Arhiva oznaka: Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja: Freudovski oproštaj s očevim autoritetom

Svakoj mojoj ubranoj djetelini s četiri lista, otkidao je po jedan i cerio se kao budala. Pljuvao mi je u lice kada bih kući donosio petice, a za jedinice bi me nazivao bitangom, marvom predviđajući budućnost u čišćenju štale. „Jedino za što si podoban jest čišćenje štale“, zlim mi je pogledom tepao dok me silio jesti trule šljive prije izlaska s Monikom. Želio je da se us****m pred mladom damom kao grlica, jer po njegovom stručnom mišljenju i procjeni ja nisam bio sposoban po**je curu.
Natjerao me da nalakiram nokte u crveno. To je bila boja pičkice kao što sam ja. A onda sam trebao poput prave muškarčine velikim šnajderskim škarama strugati lak s noktiju. Smijao se kao kreten i komentirao moje pokrete sa škarama. „Pedantni su to pokreti male kuje“. Živio sam s njime jako dugo, sam ulovljen u mrežu životinje koja je imala pik na mene. Ja sam bio kriv za sve. Ja sam ubio majku, njegovu ženu na porodu. Uglavnom u meni je gledao neprijatelja. Znao je da ću ga se teško otarasiti. Zbog čega je sve to radio? Ne znam je li bilo zbog zabave ili te otrovne ljudske potrebe da napakosti drugom ljudskom biću ili je to prijezir prema samome sebi. Podsjećao sam ga da je i on jednom bio mlad i mogao uspjeti u životu, ali nije uspio poradi mene. Znao sam sa sigurnošću da kobre ponekad požderu vlastitu djecu. To sam naučio na dokumentarcu o životinjskim vrstama s pet godina dok je on u ludilu ispucavao olovo iz zračnice u mačke i susjedove pse.
Znam kako peče olovo iz zračnice. Guzica mi je puno puta bila krvava. Nije mi dao jesti. U dvorištu smo imali staru jabuku. Penjao sam se na nju i grabio jabuke poput bijesnog risa. Pucao mi je u guzicu smijuljeći se mojoj boli. Smijao se držeći upaljenu cigaretu na rubu usana u potkošulji. Nije mogao podnijeti da ijedan dio njega živi izvan njega. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je star, propao i oronuo jarac. Došlo je vrijeme progona.
Tog dana mi je rekao da je učinio svoje, da mogu ići. Rekao mi je nešto u stilu: „Moglo je biti drugačije. Mogao sam te jednostavno utopiti kad si kmečao. Ali nisam. Bio sam dobar otac i ostavio te na životu.“
Oprostio sam se s njim zadavši mu šamar za svaki trenutak ogavnog života koji mi je priredio. Ona je poludio. Komadom neobrađenog drva onesvijestio me. Kada sam se probudio, bio sam mokar. Nisam isprva osjetio čudan miris. Mirisalo je na…. mirisalo je na… benzin. To sam shvatio tek kada je zapalio cigaretu i bacio je…
Uvijek se toga sjetim danas kada u zbornici ispravljam testove i gnječim cigaretu u pepeljari.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Širenje područja borbe

Naslovnica romana u izdanju Litterisa

Recenzija M. HOUELLEBECQ – ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Teško da netko do znanstvenika poput sociologa, filozofa, povjesničara ili političara može definirati i tako jasno opisati stvarnost odnosno ambis banalnosti u koji propada društvo kao M. Houellebecq. Roman „Širenje područja borbe“ dugo je očekivani osvrt na problematiku mentaliteta zajednice koja propada. Progovaranje o stvarnom problemu je vrlo bolno i vrlo često se „problem“ društva podmeće pod tepih. No uvijek postoje oni kojima ta nagomilana prljavština pod tepihom zadaje velike muke. Uvijek postoje oni koji će progovoriti kada dođe „žuta minuta“.

