Arhiva oznaka: Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja: Suvremene konstelacije

Još uvijek pod doživljajem, upravljao je automobilom, vraćajući se kući. Bilo je kasno u noć. Trnci su mu prolazili kralježnicom i slijevali se u zdjelicu. Srce mu je živo kucalo na svaku pomisao na njih dvije: na Ellu i Aleksandru. Ellini pupoljasti i tankoćutni poljupci i Aleksandrin sadistički zagriz u meso. Njih dvije bile su svjesne jedna druge, svjesne dodira i žive imaginacije. Bile su njegove. Te dvije žene njegove stvarnosti, te dvije vatre bile su utoliko njegove poput ovih ruka kojima upravlja vozilom; njegove ruke koje je mogao otkinuti jedino kakvi narcisoidni krvnik. Račvast jezik što golica u grlu i vreli dah u njegovim nosnicama pozivali su na blud. Približavao se kući koja je odavna spavala zatvorenih kapaka. Izlazeći iz auta, pucao je od zadovoljstva, sjetivši se…
…kako snažna muška snaga poput rasplodnog bika stišće njeno golo i izmrcvareno tijelo svakodnevnom glumom domaćice. Vozeći se posljednjim autobusom kući, zaljubljeno je sanjarila o muškarcu s kojim je maloprije doživjela nevjerojatno iskustvo. Još je uvijek osjećala testosteronsku otopinu na koži koja joj je pobuđivala pohotu. Križala je nogu preko noge, vrpoljila se u sjedalu i izgarala od vrućine. U vrelom naručju, čvrsto ju je stiskalo živo sjećanje na čovjeka koji je svakodnevno oslobađa onog što jest: zarobljenica u ulozi majke, supruge i domaćice. Otrla je znoj s lica i dvaput duboko udahnula. Autobus se zaustavio tik do kuće koja je odavna spavala zatvorenih kapaka.
Na ulazu u kuću se sudarila s mužem. Nisu progovorili ni riječi. Samo su ušli u kuću pothlađeni kao hladna večera koja ih je mnogo puta dočekala kada je sve prestalo funkcionirati. Tek što su skinuli sa sebe kapute, iz sobe se začuje plač djeteta i dozivanje. Njihov sinčić je imao noćnu moru. Dozivao je mamu i tatu. Pogledali su se oči u oči ravnodušnim pogledom koji je u trenutku živnuo i postao topao i krotak. Nahrupili su u sobu i ona je odmah nježnim glasom pristupila petogodišnjem djetetu i tješila ga. „Mama je tu. Sve će biti dobro.“ On je zagrlio nju i dijete i tako su se nježnim pjevušenjem i toplim zagrljajem uljuljkali u san.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Fićo u leru – problem je u karburatoru

„Izolacija čovjeka je apsolutna perspektiva“, pomisli slušajući na radiju jazz koji ionako nije volio. Slušao je tu tiraniju glazbe misleći da će tako promijeniti perspektivu. No poboljšanja nije bilo. Upali cigaretu i uspravi se u sjedeći položaj na vreći za spavanje. Pored njega duboko diše djevojka. Pokrije je i zagleda se duboko u prazninu sobe. Pitao se tko je ona? Uopće je ne poznaje. U odbijenom dimu cigarete, zamisli se nad sobom nad svojom majmunskom inteligencijom. „Povijest pišu pobjednici“, pomisli nekako sjetan i fokusiran na dim cigarete. „Povijest je femina melasa koja prianja uz muško s kundakom i jataganom. No tko sam ja? Imam li uopće povijest?“

Djevojka do njega u dubokom snu promijeni položaj tijela.
Uplašeno okrene glavu prema njoj. Pomisli: „Spavao sam noćas s njom. Poznajem njezin miris, okus njenih usana: ponosnih i manje ponosnih. Poznajem svaki njen pokret i uzdah i pozu i otkucaj srca tog čistog bijelog tijela, slanoću suza i jetki miris znoja. A nemam pojma ni tko je ni što je.“

