Arhiva oznaka: Zoran Žmirić

Volodimir Krinickij: Književnost snažnih žena i dubokog poniranja u psihologiju

Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj književnosti

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Volodimir Krinickij

Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu?

Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljanima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajednički izvori. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom  u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.

Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana?

Volodimir Krinickij: Nažalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika.

Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko.

Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo „genetski“ strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji.

Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti.

Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti.

U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata.

Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja.

U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše.

Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman „Slijepa točka“. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije.

Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva…

Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost.

Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom…

Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno.

Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić?

Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije.

Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj… Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za sobom i cijelu plejadu ženskih autorica.

Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga „Mučenice“ mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi.

U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute.

Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini?

Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku „Psovka“ Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika.

Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati.

Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti „Blockbuster“ Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili.

Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica?

Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija.

Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan.

Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave.

Razgovarao : Milan Zagorac

Foto: privatna zbirka Volodimira Krinickog

Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Kristian Novak: Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom

Razgovor s Kristianom Novakom vodio je Zoran Žmirić, kao pisac s piscem o pisanju, pa je, naravno, Črna mati zemla samo dobar povod da se otvori sve i svašta.  O Črnoj mati zemli, ali i o pisanju uopće, o poslu, o radu i nečemu što se može bez ustručavanja nazvati udarničkim radom u književnosti, sve je to sažeto u ovome razgovoru.

Većina naših čitatelja i sami su autori ili barem pokušavaju to postati, tako da te neću gnjaviti uobičajenim pitanjima o književnoj sceni, koja je ovakva kakva jest, čini mi se, bitna isključivo onima koji su njezin dio. Zanimaš nas kao autor.

Kad sam čuo da je tvoj roman ČMZ proglašen najboljim na tportalovom natječaju, odmah sam nakuckao FB status, iako ga prethodno nisam pročitao. Napisao sam da me veseli što je nagrada otišla u ruke mladog čovjeka. Lokotar kaže da je ČMZ najbolji roman koji se zadnjih dvadeset godina pojavio na našem tržištu. U godinu dana postao si regionalna književna zvijezda, uz to si doktor znanosti, a još ti nije ni 60 godina. Što da očekujemo od tebe u budućnosti? Imaš više medijske pažnje od nekih koji se pisanjem bave od 2. svj. rata na ovamo.

Najbolje je da nitko ništa od mene ne očekuje, jer su stvari koje očekujem sam od sebe prilično prizemne. I sebične, evo, priznajem. Očekujem od sebe da ću pisati isključivo kada imam nešto bitno za reći, da ću raditi sporo i strpljivo, pokušati guštati u svakoj rečenici. Ne pišem pod svaku cijenu i ne žurim. Mislim da jedino tako imam malu šansu u budućnosti (opet) stvoriti nešto dobro i vrijedno, a do toga mi je stalo. Tako sam si postavio stvari. Vidiš, meni medijske pažnje stvarno nije nedostajalo, a htio sam se kloniti toga, majke mi. Ne znam hoće li ovo itko povjerovati, ali meni to ne odgovara. Te stvari uzimaju vremena, a ja često mislim kako bih radije bio negdje drugdje. Na kraju krajeva, znaš i sam, pisanje je samotnjački, anoniman posao, uzima vremena. K’vragu, da mi takvo što savršeno ne odgovara, ne bih o’šo u humanistiku. Dakle, javni nastupi mi nisu mili, samo sada shvaćam da imaju smisla i u međuvremenu sam ih valjda naučio odrađivati nešto bolje. E sad, kako to mlad i posve anoniman autor uopće dođe do medijske pažnje? Stvar vidim samo iznutra, pa je ovo subjektivno i na prvu. Dobro je ako imaš tekst koji je drukčiji i na kojem si radio koliko god si znao i mogao. Važno je imati dobrog urednika, ili barem kompetentno drugo mišljenje, i volje u nedogled prerađivati slabe dijelove, čupati višak iz teksta, ego ostaviti postrani u toj fazi. Povoljno za vidljivost je objaviti kod renomiranog izdavača. Kako god da okreneš, kvalitetne knjige objavljene kao samizdati ili kod malih nakladnika imaju mnogo teži put. Dobro je ako zaredaju pozitivne kritike. Čitatelji kojima nisi poznat rezoniraju na to. Još i više ako legne nekakva nagrada ili uži izbor. Nevjerojatno je bitno ako krenu pozitivne reakcije od usta do usta, preporuke. Knjižnice i čitateljski klubovi, koji su se u virtualnom i analognom svijetu pojavili zadnjih godina, tu mogu odraditi veliku stvar. Biti vidljiv na internetu, s mjerom, također može biti korisno. Nakon što je ČMZ izašla, uzeo sam si dva dana i s prijateljem postavio cijeli site u WordPressu. Ako se ljudima svidi knjiga, možda će ih zanimati pozadina priče i dodatni sadržaji. Važno je komunicirati i s ljudima i s medijima, ne odbijati nastup ako te se lijepo pozove. Ali najvažnije od svega – jednostavno imati sreće. S tim da nju ne čekaš s čipsom pred telkom. Mislim da ništa ne ide bez šljakerskog pristupa.

Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš

Kažu da ti je urednik vratio prvi nacrt romana i rekao da je loš. To je obično trenutak u kojemu većina sebi kaže Vidi, imaš zdrave ruke, bit će za tebe posla, mani se pisanja!

Što tebe razlikuje od takve većine?

E, da znaš kako mi je roleta pala na oči!

Kaže Kruno Lokotar – Čuj, ovo ti nije baš nešto. Ne bih ja to. Živcira me, jako je zagušeno, ne teče radnja, sav si našpanan i krut. Driblaš, driblaš, a nikako da zabiješ gol. A čime se ti još baviš u životu?

I ja glumim da mi je svejedno, otpijem gutljaj piva, razgovaram o tricama i kučinama još par minuta i odem kući. Nije bilo lako. U to sam vrijeme već dvije godine radio na tekstu i, što je još mnogo bitnije, u njemu se radilo o meni vrlo intimnim i važnim stvarima. Mislio sam, ako nisi u stanju o tome pisati dobro, mani se ćorava posla. Racionalno ponašanje bi bilo da sve to ne shvatim osobno, samo što nitko još nije točno objasnio kako to točno ide. Ako ti je stalo do pisanja, tekst je tvoje meso. Što je najgore, i ja sam shvaćao da s romanom nešto ne štima, da ne pogađa onako kako sam htio. Nisam pronašao pravi pripovjedački glas i jednostavno sam previše odlazio u širinu. Nije bilo dovoljno fokusirano. Nisam namjeravao odustati, ali, iskreno, nisam znao ni kako dalje.

Sreća pa je urednik uzeo taj rukopis još jednom, pročitao ga do kraja, vidio o čemu se zapravo radi. Rekao mi je da mu se ipak čini kao rukopis s potencijalom i da pristaje, uređivat će knjigu. Ja jedva dočekao. Ali čekalo nas je još puno posla. Našli smo važno rješenje za više boljki mog teksta, a to je redukcija. Skratio sam tekst za više od trideset posto, čupao van i neke dijelove koji su mi bili doista dragi, sve sa svrhom da u prvi plan izađe ono bitno, narativ. A da se polako izblenda – autor.

Ljudi bi pisali, ali često ne znaju o čemu. Prsti svrbe, miogeloza se taloži duž leđa, ali ideja nikako da bljesne. Pokušajmo objasniti kako za pisanje nije nužno da te iza ćoška pukne epska priča. Ili ipak jest? Gdje si ti iskopao svoje motive i to čak nekoliko njih?

