Arhiva oznaka: Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja: O destruktivnoj naravi čovjeka [esej]

Odakle proistječe ljudska destruktivnost? Što je to što čovjeka navodi da bude destruktivan, tiranin da muči druge i uživa u svom tom mučenju i okrutnosti? Kroz povijest ljudskog roda, vidljivo je u kojoj mjeri je čovjekova okrutnost oblikovala njega samoga i društvo u kojem živi; koliko je ljudi poginulo i stradalo upravo zbog destruktivne naravi čovjeka; koliko je čovječanstvo propatilo zbog uzajamnog nanošenja boli i oduzimanja života. A zbog čega? Tko je krivac? Stvoritelj!? Otuđenost čovjeka je najveći krivac za njegovu narav, otuđenost koja proizlazi iz raznih zidova ograničenja na koje je čovjek (većim dijelom životinja) naletio i sudario se. Čovjek je bačen u vatru, u kruti svijet izvrnutih vrijednosti i vrlo strogih i krutih prirodnih zakona opstanka (samo najjači preživljavaju), njemu neprirodnih karakteristika, neprijateljski svijet koji je na njega vrebao kao predator. Čovjek je bio lovina, nemoćan i ograničen. Dijelom uplašena životinja, on se bojao, strepio pred nepoznatim. Nepoznavanje tog okrutnog okoliša gotovo neprilagođenog i nesavršenog svijeta, čovjeku donosi osjetilne i emocionalne nepogodnosti koje su produkt njegovog bolnog odnosa s prirodom. Taj bolan odnos je suma svih čovjekovih strepnji, strahova i nemoći da se suprotstavi prirodnim nepogodnostima. Užasno isfrustriran nemoći da se suprotstavi svijetu, da prevlada sve te granice njemu „nemogućeg“, čovjek u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je nije u stanju objektivno prevladati, stvara sve veću potrebu za vlastitu mogućnost realizacije. Jedini odgovor na mogućnost vlastite realizacije je bila destrukcija, izjednačavanje snaga kopljem i očnjakom. Čovjek se pokušavao osloboditi svih tih nepogodnosti u granicama vlastitih mogućnosti. Pod nepogodnostima podrazumijevaju se svi neprihvatljivi oblici prirodne okrutnosti koji su prijetili golom životu ranog čovjeka i egzistenciji vrste. Poučen iskustvom straha i primjerom hladnokrvnog funkcioniranja mehanizama maćehe prirode i njenih zakona, njezinom okrutnošću, čovjek postaje grabežljiva životinja i sve kasnije civilizacije duguju svoje postojanje prilagođenoj grabežljivosti koju je razvio prvi čovjek, krvoločni Australopithecus na prostorima južne Afrike. Čovjek kao grabežljiva životinja, posjeduje psihologiju zvijeri, psihologiju koja glasi: ubij ili ćeš biti ubijen! To ga je poučila maćeha priroda. Potpuna predanost nagonima i animalnoj strani čovjeka, dala je čovjeku mogućnost da preživi, da se suprotstavi zakonima prirode, da lakše prevlada sva objektivna ograničenja stvarnog svijeta, da lakše prevlada sav taj pritisak osobne nemoći i frustraciju.

Destruktivna narav, neprijateljski (defenzivni) stav, ubijanje, mučenje i okrutnosti, čovjeku su jačali samopouzdanje i njegovu subjektivnu moć, sigurnost u ionako nesigurnim uvjetima svijeta, čija je nesavršenost rezultat nespretnih ruku Stvoritelja. Destrukcija je izravna posljedica brojnih frustracija i depresija izazvanih bivanjem u neprilagođenoj i nemilosrdnoj okolini gdje je čovjeka stoljećima ranjavala krutost, ravnodušnost i nesavršenost zemaljske kugle prema kojoj je čovjek razvio strah i divljačku želju za osvetom. U tom je trenutku čovjek ostvario puni potencijal kainističkih težnji da razvije poseban arsenal tehnika i oblika oružja i oruđa koji će mu dati mogućnost da se suprotstavi i osveti mračnoj viziji svijeta i svoj morbidnosti koju donosi ta vizija. Čovjek je stoga primoran prihvatiti negativan dio svoje ličnosti (svoje Kainske ličnosti) i postati neurotičan i psihotičan u stalnom konfliktu sa svijetom i sa samim sobom. Svoju tisućljetnu borbu s frustracijama i očajem koji mu nanosi ravnodušnost prirode i okruženja, sveo je na ugrožavanje i ranjavanje vlastite vrste i destruktivnu narav koja je puni izraz dobila osobito u politici i diplomaciji gdje se „Kain“ najčešće predstavlja pod maskom prijateljstva i zabrinutosti za mir u svijetu.