Zamijeti njenu torbicu. Uzme je k sebi i istrese sadržaj do nogu. Rukom razmeće sadržaj torbice. Prvo zapazi trudničku knjižicu. „Nemoguće. Trudna je?!“ pomisli prije nego je okrenuo prvu stranicu knjižice. Uz liječnički štambilj, pročita stanje posljednje trudnoće: 22. srpnja ||Spontani pobačaj|| prvi puta, 17. rujna ||Spontani pobačaj|| drugi puta. Prvi pobačaj u samo dva mjeseca trudnoće, drugi pobačaj nakon tri tjedna. Nije mogao vjerovati da je maternica ove djevojke groblje. Žestoko je ubadao cijelu proteklu noć svoj grobni spomenik u neplodan grob te djevojke. Odbije dim i nagne se na stol. U pozadini djevojka promijeni položaj i uzdahne kao da će joj taj udah biti posljednji. „Povijest pišu pobjednici!“ mrmorio je tanahnim glasićem samome sebi u bradu. „Povijest pišu muškarci. A tko sam ja?“

Osjećao se kao ispljunuti hračak nasred ulice. „Ja sam student već desetu godinu za redom. Uspješno sam položio sve kolegije. Još mi je ostala obrana diplomskog rada. No u fakultetskoj knjižnici dugujem točno sto trideset i tri kune kao dug za prekoračenje roka posudbe knjige koju sam izgubio. Dok ne otplatim dug, knjižnica mi neće izdati potvrdu o podmirenju troškova s kojom mogu pristupiti obrani diplomskog rada.“

Bio je jedna od izgubljenih duša pod vječnim tamnim oblakom koja ne nalazi mjesto u svijetu. „Knjiga koju sam posudio i zaboravio vratiti zvala se Samopomoć u trenutku krize.“

Odbije dim cigarete i spazi u razbacanim stvarima pored torbice svjetloplave korice davno izgubljene knjige. Baci cigaretu. Spusti se na koljena do te knjige i otvori korice. Na jednoj od korica, zabilježen je datum posudbe i znak falusa koji je nacrtao kao kakav balavi adolescent u trenucima apsolutne dosade kada je u naslovu Samopomoć u trenutku krize, tražio promjenu perspektive. Shvati da je knjigu posudio djevojci do sebe, djevojci koju uopće ne poznaje, ali spava s njom. Opet pali cigaretu, sjeda do djevojke i pokrije je zelenim puloverom. Odbije dim, namršti se i kažiprstom protrlja zub. Iskesi se i promrmlja: „Prokleti zub. Odavna sam ga trebao izvaditi. “ Ponovno gledajući u prazno prepusti se mislima. „Osim što patim od depresije, patim i od parodontoze. Prokleta šestica. Oko nje meso se već gotovo povuklo i otkrilo korijen.“

Kažiprstom opet trlja zub. „Između desni i korijena, nataložio se kamenac. No dopunsko zdravstveno osiguranje pokriva dvogodišnje kompletno čišćenje zubnog plaka i kamenca! Sve ostalo treba platiti“ Prokleto osiguranje i novci! Sve je to otišlo u…“

Sjeti se da je negdje u kupaonici davno skrio duboku ljubav pod vječnim tamnim oblakom: ukradeni dop nekog narkomana s ulice u transu. Uđe u kupaonicu, prevrće po stvarima i traži dop. Ruši četkicu za zube, otvara ormarić i ruši bočice šampona, isprevrće tampone i najednom ugleda u zracalu refleksiju djevojke. Stajala je iza njega u zelenom puloveru. Bila je u suzama. Jedino što je uspjela izustiti kroz suze, bile su riječi gorkog kajanja: „Molim te napusti moj stan.“ I pokaže rukom prema vratima. Tek sad mu je postalo jasno da to uopće nije njegov stan. Šutke je prošao pored uplakane djevojke koja je stajala nepomično s ispruženom rukom. Na vratima stana zastane, zapali cigaretu i dobaci djevojci razočarano: „I ovaj će hračak istrunuti u tvojoj utrobi.“ I ode poput štakora koji je nakanio grickanjem pokazati svoju snagu i slabost drugih.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Inkarnacije prokletih pjesnika – Georg Trakl: Grom protiv jednotnosti

