Arhiva oznaka: Zoran Krušvar

Zoran Krušvar: Biološki višak

12654228_1685825005020556_5481913084047390433_n

Zoran Krušvar na Noći velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Hrkiju sam dala vrećicu trave da mi pomogne odvući mrtvog šarplaninca do kuće. Obično sam zgažene pse i mačke sakupljala sama, ali ovo je zbilja bio kapitalac pa mi je trebala pomoć. A bio je i svjež, što je super jer je najgore kad se usmrde i dobiju crve.

U vrt sam donijela sjekiricu za meso i pilu za drva pa krenula komadati ulov. Morala sam požuriti jer je Tomo trebao za nekoliko sati doći po ključ od kafića, a ako sam ga mislila zavesti i nagovoriti da me ipak zadrži na poslu, nisam se baš mogla pojaviti krvava do laktova.

Nakon što sam se istuširala, morala sam još nahraniti Konga i Montija. Oni su bili tatini suveniri. Monty je stalno vrebao Konga i bojala sam se da ću mu jednom zaboraviti zatvoriti terarij i onda ću imati preždranu zmiju i mrtvog majmuna. Takav je bio tata, najbolji. Ako sam htjela majmuna, evo ga, već se ljulja s lustera. Ako mi se nekad svidjela zmija, gle tko to sikće u paketu ispod božićnog drvca? Poslala sam poljubac tatinom uokvirenom liku pa otvorila ladicu u kojoj je spomenar iz osnovne, fotka na kojoj jedem šećernu vatu veću od svoje glave, crveni klaunovski nos i ulaznica za cirkus koju je potpisala Moira Orfei osobno. Još suvenira. Zatvorila sam i tatu unutra, da ne vidi kako se njegova Janja sprema prokurvati za radno mjesto.

Stavila sam previše šminke, majicu koja pokazuje trbuh, kad već nemam bog zna kakve sise, pažljivo odabrala gaćice i prekratke hlačice. Iz zrcala me i dalje promatrao tehnološki višak.

Onda je zazvonio mobitel, Tomo:

“E bok Janja. Čuj, nešto mi se presložilo pa dolazim sad odmah po taj ključ… evo, tu sam kod srdočke crkve, idem prema tebi…”

Moja trema eruptirala je u užas: Već? Kako već?  i panično sam istrčala.

Audi je blistao kao vedro nebo, doklizavši iz smjera igrališta na kojem su klinci napucavali loptu, među privatne kuće, vrtove i zelenilo. Tomo je zaustavio auto uz cestu, izašao i protegnuo se:

“Bok”.

Ja nisam rekla ništa, jer mi je mozak vrištao od preopterećenja. Došao je prerano, kuća nije bila spremna. Plastična kada s raskomadanim psetom bila je u predsoblju, krvava pila i sjekira u vrtu, nema šanse da ga tamo vodim. Osjetila sam kako mi ruke podrhtavaju pa sam ih stavila u džepove. Izgledam nervozno, ne smijem izgledati nervozno, moram se opustiti, ali kamo s njim? Njegov auto je dvosjed, mogla bih ga zavesti i tamo, ali malo je mjesta, to je loše… a ovo će mi upaliti samo ako bude jako dobro. Misli, Janja!

“I? Šta ima?” pitao je.

Trudila sam se smješkati i biti cool, ali glas mi je trokirao, jedva sam rekla: “Ništa”.

Prišao mi je korak bliže i nadala sam se da mu mirišem na šampon, a ne na mrtvog psa. Bio je velik tako pored mene, u mom prostoru. Uvijek je to radio, ulazio u prostor. Ljutilo me to, i ljutilo me što mu nisam rekla onda kad nisam htjela da mi prilazi, a sad kad sam htjela, sad nisam znala reći da hoću. Dosta je više toga Janja, ili napravi nešto ili se makni s ceste da te bar nitko ne gleda ovakvu droljastu.

Trepnula sam kao Bambi pred farovima:

“Dužan si mi plaću.”

