, kako bismo znali da je to bijelo kad ne bi postojao pojam o crnom ili recimo crvenom? Mene ta tema zaokuplja otkad pamtim da imam svijest. U jednoj fazi života svodila se na propitkivanje raznih oblika stvarnosti, u drugoj na odvagivanju principa unutar odnosa čovjeka, društva, svijesti i nadsvijesti… Da ne kompliciram; bila to filozofska, religiozna, socijalna ili duhovna kategorija, dualizam vidim kao referentnu točku za bilo koju vrstu rasta. Time se bavim ponajviše u književnosti, pa nije ni čudno da ih netko kao ti sad, primjećuje i u fotografiji.

estetika-ruc5benog

Estetika ružnog

Motivi koje susrećemo u tvojoj fotografiji uglavnom su riječki, a ne nedostaje im ni stanovitog „religioznog“ tona u smislu pokidane riječke industrije, lučkog grada koji polagano ovu prvu referencijalnu odrednicu ustupa kulturi, stoga vidimo skulpture, stolice, lica… Dijelove neke nove zajednice u kojoj susrećemo likove za razliku od napuštenih industrijskih krajolika u kojima susrećemo tek samoću nekadašnjih mjesta života. Čini li te ovo nostalgičarem riječke industrijske priče? Kako doživljavaš Rijeku koju fotografiraš?

Nisam nostalgičar, fokus mi nije na prošlosti jer ona ne postoji, jednostavno… Prošla je. 🙂 Zanima me sadašnji trenutak. Ljudi i ovako nostalgiju pogrešno vežu uz neko bolje, ljepše vrijeme dok je u stvarnosti riječ o žalu za osobnom prolaznošću. Kad čovjek provede djetinjstvo u siromaštvu, vratio bih se u djetinjstvo ne zbog siromaštva, već zbog djetinjstva. Ja prošlost gledam samo kao odjek koji rezonira u sadašnjosti. Rijeku doživljavam kao i svaku drugu lokaciju koju sam imao priliku fotografirati, dakle nemam doživljaj fotogeničnosti prostora već motiva. Rijeka je tu u prednosti jer tu živim cijeli život i to je sve.

Kada bih si dopustila da kažem da su dva temeljna koncepta tvoje fotografije oni „progresivnosti“ i „usamljenosti“ (kako individualnog, tako i kolektivnog), bi li se složio i kako bi prokomentirao njihovu međusobnu povezanost na razini slike?

To je točno i vidljivo je i u mom pisanju. Slika je nadogradiv materijal, odskočna daska za vlastitu priču. Ako čovjek koji gleda fotografiju iz nje ne može iscrpsti dovoljno goriva za lansiranje u svijet izvan osobnog, mentalnog ograničenja, takvu je fotografiju trebalo obrisati još na kartici. Isto mislim o svakoj vrsti kreativnog rada.

Dobri stari Platon kaže nam da su geometrijska tijela i prikazi jedini zdravi vizualni sadržaji koje valja promatrati na/u slikama, a i kod tebe vidimo ovu tendenciju. Radi li se o idealizmu i stanovitoj klasičnosti naspram, možda avangardnih preferencija? Postoji li za tebe ona bodlerovska „estetika ružnog“ ili si skloniji klasičnom poimanju vizualne umjetnosti?

Estetika ružnog! 🙂 Imao sam negdje 2008. samostalnu izložbu tog imena. Bio je to serijal koji je nastao u industro- okružju, komplet statične geometrije bez imalo mentalnog podražaja, pravilni, skoro pa dosadni prizori kolabirane energije ­— strojeva koji su nekad inducirali pokret, a koji je ubilježen na fotografiji potpuno utišan. Na fotkama su dominirale ogromne, nekad moćne mašinerije koje u konačnoj fazi propasti industrije pričaju o prolaznosti. Iza tih strojeva valjala se priča o proizvodnji, djelovanju, radu, stvaranju, energiji… Ti su strojevi hranili na tisuće obitelji, producirali na milijune proizvoda koji su služili svojim tvorcima, a na koncu su ostali zarobljeni u kadru, sami, nepokretni, u smiraju… Nedostajao im je tek promatrač koji bi ih svojom emocijom potakao da poput Nexusa 6 u sjedištu Tyrell korporacije zapitaju svog kreatora za još koju godinu života. Bila je to serija skoro pa nalik na groblje slonova, istovremeno depresivna i zavodljiva, izazivala je jednako i poštovanje i sjetu. Taj je serijal na ljude ostavio dublji dojam nego jedna kasnija izložba portreta koju sam napravio tijekom boravka u Indiji 2011. Dakle, ako odškrineš vrata i ostaviš čovjeku da bude aktivni sudionik tog kadra, bilo da im neće prići zadovoljan onim što mu nudiš, bilo da će u mašti posegnuti rukom i otvoriti ih do kraja otkrivajući prizor koji njemu odgovara, na emocionalnoj razini utiskuješ dublji pečat nego li kad ma kakvu ljudsku priču serviraš na ‘izvol’te’. To balansiranje između krajnosti stvara osjećaj koji me privlači bez obzira na motiv i tehniku.

