Arhiva oznaka: Zoran Žmirć

Prvi broj časopisa Underpass za prevedenu književnost donosi hrvatsku prozu

Kolegica Terra Chapek iz američkog časopisa Underpass.co javila nam se s novim prilozima novije prevedene hrvatske književnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihovo priopćenje za medije stoga u cijelosti prenosimo, budući da bi svakako moglo biti zanimljivo i mnogim našim autorima na portalu Književnost uživo. Ujedno, vjerujemo da su mnogi od naših autora i čitatelja svjesni da je samo proširenje čitateljske publike ujedno i put prema novoj kvaliteti te da će se svakako još netko odlučiti za objavu na engleskom. Naglašavamo da se za svaki pojedinačni upit obratite redakciji časopisa Underpass.co
“Prevedena književnost našla je svoj internetski dom na Underpass.co. Nedavno pokrenuta publikacija promicat će prozu i eseje iz svih krajeva svijeta, a poseban naglasak bit će na engleskim prijevodima djela koja potječu iz manjih i marginaliziranih jezičnih skupina. Underpass će tako postati prečica mnogim čitateljima engleskog govornog područja za upoznavanje s novim i neistraženim kulturama i književnostima.Underpassov prvi broj bavi se Hrvatskom. Premijerno izdanje sadržava raznoliku zbirku pisanih djela iz ove zemlje, kako već iskusnih i nagrađivanih autora, tako i  novih nada hrvatske književnosti. Izbor uključuje dovitljive priče o modernim navijačkim obračunima u Dalmaciji i neprilagođenim osobama u suvremenoj Dalmaciji do one koje se bave ratnim devedesetima, te povjesnu fikciju s početka dvadesetog stoljeća.
“Šarmirane smo i zadivljene ovim hrvatskim pričama i iznimno smo sretne što ih djelimo s čitateljima engleskog govornog područja,” navela je Terra Chapek, urednica Underpassa.Sljedeći su autori doprinjeli prvom broju časopisa: Tomica Bajsić, Boris Beck, Miroslava Buljan, Nada Crnogorac, Ksenija Kušec, Zoran Malkoč, Gordan Nuhanovic, Luka Ostojic, Sanja Pilić, Dinko Relkovic, Tomica Šćavina, Ivana Šojat Kuči, Dinko Telećan, Zoran Tomić, Vedran Volarić i Zoran Žmirić.Underpass će i u budućnosti objavljivati prijevode priča i eseja, s naglaskom na one koji čitateljima mogu predočiti specifičnost  područja iz kojeg dolaze. Njegov blog i Facebook stranica donosit će vijesti i informacije o međunarodnoj književnosti kao i razgovore o spisateljskom zanatu te resurse za autore koje žele objaviti svoja djela na engleskom i za prevoditelje u potrazi za svojim sljedećim projektom.Nakon svog premijernog izdanja, Underspass će objavljivati dvije do tri nove priče svakog mjeseca, te je uvijek u potrazi za kvalitetnim tekstovima. Posebno su nam od interesa engleski prijevodi manjih te marginaliziranih svjetskih jezika, a detalji se mogu pronaći na Submissions Guidelines.

Dok časopis prihvaća pisane doprinose sa svih strana svijeta, trenutno će se koncentrirati na one iz Hrvatske i njene šire regije, sve dok se ne pojavi kritična masa kvalitetnih tekstova neke druge zemlje na koju će usmjeriti pažnju.”

Zoran Žmirić: Povijesni roman koji slavi život

Mladen Blažević: Ilirik, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2015.

Ilirik je povijesni roman smješten od 5. do 9. godine naše ere u vrijeme ilirskih ustanaka protiv Rimskog carstva kroz koji nas autor vješto vodi stvaranjem snažne atmosfere života onog vremena. Čitajući Ilirik uvučeni ste ne samo u doba Batonskog rata, već i u uvjerljiv svijet običaja, sklonosti, uvjerenja i vjerovanja ondašnjih naroda. Upoznat ćete se s ritualima, prehrambenim navadama, odnosima s vlašću, željama i potrebama naroda na prostorima Augustovog carstva. No to je tek pozornica Ilirikove priče jer Ilirik je i roman ceste.


Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže.