Nisam siguran da sam prava osoba za ovo pitanje. Kod ČMZ-a mi taj dio nije bio problem, te su teme sa mnom od djetinjstva. A danas mi se čini i da nikada neću pisati o nečemu što ionako dugotrajno ne prežvakavam i što od mene u tom smislu ne zahtijeva nekakav izlet izvan zone ugode, barem malo odvažnosti. U skladu s tim, rekao bih da je prva faza u traženju teme introspekcija. Treba si postaviti pitanje koje su to priče, iskustva ili prizori koji u nama nešto pomaknu i postaviti si pitanje zbog čega bi to moglo biti tako. Pukne i epska i intimna priča, ali ne dođe iza ćoška. Dođe iznutra.  Samo, nismo svi jednako skloni kopanju. Ne pada mi na pamet progovarati iz pozicije autoriteta, možda je ovo potpuna budalaština, ali čini mi se da se tome može doskočiti drugim oblikom introspekcije. Ako ti se ne da kopati po vlastitoj prtljazi, kopaj po svom senzibilitetu spram drugih tekstova. Postoji nekakav samo tvoj osobni skriveni razlog zašto primjerice jače reagiraš na tekstove jednog autora, stila, tematike od tekstova drugog autora, stila, tematike. I kreneš dublje tim putem. Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. Prije nego krenem raditi, napišem samome sebi tekst o budućoj priči. To je moj intimni dokument od dvije ili tri kartice kojega nikome ne bih pokazao. U njemu deklariram što preciznije kakvu priču želim ispričati, što želim da ona čini meni i nekom imaginarnom čitatelju, koja je njezina temeljna emocija i temeljna dinamika. Jednostavnije rečeno, zašto mi je uopće toliko stalo da je napišem. Kad već idem u posao od nekoliko tisuća sati, dobro je da se te stvari znaju. A tom se tekstu vraćam svaki puta kada zapnem i ne znam dalje.

Zbog korištenja dijalekta ČMZ je autentičan, vjerujemo mu. Kajkavski je tu, no nije pretjeran, ne opterećuje čitatelja, dapače zbog njega je roman zavodljivo pikantan. To je još jedan sklizak teren kod pisanja na kojemu si ti našao pravu mjeru.

Danas taj kajkavski spominju kao nekakvu dodanu vrijednost romana, pa ispada kao da je to nekakva moja pametna strategija. Činjenica je da nisam mogao drukčije. Kako pisati o ljudima koji žive u Međimurju, a govore kao likovi iz ranih hrvatskih sapunica? Pa ne ide to. Veliki je izazov bio upotrijebiti kajkavski tako da se barem djelomično razriješi nekakve asocijacije na prizemni humor, na skeč. On je u mojoj priči trebao iskočiti upravo kada ispliva patologija, smrt, krivnja, bilo koja druga ozbiljna emocija. Nemaš pojma koliko mi je drago da je to naišlo na pozitivnu recepciju i izvan kajkavskog područja. Trebalo ga je dozirati, da ne bude prenapadan, a još sam uredio i tako da kajkavskoga na početku romana ima vrlo malo, pa se količina prema kraju povećava. Ali nekakve druge kalkulacije nije bilo. Da se razumijemo, nije se to svima svidjelo. Na kraju krajeva, ima čitatelja kojima se uopće ne sviđa moj stil, bode ih u oči i pokoja psovka i uplitanje drugih substandardnih varijeteta. To je legitiman stav, ali ja ipak ne namjeravam drukčije pisati. Veseli me što vidim da nisam jedini koji to tako shvaća. Pazi, ja predajem na Katedri za standardni hrvatski jezik, prvi sam koji će braniti autonomiju i važnost standarda, kao nacionalne i civilizacijske činjenice. No, ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid.

Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo

Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Pišeš li svaki dan od-do ili pišeš kad imaš vremena. Čekaš li inspiraciju? Imaš li omiljeno doba dana za pisanje? Jedan moj frend kaže da, kad mu dođe, na sred ceste pali sva četiri žmigavca, vadi mobitel i kucka bilješke.

