Arhiva oznaka: Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja: La grande Isa

Za šankom je polako ljuštio bocu vinjaka Rubinsteina. Odbijao je dimove cuclajući cigarete kao pepermint bonbone. Nemir mu se iscrtavao na čelu. Pretjerano se znojio. Liječnik mu je postavio dijagnozu problematičnog metabolizma. Svako malo je pogledavao na sat. Čekao je nekog. Zapao je u neku stalnosti trenutka. Misli su mu zalazile u mračnu ulicu gdje…
…je zadovoljno umotan u jaknu od lažne kože pjevušio i pogledom tražio kafić u kojem će uskoro imati sastanak. Zadovoljan trenutkom intime koji je podijelio u zagrljaju strasne žene, osjećao se isrpljen i iscijeđen kao sasušena šljiva. Ta žena ga je naprosto iscrpljivala; iscjedila je njegovu mušku spolnu snagu, ali i emocije. Osjećao se tako isprazno i očajno. Tražio je utjehu u sjećanju na strast prema toj ženi i sretan trenutak uslijed koitusa. Razmišljao je o njoj kao o gospodarici njegova srca, ali i pijavici koja siše krv i život iz njegovih vena. Volio je njezinu neozbiljnost i neopterećenost zbiljom. Obožavao je bezbrižno valjati se s njome u krevetu. No ipak ga je brinula…
…zahtjevnost njezina karaktera. Sa svakim odbijenim dimom cigarete sjevnula je misao na nju: lijena, nemarna, nesnosna pijavica. Drugačije je nije mogao pojmiti. S njome svijet se ruši, gori i krvari na sve strane. Ona je neurotična i nestabilna žena, ali svejedno nije mogao bez nje. Ovisio je o njoj, o njenoj sreći. Često je zapadala u trenutke očaja i depresije. To bi bilo kobno za njega. Njena karijera je bila vrlo zahtjevna. Karijera profesionalne pjevačice, donosila je izvanrednu dobit. Njen karakter i profesionalnost, kupili su mu skupocjeni sat, mnoge provode po skupim restoranima i elitnim zabavama i mnogo, mnogo boca Rubinsteina, a i skupe cigarete koje je ritualno cuclao kao dijete lizalicu…
…lizalicu, baš je zaželio nešto slatko poput lizalice. Osjetio je neku slabost koračajući ulicom. Malo šećera bi mu povratilo snage. Prvo mu je na pamet pala ta šarena lizalica koju je vrlo često kao dijete slamao jezikom i drobio među zubima. Osjećao se izigranim i prevarenim. Ta žena ga je totalno smotala i poremetila njegov iskonski cilj. Trebao je studirati medicinu. No s vremenom studij se oduljio, a on se udaljio do njega postavši žigolom. Mladi dvadesetpetogodišnji žigolo. Tko bi rekao. Nikad nije mogao ni sanjati da će se pretvoriti u sponzorušu. Nekad je znao da je svoj vlastiti bog, svoje nebo i zemlja; no sda je samo lutka, igračkica kojom se navlači božica njegove slobode. Jeidno rješenje, bilo je pobjeći od svega ovoga, napustiti grad i…
… otići daleko od nje. Pomisli slistivši još jednu čašu Rubinsteina. Zapali iduću cigaretu. U dimu je vidio njezino lice, sarkastično lice razmaženog djeteta koje umara i devastira. Umorio se od nje. Tražila je jednostavno previše pažnje. Narcisoidna ličnost s deficitom pažnje. Tako nekako je psihijatar postavio dijagnozu kod prve pojave manije i depresije. Nije imao previše izbora. Ni ovo odijelo na njemu nije bilo njegovo. Kupljeno je njezinim novcem, kojeg je stekao priženjivanjem. Ona je naprosto trzala na starije, a on je bio izvanredan mladoženja zbog autoritativne figure i suzdržane stroge naravi, ako već ne zbog impotencije. Jedino mu je to ostalo kao propalom glumcu. Izvanredno je glumio ulogu autoritativnog muškarca,…