Čovjek pod pritiskom nepogodnosti uzrokovanih vlastitom nemoći i potrebom da je prevlada, formira subjektivnu ideju o prirodi i zakonitosti kretanja u njoj u obličju koji mu najviše pogoduje. No ukoliko takva subjektivna određenja preskoče prepreke u odnosu s prirodom, čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i prihvaća takva određenja kao stvarna. Subjektivna vizija čovjeku daje privid moći u prirodi što brzo i lako donosi pogodnosti koje su po svom intenzitetu identične pogodnostima proizašlim stvarnim prevladavanjem čovjekove nemoći u prirodi. Tako je čovjek svojom subjektivnom vizijom prilagodio prirodu određenjima koja mu najviše pogoduju, međutim takva određenja su otuđena od svoje objektivne biti.
Čovjek je zapao u bunilo, u groznicu; zbog straha od nepoznatog, zbog postnatalne traume, počeo je intenzivno se koristiti prirodnim mehanizmom obrane: maštom, koja je smanjivala njegovo nervno opterećenje i unutarnju napetost. I u trenutku kada je prestao prihvaćati objektivnu stvarnost koja je za njega bila premoćna i neobuhvatna njegovom nesavršenom umu, definirao je iluziju, otuđenu formaciju koja mu je davala isto takvu otuđenu predodžbu o pogodnostima i nepogodnostima i pritom stvorila otuđen odnos prema prirodi, prema moćima prirode, otuđeno emotivno stanje, otuđene potrebe, otuđeno djelovanje. Čovjek je zbog straha i životinjskog osjećaja nesigurnosti postao tiranin. Pokušavao je na neki način opravdati svoju moć i snagu, svoju veličinu.

No frustriran i pobijeđen spoznajom koliko je svijet oko njega velik, opasan, krut i nemilosrdan, kako nije u mogućnosti prihvatiti ograničenja vlastite prirode, odao se otuđenosti i formirao subjektivnu svijest koja je razvila subjektivno otuđeno znanje te formu subjektivnog načina življenja. Čovjek, malen i neznatan u nemogućnosti da prihvati vlastitu nemoć tamo gdje je objektivno ne može prevladati u većoj mjeri se otuđuje od objektivne stvarnosti. Strah i nemoć, natjerali su čovjeka da uzme u ruke koplje i potvrdi svoju moć, svoju veličinu. On nije bio u stanju povezati i stvoriti pravilan i balansiran odnos objektivnosti i subjektivnosti (prihvatiti vlastitu nemoć i slabost te naučiti živjeti s tim, prilagođavajući svoju subjektivnu utjehu i iluziju življenja u objektivnoj stvarnosti). On je bio previše frustriran da bi mogao uopće racionalno djelovati i mučen spoznajom kako je malen i neznatan u svijetu gdje je sve limitirano. Čovjek je djelovao nagonski, nagonom za održanjem vrste, za preživljavanjem za stvaranjem sigurnosti. Iz tog živinskog straha, pribjegao je brzopoteznom rješenju: destrukciji i devastiranju. One su ga rješavale pritiska i napetosti, imponirale njegovoj moći i akreditirale ga kao grabežljivca, a ne lovinu. Postnatalna trauma izazvana boravkom u nesavršenom svijetu, natjerala ga je da odgovore traži silovito i žestoko, gnjevom i pesnicom. Zašto je čovjek devastirao prirodu i vlastitu vrstu? Zato što je generacijama bio frustriran i mučen strahom od neprijatelja. Naravno ovakva reakcija je prirodna nakon proživljene trauma i frustracije. Poznato je da visoki stupanj frustracije tjera čovjeka u otuđenje i očaj, oblikuje razinu gnjeva, mržnje i bijesa te da se takav čovjek želi osvetiti i potvrditi svoju moć. Čovjek se nalazio zavezan u vreći bez svijetla i morao je pronaći put prema van. Budući da nije uspio razvezati čvor konopca objektivnosti s kojim je bila zavezana vreća (budući da je bio toliko frustriran da nije uspio shvatiti i razumjeti svoju nemoć te je prihvatiti kao takvu i naučiti živjeti s tim ), on ju je rasparao kamenim nožem otuđenja i vlastite subjektivne formacije. Njegov zaštitni mehanizam (mašta), davao mu je snage da se suprotstavi i osveti. Osveta ne bi mogla biti dovoljno jaka da se u dlakavom tijelu majmuna s dušom nije krio gnjev, bijes, mržnja i agresija. Čovjek se želio osvetiti maćehi prirodi i pokazati joj očnjake.

Čovjek je gajio nagone zvijeri, psihologiju ubijanja, lova i okrutnosti. On je smatrao kako će tako jedino moći egzistirati i ostvariti svoju moć nasuprot prirodnim ograničenjima. On je mislio da se s rogatima može bosti, da se vraća oko za oko , zub za zub. On se već tisućama godina želi osvetiti ovom svijetu i onome koji ga je ostavio da pati i čami u mraku nesavršenstva tako da je njegova destruktivnost postala navika koja se jednostavno podrazumijeva kao zdrava formacija koju prihvaća svaki novorođeni član zajednice. Čovjek je razvio princip i metodu djelovanja koja je pandan prirodnim hladnokrvnim i beskrupuloznim zakonima opstanka i preživljavanja.
Čovjek je razvio destruktivnu narav koja mu je obećavala sigurnost i opstanak. Jedino u njoj, vidio je pravdu i obećanu slobodu. On je žudio da pobijedi sva ograničenja svijeta; on je žudio za osvetom. Destruktivna narav je očekivana reakcija na frustraciju koja je čovjeka zadesila u nesavršenom i neprilagođenom svijetu. Nusprodukt svake frustracije je gnjev, mržnja, agresija i želja za osvetom.