134455_1773305462493_7381314_o

Sestre iz Puttaparthija

Nedavno je objavljen i tvoj drugi roman Snoputnik čija je promocija vremenski tek malo udaljena od posljednjeg broja Književnosti uživo, a koji je u potpunosti opremljen tvojim fotografijama. Snoputnik se bavi jednim osobnim putovanjem, kako vanjskim, tako i unutarnjim, lika koji „ističe“… Pronalazi se i gubi istovremeno, a čitava je radnja zaogrnuta (snažnim i posvudašnjim) simbolima srca i uma, čuvstvenog i racionalnog. Slično, posljednji broj Književnosti uživo obilježen je motivima puta i jednokratnosti lika (kao takvog) na putu do spoznaje koja je „iznad znanja“. Ovaj bismo roman mogli uzeti kao stanovitu točku preklapanja Žmirića-pisca i Žmirića-fotografa i stoga pitam samo Žmirića — savjetuješ li nam (kao promatračima i čitateljima) da je samoća („usamljenost“) inherentna spoznaji („progresiji“)?

dont-cry

Don’t cry

Ako je istina da se u grupi lakše putuje, onda ne! 🙂 Ja jesam samotnjak i većina mog stvaralaštva pliva u samotnjačkom opredjeljenju, izuzev glazbe gdje funkcioniram kao dio kolektiva, no spoznajni trenutci su kruna iskustvenoga koje uvelike ovisi o interakciji s okolinom. Dakle samoća implicira mir unutar kojega čovjek može čuti svoje unutarnje ja, no do tog trenutka prepoznavanja dolazi se ne nužno kroz samoću, jer opažajući samoću možeš opaziti uglavnom samoću. Snoputnik sugerira da je za prepoznavanje cilja čovjek sam sebi dovoljan, no uz uvjet da opaža svijet i opaženo primjenjuje. Za postizanje iskustvenog nije dovoljna akcija, bez reakcije nemamo referentne točke od koje gradimo iskustvo. Čovjek jest jedinka, ali je istovremeno i skup svih iskustava, socijalnih uvjetovanja, tuđih očekivanja… Snoputnik je slojevit roman prepun simbolike u kojemu glavni lik ostvaruje dvije razine putovanja: jedno je stvarno, fizičko putovanje na daleki Istok, a drugo je putovanje u prošlost, imaginarno, snovito, iznova proživljeno u mašti. Dekonstrukcija prošlosti opet je konstrukt, pa ponovno raščlanjivanje iskustva potkrijepljeno novim saznanjima traje onoliko koliko traje i život. Kraj života je kraj učenja.

Mi u uredničkom timu Književnosti uživo znamo da ćeš nam se uvijek (i u rekordnom roku) odazvati na pozive za (vizualnu i inu) suradnju… Pa ipak, rijetko ćeš gdje spomenuti svoj fotografski rad, a naglasiti gotovo nikako… Zašto fotografiju, unatoč objavljivanosti, još uvijek nekako čuvaš od fokusa javnosti? Izražava li te lakše ili teže od riječi?

Pišem kad osjetim neopisivu želju za time. Fotografiram slučajno. Nikad ne idem ciljano fotografirati, čak se zna dogoditi da ponesem opremu i da aparat uopće ne klikne. Fotografija je reakcija na podražaj. Oko opaža detalj, a prst reagira.