„Razlilo se zlato dana,
Večernje smeđe i plave boje:
Blage frule pastira stoje,
Večernje smeđe i plave boje
Razlilo se zlato dana.“
(Georg Trakl, San zla – pjesma Rondel)

Prošlo je puno vremena otkad je zaboravljeni pjesnik ispjevao svoj posljednji stih i ispisao posljednju bolnu stranicu simbolističke i ekspresionističke patnje svijeta. Gotovo zaboravljen, njemački ratni pjesnik Georg Trakl, pjesnik užasa i antisimetrije, ponovno oživljava kroz čitanje i fragmentarno prisjećanje na stihove tog „bijelog maga“. Suvremeni jezik jednostavnosti i antisimetričnosti kojim piše, zasigurno je udario ozbiljan temelj suvremenog pjesništva današnjice. Traklovo pjesništvo, oslobađanje je od simetričnosti forme i zagušljivosti kalupa. Čovjek u poeziji nalazi mjesto tek kao malen komadićak ili odbljesak sudbine. Čovjekov lik sveden je na tragove u stihovima. Čovjek je tek odbljesak u reminiscenciji. On postaje stvaran kada živi stihove i svoju najintimniju ispovijest duha. Traklov čovjek naspram svijeta je tek literatura koja oživljava u čitanju i prisjećanju.
„Blijedo se lice ozarilo
Skrito se tijelo ožarilo
(G. Trakl, San zla-pjesma Metamorfoza)“
Boje… Boje su u Traklovoj poeziji vrlo iznimne i nepoznate interpretacije. Poljuljana simetričnost i značenje boja, daje pjesmama efekt života u odsutnosti. Primjerice bijela boja nosi obilježje odsutnosti, prolaz kroz smrt, dok plava boja koju najčešće u standardiziranoj shemi zapada shvaćamo kao nešto vrlo tmurno, hladno i umrtvljeno, Trakl interpretira kao vječnost, svetost i božanskost. Blues koji ne nosi stigme plavog hladnog mraka apatije, već čistoće poput neba i plavog mora. Traklove riječi naprosto postaju znakovi s puno dubljim interpretacijama. Ono što Trakl piše jest ispovijest koju je u davna vremena ispjevao Adam: ispovijest bez imalo nade, ispovijest o otuđenosti čovjeka, ali i njegovom vraćanju njemu. Trakl je „svetogrđe “ svoje poezije proživio do kraja. Može se reći, on jest čovjek koji je proživio svoju poeziju i u stihovima ponovno sastavio izgubljenog i otuđenog čovjeka kao ikarovsku inkarnaciju koja u suludom letu leti sve više ne bi li pobjegla od sebe same u vrelo sunce zaborava i negacije.
„I modra jezera, mračno se valja
Preko njih sunce; obgrljuje noć
Ratnike smrtne, divlji im vapaj
Razbijeih usta
(G. Trakl, San zla-pjesma Grodek)“
Oltar zaborava, ponovno je posvećen krajnje uljuđenim govorom o ljudskoj praznini koja proždire i čovjeka današnjice, čovjeka „bez svojstava“ u gomili jednotnosti. Traklovo je pjesništvo ponovno živo.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Crvenkapičina tajna