Ako čovjekova otuđena svijest uspije naći prividnu potvrdu svoje otuđene moći tada čovjek razvija viši stupanj subjektivizma koji formira narcisoidnu osobinu karaktera. Narcisoidnost značajno potiskuje i podcjenjuje objektivnu, nepoznatu, neprihvatljivu stvarnost a veliča otuđenu viziju vlastite moći u prirodi što stvara veliku iluziju životnih pogodnosti. Kada čovjek svojom subjektivnom vizijom definira vlastitu moć daleko veću nego što je objektivno može imati, lako nailazi na proturječnost u realnom životu što donosi velike napetosti i nepogodnosti. Takav čovjek ulaže veliku energiju u borbi za otuđeni opstanak. Bilo je i za očekivati takvu reakciju frustriranog čovjeka koji se našao u neprilagođenom i nesavršenom svijetu. Kada je čovjek frustriran, njegova priroda nije u stanju podnijeti trajnu napetost i nepogodnost i stoga njegov organizam nalazi izlaz u izopačenju vlastite osjetilnosti i emocionalnosti. Otuđeni čovjek se oslobađa nepogodne napetosti i nalazi prividno opuštanje i pogodnosti u izopačenju vlastite prirode. Isto kao što prirodan čovjek nalazi opuštanje i pogodnosti u ljubavi, u konstruktivnom odnosu prema prirodi, tako otuđeni čovjek nalazi prividne pogodnosti i opuštanje u mržnji i destruktivnom odnosu prema prirodi. Takvom čovjeku destrukcija postaje potreba. Destruktivna napetost koja se tada javlja može u potpunosti onemogućiti čovjekovu sposobnost da uoči objektivne uzroke nepogodnosti. Svijet je iskrivio čovjeka neprilagođen i nesavršen svijet, stvoren drhtavom i nespretnom rukom Stvoritelja koja je izravno iskrivila čovjekovu narav i učinila ga destruktivnim. No ta destruktivnost nije stala. Čovjek je postao i autodestruktivan, uništavač vlastite vrste, tiranin i despot. Generalno gledano čovjek ne teži samouništenju zbog objektivne nemoći kao što je siromaštvo ili glad, već samo ako izgubi otuđeni oblik moći u prirodi. Čovjek nije mogao pronaći svoje mjesto u prirodi, kutak u kojem bi se osjećao sigurno i moćno. Malen majmun s dušom pod pritiskom frustracija koje mu je nanio sam Stvoritelj nesavršenog svijeta, nije znao da li je njegovo mjesto na grani ili tlu. I dok se koprcao po mraku zavezane vreće, smišljao je osvetu, rashuktao bijes, agresiju, mržnju i gnjev. I takav se jednog dana usudio izaći iz vreće i devastirati svijet oko sebe i vlastitu vrstu. Čovjek nikada nije toliko destruktivan kao u trenutku kada je povrijeđena njegova ljudska veličina, uzdrmano njegovo mjesto u svijetu, poljuljana njegova sigurnost.

A na sve je to naišao u trenutku kada je kročio preko praga nesavršenog svijeta u kojem spoznaje samo bol, strah i nemoć. Destruktivnost je stoga čovjekovo prirođeno stanje jer je u njemu godinama, stoljećima, tisućama godina živio, djelovao i borio se za egzistenciju. Da bi preživio, morao je razviti destruktivnost i grabežljivost.

Ergo: Strepeći pred opasnostima svijeta u kojem se našao, čovjek je djelovao kao uplašena životinja; on je napao i razarao, bojeći se za živu egzistenciju, strahujući za sigurnost, za mjesto u predatorskoj okolini. Čovjek je po prirodi postao despot, destruktivan za vlastitu vrstu i svijet oko sebe. Za takvu njegovu reakciju zaslužna je postnatalna trauma izazvana grubim i nesavršenim svijetom koji se obrušio na njega kao jastreb. Čovjek nije imao tutora koji bi ga usmjeravao i vodio; on je sam pod pritiskom brojnih frustracija morao živjeti i djelovati, životariti i egzistirati. Destruktivan narav čovjeka izazvana je postnatalnom traumom i kao takva postaje sastavni dio njegove svakodnevice, svakodnevne borbe s osvetoljubivom i grubom maćehom prirodom.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Bijeli permanentni marker