Unatoč obilju koncepata, motiva pa i kompleksnosti narativne strukture, iza Zoranovog je rada jednostavna filozofija.
Usamljenost i progresivnost, slika i priča, to jest san i put zapravo su isti polovi dualiz(a)ma koji je naprosto referencijalna stvar. Kreativnost je ključ, ona je potrebni oblik ponašanja i zaista, za nju moraš imati alate.
To je filozofski prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Gledajući Zoranove fotografije sada, čine mi se jednako zanimljivim, ali ipak „nepotpunim“ jer smatram da je za potpuni doživljaj Žmirića istog potrebno i čitati. Nužno, štoviše.
To je praktičan prijedlog za spoznaju Žmirićeva rada.
Kad sam sjela da pročitam odgovore koje mi je Zoran poslao pomislila sam kako je on „prešao“ mene, koja sam formom ovog intervjua pokušala prijeći njega. Kako?
Pa ponegdje je Zoran „zorno zažmirio“. (Kad žmirimo, ne znači da ne vidimo.) 😉
Hvala, Zorane.

Tea Marković

Za veći izbor fotografija: Slika je odskočna daska za priču – Intervju u časopisu Književnost uživo

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Olivera Olja Petrović: Ukus čelika ili utisak posle čitanja romana Blockbuster Zorana Žmirića

Mi smo se trudili, koliko god nam je ovo tjeskobno mjesto to dopuštalo, ponašati se što približnije normalnom životu.

Navedeni citat je nesumnjivo izneo onu suštinsku stvar kojom se svakodnevno rukovodimo. A da li je moguće imati tu suštinsku stvar u ruci dok prsti drže oružje u trulom  ratu odgovara nam u romanu Blockbuster Zoran Žmirić. Čitala sam ga tri puta do sada, dva puta prošle godine  i još jednom pre nedelju dana. Svaki put imam isti osećaj jeze koja je slična onom podmuklom zvuku devedesetih kada je zbog loše politike ginulo na hiljade ljudi ne ostavivši za sobom trag. Lični doživljaj teskobe, nedostatka vazduha i emotivnih sankcija razapet je na svakoj strani knjige sa onom belom zastavom među zubima koju junaci romana gutaju kao sopstevu samopredaju. U toj samopredaji nestaje čovek dok “seče slaninu tanko“ kao sopstvenu savest, štedeći ukus koji može utoliti glad za životom.

Roman koji je napisao Žmirić nije samo priča o ratu, već duboka psihološka priča o borbi čoveka za “ljudskim” koja se ostavlja na prvim borbenim linijama kao zmijska košuljica. Realan presek stanja koje utopijski prodire kroz smetlište ljudskog ludila, bolesnog stanja svesti koje vodi ka “preživeti”. Neki delovi knjige mogu se koristiti kao kliničke slike patoloških ponašanja u udžebnicima psihologije. Čovek u ratu gubi sve, identitet, cilj, optimizam, orjentaciju prema vremenu, kontrolu nagona, pa je neminovno pitati se: “Da li rat vredi  preživeti? I da li se uopšte može živeti posle preživljenog rata u normalnim uvjetima bez sećanja koja kao večiti jaz ostaju u ljudskom biću i od kojih se ne možeš osloboditi u celosti ?!” Kladim se da većina u čitalačkoj publici  kada zatvori knjigu dugo ili šuti ili ćuti u zavisnosti od toga kojim jezikom govori. Nemoguće je odabrati  “stranu”, ne može se odabrati ni “jezik”, nema nacionalne solidardnosti niti pokazivanja u metu ka jednoj zastavi. Svi su u istim govnima i svi su gubitnici. Nema ni određenog  pobednika ni etiketiranog krivca. Svi su izgubili sebe, smisao života jeftino zamenili jedinim otporom onim crnim smislom za humor pošto je rat napravio tešku zajebanciju i paralisao svaki vid napredovanja na duže vreme. Zato je dovoljno ćutati utisak.

Ja sam ga  ćutala satima… Gledala zatvorenih očiju scene koje su u svojoj srži imale vrisak, jauk i uzdah. Što sam jače zatvarala oči jasnije sam ih videla. Smrt mi je kroz tih nekoliko serija prejakih utisaka  izgledala laka i spasonosna u odnosu na život koji je besmisleno potrošen između pucnja i urinranja  u odeći. Kada bi rat  imao specifičan miris ličio bi na mešavinu urina, krvi  i baruta.To je onaj miris od kojeg se prevrće želudac i zagadi uljudnost. Dok ga osećaš pokušavaš da se kloniš od korica knjige, ali on se zadržava u nozdrvama protiv tvoje volje. Umiješ se, popiješ čašicu rakije da ispereš grlo i dok gutaš posle tog ljutog ukusa pljuvačku, jasno osećaš ukus čelika u ustima. Taj ukus se veže za “Blockbuster” i ne popušta. Ostaje tu, i traje uslovljen.