Pod nogama glavnog protagonista prostire se put od točke A do točke B unutar kojeg se događa čitav niz izazova na koje će naš (anti)junak (ne)adekvatno odgovoriti i time do kraja postići određeno iskustvo. U tome mu ponekad pomaže, a ponekad odmaže, šareno društvo sličnih luzera s kojima će do konca priče stvoriti specifičan odnos.

Iako je to u povijesnom romanu popularno, radnju Ilirika ne nosi veliki vojskovođa, ratnik ili političar. Glavni je lik trgovac Krum, tip koji se s nekoliko pogrešnih poteza doveo u situaciju zbog koje je primoran sa suprugom pobjeći iz Akvileje. Taj bijeg bi mu trebao omogućiti da se na svaki način oporavi te pronađe način da vrati dugove i poljuljani ugled. No kao i svaki antijunak, pogrešna procjena u poslovnom životu za Kruma će biti tek okidač koji će ga lansirati u vilovite događaje koji će uslijediti na političkoj karti Rimskog carstva. Gubitak imovine za ovog će trgovca tako postati najmanji problem. Putujući Ilirikom, inače zemljom svog porijekla, Krum u pokušaju da iza sebe ostavi dovoljan broj kilometara, susreće svakojake spodobe, (ne)tipične predstavnike Histra, Japoda, Dalmata, Liburna, Breuca, Kolapijana… s njima se svađa, sklapa saveze i prijateljstva, odriče ih se, kalkulira, ali i razmišlja srcem i dijeli posljednji komad hrane. Pristaje čak i ostaviti voljenu suprugu s kojom je u bijegu, a sve kako bi obavio povjereni mu zadatak procijenivši to najboljom mogućom opcijom.

Dramaturški Blažević je složio napet i potentan roman u kojemu neprekidno ljulja emocije čitatelja. Ilirik je zavidan, gladuje, mrzne, proklinje, mrzi, siluje, abortira, ubija i umire na nezamislive načine, ali i slavi život, voli, vodi ljubav, smije se, sanja, čezne i dostiže. Autor nas stavlja u situacije da budemo voajeri, da se nad nekim odlukama likova smijemo, da se zapitamo što bi mi učinili u sličnoj situaciji, nekima će se pojedine scene i smučiti, a ima mjesta na kojima toliko snažno ulazi u karakter likova i njihovih odnosa da će se svatko moći poistovjetiti s njima i tako postati aktivni element priče. Za takvu rabotu aktera je dovoljno, svakojaki su i gone ih različiti motivi.

Poznavanje davnašnje povijesti nije uvjet za ugodno praćenje radnje Ilirika, no povremeno otvaranje Wikipedie i Google Mapsa neće odmoći u snalaženju. Dapače postati će tim privlačnije kada se primijeti da Krumova družina putuje prostorima na kojima mnogi od nas danas žive.

Ma koliko Ilirik bio zavodljiv, teško se na koncu othrvati emociji tuposti i osjećaju probadanja u pleksusu. Ilirik nam pruža uvid u to da se političke intrige i strategije za manipuliranje ljudima nisu promijenile do danas. Iako radnja počinje i završava u zoru Nove ere, nemoguće je ne primijetiti sličnost s novijom povijesti Europe, posebice Balkana. Vojskovođe zaraćenih strana ispijaju vino u termama dok vojska ratuje za šaku novaca, narod pati, brat je bratu vuk, a uz to kao po nekoj ukletoj računici skoro svaki je rat od Batonskog do Domovinskog ljude mrcvario po četiri godine. Ljudska priroda odolijeva svim promjenama, čitamo to između redova Ilirika i to nas teško može učiniti zadovoljnima.

Na koncu teško je Ilirik ne usporediti s trenutno aktualnim (pseudo)povijesnim pričama. Tu prvenstveno mislim na one koje su zadnjih godina postale dio pop kulture – TV serije Vikinzi i Igra prijestolja. Ilirik je odličan temelj za sličan projekt, ima sve što jedan takav narativ traži; dobru priču, napetu radnju, karakterne likove, intrigantne odnose, dobre dijaloge… sve ono zavodljivo što želimo gledati (i čitati). Tko zna.

Zoran Žmirić: Budim se kraj hladne peći

budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriši na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti

Foto: Tamara Modrić

Zoran Žmirić: Onaj koji je obukao Mjesec (fragment)

Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj.
No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio – Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva – što je Ćandradar prihvatio kao životni stav.
Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta.
Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret cilju.

Fotografija: morguefile.com