Svaki je tjedan nosio suhi cvijetak neprežaljenog gubitka na njezin grob. Divio se sjaju mramora i uklesanog epitafa: „Sjeti se putniče…“.
– Čega da se sjetim? – pitao se često u nedoumici drobeći bijele kamenčiće sa grobne staze.
– Sjeti se stvaranja od pepela i praha – nastavio bi misli na stih grobnog spomenika.
Te su se misli nekako automatizirano lijepile na nastavak prekinute i nedorečene misli.
Pomalo neumjestan epitaf, ali opet pomodan i industrijski utisnut u seriju proizvoda. Tako je to danas kod svega. Stvarnost modernog svijeta je industrijalizirana. Industrijalizacije, jednaka je genocidu osobnosti. Svi nosimo jednake oznake, oznake serijskih proizvoda. Čak ni grobni kamen više nema svoj vlastiti odraz i individualnost. Nadgrobni kamen ipak predstavlja portal u drugi svijet, lice koje splavar prepoznaje prilikom vožnje na drugu stranu rijeke. Sve je sklepano u manufakturi na isti kalup i naličje.
Kao i svi drugi i on je odabrao nešto pomodno: crni brušeni mramor prošaran plavim šarama. Često je znao sjediti na klupici ispred mauzoleja i slikati portret šutljive sadašnjosti koja se prolijeva u neku buduću odsutnu i za njega možda nikad doživljenu sadašnjost.
Primijetio je kako spomenici svake godine postaju sve nepismeniji. Sve je manje teksta, a sve više gravura, ornamenata. Gravure su sve većih dimenzije i raskošnosti. Neki spomenici čak imaju i cijelu životnu priču ispričanu u slikama kao crno bijeli strip loše kvalitete.
Ponovno je stiglo doba nepismenosti i neukosti. Sve se manje piše i čita, a sve više gledaju slike.
I on je buljio u njenu sliku. Svako popodne išuljao bi se iz kuće samo da bi se divio odrazu svoje drage. Otkad je ugravirana u taj kamen, izgleda tako ljupko i milo, spokojno, prepuna sabrane ljubavi.
Žudio je za njenim ukočenim pogledom i upijao u mrenaste oči svoje starosti koncentrat posebne topline koja je zračila iz tok hladnog kamena.
Ukrašavao ju je ne samo cvijećem koje je oduvijek mrzila već i zlatom za kojim je gramzljivo žudila. Za inat joj je dao izraditi zlatnu krunu, zlatni obrub zaobljen preko ruba crnog kamena točno četiri centimetra iznad njene glave. Mučio ju je tom lebdećom, neuhvatljivom krunom. Kruna je bila tako blizu, a opet tako daleko.
Dao je urezati u kamen maslinove grančice samo da prikriju kobno ime one koju je nekad strastveno volio. Mrenasti pogled, zaustavljao se kadgod na godini rođenja. Drhtao je od straha da ne dođe u napast.
Vjerovao je u vudu tehniku. Smatrao je da će se svako oštećenje na kamenu odraziti na tijelu i duši njegove drage. Isto kao što su vudu svećenici zabadali igle u krpene lutke s koncentratom svojih neprijatelja u nadi da će im se tako osvetiti, tako je i on htio zabadati osude i kletve s otvorenom željom da ona pati.
To je naprosto ljubav, ljubav na prijekore, ništa više. Ona ga je cijeli život voljela na prijekore. Jedino je tako znala iskazivati svoje sklonosti i osjećaje prema njemu: grubo i nasilno, ponižavajuće u arogantnom imperativu.
Drhtao je od želje da bijelim permanentnim markerom upiše godinu njezine smrti do godine rođenja. Od same pomisli da će joj on odrediti rok trajanja, poskakivalo mu je srce u uzastopnim tahikardijama. Dlan mu se oznojio koliko je gnječio taj marker. Osjetio je želju i navalu adrenalina jednaku onoj u djetinjstvu kada je ukrao čokoladicu iz dućana. Nitko ga nije vidio i nitko ga nije ni okrivio. Neki čudni trnci uspinjali su mu se po leđima. Govorio je samome sebi da to ne smije učiniti. No pouzdano je znao da će to učiniti kad-tad. Bilo je samo pitanje vremena.
Hrabro ustane s klupice i dok nitko ne gleda ispisuje tekuću godinu na mramoru kao godinu smrti svoje drage blještave suputnice. Prije odlaska, naklonio se grobu japanskim dubokim naklonom.
Stigao je na večeru kući. Juha se već hladila, a ona je već čekala u napadačkom položaju osvetoljubive krvoločne pantere.
– Gdje si bio tako dugo!?
– Opet se vucaraš s onim tvojim prokletim idiotima…!
– Znaš da ih ne podnosim posebno onog šepavog.
– Juha se već ohladila! – brusila je kreštavim glasom.
Nasmiješio se na njezine riječi.
Šutke je sjeo pred juhu i stao glasno srkati.
Izluđivao ju je srkanjem juhe.
– Dobro, seljačino! Nisu te naučili pristojnosti. Ne znaš se ponašati za stolom.
Nastavljao je i dalje glasno srkati juhu kotrljajući drugom rukom bijeli marker po stolu.
– Što će ti ipak to!? Tko je vidio pisati s bijelim markerom po bijelom papiru?!
Komentirala je strogo i nesnošljivo.
On se samo smiješio. Znao je da bijeli marker ima posebnu moć… i… da će ispuniti njegovu najveću želju… želju da ona konačno zašuti jednom zauvijek.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Crne zebre s bijelim prugama

Pitam se gubim li ponekad pravo na disanje u oceanu ljudskih zbivanja? I kakve je boje taj ocean? S ljudima je toplo, ali smrdi. Gušim se od propagandnih stihova traumatiziranih pjesnika političko-demoralizirajuće poezije što u svrhu osobnog uspona iskrivljavaju kolektivnu svijest. Grad oblijepljen proročanstvima i „vilinskim pričama“. Suvišna gramatika i pogrešna semantika. Previše crne i bijele tinte na jednom mjestu.

Piše: -|Zemlja nulte tolerancije na nasilje|- Čemu isticati nešto toliko očito?

Piše također: -|Društvo koje ne pravi razlike|- Onda je to alomorfna masa u posljednjem stadiju dekadencije zapada.

Piše u međuostalom: -|Multikulturalno društvo bez predrasuda|- I pokraj tog pamfleta ispisan vic o Škotima i škrtosti.

To su samo neki sitno ispisani hirovi u obruču privatne korporativne povijesti. Zanimljiviji su oni trodimenzionalni hirovi.

Svako jutro prolazim pokraj „ugnjetavanih“ koji lifraju propagandne biblije crnih korica s vrlo prodornim frazama. Fraze poput: „Ponosan sam na svoje korijene“ ili „Ne stidim se što me crna majka rodi“ siju samo tugu i bol kao da je i bez toga nema dovoljno na svijetu. Na drugom uglu kao jastrebovi stoje „ugroženi“ sa bijelim zastavama ponosa. Ponosni što su bijeli jer bijelo znači čistoća, uzvišenost, svetost…

Težak je teret što ga nosimo mi sužnji vlastite gluposti. Pod zastavama svojih rasnih insignija stoje tako hrabri mladići, vitezovi uspaljenih moždana i ozlijeđenim palcem tipkaju očajničku poruku: volim te.