Emotivna teška stanja koja imaju “nevid” u svojoj biti, kažem “nevid” jer se ne može uočiti nikakva zdrava tvorevina u gomili beznadežne nemoći kada se ogoli ljudska psiha. Ja nisam imala vlastiti prikaz rata dok nisam pročitala ovaj roman. Poznavala sam i sada poznajem ljude koji su bili akteri borbenih redova. Sa nekima koji su imali izražene trauma radila sam u svojoj ordinaciji u kojoj je izgledalo moguće krenuti normalno živeti kada se počne mirno spavati sa smrću na duši kao sa simpatičnom ženom. Izgladi se taj odnos , na čudan način se napravi ravnoteža posle odbacivanja prošlog vremena, a okidač se spakuje u pandorinu kutiju pa ko ima sreće on nastavi dalje…

Sa nekima od tih aktera povremeno i pijem kafu za stolom u letnjim baštama, ali nisam imala prikaz koji bi jasno oslikao teskobnu zatrovanost uma. Posle čitanja Zorana Žmirića imam vlastiti prikaz. U tom prikazu je najdominantniji lik jedne žene koja nije lik u romanu. Lik  žene koju sam upoznala 1993. godine i koja mi je pokazala delove granate koja ju je zamalo ubila u Pakracu. Sa tom ženom nisam razgovarala o ratu; rekla je samo jednom prilikom sledeće: “Išla sam drugi put da bih poginula, da sam znala da ću se vratiti ne bih odlazila. Treći put nisam otišla jer sam imala strah da ću opet preživeti, a preživlajavanje ne bih mogla da podnesem.” Sada je  razumem.

Kao što je Žmirić u jednom delu romana napisao: “Rat je jako dobar film. Fino su ga režirali, svatko sebi piše scenarij i to na licu mjesta pa izgleda uvjerljivije, strani su ulagači u njega gurnuli velike pare, glumaca na svakom koraku, a i pozera. Nema kaskadera, nema dublera, i kad god i kako god na kraju završio, na njemu će se još godinama dobro zarađivati.”

Ako se neko osmeli pa napravi film po romanu Blockbuster imaće posla, a možda i dobro zaradi. Bio bi to izazov koji ne bi uneo dilemu “da li je bolja knjiga ili film” već onu hamletovsku “biti ili ne biti” tako da bi rivalstvo između dva fronta književnosti i filma bilo izbegnuto, a ljubiteljima umetnosti dao bi se komad gnjilog čovekovog koraka ka životu zbog kojeg shvatiš da svako od nas ima u životu po jednog Marka.

Roman preporučujem svima koji ga do sada nisu pročitali, vredi otvoriti korice i uložiti deset sati čitanja. Treba imati u sebi taj ukus čelika, on nas može naučiti kako se treba odnositi prema ljudskom beznađu, na koje pitanja treba dati odgovore, a koja pitanja treba ostaviti bez njih u ovom vremenu u kojem se generacije oporavljaju od rata koji  im je trajno umanjio mogućnost da svojim korisnim umetničkim  delanjem doprinesu istoriji čovečanstva.”

Ilustracija: Zoran Žmirić, ilustrativ za knjigu Blockbuster

Zoran Žmirić: Zdravica (iz zbirke u nastajanju “Zapisano metkom”)

brko diže neopranu čašu
odguruje nož
nazdravlja slobodi
vatrica pucketa
zamagljen je prozor
svud na zemlji mir ljudima
dobra volja i kyrie eleison
večeras ću opet preskočiti piće
za zdravicu miru
trebam nešto drugo
snažnije i žešće od samostanskog piva
pristiglog u pošiljci švapskog karitasa
treba mi boca
treba mi kanistar
cijela bačva rakije mi treba
šteta što smo sinoć izbušili jednu
u podrumu zadnje kuće na kraj tuđeg sela
da smo barem gazdu
sustigli u dvorištu
sad smo mogli zazivati
mir u cijelom svijetu