“Platit ću ti, jebote! Nemoj me, e… šta ti misliš, da meni nije kriza!?” nerviralo ga je kad bi ga netko pitao novce. Živci su mu bili tanki, fitilj kratak i onda netko lako nastrada. Gledala sam kromirane felge njegovog auta. Ja se vozim autobusom i nikom ne dugujem novce, ali dobro. Rekla sam si Ne seri Janja, nego vrati svoj posao, i desio se neki “klik” u glavi, počela sam mu uvaljivati priču, a bila je glupa i neuvjerljiva ali taj čas mi ništa bolje nije palo na pamet:

“Zaboravila sam jučer torbicu kod starog Koste. Ključ je unutra.”

“Kod koga, jebote?”

“Kosta. Frend od mog starog. Zapravo, kolega s posla. Živi sam pa mu nekad odnesem ručak. Kod njega mi je ostao ključ.”

“Pa dobro, gdje je to?”

“Ma tu blizu… odmah ćemo. Vodim te kroz šumarak”, namignula sam. Blizu Koste je bilo i tratine na koju smo mogli leći i grmlja gdje smo se mogli sakriti pa ako se još posreći da ne pokupim krpelja, mogli smo se zbilja tamo kresnuti.

Povela sam ga stazicom, dalje od kuća, u šumu. Hodao je za mnom i gledao mi guzu. Namjerno sam je njihala i pitala se jel’ se on sad sjeća kako ju je gnječio i štipao, toplu i sklisku od znoja dok sam stenjala pod njim u mraku zaključanog kafića, lica zabijenog u sjedište separea, među fleke od piva i rupe od cigareta? Bio mi je tako zahvalan da sam dobila otkaz. Pogledala sam preko ramena, cerio se.

“Šta, zašto tvoj stari sam ne nosi hranu tom svom frendu?”

Stala sam i zurila u njega sekundu, dvije, pet…

“Stari mi je mrtav. Rekla sam ti to. Ubio se kad ga je ona kučka od stare ostavila.”   

“A sorry, jebiga, zaboravio sam… oprosti.”

Stavio mi je ruku na struk. Njegov bok trljao se o moj dok sam ga vodila dalje:

“Okej je, preboljela sam. I stari je ionako zaboravljao što mu ljudi govore. Nikad nije znao datume rođenja, godišnjice… stalno je miješao imena svim nećacima. Jer ga nije bilo briga, kužiš? Samo je u svoj posao bio uživljen. Sav je bio u tome. Nosio posao doma i to.”

Prošli smo pored šikara i suhozida, šparožina nam se petljala pod nogama a grane šuškale nad glavom. Ispred nas se pojavila udolina ispunjena mutnom vodom, okruglasta lokva nad čijom su površinom akrobatski letjeli komarci.

“Lagala sam ti”, priznala sam “Nisam te dovela tu radi ključa, sorry… nego zato da nas nitko ne vidi”, uhvatila sam majicu i skinula je preko glave:

“Hoću svoj posao natrag.”

“O jebote, jesi luda”, smijao se, a prsti su mu već lutali po mojim bokovima “mogli smo otić autom na neko normalno mjesto, a ne tu da dobijemo malariju!”

Slegnula sam ramenima i pitala:

“Onda dogovoreno? Posao?”

“Ne može posao, rekao sam ti… žena mi je počela sumnjati. Ali, evo, mogu ti sutra uplatiti tu zadnju plaću i dić’ je za, ne znam, za petsto kuna.”

Gledala sam ga šutke. Došla sam se prodati za posao, a on mi nudi petsto kuna. I plaću, koju sam ionako zaradila. Opet su mi se ruke tresle. Više nije bilo pitanje jesam li kurva, nego samo koliko jeftina. Opet mi se desio onaj “klik” u glavi pa sam ga uhvatila za pojas i privukla bliže:

“Znaš šta, htjela sam ti pokazat’ baš ovo mjesto.”

Otkopčala sam ga, pustila da mu hlače spuznu do gležnjeva i zabila mu nokte u bedra, napola zato da mi se ruke prestanu tresti.

“Zašto?” mazio mi je obraz, vrat, osjetila sam kako mi se koža ježi.

“Tu sam sa starim dolazila kad je on dobio otkaz. Nije mogao bez posla, kužiš? Navika. Pa je odlučio raditi za svoju dušu. Nešto kao suvenir, da ga podsjeća. Stara to nije htjela ni čuti, ionako ga je mrzila jer nije ostao s nama kad sam ja morala u školu, nego je izabrao posao. Bila je previše sebična da bi to shvatila. Bila je nezahvalna.”