Svako jutro na putu za posao već dvadeset godina gledam u oglas privatnog solarija: „Izgradite samopouzdanje preplanulim tenom.“ Otvoren poziv na promjenu boje kože; otvoren javni poziv na rasizam. Zar je bijelo loše? Zar je bijelo oličenje sramote? Opet hirovi korporativne povijesti.

Svako jutro kada hitam na posao gazim po njima: i po crnim i po bijelim insignijama rasne nadmoći. Mutim njihove planove dok stoje jedni uz druge i nakostriješeni čekaju poraz. Gazim po njima kao po balvanima i nije me briga jesu li crni ili bijeli. Nebitno. Omogućavaju mi prolaz, prolaz preko ceste i jedino mi je to bitno. Jednom su me pitali nakon večernjeg koncerta za intervju:

– Volite li više bijele ili crne tipke na klaviru?

Sviram klavir od pete godine života. Udaram po bijelim tipkama, ali ponekad bez razmišljanja, prasnem i po crnoj tipki. Dogodi se. Kao dijete uvijek sam zamišljao crne tipke kao neku varijantu karijesa na bijelim tipkama klavira. Nije me briga jesu li crne ili bijele. Želim samo proizvesti očaravajuću melodiju koja će rastopiti srca mojih budućih partnerica. Mnogo žena pada na suptilne muškarce.

Na intervjuu za posao na kojem svakodnevno crnčim kao bijeli tovar, prije dvadeset godina, poslodavac me kao štrkljavog mladića fizionomije razbojnika i pogleda čovjekomrsca priupitao:
– Volite li ljude? Nisam stigao odgovoriti na pitanje. Uslijedilo je drugo u relativno kratkom intervalu.

– Jeste li rasist? Glasio je nastavak onog prvog pitanja.

Pitanja su se zaredala.

Nisam uspio odgovoriti. Uslijedilo je iduće pitanje.

– Koliko crnaca radi kod mene u poduzeću?

Odgovorio sam nevino naivno.

– Pa trojica mislim.

Nasmiješio se.

– Dragi mladiću, sve upućuje na to da ste rasist. Kako znate da su trojica ako niste rasist? Takve ne želim u poduzeću. Svaraju lošu sliku mene osobno.

Preklinjao sam ga. Trebao mi je taj posao.

Ponovno me pitao.

– Jeste li rasist?

– Radite li rasne razlike među ljudima?

– Ne! Nisam rasist! Ja sve ljude bez obzira na boju kože, boju očiju, spol ili boju kose iskorištavam na potpuno jednak način: iscrpno i temeljito, do kosti.

To je bio onaj pravi, zadovoljavajući odgovor na nagradno pitanje koji mi je donijelo posao i plaću, egzistenciju i život.
Svako jutro pijem crnu tursku kavu iz bijele šalice. Nije me briga što je kava crna, a šalica bijela. Želim samo popiti kavu. Kava mi popravi probavu. Ujutro me uvijek nešto kolje u crijevima. Kava je eliksir za njih. Volio bih vas vidjeti nakon petnaest godina braka. Brak mi je rasturio sva crijeva. Njezino neurotično dramatiziranje i neurološki ispadi i samom bi vragu uništili crijevnu floru.

Prošlog ljeta kupovao sam boje za spavaću sobu. Želio sam raskužiti uspomene na nju. Rastava je pravo bolna. Orobila me i uzela mi čitav planet.

Uletio je naoružani crnac i tražio novce od blagajnice.
U afektu, udario sam ga kanticom jupola od pedeset litara. Nisam ni bio svijestan da je u kanti bila bijela boja. Samo sam želio zaštititi sebe i blagajnicu. Samo sam želio spriječiti krađu i otvoriti novo poglavlje.

Ovog ljeta skoro sam se ugušio patliđanom kojeg je pripremala moja nova intimna prijateljica. Nazvat ću je kodnim imenom: blagajnica. Patliđan je bio neoguljen. U brzini dok smo radili one stvari, zaboravila ga je oguliti…patliđan naravno. Crna kora patliđana zapela mi je u grlu. U nesvijesti, vidio sam crni mrak i bijele zvijezde i crveno apaško sunce.

Za drugu godišnjicu naše veze nakon incidenta sa patliđanom, odveo sam je u zoološki vrt gledati zebre. Ja četerdesetogišnji komarac i ona mlada gušterica kameleonka gledali smo hipnotizirano u zebre grleći se.
Rekla je.

– Kako romantično.

– Zebre su tako romantične.

Prizor je bio doista „romantičan“.

Na dva kraja kaveza stajale su dvije skupine zebra. S lijeve strane oformile su se bijele zebre s crnim prugama, a s desne crne zebre s bijelim prugama. Hirovito su pokazivale zube jedne drugima.

I dok sam sisao med s njenih vrelih smeđih usana boje karamele, krajičkom oka zamijetio sam tablicu s imenom na kavezu tih zebra posebne vrste.

Pisalo je…

Naziv: ZEBRE ZEBROMRSCI.

Opis:BIJELE ZEBRE S CRNIM PRUGAMA KOJE MRZE CRNE ZEBRE S BIJELIM PRUGAMA.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Pred disciplinskom komisijom

Pozvali su me jutros u ured.

Kažu: …disciplinska komisija!!!

– Treba provjeriti metode vašeg rada.