…kratko ošišanog i prosjedog kako bdije nad dnom boce Rubinsteina. Konačno je stigao na odredište. Približio se šanku i bez pozdrava se obrati autoritativnom muškarcu. „Stigao sam na vrijeme kako smo dogovorili.“ Prosjedi muškarac izmrcvaren Rubinsteinom dobaci: „Hoćeš nešto popiti?“ Dvadesetpetogodišnji žigolo žustro odbrusi: „Nemam vremena za bacanje. Ona se može svaki čas probuditi. Izašao sam rekavši joj da idme na krakto udahnuti zraka.“ Prosjedi odbije dim žigolu u lice i upita zabrinnuto: „Kako je ona?“ Spustivši pogled žigolo odgovori „Sada trenutno spava.“ „Ne pitam te to!“ Odbrusi prosjedi. „Nego kako je prošlo, je li sretna i zadovoljna?“ Mladi žigolo glasno izdahne. „Da. Zadovoljena je.“ Prosjedi odbije dim i znatiželjno upita. „Jesi li joj prstima pritisnuo klitoris kako sam te savjetovao?“ Mladi žigolo srdito odbrusi. „Ma jesam. Ali nije se činila previše zadovoljno.“ Prosjedi nezadovoljno gunđa. „Nisi to učinio kako treba valjda. Trebao si koristiti kažiprst i palac…“ Mladi žigolo ga žustro prekine. „Došao sam s tobom razgovarati o nečemu bitnije!
Umoran sam od te žene. Jednostavno sam umoran! Dosta mi je više ovoga. Uskoro odlazim iz grada.“ Prosjedi pogasi cigaretu i izdahe dim. „Kako odlaziš!? Nismo se tako dogovorili! Prema ugovoru…“ Maldić plane. „Da. Da! Prema ugovoru trebam izdržati do kraja godine. Ali dosta mi je svega. Ta žena crpi život iz mene. Želim u drugom gradu nastaviti studirati.“ Prosjedi mladića prime za ramena i protrese ga. „Zajedno smo u tome! Sjećaš se! Zajedno. Ionako ti si meni došao na vrata praznih džepova. Ponudio sam ti nešto nevjerojatno. Novce i zabavu istovremeno. Ne možeš me sada ostaviti samog s njom. Treba mi tvoja muška spolna snaga!“ Mladić se slomi i gotovo zaplače. Riječi mu drhte na usnama. „Ali ja moram izaći iz ovog grada. Moram…“
Prosjedi ga zagrli i prošapće. „Ako ti je potrebna promjena zajednoćemo otići u grad. Moraš razumijeti da ona ne zan za naš odgovor. Ona je nestašna i misli da s tobom ljubuje meni iza leđa cijelo vrijeme. To ju drži i raduje. Odatle dolaze novci koji nam omogućuju egzistenciju. Moramo je držati na distanci. Ona ne smije znati…“Mladić se uspravi i ponovno sjedne na stolac. „Da. Ona ne smije znati. Bitno da je ona sretna. Ali svejedno mi je potrebna promjena. Ona je tako…“
Prosjedi zapali novu cigaretu. „Da. Znam. Ona je tako naporna i nemoguća, a opet svemoguća. Zajedno ćemo otputovati u novi grad. Idi sad! Vrati se k njoj da ne posumnja.“ Mladić upita: „Kada ćeš ti doći? Nemoj me previše dugo ostavljati samog s njom.“ Prosjedi dobronamjernim očinskim instinktinvim ponašanjem umiri mladog žigola. „Vratiti ću se odmah ujutro. Moram još srediti misli. Idi sad.“
Mladi žigolo pokoren i pogažen, pognute glave kao pseto izađe iz kafića, vračajući se niz ulicu svojoj dragoj fatalnoj fatamorgani dok prosjedi započinje listiti novu bocu Rubinsteina.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Konačno! Razapnite Barabu