“Šta ti je stari uopće radio?” krenuo mi je otkopčavati grudnjak, a ja sam sklopila oči, duboko udahnula i brojala, jedan, dva…

Na “tri” sam ga udarila u jaja, najjače što sam mogla, tako da mi je koljeno utrnulo od udarca. Onda sam ga gurnula svom snagom nizbrdo, spotaknuo se preko spuštenih hlača, skotrljao i pljusnuo u vodu.

Dok me cvileći psovao, rekla sam mu:

“Stari je radio u cirkusu. Dok nisu počeli bojkotirat cirkuse sa životinjama. Onda je postao tehnološki višak jer, što će ti dreser krokodila ako ne smiješ imati točku s krokodilima, jel’ tako?”

Pokupila sam majicu i otišla da ne gledam. Jebiga, moj fitilj je dosta dugačak, ali s razlogom: takvi se stavljaju na zbilja velike eksplozive. Poslije mi nije bilo svejedno, vriskovi i pljuskanje vode odzvanjali su mi u glavi još tjednima. Morala sam popušiti plast trave da se smirim, da ne budem pri sebi dok me malo ne prođe. Ali barem je Kosta profitirao; Tomo je bio krupan muškarac, puno mesa, bolji obrok i od šarplaninca i od stare, a kamoli od zgaženih mačaka kojim sam ga najčešće hranila. A Kosta je uvijek zahvalan, on ne radi razliku.

Njemu nitko nije višak.

Foto: www.morguefile.com

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

RI LIT na Noći knjige

Neformalna književna skupina RI LIT po drugi puta ove godine nastupa u Rijeci. U sklopu Noći knjige, u četvrtak 23. travnja 2015., s početkom u 20 sati, u prostoru Sveučilišne knjižnice, devet će autora posljednje postave RI LITa predstaviti svoje najnovije uratke, ali i podsjetiti na neke svoje prethodne uspješne prozne uratke.
Broj sjedećih mjesta u prostoru knjižnice je ograničen stoga nemojte kasniti na ovaj novi susret s riječkim piscima Igorom Belešom, Željkom Horvat Čeč, Zoranom Krušvarom, Enverom Krivcem, Izetom Medoševićem, Davorom Mandićem, Milanom Zagorcem, Teom Tulić i Zoranom Žmirićem i njihovim sugestivnim pričama!
Foto: Carmela Žmirić