Roman ponajprije propituje i oslikava aktualnosti mentaliteta ljudske zajednice 21. stoljeća koji najedanput s ljestvice visoke moralne uzoritosti, spada na demoralitet nižeg primata. Surovi kult snage, trivijalnosti,banalnosti, rudimentarnosti, pretjerani liberalizam, ruši temelje nad kojima je sazidana košnica ljudskog života i suživota. Stanje pomne meditacije i višestoljetne kontemplacije, zamijenjeno je ovčjom delegacijom okupljenom iz jednog jedinog razloga: seksa. Spolnost je postala sustav koji održava društvenu hijerarhiju. Seksualnost je postala glavna karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Roman prati informatičara koji zarađuje dva i pol puta više od prosječne plaće. Očekivalo bi se da je moneta sustav zadobivanja pažnje i naklonosti drugih. No trendovi su promijenjeni. Novac je „nekad“ bio surogat lišenih ljepote i šarma. Kupovna moć novca ne privlači žene. Društveni trendovi oljušteni su do razine tržišta seksa ili narcističkog zadovoljenja. „Širenje područja borbe“ kao promatrač opisuje „moderni život“ u grčevitoj potrazi za andrenalinom i za što više užitaka, malo ljubavi i dovoljno novaca. Glavni junak kao „diskvalificiran“ igrač bori se u nadi da će konačno uspjeti probiti se u sferu „liberalnog“ modela života. Ova razorna i provokativna ispovijest, ispisuje istinu kojoj sve više okrećemo leđa. Nije ugodno kada netko ispisuje „naše“ grijehe. Kako i ne bi kada Houellebecq koristi dosta grub rječnik: „…Drugi su se, naprotiv, poput parazita koji se hrane truleži, valjali u kaljuži cinizma…“

Preokrenuta paradigma odnosa i vrijednosti, dokaz je društvene narcisoidnosti i težnje krajnjem individualizmu. Paradigme žudnje, ljubomore, frustracije, nastaranosti, lagano su fermentirale u rasplamsali svjetionik „modernog društva“. Moral, pravda, društvene norme, sve su to samo ne izgrađen sustav suživota. Moderno društvo; što li je to? „…povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava.“ Roman jednostavno budi emocije nekih davno zaboravljenih društvenih „licemjerja“ poput morala, osjećajnosti, pravde i milosrđa. Roman se ne preporučuje duševno nestabilnima [SIC].

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Zoran Hercigonja: Trbuhozborstvo 21. stoljeća

Ugodno se smjestio u hotelskoj sobi priljepivši se za prozor kroz kojeg je prostrijeljen tihim metkom klonulosti i umora od puta, promatrao smokve. Smokve su postale prozračne u pastelnom odsjaju sunca. Zagasiti tonovi, predstavljali su teror njegovom biću što prelazi granice normalnoga.
Na koljenima je držao otvoreno prijenosno računalo. Razmišljao je što da napiše svojem dugogodišnjem prijatelju i kolegi na fakultetu. Uvijek su otvoreno raspravljali o svim temama skrivajući se iza virtualnih profila. Jedino tako su si mogli sve reći bez prepreka i zle krvi. Nije bilo straha od pogibelji nekontroliranih emocionalnih ispada, jer to nisu govorili oni, već njihovi profili. I sav rat oko filozofskih razmatranja pojedinih velikih mislilaca povijesti, zbio se u granicama virtualnih profila. Dvoumio se bi li dugogodišnjem kolegi napisao nešto osobno ili profesionalno. Gledao je sliku njegova profila. Zaluđenost njegova prijatelja Hegelom, rezultirala je i vazda namrštenim autoportretom Hegela na mjestu slike profila. On sam, nije se mogao suzdržati od te provokacije, a da za sliku svojeg profila ne postavi Schopenhauera kao jednog od vrlo žestokih protivnika Hegelovštine. I tako je stvoren ring virtualne odmazde i mahanja jezikom. Uza sve to, nalazio se u njegovom gradu. Možda bi mu se trebao javiti kakvom lijepom izrekom ili jednostavnom, suhoparnom jezičnom formom poput: „Dragi kolega. Uspješno sam stigao u vaš grad. Mogli bi se naći na kavi.“.
Ali je ipak zaobišao suhoparnu i jednostavnu suvislu rečenicu sladunjavim pretjerivanjem, nekom davno prevladanom frazom poput: „Dragi kolega. Svoju Fenomenologiju duha mogli ste pisati manje zapetljanim jezikom, odijeljenim od romantičkih pukih naslućivanja i pretjerivanja. Naime, svaki put kad sam čitao vaš uradak, imao sam potrebu skratiti rečenice, izbaciti neke digresije iz pasusa, u korist veće jasnoće.“
Čekao je odgovor kolege. Kolega je bio čovjek velike vizije koji je u njega vjerovao više nego on sam. Poruka je stigla. „U filozofskoj misli, zauvijek ćete ostati amater kolega Schopenahuer. Vi ste cinik, a ne filozof. No ipak bih rado s vama polemizirao sjutra u 9 na terasi.“
Blizu 9 sati, krenuo je prema terasi kuće kolege „Hegela“. Osjećao je leptiriće u želucu kao da ide na prvi spoj. Nervoza ga je izluđivala. Kolega „Hegel“, sjedio je u slamnatom šeširu na terasi i pijuckao bevandu. Sjeo je nasuprot njemu bez pitanja i pozdrava. Sunce ih je dragalo po licu. Šutke su promatrali jedan drugoga bez imalo obzira i emocija. Hegel i Schopenhauer bez svojih lutaka s posuđenim glasom jedan nasuprot drugog. „Hegel“ konačno upita razbijajući led. „Želite li nešto popiti?“ „Schopenhauer“ nakon nekoliko trenutaka jednostavno i precizno zine: „Ne hvala.“ Na to „Hegel“ odvrati: „Ispričajte me imam nekog posla.“ I ode. „Schopenhauer“ uživajući na suncu, izvadi pametni telefon i pregleda propuštene poruke; među njima i poruka od „Hegela“. „Dragi kolega. Iako zajednički susret nije bio onakav kako sam očekivao iznimno sam zadovoljan vašim napisanom filozofskom raspravom. Predlažem objavu u zborniku radova.“ Obrazi varavih obmana, ponovno su zategnuti u zanosnoj romantici trbuhozborstva.

