Arhiva oznaka: Željko Maurović

Željko Maurović‎: Neke posljedice putovanja

Heiddegarlitz (TUI): Treba uvijek biti na putu! Tako ćete najbolje upoznati Kućebitak.
Ž. Platonov (COOK): Ostanite tu gdje jeste! Svijet je ideja koju dovodimo k vama.

1.
Jedan čovjek otputuje na neko vrijeme, poslom. Obavivši, s uspjehom, posao koji je donosio zaradu, on se vraća noćnim vlakom i prolazi kroz gotovo puste ulice grada. Kad pozvoni na vrata stana u kojem je, sa ženom i djecom, živio godinama, otvara mu neka nepoznata žena i obrati mu se stranim naglaskom i riječima stranog jezika. On pokušava reći da tu živi već godinama, ali ga žena ne razumije. Zatim se na vratima pojavi njezin muž, držeći u rukama malo dijete koje je upravo hranio. Čovjek mu pokušava objasniti što i njegovoj ženi, da je on taj koji stanuje u tom stanu, u toj ulici, u tom gradu već dugo godina, pitajući što je s njegovom ženom i djecom koja bi morala biti tu, u stanu. Čovjek, ne neljubazno, izjavljuje na lošem hrvatskom jeziku, da to ne može biti točno, da oni, pokazuje na ženu i dijete, ovdje žive već dugo godina i da nemaju pojma tko je on, a isto tako ne znaju ništa o njegovoj ženi i djetetu. Pomalo ljutito, a pomalo i panično, čovjek-putnik pita je li riječ o istom gradu jer, ni on nije nikada vidio čovjeka iz stana ni njegovu ženu, a niti njihovo malo dijete. Ispostavlja se da nije riječ o gradu R. kako je mislio čovjek-putnik već o gradu R’. Bar su tako ustvrdili čovjek i žena na vratima stana za koji je on mislio da je njegov, u zgradi za koju je mislio da je ona u kojoj se nalazi njegov stan i gradu za koji je držao da je njegov grad R. Čovjek se ispriča i zaputi natrag na kolodvor u jednako pustom gradu. Na kolodvoru je na drvenoj, bijeloj tabli lijepo pisalo crnim slovima, ime njegova grada R. Pisalo je, svakom razumljivim slovima! No ako si čitao iz određenog ugla, mogao si steći dojam da piše R’. Čovjek se, zbunjen i pomalo ljut, ponovno zaputi noćnim ulicama pustog grada; sveudilj je gledao ne bi li uočio dijelove poznate urbane panorame. Ali sad je već bio nesiguran: eno kioska s novinama, no on sliči na svaki drugi kiosk s novinama u bilo kojem gradu kao i ona, zatvorena, pekara na uglu, u čijim se izlozima nalazi kruh od gipsa. Eno fontane iz koje već odavno ne curi voda a prije je bila u obliku liktorske sjekirice od koje je ostao samo brončani svežanj nakon što su joj sjekiru otpilili. Ali takvih je fontana vidio diljem Mediterana, ostatke okupatorske sile, davno poražene. I, nikako da nađe kuću. Onu kuću koju je držao onom u kojoj je bio njegov stan za koji su mu rekli da nije njegov i da nisu nikad vidjeli njegovu ženu i djecu. A ulica je bila ista ona. Je li ustvari bila ista? Jer, nasred malog trga s nekoliko smotanih suncobrana, stajala je, granala se, stara platana, a on se sjećao mladog stabla crnike. Umoran i ljut, zaputi se k malom hotelu preko puta platane ili crnike, svejedno. Nije se sjećao je li vidio taj hotel, ali je bio siguran da se, blizu njegove zgrade što ju sad nije mogao naći, nalazi neki hotel ili prenoćište. Kad je ušao srdačno su ga pozdravili, no to se nije trebalo pripisati tomu što su ga poznavali, mogla je to biti profesionalna ljubaznost. Djevojka na recepciji mu je, na njegov zahtjev, uručila ključ jednokrevetne sobe i zaželjela lakunoć. Ujutro, neispavan, platio je račun na recepciji gdje su ga oslovili njegovim imenom što ga je začudilo, putovnicu ili neki drugi dokument nije dao prošle večeri jer ga nitko nije ni tražio. Kad je stupio na danje svijetlo, sve je odjednom bilo poznato,uklapalo se u sliku koju je imao u glavi; pekarnica u kojoj njegova žena kupuje svježi kruh, crnika, a ne platana i suncobrani, sad rastvoreni, braneći prvim zrakama sunca pristup do stola na koji je konobar, oslovivši ga titulom, bez greške, stavio kavu i pecivo. Brzo je dovršio doručak i požurio pronaći zgradu u kojoj stanuje. Nije bila tamo! Već je bila u potpuno obrnutom smjeru od onog kako je on zamišljao, poput odraza u zrcalu. Kad ga je žena, u predsoblju stana, u koji je ušao kao u svoj dvorac, zapitala zar nije trebao još jučer navečer stići noćnim vlakom iz Z. kako je i javio, on se smeteno nasmiješi i objasni da je došlo do zbrke u voznim redovima te je, umjesto daljnjih objašnjenja, toplo zagrli. Djeca su već bila u školi pa on odluči prileći na divan u dnevnoj sobi, ali se bojao sklopiti oči da mu se ne bi, pred sklopljenim očima, pojavila neka druga slika njegova grada, trga i ulice u kojoj se nalazi njegov stan u komu živi, već dugo, sa ženom i djecom. Oni su obitelj.