Sumnjiv sam i pod istragom; sumnjaju da radim posao kako treba, isuviše ispravno. Radim pored propisane norme: pretjerano predano, energično i savjesno unosim se u posao. Smatraju to nepoželjnim karakteristikama uredskog službenika. Ne daj Bože da se to nađe u preporuci za traženje novog posla. Nitko me više ne bi htio zaposliti. Očito nemam osobni život što je težak grijeh u zemlji ocvalih zmajeva.

– Kolega, imate puno slobodnog vremena – kažu režeći dok im pjena izlazi na gubicu.

– Nije vam to zdravo… posvetite se više sebi, a manje drugima – iskoče usputni komentari.

A zapravo misle.

– Ti ćeš mi pogani oskvrnitelju remetiti rutinu, troma istezanja u uredskoj stolici i uhljebljenu poziciju.

Nitko ne voli „pametnjakoviće“, predane Efebe koji ginu za opće dobro, za cjelinu. To se kod nas zove „fašizam“. Društvo ljubi lagani ritam bez previše napora i učinka. U košnicama uhljebljeni trutovi zbijaju šale s pčelama radilicama. Rad uljuljkan u samozatajnost koja dovodi do tromosti i kronične klonulosti zapadne civilizacije.

Stao sam pred nju poput kažnjenika.

Očekivao sam pitanje:

– Kajete li se zbog svojih postupaka?

Taj unificirani Atila, pogleda me kao kojot krepanu kokoš, prijezirno nesigurno.

Grleni mišići drhću pripremajući riječi osude i užasa.

– Cijenjeni gospodine teško mi je to reći, ali ostavljate dojam kako ne možete pratiti radnu klimu ove institucije.

Ogledala se oko sebe nesigurno tražeći potvrdu od gomile uhljebljenih trutova umornih od stalnog gnječenja ispeglanih mošnji u foteljama.

– Radite ovdje tri godine i još uvijek ne shvaćate politiku rada. U poslovnom svijetu i jeziku organizacije postoji pojam ‘Organizacijska kultura’. Vi MORATE biti dijelom te kulture rada želite li opstati. Ne možete interno ‘rovariti’… Gdje vam je radna etika?

Da. Da. Shvatio sam. Moram se uskladiti s vladajućim kolektivom pa makar to bilo i postpuno kreteniziranje…
Oponašala je Atilu. Lamatala je jezikom kao Atila bičem.
Čovjek kada oponaša nekog drugog, u svoj nastup dodaje i dio svoje genijalnosti. Njezina genijalnost bila je gramzljivim pogledom ispisivati jednadžbu egzistencijalne postojanosti: E=mc2 .

Pred očima, blještali su mi titlovi: EGZISTENCIJA na kamenu univerzuma, jednaka je MAHNITOM CIJEĐENJU CIVILNOG sektora spletkama i dokoličarenjem.
Gledao sam neprofesionalno zamišljeno.
Držala je predavanje o tome kako tko treba raditi, kako postoje oni koji postavljaju tjedne i dnevne norme, da ja nisam u poziciji ljudima postavljati norme i kriterije rada….kako se trebam više opustiti…..

Iz mračnih šuma, razbijeno je prokletstvo.

Kao osuđenik na klupici, drhturio sam u mislima. Nije bilo potrebe da se išta kaže. Bilo mi je drago što se oporavila, što ponovno može glumiti leptiricu u terariju. Sjaj u očima, rumeno lice. Bila je opet puna života. Moja esencija u njoj, potpuno se razvila u latičasti cvijetak. Bolest (prokletstvo) potpuno je iščezla. Više ne izgleda mrtvo i iscijeđeno kao prije godinu dana. Opet je ulaštila ubojiti očnjak. Imala je rijetku krvnu grupu. Teško je bilo pronaći donora na cijelom svijetu.

No očito je i to bio posao kojeg sam „previše“ „savjesno“ i „ispravno“ odradio.

Treba li i tu sazvati disciplinsku komisiju?

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Džungla – reprodukcija idealnog svijeta

gradovi bez duša,
trgovi bezimene gomile,
nadzorni babilonski krilati bikovi kandžama mrve nemoćne,
lovina pod stroboskopskim šiljcima marketinga klipše,
smušeni #Odiseji kopaju po kontejneru trodimenzionalne stvarnosti
uporno detektirajući epicentar katastrofe,
#geopolitička gangrena,
sakati trgovci ližu gramzljivim pogledom prostranu lisnicu poput slonove mošnje,
zakržljali prostak sa spolnom #rafiniranošću magarca
vulgarno kmeči na vrelim ulicama,
rogati Faun pod plaštem od jareće kože
nosi sunce na izdisaju i zaziva: BOOGGG####
ljutit i dementan pakosnik,
žele da se osjećam krivim,
skrušenim strahom pred #ekonomijom kupujem,
gubim mokru odjeću s preznojenog tijela,
gubim privatnost, svrsishodnost, smisao
uranjam u statični vremenski #ocean prokletstva,
uvjeren da sam nakaza,
#gubim pravo na disanje,
na ovom svijetu nitko nije siguran.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: La grande Isa