Zoran Krušvar: Ples na rubu

Murakami kaže: Pleši, pleši, pleši, ali što on zna, disciplinirani japanski maratonac? Analni tip. Emmi Goldman ne treba ni revolucija, ako ne može plesati. Jasenko Houra i Davorin Bogović plešu cijeli dan i noć. Zemlja pleše kolo oko Sunca, a Mjesec oko Zemlje. Islužena perilica rublja pleše sitno, poskakuje na mje-stu dok traje centrifuga. Da lim popusti, olabavljeli vijci ispadnu, kamenac začepi cijevi koje nikad nisu vidjele kalgona, mogla bi eksplodirati. Bubanj bi dobio ogromno ubrzanje. Izletio bi, vrteći se kao metalna balerina i smrskao Anina koljena. U lokvi krvi ne bi se moglo raspoznati krhotine kostiju od keramike wc školjke na kojoj je sjedila. Liječnici bi nosili ozbiljna lica i odmahivali glavom: Žao nam je, gospođo. Vaša kći više neće moći plesati. Tu se više ništa ne može učiniti.
Požuri, zakasnit ćeš, glas dolazi s druge strane ku-paonskih vrata. Iza vrata je majka, već odjevena. Ogleda se u velikom zrcalu i bira bolje cipele. Danas je važan dan. Iza majke je zid, iza njega soba, prozor i veliki svi-jet. Svijet odraslih ljudi. U njega se ne ulazi rođenjem nego prvim zaposlenjem. Rođenje se slavi svake godine ponovo, a zaposlenje samo na početku, kad mu se veseliš, i onda opet na kraju kad se veseliš što ga više nema. U međuvremenu si nešto naučio.
Neke stvari neki ljudi nikad ne nauče.
Anina prijateljica Silvia bez j ima dečka Jamesa kojeg zovu Bond. On već godinama živi u Rijeci, ali nije naučio hrvatski. Zna samo naručiti kavu, drugo mu ne treba. Ionako svi razumiju engleski, a i potajno se nada da će jednom razum prevladati i da će njegova djevojka pristati poći s njim u civilizaciju. Vrijeme je na njegovoj strani.
Anina baka Slavica nikad nije naučila plivati. Najprije nije imala gdje, onda nije imala kad, a sad nema smisla.
Anin rođak Zoran nikad nije naučio voziti bicikl. Kad je bio mali, pao je s bicikla i ozlijedio se. Onda se najprije bojao i nije htio više sjesti na njega. Kasnije se prestao bojati, ali svejedno nije htio na bicikl. Bilo ga je sram što ne zna voziti.
I Anu je sram.
Ana nikad nije naučila plesati.
Kao dijete, skakala je bez ritma i bez smisla. Kad si dijete, to prolazi. Plješću ti i smiješe se. Kasnije prestanu pljeskati, a grimase im se promijene. Neki tada shvate, na vrijeme nauče, a neki na druge načine. Kažu im to u novinama, na televiziji, na ulici… ponove puno puta dok im se ne utuvi u glavu. Ana je shvatila na zabavi koju je organizirala njena osnovna škola, nek’ se djeca vesele. Ona je plesala na Livin’ la Vida Loca veselo raz-bacujući udove, kao da joj je tata rukometni golman, a mama vjetrenjača. Bilo joj je baš dobro, zatvorila je oči i zamišljala kako pleše u nekom spotu na televiziji, kako stariji dečki pred njom padaju, a čitava škola plješće baš njoj. Onda je otvorila oči i u odrazu staklenih vra-ta, među masnim tragovima učeničkih prstiju i dlanova, vidjela kako, dok ona pleše, iza njenih leđa dečki glume potres i padaju po podu, a čitava se škola smije. Baš njoj, debeloj koja pleše.
Nije joj istog časa bilo jasno u čemu je vic, ali tad je počela shvaćati.
U filmovima koji su se prikazivali u kinu nije bilo ni-koga tako salastog i mekanog, osim ako mu se nisu smijali. Njeno tijelo bilo je građeno za gađenje, a posebno kad se kretalo. Kad se salo pretakalo s jedne strane na drugu, a suvišni nabori valjali kao nemirno more. Plesati, razmetati se tom želatinastom katastrofom, bilo je sramotno do ruba živčanog sloma, kad ti suze potocima teku u čokolino, a žlica se trese, zvecka po caklini, kaplje po majici nikad dovoljno širokoj da sakrije taj užas.
S vremenom dijete odraste, glečeri se otope pa kako ne bi i Anino salo, ali traume ostanu. Pe-te-es-pe, ka-ko da ne, jer pubertet je bojište, gospodine generale. I da bi preživjela sve te sociokulturalne gelere, kalorijske bombe i nakazne mine, Ana je morala razviti adekvatne strategije:
• Pognuta glava, jer tako je lakše izbjegavati poglede, ako ne gledaš ti njih – ne gledaju ni oni tebe.
• Tamna odjeća, bez šminke, izgledaj kao mrlja u vidnom polju, ignorirat će te dok ne nestaneš.
• Govori rijetko i tiho, ne privlači pažnju, nikog ne zanima mišljenje ružne cure. Pogledaj na televiziji koga pitaju za mišljenje: manekenke, starlete, sponzoruše. Debele i ružne, da ne plaše malu djecu, pojavljuju se samo u kasnim terminima kad nitko ne gleda. Tako i ti: sjedi doma i čitaj knjigu, da te nitko ne vidi.
I hvaljen bio, Dionise, što stvorio si vino, jer tek je pod njegovim blagoslovom u studentskim danima, ta-da već na sasvim prihvatljive gabarite svedena Ana, počela ponovo komunicirati s ljudskim rodom. Proces izlječenja, iako božanski pomognut, ipak nije bio sasvim čudesan pa su neke posljedice trajno ostale:
• Seks je bolji u mraku ili pod plahtom, kad se njeno ti-jelo ne vidi. Nikad dokazana teorija kaže da Ana rijetko ima dečke, baš zato što ne želi da je gledaju golu.
• Svi oblici socijalne interakcije daleko su ugodniji u alkoholiziranom stanju te se takvo preferira. U nedostatku alkohola, prihvatljivi su i alternativni opijati.
• Ljeto je izdajnik i petokolonaš, plaža se izbjegava koliko je to moguće.
I ono što je posebno važno:
• Nikad, baš nikad ne dolazi u obzir nikakav oblik plesanja!
Majka sad već lupa po vratima:
“Požuri, Ana, čuješ!? Daj da ti ne zakasnimo na prvi dan!”
Jer prvi dan na radnom mjestu je važan. Prekretnica je to, sinoć je legla u krevet kao nitko i ništa, a danas je us-tala kao odrasla žena koja ima važne obaveze i nipošto ne smije zakasniti! Sinoć se u krevet zašuškala nedorasla djevojčica na maminoj sisi i odmah po sklapanju očiju usnula onaj svoj isti, glupavi san koji je proganja već tko zna koliko dugo.
Uvijek se nalazi u Angkor Watu, okružena kamenim slonovima i licima božanstava koja izranjaju iz zidova. Nad njom cvatu tornjevi oblikovani u pupoljke lotosa, uokolo se prostiru terase, stepeništa i mostovi. Mitske zmije i ratnici, kraljevi u reljefu… Ana ih sve dobro po-znaje, imala je na fakultetu seminar iz toga. To joj je bio najdraži seminar, zbog slonova. Ona voli slonove jer žive u matrijarhatu i kod ženki koje ih vode ne cijene struk i sise, nego pamet kojom nalaze staze kroz bespuća. Što je slonica starija i veća, to je više poštuju. U Angkor Watu ima čitava terasa kamenih slonova i Ana se u snu rado provlači među njima, milujući im surle. A onda se svaki put pojave majmuni i sve upropaste. S krovova i hramova, iz šume stupova, hodnika i prozora, skaču na tisuće majmuna. Crni majmuni, smeđi, žuti i crveni. Svi su odjeveni u dresove različitih klubova prve Hrvatske nogometne lige, bučni i agresivni. Na rukama nose skupe satove, oko vratova zlatne lance. Vitlaju zadnjim modelima iPhonea, a među zubima im blistaju Swarovski kristali. Ana bježi pred tom urlajućom gomilom, ali zrak je gust poput meda i teško se probijati kroz njega. Za njom majmuni galame: Pogledaj nas! Mi imamo! A što ti imaš? Glavu punu gluposti, to! Čemu ti služi magiste-rij iz povijesti umjetnosti? Čemu? Bolje bi bilo da si pet godina učila držati tacnu i ribati podove! Tu se obično budi. Ponekad pada s vrha velikog hrama, ponekad u vo-du, ponekad samo otvori oči. Budi se kao nezaposlena povjesničarka umjetnosti… ali ne i danas. Danas treba započeti novo razdoblje u njenom životu, ona više nije nezaposlena povjesničarka umjetnosti već prodavačica u novoj trgovini odjećom.
Za to se obrazovala ukupno sedamnaest godina, da bi znala reći: Dobar dan, izvolite. Pokazati gdje stoje artikli i otkucati račun na kasi tek treba naučiti, a poznavanje kmerske sakralne arhitekture pritom je od slabe pomoći.