Stršao je iz šikare kao neobrijana stidna dlaka na glatkoj […] i zavidno buljio u dvije mlade žene u strastvenom zagrljaju: plavokosa u zagrljaju riđe, divlje tigrice. Gutao je gorčinu iz bunara ogorčenosti, prikrivao gnjev iza klokotanja koljačkog gebisa i oštrih kandži. U pozadini klokota gebisa, kao jeka, odzvanjale su riječi: „Ne držiš se scenarija kučko! Trebala si biti moja! Ne držiš se scenarija…“ Dahtao je sve jače od srdžbe dok su dvije mlade žene u sobici jedna drugoj lizale jezike i slomljeni ego.
Za vrijeme dok su ljepotice jezikom vlažile prostor zabranjene zone, dajući mu novo značenje, dlaka crnog vuka se nakostriješila kao bodljike na ježevim leđima. Morao je intervenirati. Jednostavno je morao intervenirati u njihov osobni arhiv, u mjesto njihovog osobnog određenja. Iskočio je iz šumarka kao razjareni bik i razbio prozor. Mlade žene su se razdvojile i svaka se sljepila sa jednim kutem sobe navlačeći na sebe plahte. Režao je s gubicom punom oštrih noževa i nasrnuo na plavokosu djevojku. Djevojka je vrisnula. Bio je to posljednji krik. Kidao joj je meso s vrata i gutao arterijsku vrelu krv. Mumljao je: „Ja ću tebi pokazati kučko! Zaobilaziš scenarij. Ona je moja! Ja imam pravo na nju.“
Crvenokosa mlada žena, navukla je majicu i hlače i dala se u trk. Razjareni vuk, krenuo je za njom. Trčala je po mračnom šumarku, sapličući se u nisko raslinje i šiblje. Oštro grmlje i nisko granje, rezalo joj je meso. Ignorirala je bol. Znala je da joj život visi o niti. Nakostriješen vuk, razarao je sve pred sobom, a krvava gubica, blještala je na mesečevom sjaju. Vikao je za njom glasom punim gnjeva: „Nećeš mi pobjeći blundice! Ja ću te naučiti pameti, da se držiš scenarija.“ Mlada je žena, ridala od straha i boli. Sva u porezotinama, pala je na vlažnu zemlju. Kosa se splela s okolnim grančicama. Vuk se zaustavio nad njome. Mlada žena se ne predaje. Brani se jedinim oružjem koje joj je ostalo: retorikom. „To je moj život i radim s njime što me volja.“ Nakostrješen vuk odbrusi: „Kako te nije sram bestidnice. Valjaš se sa ženom. Gdje toga ima? Gdje to piše u scenariju?! “ Crvenokosa smogne snage i suprotstavi se: „Ti si obični zadrti mačistički kreten.“ Vuk nagrupi na ženu. Zarije joj pandže u zapešća i krvavu njušku približi licu. „Ja ću od tebe načiniti ženu i izbiti iz te tvoje lude glave sve mušice.“ Napaljeni vuk nasrne. Mlada žena osjeti pulsirajuće spolovilo na bedru. Viče: „Upomoć!! Silovanje! Pusti me!“ No vuk se potpuno oglušio o vapaje. Želio je na svu silu položiti pravo na nju, jer tako piše u scenariju. Ukrutio mu se i bio je spreman za devastaciju te žene. Dahtao je i jezikom joj oblizivao obraze. Vrelim dahom je šaputao: „Ja ću od tebe učiniti…“ Mlada žena desnom rukom napipa oštri kamen i udari ga o njušku. Vuk se nespretno izvrne na leđa, a crvenokosa mu probode genitalije granom s nazubljenim krajem. Vuk se previja od boli. Proklinje i reži. Krv šiklja u nepravilnim mlazovima. Mlada žena zauzme stoički stav. Dok se ranjeni vuk izvijao od boli, mlada žena klekne do njega, čvrstim stiskom mu fiksira gubicu i reče: „Trpjela sam tvoju tiraniju misleći da ću tako promijeniti perspektivu. Ja sam hirovito i budalasto dijete. Nosim svoje srce na dlanu. Pišem svoj scenarij!“
Ustane i zaputi se dublje u šumu dok je vuk iščezavao pod vječnim tamnim oblakom „scenarija“.

Foto: www.pexels.com