Zapuhnuo me hladan, ustajao podrumski zrak, kada sam prešao prag tog velikog nadgrobnog spomenika. U istom sam se trenutku divio ludosti i genijalnosti, ljudskom entuzijazmu, euforiji i strasti. Šarena zamračena stakla, žigosani zidovi freskama i kipovima nekog davno preminulog vremena. U isti čas ovo mjesto doimalo se kao tamnica, a opet je djelovalo kao romantična korablja s prigušenim svjetlom.
I dok sam je čekao prije dvadeset godina, razmišljao sam o crkvi kao o grobu, o monumentalnom spomeniku s epitafom: „din-don“. Pažljivo sam se zavukao u ispovjedaonicu. Čekao sam je sav napaljen. Imala je petoro braće i sestara kao i ja. Nigdje ni trenutka mira ni privatnosti. Ne možeš pojesti ni hrenovku, a da netko ne pretrči po kuhinji ili sobi i laktom te u rebra…
Uvijek smo se sastajali u crkvi. Ispovjedaonica je bila jedino sigurno mjesto pod ključem. Svukla se i zadrhtala od hladnog zraka. Ispijala mi je životne sokove, jezikom ližući moj slomljeni ego. Potpuno sam joj se prepustio. Stvarno se trudila. Rukama je uporno izravnala moj ključ, prilagođavajći ga svojoj bravi. I tako… smo… sve dok….
…kroz pukotinu ispovjedaonice nisam ugledao divovskog mrtvaca kako s dvije prepolovljene i okomite dijagonale optužujuće gleda na nas bludnike. Pitao sam se tada: je li taj čovjek doista zavrijedio takvu brutalnu kaznu kao što je razapinjanje? U to vrijeme to je bila smrtna presuda. Smrt na najgoroj spravi za mučenje. Raspet čovjek izgara u posljednjoj sjeni svojih iluzija. Što hoćeš gore od toga!? Ubili su „nevinog“. Da. Baš. Ta njegova nevinost sada upravo zadire u moju privatnost i remeti moguću ekstazu.
Ljudi su tada bili vrlo krvoločni i dramatični za razliku od danas. Krivo! Ljudi su i danas krvoločni i dramatični, samo biraju suptilnija sredstva. Tko bi rekao da su oko ovog krivooptuženog mrtvaca starog dvije tisuće godina podigli tolika zdanja. Postigao je posthumnu popularnost smrću na najgoroj spravi za mučenje.
Tko danas dobiva na tolikoj popularnosti zbog pogrešne presude succa ili krive odluke porote, tko!? Sprava za mučenje je postala simbol svega i svačega. Križ je postao nacionalni simbol boli i globalne patnje.
Pitam se hoće li i moja skora smrt postići toliku popularnost kao njegova na križu… danas dvadeset godina nakon tog susreta, ovdje… na električnoj stolici? Hoće li i moja smrt na spravi za mučenje rezultirati posthumnom popularnošću i senzacionalizmom kao njegova? Hoće li električna stolica postati nacionalni simbol nekog naroda ili simbol nove religije oko koje će podizati statute i spomenike, crkve i hramove? Čisto sumnjam!
Prije nego su ga razapeli, oslobodili su Barabu. Jesam li ja taj novoinkarnirani Baraba, silovatelj i ubojica star dvije tisuće godina koji je izbjegao smrtnu kaznu na križu? Je li konačno došao na me red!? Novo doba i nove suptilne metode ubijanja. Predugo sam se skitao i rugao svijetu. Hoće li i moj simbol mene učiniti bogom kao njega ili barem svecem? Hoće li!?