Za šankom je polako ljuštio bocu vinjaka Rubinsteina. Odbijao je dimove cuclajući cigarete kao pepermint bonbone. Nemir mu se iscrtavao na čelu. Pretjerano se znojio. Liječnik mu je postavio dijagnozu problematičnog metabolizma. Svako malo je pogledavao na sat. Čekao je nekog. Zapao je u neku stalnosti trenutka. Misli su mu zalazile u mračnu ulicu gdje…
…je zadovoljno umotan u jaknu od lažne kože pjevušio i pogledom tražio kafić u kojem će uskoro imati sastanak. Zadovoljan trenutkom intime koji je podijelio u zagrljaju strasne žene, osjećao se isrpljen i iscijeđen kao sasušena šljiva. Ta žena ga je naprosto iscrpljivala; iscjedila je njegovu mušku spolnu snagu, ali i emocije. Osjećao se tako isprazno i očajno. Tražio je utjehu u sjećanju na strast prema toj ženi i sretan trenutak uslijed koitusa. Razmišljao je o njoj kao o gospodarici njegova srca, ali i pijavici koja siše krv i život iz njegovih vena. Volio je njezinu neozbiljnost i neopterećenost zbiljom. Obožavao je bezbrižno valjati se s njome u krevetu. No ipak ga je brinula…
…zahtjevnost njezina karaktera. Sa svakim odbijenim dimom cigarete sjevnula je misao na nju: lijena, nemarna, nesnosna pijavica. Drugačije je nije mogao pojmiti. S njome svijet se ruši, gori i krvari na sve strane. Ona je neurotična i nestabilna žena, ali svejedno nije mogao bez nje. Ovisio je o njoj, o njenoj sreći. Često je zapadala u trenutke očaja i depresije. To bi bilo kobno za njega. Njena karijera je bila vrlo zahtjevna. Karijera profesionalne pjevačice, donosila je izvanrednu dobit. Njen karakter i profesionalnost, kupili su mu skupocjeni sat, mnoge provode po skupim restoranima i elitnim zabavama i mnogo, mnogo boca Rubinsteina, a i skupe cigarete koje je ritualno cuclao kao dijete lizalicu…
…lizalicu, baš je zaželio nešto slatko poput lizalice. Osjetio je neku slabost koračajući ulicom. Malo šećera bi mu povratilo snage. Prvo mu je na pamet pala ta šarena lizalica koju je vrlo često kao dijete slamao jezikom i drobio među zubima. Osjećao se izigranim i prevarenim. Ta žena ga je totalno smotala i poremetila njegov iskonski cilj. Trebao je studirati medicinu. No s vremenom studij se oduljio, a on se udaljio do njega postavši žigolom. Mladi dvadesetpetogodišnji žigolo. Tko bi rekao. Nikad nije mogao ni sanjati da će se pretvoriti u sponzorušu. Nekad je znao da je svoj vlastiti bog, svoje nebo i zemlja; no sda je samo lutka, igračkica kojom se navlači božica njegove slobode. Jeidno rješenje, bilo je pobjeći od svega ovoga, napustiti grad i…
… otići daleko od nje. Pomisli slistivši još jednu čašu Rubinsteina. Zapali iduću cigaretu. U dimu je vidio njezino lice, sarkastično lice razmaženog djeteta koje umara i devastira. Umorio se od nje. Tražila je jednostavno previše pažnje. Narcisoidna ličnost s deficitom pažnje. Tako nekako je psihijatar postavio dijagnozu kod prve pojave manije i depresije. Nije imao previše izbora. Ni ovo odijelo na njemu nije bilo njegovo. Kupljeno je njezinim novcem, kojeg je stekao priženjivanjem. Ona je naprosto trzala na starije, a on je bio izvanredan mladoženja zbog autoritativne figure i suzdržane stroge naravi, ako već ne zbog impotencije. Jedino mu je to ostalo kao propalom glumcu. Izvanredno je glumio ulogu autoritativnog muškarca,…
…kratko ošišanog i prosjedog kako bdije nad dnom boce Rubinsteina. Konačno je stigao na odredište. Približio se šanku i bez pozdrava se obrati autoritativnom muškarcu. „Stigao sam na vrijeme kako smo dogovorili.“ Prosjedi muškarac izmrcvaren Rubinsteinom dobaci: „Hoćeš nešto popiti?“ Dvadesetpetogodišnji žigolo žustro odbrusi: „Nemam vremena za bacanje. Ona se može svaki čas probuditi. Izašao sam rekavši joj da idme na krakto udahnuti zraka.“ Prosjedi odbije dim žigolu u lice i upita zabrinnuto: „Kako je ona?“ Spustivši pogled žigolo odgovori „Sada trenutno spava.“ „Ne pitam te to!“ Odbrusi prosjedi. „Nego kako je prošlo, je li sretna i zadovoljna?“ Mladi žigolo glasno izdahne. „Da. Zadovoljena je.“ Prosjedi odbije dim i znatiželjno upita. „Jesi li joj prstima pritisnuo klitoris kako sam te savjetovao?“ Mladi žigolo srdito odbrusi. „Ma jesam. Ali nije se činila previše zadovoljno.“ Prosjedi nezadovoljno gunđa. „Nisi to učinio kako treba valjda. Trebao si koristiti kažiprst i palac…“ Mladi žigolo ga žustro prekine. „Došao sam s tobom razgovarati o nečemu bitnije!
Umoran sam od te žene. Jednostavno sam umoran! Dosta mi je više ovoga. Uskoro odlazim iz grada.“ Prosjedi pogasi cigaretu i izdahe dim. „Kako odlaziš!? Nismo se tako dogovorili! Prema ugovoru…“ Maldić plane. „Da. Da! Prema ugovoru trebam izdržati do kraja godine. Ali dosta mi je svega. Ta žena crpi život iz mene. Želim u drugom gradu nastaviti studirati.“ Prosjedi mladića prime za ramena i protrese ga. „Zajedno smo u tome! Sjećaš se! Zajedno. Ionako ti si meni došao na vrata praznih džepova. Ponudio sam ti nešto nevjerojatno. Novce i zabavu istovremeno. Ne možeš me sada ostaviti samog s njom. Treba mi tvoja muška spolna snaga!“ Mladić se slomi i gotovo zaplače. Riječi mu drhte na usnama. „Ali ja moram izaći iz ovog grada. Moram…“
Prosjedi ga zagrli i prošapće. „Ako ti je potrebna promjena zajednoćemo otići u grad. Moraš razumijeti da ona ne zan za naš odgovor. Ona je nestašna i misli da s tobom ljubuje meni iza leđa cijelo vrijeme. To ju drži i raduje. Odatle dolaze novci koji nam omogućuju egzistenciju. Moramo je držati na distanci. Ona ne smije znati…“Mladić se uspravi i ponovno sjedne na stolac. „Da. Ona ne smije znati. Bitno da je ona sretna. Ali svejedno mi je potrebna promjena. Ona je tako…“
Prosjedi zapali novu cigaretu. „Da. Znam. Ona je tako naporna i nemoguća, a opet svemoguća. Zajedno ćemo otputovati u novi grad. Idi sad! Vrati se k njoj da ne posumnja.“ Mladić upita: „Kada ćeš ti doći? Nemoj me previše dugo ostavljati samog s njom.“ Prosjedi dobronamjernim očinskim instinktinvim ponašanjem umiri mladog žigola. „Vratiti ću se odmah ujutro. Moram još srediti misli. Idi sad.“
Mladi žigolo pokoren i pogažen, pognute glave kao pseto izađe iz kafića, vračajući se niz ulicu svojoj dragoj fatalnoj fatamorgani dok prosjedi započinje listiti novu bocu Rubinsteina.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Konačno! Razapnite Barabu