Fotografija preuzeta s www.teamliquid.net

Zoran Žmirić: Pet razina zadrtosti

Prvoga dana proljeća 1971. godine, gledajući ravno ispred sebe, gospođa Marija je žurno i bez glasa izjurila iz crkve sve­tog Nikole. Samo desetak minuta prije, nesigurno je prekoračala mra­morni pod do oltara, da bi nakon par razmijenjenih rečenica sa svećenikom punog i brzog koraka skoro pa istrčala iz župnog ureda. Iza nje je ostao namršteni don Ivan zbog kojega gospođa Marija idućih trideset godina nije prekoračila crkveni prag. Njezin muž koji je mjesec dana ranije poginuo na porinuću broda u 3. maju nije dočekao kraj Marijine trudnoće. Mjesec dana kasnije, mlada je udovica krstila sina u pravoslavnoj crkvi zatvorivši si tako još jedna vrata. Nakon toga sa svojim ocem više nikad nije progovorila niti riječ. Za Juru Bjeliša, kojemu je UDBA u par navrata odbila bubrege zato što je i nakon ‘45. na zidu svoje kuće u Metkoviću držao NDH domovnicu, zet, bosanski Srbin, nije bio ništa simpatičniji zato jer mu je s najmlađom kćeri živio daleko od očiju. Razilaženje s Marijom Jure je samo još jednom pokušao dovesti u red, i to na zetovom sprovodu, kada joj je po najstarijoj kćeri poručio neka ostavi dijete i vrati se u Metković. No, Mariji to nije padalo na pamet, isto kao što nakon svađe s don Ivanom nije potražila drugu katoličku crkvu u kojoj bi krstila sina. Na očevom sprovodu, Marija je progutala suze zašutjevši na puna tri dana. Progovorila je tek na mostu iznad Ne­retve ulazeći u autobus koji je, vozeći iz Dubrovnika, na tom mjestu skupljao putnike za zapad. Sa sinom Željkom u naručju, sjela je odmah iza vozača i prišaptala: Kartu do Rijeke.
Usred ljeta 1981. petoro sinova i kćeri Jure Bjeliša na ostavinskoj je raspravi podijelio zemlju. I prije nego su ušli u općinski sud u Metkoviću, Jurini su nasljednici znali da im je najmlađa sestra razbaštinjena. Nisu o tome iznosili mišljenje. Ni u godinama koje su dolazile, nitko od njih se nije odrekao ničega u sestrinu korist, samo je jedna od sestara za nju i Željka jednom godišnje autobusom slala paket mandarina. Najstariji brat kojemu je otac prepustio Marijin komad voćnjaka, prodao je tu parcelu procijenivši kako je ipak red da i sestri nešto pripadne. Toga dana kada je gospođa Marija poštaru potpisala izbrojane novčanice, po prvi je put sina uvela u jednu riječku trgovinu s instrumentima, istu onu pred kojom bi inače svaki put zastali ne bi li Željko na par minuta opet i iznova gledao u gitare koje godinama nisu napuštale izlog. Melodija Mengeš boje javora koštala je točno u dinar onoliko koliko je brat gospođe Marije procijenio da vrijedi njegova mirna savjest. Idućega dana gospođa Marija je po Željku poslala plavu kovertu za don Ivana. Njome je nakanila platiti misu za svog oca, no Željko se vratio neobavljenog posla. S oltara crkve svetog Nikole ime Jure Bjeliša nikada nije izgovoreno. Gitara je nadživjela gospođu Mariju.
U jesen 1991. Željko je u maskirnoj uniformi brazilskih specijalaca sjedio u planinarskom domu na Platku i s grupom vršnjaka čekao zapovijed o pokretu. Njegovom je odlasku prethodila žestoka svađa s majkom, no Željko nije kanio odustati od nauma. Gospođi Mariji je preko noći u susjedstvu porastao ugled. Samohrana majka koja je sina jedinca ispratila u dragovoljce postala je mitska veličina poput Bogorodice koja je za svojim hodala do Golgote. Ali za razliku od blažene imenja­kinje, gospođa Marija nije bila na toj razini prihvaćanja. Prošlo je desetak dana otkako je Željko otišao od kuće obećavši da će se javiti čim se dokopa telefona. No, otkako je ostala sama, telefon se niti jednom nije oglasio. Tko