Zoran Hercigonja: Povijest kanibalizma sve do terapeutskog kanibalizma

Kanibalizam se ušuljao u ljudsku put. Postao je uzastopnom djelatnosti u svakom razdoblju povijesti. Ispočetka je to bio obredni kanibalizam s prinošenjem ljudskih žrtava, kasnije ratni kanibalizam gdje je čovjek lovio čovjeka i proždirao ga da dobije neprijateljevu snagu. Religijski kanibalizam, otpočeo je davnom religijom oca Krona koji je požderao svoju tek rođenu dječicu.
Zanimljiva je činjenica da čovjek u ovo moderno vrijeme i dalje proždire čovjeka. Hm. Ljudski svijet je kavez u kojem jedni probavljamo druge. A sve je započeto u davnoj prošlosti ljudskog roda. Kanibalizam su prakticirala sva plemena; kanibalizam se prakticira još i danas. Sama riječ „Kanibalizam“ potječe iz jezika španjolskih konkvistadora od riječi „Canibi“ što znači ljudožder. Jedno indijansko pleme, robovalo je surovom kanibalizmu, tako očitom, tako jednostavnom da vas je boljela duša od prizora proždiranja vlastite vrste. Taj prehrambeni kanibalizam zabilježen u indijanskom plemenu osuđivan je kao nemoralan zbog krvoločne sklonosti prema ljudskom mesu.
No nije to jedina vrsta kanibalizma; nešto profinjeniji kanibalizam, javio se kao politički kanibalizam kao kažnjavanje zločinaca ili iz osvete neprijatelju. Ako ste se htjeli riješiti neprijatelja, trebali ste ga samo ubiti, a da ne bi odgovarali za zločin ubojstva, morali ste nekako izbrisati sve dokaze protiv vas samih. Tako ste pojeli svojeg neprijatelja i tehnički nisu postojale osnove za optužbu protiv vas. Magijski kanibalizam je oživio u mnogim religijama, a najviše se nastanio u kršćanstvu kao usvajanje vrlina pokojnika. Takav magijski kanibalizam, kasnije prozvan religijskim, bio je osuđivan kao moralno upitan i negativno konotiran. Iznenada je nastala potreba u društvu da takav kanibalizam bude istisnut, no kršćanstvo ga je zadržalo, jer njezin religijski kanibalizam nije odgovarao životinjskom proždiranju čovjeka, već proždiranju samoga boga. Dakle sve religije krvi koje su žrtvovale čovjeka, bile su kamenovane, ali sofisticirani religijski kanibalizam koji se održao do danas hvale je vrijedan, jer čovjek proždire Boga. Apsurd nad apsurdima. Kanibalizam u koji je uglavljen čovjek, traži izgovore, visoku estetsku formu koja bi etički i moralno bila prihvatljiva. Zato se kanibalizam kroz povijest presvlačio iz jednog ruha u drugo, da ga društvo ne bi osuđivalo, isto društvo koje bez njega nije moglo biti. Kršćanstvo je kao religija kanibalizma opstalo zahvaljujući jednoj instanci: žderalo se živoga Boga, a ne mrtvog čovjeka. To je isto apsurd ili bolje reći paradoks kao i terapeutski kanibalizam današnjice. Danas je opravdano prema Hipokratovoj zakletvi (zakletvi konja; lat. Hipo=konj) koristiti injekcije hipofize, presatke moždanih membrana, darivanje krvi, transplantacije organa (bubrega, pluća, srca, jetara, crijeva, koštane srži) koje su danas postale tekućom praksom modernog svijeta kanibalističke kolotečine. U ljudsko se tijelo dobrovoljno unose dijelovi ili tvari koje potječu od drugih ljudskih stvorova. A s druge strane kažnjivo je i moralno negativno konotirano ispeći šniclu od čovjeka ili napraviti slastan biftek od ljudskog buta. A jedno i drugo je sadržaj ljudskog bića i nalazi se unutar drugog ljudskog bića. Ta bolesna grana gastronomije, njeguje se već tisućljećima u obliku endokanibalizma, rituala unutar etničke zajednice, egzokanibalizma kao najjednostavnijeg sredstva da se drugoga poistovjeti sa sobom tako da ga se poždere. Kanibalizam->moralno negativno konotirano ponašanje ili terapeutski ud produljenog boravka na zemlji <-mazilabinaK?!