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Freudovski oproštaj s očevim autoritetom

Svakoj mojoj ubranoj djetelini s četiri lista, otkidao je po jedan i cerio se kao budala. Pljuvao mi je u lice kada bih kući donosio petice, a za jedinice bi me nazivao bitangom, marvom predviđajući budućnost u čišćenju štale. „Jedino za što si podoban jest čišćenje štale“, zlim mi je pogledom tepao dok me silio jesti trule šljive prije izlaska s Monikom. Želio je da se us****m pred mladom damom kao grlica, jer po njegovom stručnom mišljenju i procjeni ja nisam bio sposoban po**je curu.
Natjerao me da nalakiram nokte u crveno. To je bila boja pičkice kao što sam ja. A onda sam trebao poput prave muškarčine velikim šnajderskim škarama strugati lak s noktiju. Smijao se kao kreten i komentirao moje pokrete sa škarama. „Pedantni su to pokreti male kuje“. Živio sam s njime jako dugo, sam ulovljen u mrežu životinje koja je imala pik na mene. Ja sam bio kriv za sve. Ja sam ubio majku, njegovu ženu na porodu. Uglavnom u meni je gledao neprijatelja. Znao je da ću ga se teško otarasiti. Zbog čega je sve to radio? Ne znam je li bilo zbog zabave ili te otrovne ljudske potrebe da napakosti drugom ljudskom biću ili je to prijezir prema samome sebi. Podsjećao sam ga da je i on jednom bio mlad i mogao uspjeti u životu, ali nije uspio poradi mene. Znao sam sa sigurnošću da kobre ponekad požderu vlastitu djecu. To sam naučio na dokumentarcu o životinjskim vrstama s pet godina dok je on u ludilu ispucavao olovo iz zračnice u mačke i susjedove pse.
Znam kako peče olovo iz zračnice. Guzica mi je puno puta bila krvava. Nije mi dao jesti. U dvorištu smo imali staru jabuku. Penjao sam se na nju i grabio jabuke poput bijesnog risa. Pucao mi je u guzicu smijuljeći se mojoj boli. Smijao se držeći upaljenu cigaretu na rubu usana u potkošulji. Nije mogao podnijeti da ijedan dio njega živi izvan njega. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je star, propao i oronuo jarac. Došlo je vrijeme progona.
Tog dana mi je rekao da je učinio svoje, da mogu ići. Rekao mi je nešto u stilu: „Moglo je biti drugačije. Mogao sam te jednostavno utopiti kad si kmečao. Ali nisam. Bio sam dobar otac i ostavio te na životu.“
Oprostio sam se s njim zadavši mu šamar za svaki trenutak ogavnog života koji mi je priredio. Ona je poludio. Komadom neobrađenog drva onesvijestio me. Kada sam se probudio, bio sam mokar. Nisam isprva osjetio čudan miris. Mirisalo je na…. mirisalo je na… benzin. To sam shvatio tek kada je zapalio cigaretu i bacio je…
Uvijek se toga sjetim danas kada u zbornici ispravljam testove i gnječim cigaretu u pepeljari.

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Širenje područja borbe

Naslovnica romana u izdanju Litterisa

Recenzija M. HOUELLEBECQ – ŠIRENJE PODRUČJA BORBE

Teško da netko do znanstvenika poput sociologa, filozofa, povjesničara ili političara može definirati i tako jasno opisati stvarnost odnosno ambis banalnosti u koji propada društvo kao M. Houellebecq. Roman „Širenje područja borbe“ dugo je očekivani osvrt na problematiku mentaliteta zajednice koja propada. Progovaranje o stvarnom problemu je vrlo bolno i vrlo često se „problem“ društva podmeće pod tepih. No uvijek postoje oni kojima ta nagomilana prljavština pod tepihom zadaje velike muke. Uvijek postoje oni koji će progovoriti kada dođe „žuta minuta“.