“Daj, Ana! Što tamo izvodiš? Mrdni se više, osramo-tit ćeš me pred Kovačevićkom! Ja sam te nahvalila da si vrijedna, odgovorna i… i… disciplinirana, a sad ćeš zakasniti na otvorenje! Mogla je ona i neku drugu tamo zaposlit, znaš! Nemoj si mislit da nije… e! Ko da sam je ja jedina molila, znaš da svi imaju nekog nezaposlenog… no, daj više! Ajde!”
Majka je shvaćala Anino zaposlenje vrlo osobno. Ka-ko i ne bi, osobno se za njega izborila povlačeći veze i poznanstva. Pa što ako posao nije u struci? Jebeš ti, ćerko, takvu struku koja ti neće stavit kruha na stol, kratko je komentirao tata, ne dižući pogled s križaljke. Pusti ti te mazarije i stare zgrade razvijenim državama. Mi smo zemlja znanja, kod nas i klošari imaju diplomu filozofskog fakulteta, pa što ne bi i prodavačice? Da… šest slova, okomito, Sokrat.
“’Ajmo, Ana…” majka joj dodaje jaknu i gura je prema vratima. “Znaš kako sam sretna što si konačno dobila neki posao. To je danas prestrašno, svi ti mladi ljudi nezaposleni… Da su ovo ona vremena nekad…”
Da su ona vremena, Ana bi imala posao u struci.
Da su ona vremena, Ana bi jednom dobila i stan od firme.
Da su ona vremena, Ana bi se udala za brkatog prole-tera koji bi joj strastveno citirao Marxa, a za Osmi mart je vodio u Trst da si kupi traperice i kilu kave.
Majka ju je iskrcala na parkingu trgovačkog centra, gdje su se baloni šarenili u jatima, vrećice lepršale po­put leptirovih krila, a penzioneri s rukama na leđima razgledavali izloge, brojeći artikle skuplje od mirovine. Otvorenje je bilo spektakularno i Ani je bilo muka. Krenula je u smjeru u kojem je bilo najmanje ljudi, došla do ograde, prekoračila, zatim vrludala, zaobišla urbani konzumeristički kompleks i našla se na parkingu za do-stavna vozila ili nekom podjednako opskurnom dijelu trgovačkog centra, što ga kupci nikad ne bi trebali vi-djeti. Velika, suprematistička siva ploha, terasa bez ijednog slona na vidiku. Naslonila se na goli beton i disala, misleći da je sama, a onda je pored nosivog stupa opazila Mrkvu.
Mrkva je bila toliko golema da je progutala cijelu jednu osobu. Virile su samo uredno depilirane noge i ruke koje su vješto oblikovale prepoznatljivi smotuljak za pušenje. Mrkva je imala velike oči, nasmiješena usta i hrpu propagandnih letaka.
“Bok”, rekla je.
“Bok”, Ana joj je mahnula i prišla. “Ti radiš ovdje?”
“Dijelim letke. Morala sam malo uzet pauzu, ne mogu više slušat kako se deru: Vidi mrkvu! Vidi mrkvu! Jebote, ono, ko da nisu u životu mrkvu vidjeli. A ti si fulala ulaz ili što?”
“Ne. Došla sam radit… kao prodavačica.”
“Onda si svejedno fulala ulaz.”
“Nisam, pobjegla sam.”
“Oh. Glas razuma. Oćeš dim?”
“Može, hvala.”
“Pobjegla… A jel’ se vraćaš iza na posao?”
Ana je odmahnula glavom:
“Ne. Ali moji doma to ne znaju. Misle da radim i da je to baš super.”
“Znači, pobjegla skroz. Ništa ne brini, naći ćeš drugi posao. Nitko ne bi trebao radit ovdje, ovo nije mjesto za ljude. Ni za mrkve.”
“Završila sam povijest umjetnosti, ne nude mi se baš poslovi.”
“Pa što?” otpuhnula je Mrkva “Moj dečko je završio kulturologiju pa je našao posao. U Istri, u selu Kringa. Pazi, zaposlio se u muzeju, misliš kao, super, ozbiljan posao… a kad ono, muzej vampira! Pazi, oni imaju muzej vampira, ono! I on im tamo sređuje administraciju, piše projekte, čisti i radi sve što već treba… e, a kad im dođu turisti, onda mu je u opisu radnog mjesta da iskače iz lijesa i plaši ih! Kaže da mu je to najbolji posao ikad u životu.”
“Super. Da bar ja tako nešto nađem.”
“Naći ćeš… glavno da sačuvaš dostojanstvo. To je, ono, najvažnije.”
“Ma ne znam… čuj, nemoj se uvrijedit… ali ti po trgo-vačkom centru dijeliš letke u kostimu mrkve.”
Mrkva je raširila ruke i učinilo se kao da bi zakolutala nacrtanim očima.