zna kako, gospođa Marija je nabavila broj gradskog zapovjedništva i danonoćno zahtijevala da joj se kaže na kojem te­renu se nalazi njezin Željko. Ljubaznost s druge strane samo je dodatno izluđivala zabrinutu majku koja nije birala riječi kako bi obranila svoje pravo da dozna gdje joj je sin. Jebem vam mater svima. Vi znate gdje su vaši sinovi. Jebali vas Tuđman i Milošević zajedno. Gdje je moje dijete… Gospođa Marija je mantrično ponavljala psovke kontrolira­jući suze naučenom, gotovo glumačkom vještinom. Idućih godina susjedi su iz crkve svetog Nikole dovlačili odjeću i hranu. Caritas je hranio čitav kvart, točnije sve katolike u kvartu. Osim gospođe Marije. Samo jednom don Ivan joj je po ministrantu poslao par najlona brašna, šećera i ulja. Gospođa Marija je kroz odškrinuta vrata kimnula glavom i protisnula: Ne treba. Sad sam bila u Bonaviji na ručku.
Usred siječanjske zime 2001. u opatijskom hotelu Kvarner mala grupa ljudi slavila je Željkovu i Sanjinu svadbu. Po licima slavljenika nitko ne bi pomislio kako je tek večer prije Željko s budućim tastom vodio vrlo otvoren i neugodan razgovor. Ti si u redu dečko, ali mi smo različiti ljudi. Kod nas se u Zadru kaže da se svoji trebaju držati skupa, a mi si nismo svoji. I nikada nećemo biti. Željko je dugo šutio grijući uho slušalicom, da bi na koncu kratko odrezao: S vama ili bez vas, svadba je sutra u šest. Samo koji mjesec kasnije, kao pred streljačkim vodom, Sanja je, držeći se za trbuh, stajala nasuprot obitelji koja se nije mogla pomiriti s time da netko odrastao može ignorirati liječnički savjet o pobačaju. Sanjini nisu prestajali urlati. Sad misliš tako, ali vidjet ćeš za koju godinu! Takvo dijete je teret i sebi i drugima! Cijeli život ćeš biti žrtva invalida! Čak se i Željko po prvi i jedini put složio s tastom i punicom. Gospođa Marija je šutjela gledajući bespomoćnu snahu, da bi na koncu us-tala i stala između Sanje i ostalih. Ona nosi i ona jedina ima pravo odlučiti. Nitko od vas, pa ni ti, sine, nemate je pravo na ništa nagovarati. Obitelj se rastala u svađi. Opet su se sreli tek pred Božić iste godine, u crkvi svetog Nikole, gdje je don Ivan krstio zdravu djevojčicu. Nitko od okupljenih nije mogao sakriti suze, pogotovo kada je Sanja s tek krštenom Katarinom u rukama zagrlila svoju svekrvu i naglas zaplakala: Da mi vi niste dali snagu, nje sad ne bi bilo… Gospođa Marija jedina nije plakala.
U proljeće 2011. sijeda glava gospođe Marije utopi-la se u bijelu jastučnicu s cvjetnim uzorkom. Izgledala je kao da joj ruže i bršljani rastu iz ramena tvoreći joj oko glave cvjetnu aureolu. Nakon što je, sporo dišući, dugo i nepomično ležala, konačno je otvorila oči i pogledom potražila sina. Sjedio je tik do njenog uzglavlja. Primakao se bliže ne bi li čuo kako joj može udovoljiti. Šapnula mu je nešto, na što se Željko okrenuo i Sanji dao znak neka s Katarinom izađe iz sobe. Kad su vrata tiho klapnula, gospođa Marija je progovorila. Kad riknem, otiđi kod svećenika. Željko se snuždio nabirući obrve. Kad rikneš? Mama? – Da, kad riknem. Otiđi u crkvu i pitaj ga hoće li mi doći na sahranu. Oči gospođe Marije napunile su se suzama. Uhvatila je sinov dlan i stisnula ga. Obe­ćaj mi! Željko je pomilovao majčino lice i blago se nasmijao: Obećajem, ali… Što ako odbije? Na licu gospođe Marije dvije su se duboke bore pretvorile u kanale kojim su debele suze natapale ulegnuće pod grlom. Znam i ja da neće doći, ali ti ga ipak pitaj. A kad ti kaže da neće, reci mu… reci mu da sam ga pitala tek redi reda. Reci mu da sam ga pitala samo kako bih čula da ne želi doći i kako bih mu mogla poručiti neka se jebe!