Ilustracija: Francisco Goya, Saturn proždire svojega sina, 1819.-1823., Museo del Prado

Zoran Hercigonja: Tutankamonov hračak

Nosim šepave kosti i pasju kožu hranim krvlju i znojem. Sluz sam iz tuberkuloznih pluća. Patim jer se ne mogu otarasiti etikete, stečene kvalifikacije i titule rođenjem koji su mi dodijelili dominantni krojači i tkalci sudbine svijeta. Nametnuto ograničenje čovjeka tjera u mrak, žalost i tugu pred nedostižnim. A nedostižno jest proizvod predominantnih mužjaka koji postavljaju društvene standarde kao što su: težina, opseg bedara, debljina stidnih usana, širina bokova rodilja, broj stidnih dlaka te ljestvica do kojih im se diže […] koplje. Nekoć u drevnom Egiptu postojali su čuvari grobnica, bića podzemnog svijeta, obitelji i cijele generacije bez imena identiteta, daleko od toplog sunca. Čamili su i propadali ti nekrofilni pastiri u šupku svijeta. Bili su marginalci, iscjedak koji se nije uspješno stopio s porama društva. Svi ti „odrpanci“ stjerani su u podzemlje. Zašto? Zato što se nisu uklapali u serijsku sudbinu konzerviranog bakalara snobizma.
Čuvari mraka u podzemlju carstva postali su sve ono što elitno društvo ne želi biti (što kriomice u sebi jest, ali uspješnom glumom prekriva i skriva). Ja sam etiketiran gutač grijeha, spužva što upija sve oblike ljudske izopačenosti i zato živim u podzemlju s leševima i crvima. Gmižem i golim rukama čistim kanale i anale građanskih vrijednosti i visoko postavljenih ljestvica moralne čestitosti. Račvastim jezikom razdvajam kategoričke i stereotipne tvorevine. Otpadnik svijeta, hračkom na cesti postaješ kada se ne uklapaš u konvencionalne obrasce ponašanja. Samima sebi pišemo uloge i sastavljamo scenarije. Samima sebi postavljamo zamke i sijemo tugu i strah i bol kao da već toga nema dovoljno na svijetu.

Ilustracija: Vaganje srca pri prolazu podzemnim svijetom u starom Egiptu