Roman ponajprije propituje i oslikava aktualnosti mentaliteta ljudske zajednice 21. stoljeća koji najedanput s ljestvice visoke moralne uzoritosti, spada na demoralitet nižeg primata. Surovi kult snage, trivijalnosti,banalnosti, rudimentarnosti, pretjerani liberalizam, ruši temelje nad kojima je sazidana košnica ljudskog života i suživota. Stanje pomne meditacije i višestoljetne kontemplacije, zamijenjeno je ovčjom delegacijom okupljenom iz jednog jedinog razloga: seksa. Spolnost je postala sustav koji održava društvenu hijerarhiju. Seksualnost je postala glavna karika u lancu sustava socijalne hijerarhije. Roman prati informatičara koji zarađuje dva i pol puta više od prosječne plaće. Očekivalo bi se da je moneta sustav zadobivanja pažnje i naklonosti drugih. No trendovi su promijenjeni. Novac je „nekad“ bio surogat lišenih ljepote i šarma. Kupovna moć novca ne privlači žene. Društveni trendovi oljušteni su do razine tržišta seksa ili narcističkog zadovoljenja. „Širenje područja borbe“ kao promatrač opisuje „moderni život“ u grčevitoj potrazi za andrenalinom i za što više užitaka, malo ljubavi i dovoljno novaca. Glavni junak kao „diskvalificiran“ igrač bori se u nadi da će konačno uspjeti probiti se u sferu „liberalnog“ modela života. Ova razorna i provokativna ispovijest, ispisuje istinu kojoj sve više okrećemo leđa. Nije ugodno kada netko ispisuje „naše“ grijehe. Kako i ne bi kada Houellebecq koristi dosta grub rječnik: „…Drugi su se, naprotiv, poput parazita koji se hrane truleži, valjali u kaljuži cinizma…“

Preokrenuta paradigma odnosa i vrijednosti, dokaz je društvene narcisoidnosti i težnje krajnjem individualizmu. Paradigme žudnje, ljubomore, frustracije, nastaranosti, lagano su fermentirale u rasplamsali svjetionik „modernog društva“. Moral, pravda, društvene norme, sve su to samo ne izgrađen sustav suživota. Moderno društvo; što li je to? „…povratak brutalnom kultu snage, odbijanje sustava svjetovnih pravila izgrađenog dugotrajnim procesom u ime morala i prava.“ Roman jednostavno budi emocije nekih davno zaboravljenih društvenih „licemjerja“ poput morala, osjećajnosti, pravde i milosrđa. Roman se ne preporučuje duševno nestabilnima [SIC].

Foto: www.pexels.com

Zoran Hercigonja: Janko Polić Kamov – Jetki zadah patnje kao poziv na križarski pohod u slavu individualiteta