Prije sam imao privilegiju posložiti si radni dan tako da stignem obaviti sve vezano za faks i da nađem tri do četiri sata dnevno za pisanje. Vikendom se znalo zalomiti i po osam do deset sati. Dođu faze kad je gužva na poslu, pa ništa ne pišem i po mjesec dana. Ali princip je bio raditi redovito, ako je ikako moguće svaki dan. Sada imam kćer od godinu i pol, pa sam prešao u nekakav gerilski modus. Prije nisam sjedao za laptop ako nisam imao barem sat i pol mira pred sobom. Sada rokam i kad nađem petnaest minuta, jednom rukom čistim govance, drugom tipkam. Prije isključivo u tišini ili sa svojom playlistom, sada mi društvo prave Pocoyo, Maša i Medvjed.

Najradije pišem rano ujutro, ali ne biram. Dobre su i kasne večeri, tada je društveno prihvatljivo to raditi uz čašu vina. Ipak, trudim se ići spavati u pristojno doba. Nikad ne znaš kad će se mali paketić sreće probuditi i htjeti usred noći slagati kockice.

Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom, kao što je to netko rekao. Ima naravno dana, tjedana i mjeseci kada nikako da krene nešto dobro. To frustrira. Ali kad je tako, ne odustajem, nego ostanem blizu teksta. Raspisujem, raspisujem, doć’ će maca na vratanca.

Tvog prijatelja potpuno razumijem, a veseli me i što ne tipka u vožnji. Nevjerojatnu količinu dobrih ideja u rješenja dobijem u vožnji, a još više u razgovoru s ljudima. Čini se da mi se u nekoj fazi pisanje prelije iz one prostorno i vremenski fiksirane djelatnosti u sve ostalo što radim.

Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću.

Vlada uvjerenje kako visoko obrazovani pisci pate od nedostatka emocija. Kao… Pišu tehnički točno, no bez apetita. I opet imao tebe kao primjer, tu si zabludu olako prelomio preko koljena. Koliko ti je naobrazba pomogla u pisanju?

Nemam dobar pregled, ali znam da postoje i brojni visoko obrazovani pisci koji pišu s puno strasti i emocije. S druge strane, moje obrazovanje doduše jest filološko, ali ja sam jezikoslovac. Ne bavim se književnošću znanstveno. I neprestano upadam u situacije gdje mi se netko nabaci s imenom bitnog djela ili autora, a ja nikad čuo. Čitam puno, ali čitanju pristupam jako sebično. Čitam samo ono što me pali. Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. Eto, jedna od mojih mračnih tajni.

U moje pisanje su se sasvim sigurno ugradili svi tekstovi koje sam ikada pročitao, i to na načine kojih nisam ni svjestan. Čitanje je ključno u jednakoj mjeri kao i osobno iskustvo. Čitanjem si blizu jeziku, a čime gradiš taj most nego jezikom? Međutim, koliko god čitanje bilo esencijalno za pisca, čvrsto vjerujem da samo načitanost jednostavno nije dovoljna. Uzmimo samo narativne forme. Moja je baka bila sjajan pripovjedač, sa samo nekoliko razreda osnovne. I, osim toga, ako želimo književnost koja je doista ljudska, trebaju nam glasovi i priče neobrazovanih, nepismenih, prestarih, premladih, obrtnika, poljoprivrednika, ribara, beskućnika i nezaposlenih jednako koliko nam trebaju i priče sveučilišnih profesora.

Autori se često muče s gledištem. Pokušavaju prvo pa treće lice, odvaguju koji je pristup uvjerljiviji. Jesi li ti imao sličnih eksperimentiranja ili si odmah znao kako ćeš ispripovijedati priču?