Zapuhnuo me hladan, ustajao podrumski zrak, kada sam prešao prag tog velikog nadgrobnog spomenika. U istom sam se trenutku divio ludosti i genijalnosti, ljudskom entuzijazmu, euforiji i strasti. Šarena zamračena stakla, žigosani zidovi freskama i kipovima nekog davno preminulog vremena. U isti čas ovo mjesto doimalo se kao tamnica, a opet je djelovalo kao romantična korablja s prigušenim svjetlom.
I dok sam je čekao prije dvadeset godina, razmišljao sam o crkvi kao o grobu, o monumentalnom spomeniku s epitafom: „din-don“. Pažljivo sam se zavukao u ispovjedaonicu. Čekao sam je sav napaljen. Imala je petoro braće i sestara kao i ja. Nigdje ni trenutka mira ni privatnosti. Ne možeš pojesti ni hrenovku, a da netko ne pretrči po kuhinji ili sobi i laktom te u rebra…
Uvijek smo se sastajali u crkvi. Ispovjedaonica je bila jedino sigurno mjesto pod ključem. Svukla se i zadrhtala od hladnog zraka. Ispijala mi je životne sokove, jezikom ližući moj slomljeni ego. Potpuno sam joj se prepustio. Stvarno se trudila. Rukama je uporno izravnala moj ključ, prilagođavajći ga svojoj bravi. I tako… smo… sve dok….
…kroz pukotinu ispovjedaonice nisam ugledao divovskog mrtvaca kako s dvije prepolovljene i okomite dijagonale optužujuće gleda na nas bludnike. Pitao sam se tada: je li taj čovjek doista zavrijedio takvu brutalnu kaznu kao što je razapinjanje? U to vrijeme to je bila smrtna presuda. Smrt na najgoroj spravi za mučenje. Raspet čovjek izgara u posljednjoj sjeni svojih iluzija. Što hoćeš gore od toga!? Ubili su „nevinog“. Da. Baš. Ta njegova nevinost sada upravo zadire u moju privatnost i remeti moguću ekstazu.
Ljudi su tada bili vrlo krvoločni i dramatični za razliku od danas. Krivo! Ljudi su i danas krvoločni i dramatični, samo biraju suptilnija sredstva. Tko bi rekao da su oko ovog krivooptuženog mrtvaca starog dvije tisuće godina podigli tolika zdanja. Postigao je posthumnu popularnost smrću na najgoroj spravi za mučenje.
Tko danas dobiva na tolikoj popularnosti zbog pogrešne presude succa ili krive odluke porote, tko!? Sprava za mučenje je postala simbol svega i svačega. Križ je postao nacionalni simbol boli i globalne patnje.
Pitam se hoće li i moja skora smrt postići toliku popularnost kao njegova na križu… danas dvadeset godina nakon tog susreta, ovdje… na električnoj stolici? Hoće li i moja smrt na spravi za mučenje rezultirati posthumnom popularnošću i senzacionalizmom kao njegova? Hoće li električna stolica postati nacionalni simbol nekog naroda ili simbol nove religije oko koje će podizati statute i spomenike, crkve i hramove? Čisto sumnjam!
Prije nego su ga razapeli, oslobodili su Barabu. Jesam li ja taj novoinkarnirani Baraba, silovatelj i ubojica star dvije tisuće godina koji je izbjegao smrtnu kaznu na križu? Je li konačno došao na me red!? Novo doba i nove suptilne metode ubijanja. Predugo sam se skitao i rugao svijetu. Hoće li i moj simbol mene učiniti bogom kao njega ili barem svecem? Hoće li!?

Foto: www.pexels.com