Stvaralaštvo. Poezija, riječ i jecaj. Poezija je jedina izravna emocija ranjene duše, pjev nesretne ptice visina koja šiljkom bodljikave stvarnosti probada sebi srce kako bi svetom krvlju poškropila i posvetila svijet. Pitamo se odakle dolazi potreba za pjevanjem, jecanjem, naricanjem? Odakle dolazi ranjena duša, odakle dolazi patnja?
„misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;“
(Dan mrtvih)
Patnja… patnja rađa poeziju; patnja… nadražava srce u povojima, srce u koje tuga ne smije ući. Kamovljev opus proteže se kroz patnju sve do okrutne psovke. Ni jedna poezija nije krštena s toliko brodoloma, krvi, ponoći i spleena kao Kamovljeva. Rječitost i bogatstvo jezika pjevaju izravnu patnju umjetnika, koji golo srce probada na trnu mnoštva.
„Gle, pomrčilo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;“
(Ledeni blud)
Toliko ledenih brijegova i smrznutih doli po kojima plovi moreplovna duša, nikada shvaćena, nikada prihvaćena u mnoštvu, nikada dobrodošla. Ona pati u sumračnim i opskurnim zakutcima svemira, bazdeći na jetki zadah boli i trpljenja. U Kamovljevoj poeziji „patnje“ ima toliko jakih riječi koje se jedino rađaju kada je čovjeku najteže, kada ostane sam u bolnom propinjanju. A riječi, a stihovi!? Tako su moćne i izravne; ubadaju kao odapete strijele. Kamov je medij ljudske patnje, ektoplazma uobličavanja glasnog krika ranjenog čovjeka i tužba okrutne i nezadovoljne maćehe prirode.
„Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;“
(Intermezzo)
Zašto čovjek mora patiti da bi ispjevao najljepše stihove svijeta? Mora li jedan lizati rane cijeloga svijeta? Je li moguće da samo jedan moćan zlatar jezika može ispjevati svu patnju svijeta uobličenu u riječi ratnika koji ne posustaje? Mržnja!? „Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan (Mojsije)“ Ne! Nema tu mržnje ni želje za osvetom, samo potisnuta bol koja mora biti ispričana svijetu teškim naricanjem i formom izravnih misli, obavijenih velom bogatstva koje ocrtava pravu bit patnje.
„Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav;
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu.“
(Pjesma o suncu)
Toliko iskrenih i izravnih stihova čovjekove patnje, toliko riječi oplakivanog prokletstva sudbe. Predaja? Ne dolazi u obzir! Ne predajemo se. I kad sunce varljive obmane iscrtava ljepotu ovog svijeta, obmanjujući slabe, ne predajemo se jer znamo istinu o maćehi zemlji i inkvizitoru sudbine. Obmana trenutnim užitkom i strasti, ne može oprati gorčinu života. Na trenutak varljiva obmana biva slatka, a sve ostalo je gorčina.
„Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!“
(Mojsije)
I samo jedan stih govori više nego tisuću ljepuškastih i ukrašenih ispraznih rečenica nekog velikog pismoznanca i estete. Kamov, to je čisti estet, izravan i melodramatičan estet u stihovima. Patnja očito mora biti glavni impuls stvaralaštva. Jedino tako čovjeke može izraziti sebe, svoje ja, ono što jest u gorčini stvarnosti kontinuuma.
Ni u jednom stihu Kamov se ne da zavaravati; ogoljen od svake obmane, on pjeva istinu, naprosto istinu o sebi, svijetu, patnji postojanja i održanja svojeg neprikosnovenog ja na pomolu ove provincije bez horizonta što tone u crno platno svemira.
„Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;“
(Job)
To nije bilo kakva poezija; to je poezija gnjeva koji čovjeka održava živim, jer bi inače pod jarmom patnje potonuo i iščezao. Stihovima se bori za svoj komadić neba i zemlje, za svoju egzistenciju astralnoga. Gnjevno u riječima srdžbe, brani se od svijeta, od obmana i lakomislenih užitaka. Jer gnjev je nužan za preživljavanje, on je jedro broda koji tone i tone rastvarajući se u kiselom dahu patnje.
„Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.“
(Preludij)
Nema predaje. Ovdje smo da bi pod iskrivljenom kapom neba spoznali vječito ja koliko bolno bilo. Patnja nas lišava svake obmane, svake lijene pobožnosti nekim niskim idealima, prašnjavim ostacima mrtvih bogova stida bez lica i naličja „prazna je duša njihova ko bog“(Pjesma nad pjesmama).
„Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.“
(Preludij)
Naricati bijedan i ostavljen na Elbi svojeg početka i kraja, čovjeku ostaje da se srčano bori i trag svoje sveživotne pojave umoči u „upijajuću hartiju“. U patnji se spoznaju junaci; u patnji se čovjek zagleda u sebe i jasno iscrtava granice svojeg individualiteta. Kroz poveći broj pjesama poetskog stvaralaštva, Kamov iscrtava predominaciju individualiteta. On pjeva i nariče: „Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;“, „čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša“, „Iz kaosa će se izviti dijete“, „Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf“. I da. On stvarno želi postići individualitet ličnosti koji je zagubljen ili gotovo izgubljen. Patnja svijeta, posljednji zov dubine svemira, gmiže na pola puta kroz poeziju obilatu patnjom i gnjevom koji liječi, koji daje i oživljava. Jer narod ovaj bez lica i naličja:
„mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;“
(Pjesma nad pjesmama)
I zato patnja neće zadesiti svakoga, već križara čistog srca koji obilno krvari i krvlju svetom zacjeljuje rane pohabanog svijeta, iscrpljenog globalnim deficitom osobnog individualiteta. Treba nam sunce, treba nam krvi, tužaljke i pobjedničke himne.
„O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!“
(Finale)