Imao sam takvih eksperimentiranja i još uvijek ih imam. Nikad nisam potpuno siguran. Zato pokušavam jedno te isto poglavlje raspisati i u prvom i u trećem licu, pa onda promatram što mi bolje funkcionira. Čini se da trenutno više naginjem pisanju iz prvog lica. To dobrim dijelom proizlazi iz jedne metode kojom se koristim da bih se približio likovima. Zamislim da sjedi ispred mene, pa njega ili nju pitam sve što me zanima i to zapisujem. Tko je, odakle dolazi, što želi u životu, čega se boji i čemu se nada. Budući da njegove ili njezine odgovore zapisujem tako kako ih čujem, već se iz toga rađaju fragmenti koji su u ich-formi.
Trenutno je u fokusu javnosti tvoj spisateljski rad, no bio si i uspješan sportaš. Kao reprezentativac u karateu osvajač si svjetskih i europskih odličja. Nedavno sam na Facebooku poručio nekim davežima neka me zaobiđu jer ću u suprotnom u svom idućem romanu njihovim imenima nazvati serijske ubojice. Ti si tu u prednosti; možeš takvima ponuditi ili da ih smjestiš u roman kao devijante ili da ih jednostavno prebiješ.

Dobro si im poručio. A koliko ima daveža ovih dana, možda bolje da planiraš neku trilogiju. Društvene mreže tome pogoduju. Sjede ti ljudi doma u pidžamama, pijuckaju kavu i seru po svijetu da bi preživjeli normalni do podneva. Naiđem povremeno na ružne komentare o sebi, ali ne reagiram nikako, čudno je to, kao da me se uopće ne tiču.

Općenito nemam energije predugo zamjerati ljudima. U cijeloj svojoj biografiji imam dva ljudska bića kojima sam zauvijek zatvorio vrata. Ali nekako mi ne pada na pamet gaziti po njima u tekstu. Prije bih po sebi.

Maštam povremeno o nekom fizičkom nasilju, posebno u ova predizborna vremena. Ali, ne bi vjerovao, u kontaktnim sportovima zapravo ima manje ekscesima sklonih likova nego što se misli. Osobito u vrhunskom sportu. Žive ljudi za neki viši cilj.

Mladi pisci po svršetku pisanja pobjedonosno slave trenutak okončanja, a ti si jednom lijepo objasnio da stavljanjem posljednje točke na rukopis posao tek počinje. Kako to izgleda u tvom slučaju? Kad sebi kažeš da je dosta?

Ja sam na kraju prve verzije rukopisa očajan. Ništa mi ne valja, pa se hoćeš-nećeš moram vratiti i prerađivati. Ima dijelova u ČMZ-u koji su prerađivani i po deset puta, a bit će ih i u novom romanu. Rekao mi je urednik da je dobro imati sposobnost čitati vlastiti tekst kao da si sam svoj neprijatelj. I tu se puno stvari iskristalizira. Nažalost, dosta kažem ne u trenutku kada sam potpuno zadovoljan, nego u trenutku kada sam bespomoćan i kada si priznam da doista ne znam bolje. Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću. Tu ima i dosta redukcije, ali je to uvijek i pronalaženje stilistički sretnijih rješenja. Ni to nije ukrašavanje, to je samo gnječenje jezika ne bi li bolje prionuo onome što sam zamislio.

Eto, sad i ja kažem da je dosta. Hvala ti na odvojenom vremenu. Neću te za kraj pitati pišeš li što trenutno jer znam da pišeš odgovore na ova pitanja. No ispred redakcije i čitatelja Književnosti uživo molim te da nam poručiš kako smo genijalni, pa da s tim zaključimo naš razgovor.  

Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. ‘Ajmo.

Bome. Fala ti, Kristiane.

Razgovarao: Zoran Žmirić

Ilustracija: Zlatko Kraljić

Razgovor je dostupan i u jesenskom broju časopisa Književnost uživo 

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

Lepo vabljeni

v soboto 28. novembra 2015 ob 19.00 v Hostel Celica, Metelkova 8 v Ljubljani na pesniški večer s prevajalske delavnice slovenske in hrvaške poezije in predstavitev spletne literarne revije Književnost uživo

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani.

S svojimi deli in prevodi bodo sodelovali pesniki Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar in Zoran Žmirić.

Konec večera bo minil v znamenju projekcije treh pesniških videov iz serije Nakonektana poezija (Zavod Gulag): Prebivalka otoka (Saša Spacal in Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc in Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar in Ana Pepelnik).

Vstop je prost.

Foto (c) Katja Kuštrin

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n

 

 

 

 

 

 

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…