“Ono, ti baš nisi najbistriji uzorak mokraće u labosu, jel’ da? Gledaj, ja ne bih nikad ljudima uvaljivala letke, da mi nisu dali masku. Odvratno, em ih gnjaviš, em nije ekološki… stvaraš smeće sa svim tim papirom! Ali ova-ko me nitko ne zna pa nije bed… a i mogu se ufuravat da sam netko drugi. Pogotovo kad malo zapalim. Onda, kužiš, ja sam k’o super heroj! Noću, obična djevojka… a u radno vrijeme… MM! Mega Mrkva! Ta ta taaaa…!!!”
Smijale su se.
“Evo ti, završi to. Ja idem podijelit ove letke. Našim dragim potrošačima treba dnevna doza mrkve. Na, uz-mi”, pružila joj je joint koji je dogorijevao.
“Hvala.”
“I ne brini za posao. Posao je k’o seks… ono, dobro ga je imat, ali ako ga ti ne želiš, onda je to silovanje, jebote! Drž’ se!”
Ana je ostala sama razmišljajući o tome kakve bi skulpture i instalacije najbolje odgovarale ovom prostoru. Ne-ki od velikih Calderovih stabila, zaključila je konačno. Možda neki koji onako malo nalikuje slonu. Ta slika ju je oraspoložila pa je odlučila vratiti se među ljude i baciti pogled na nesuđeno radno mjesto.
Njen dućan bio je u procesu otvaranja. Ispred njega natiskala se gomila znatiželjnika, gledajući kroz metalnu rešetku koja se polako, iz minute u minutu, sve više podizala. Na rubu gomile bila je i gospođa iz marketinga, pazeći da se sve odvija po planu.
S njom su svi zaposlenici, stari i novi, prošli tjedan ima-li sastanak, samo što ga je ona zvala brief, prodavačice shopping assistants, a otvorenje event. Gospođa je bila puna engleskih izraza zbog kojih je zvučala plitko, a njezina priča šuplje.
“Osmijeh je must have! Ne samo kad razgovarate s klijentom nego čitavo vrijeme. Nikad ne znate kad vas netko gleda, a vaš izraz lica itekako utječe na imidž poslovnog subjekta! Vi ste billboard za radost, kad kupac uđe, mora znati da je ušao u oazu sreće, u ekskluzivni klub dobrog raspoloženja, čiji premium membership može ostvariti jedino kupnjom! Vi sve licima morate odražavati tu strast; morate osjećati ljubav prema svom poslu i sreću što ga radite! Sreću!”
Gospođa iz marketinga prešla je pogledom preko oku-pljenog kadra pa zastala na Aninoj majici bez istaknutog branda i stisnula usne u crtu. Sigurno već mjesecima nije stajala tako blizu nepotpunoga odjevnog predmeta, bez ikakvog identiteta.
“Dobit ćete uniforme”, zaključila je.
Sad su uniforme bile odjevene i ljudstvo u akciji.
S druge strane rešetke, na ulazu u trgovinu, poslagalo se nekoliko profesionalnih plesačica i sve prodavačice. Plesale su kao u kavezu, kao što im je bilo naređeno.
“Vi ste radost! Vi plešete, smijete se, veselite. Kupci stoje vani i gledaju. Oni čekaju u redu, čekanje u redu je frustrirajuće i loše. Vi ste unutra, vi plešete, zabavljate se… imate najbolji party na svijetu. Kod vas je genijalno. Svi oni vani žele prijeći, žele doći kod vas. Rešetka se diže sporo, odugovlači, stvara suspense… vi ih mamite, pozivate ih pokretima ruku… tako… gledajte plesačice, one će vam pokazati koreografiju… sve plešete, energično i s oduševljenjem! Ona od vas koja ne pokaže oduševljenje, ta ne mora niti dolaziti! Ovaj posao je ispunjenje vašeg sna, on je vaš život i najsretnije ste kad ste na radnom mjestu! To je poruka koju morate prenijeti kupcima! Hajde! Da vidim tu sreću na licima!”
Ana ih je gledala s pristojne udaljenosti, ali joj je svejedno bilo neugodno, skoro kao da je i sama tamo.
Pleši ili ne moraš ni dolaziti.
Smij se, ti tamo s fakultetom. I ti, koju kući čeka malo dijete, mrdaj tu guzu, najsretnija si kad si ovdje. Ovo je smisao tvoga života!
Plešite, iza rešetaka. Plešite.
Nije više mogla izdržati, okrenula se i otišla. U ušima joj je odjekivala plesna glazba. Bilo je to nešto jako mo-derno i popularno, s puno ritma, nešto što prije nikad nije čula.
Ali u njenoj glavi odjekivalo je samo Livin’ la Vida Loca i krešendo okrutnoga dječjeg smijeha.

Foto: Zoran Žmirić