Foto: https://www.red-sparrow.net/2-articles/67-janko-polic-kamov

Zoran Hercigonja: Trbuhozborstvo 21. stoljeća

Ugodno se smjestio u hotelskoj sobi priljepivši se za prozor kroz kojeg je prostrijeljen tihim metkom klonulosti i umora od puta, promatrao smokve. Smokve su postale prozračne u pastelnom odsjaju sunca. Zagasiti tonovi, predstavljali su teror njegovom biću što prelazi granice normalnoga.
Na koljenima je držao otvoreno prijenosno računalo. Razmišljao je što da napiše svojem dugogodišnjem prijatelju i kolegi na fakultetu. Uvijek su otvoreno raspravljali o svim temama skrivajući se iza virtualnih profila. Jedino tako su si mogli sve reći bez prepreka i zle krvi. Nije bilo straha od pogibelji nekontroliranih emocionalnih ispada, jer to nisu govorili oni, već njihovi profili. I sav rat oko filozofskih razmatranja pojedinih velikih mislilaca povijesti, zbio se u granicama virtualnih profila. Dvoumio se bi li dugogodišnjem kolegi napisao nešto osobno ili profesionalno. Gledao je sliku njegova profila. Zaluđenost njegova prijatelja Hegelom, rezultirala je i vazda namrštenim autoportretom Hegela na mjestu slike profila. On sam, nije se mogao suzdržati od te provokacije, a da za sliku svojeg profila ne postavi Schopenhauera kao jednog od vrlo žestokih protivnika Hegelovštine. I tako je stvoren ring virtualne odmazde i mahanja jezikom. Uza sve to, nalazio se u njegovom gradu. Možda bi mu se trebao javiti kakvom lijepom izrekom ili jednostavnom, suhoparnom jezičnom formom poput: „Dragi kolega. Uspješno sam stigao u vaš grad. Mogli bi se naći na kavi.“.
Ali je ipak zaobišao suhoparnu i jednostavnu suvislu rečenicu sladunjavim pretjerivanjem, nekom davno prevladanom frazom poput: „Dragi kolega. Svoju Fenomenologiju duha mogli ste pisati manje zapetljanim jezikom, odijeljenim od romantičkih pukih naslućivanja i pretjerivanja. Naime, svaki put kad sam čitao vaš uradak, imao sam potrebu skratiti rečenice, izbaciti neke digresije iz pasusa, u korist veće jasnoće.“
Čekao je odgovor kolege. Kolega je bio čovjek velike vizije koji je u njega vjerovao više nego on sam. Poruka je stigla. „U filozofskoj misli, zauvijek ćete ostati amater kolega Schopenahuer. Vi ste cinik, a ne filozof. No ipak bih rado s vama polemizirao sjutra u 9 na terasi.“
Blizu 9 sati, krenuo je prema terasi kuće kolege „Hegela“. Osjećao je leptiriće u želucu kao da ide na prvi spoj. Nervoza ga je izluđivala. Kolega „Hegel“, sjedio je u slamnatom šeširu na terasi i pijuckao bevandu. Sjeo je nasuprot njemu bez pitanja i pozdrava. Sunce ih je dragalo po licu. Šutke su promatrali jedan drugoga bez imalo obzira i emocija. Hegel i Schopenhauer bez svojih lutaka s posuđenim glasom jedan nasuprot drugog. „Hegel“ konačno upita razbijajući led. „Želite li nešto popiti?“ „Schopenhauer“ nakon nekoliko trenutaka jednostavno i precizno zine: „Ne hvala.“ Na to „Hegel“ odvrati: „Ispričajte me imam nekog posla.“ I ode. „Schopenhauer“ uživajući na suncu, izvadi pametni telefon i pregleda propuštene poruke; među njima i poruka od „Hegela“. „Dragi kolega. Iako zajednički susret nije bio onakav kako sam očekivao iznimno sam zadovoljan vašim napisanom filozofskom raspravom. Predlažem objavu u zborniku radova.“ Obrazi varavih obmana, ponovno su zategnuti u zanosnoj romantici trbuhozborstva.