2.
Jedna, ne više tako mlada, žena otputuje na dulje vrijeme u posjet školskoj prijateljici negdje u udaljenom gradu, preko granice. Posjet je potrajao, bilo joj je lijepo, prvi put je bila tako daleko i toliko dugo od kuće i ona nikako da se odluči vratiti iako je već bilo vrijeme, a i prijateljica ju je počela nagovarati da se vrati. Naposljetku ona ipak krene kući vlakom što je dugo vozio preko sedam gora i sedam granica. Čim je sjela u vlak, zaspi pa je kondukter morao buditi da siđe na stanici grada R’. U snu je zvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječan čovjek, poljubio je u obraz, prihvatio joj putnu torbu i kišni mantil te je uveo u stan, a da ona nije pojma imala tko je taj čovjek koji se predstavljao njezinim mužem. Nikome nije ništa govorila iako, svud oko nje su bili stranci koji su joj govorili magdjesidosad, i većsmomislilidasi. Nikog nije poznavala, ali nije odavala da je to tako, bojeći se, s pravom, da bi ju proglasili ludom. S vremenom se ponovno uklopila i nije joj više smetalo to što svi oko nje drže da je znaju iako ona njih nije znala. Nikad nije do kraja prihvatila da je to njezin muž, da su to njezina djeca, da je to njezin stan u gradu i zemlji u kojoj je i prije živjela. Pa šta, mislila je, uvijek negdje i s nekim živimo, u nekoj zemlji, u nekom gradu, u nekoj četvrti, u nekoj ulici, u nekoj zgradi, u nekom stanu, u nekoj sobi, u nekom tijelu ispruženom na krevetu, okruženom zidovima, iza nekih zatvorenih vrata. Zatim se probudila, sišla s vlaka i pozvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječni čovjek.

3.
Jedan je filozof, od rastresenih, kakvi samo oni znaju biti, otputovao na simpozij u Svijet. Svijet je velik, na sve se strane pružaju avionske linije. U žurbi i putnoj groznici, u svom je stanu, u sobi, na prozorskoj dasci, zaboravio Ono Značajno. Ono Značajno je bilo u plavoj kutijici, tik do minijaturnog Bonsai stabalca. Kad je došao na simpozij, u jednoj stranoj zemlji, ne pokušavajmo pogoditi kojoj, u malom hotelu na trgu s platanom ili crnikom, u jednokrevetnoj sobi, kad je raspakirao prtljagu, vidio je da mu nema male plave kutijice. Nikad do sad nije bio ni na jednom simpoziju bez nje, ona mu je, takoreći, donosila sreću. No, on se, nakon malo panike, dosjeti i za simpozij samo malo promijeni naslov teme te je sad glasio: U prilog nekim aspektima od značaja za plavost četvrtastosti – i, po običaju, neki kolege su aplaudirali, a neki zviždali dok mu je kolega iz, jedne zemlje na Južnoj strani, samo ćemo reći da nije na Starom kontinentu, poklonio tipičnu glinenu zviždaljku koju tamo nazivaju Okarina. Kad se vratio kući, filozof je odmah provjerio je li plava kutijica na prozorskoj dasci pa kad je, s olakšanjem, ustanovio da je tamo, od sreće zazviždao.

4.
Jedan, osrednje značajan čovjek, otputovao je na dulje vrijeme na zahtjev punice jer je trebao obrati angurije, ono što s druge strane jedne od granica, zovu bostanom. U žurbi prije odlaska, zaboravio je svom designiranom (designiran=isti kao i on) zamjeniku ostaviti ključeve kovčežića s tri novčića Nade. Kako se vrijeme njegova povratka nije približavalo, već se, dapače, udaljavalo, oni iz suprotne denominacije otpočeli su rovariti s naširoko puštanim, posprdnim glasinama da u tom kovčežiću uopće ničeg nema, a kamoli novca, još manje Nade. Populus se uznemirio jer bez Nade si k’o bez Higgsovog bozona, te odlučiše razbiti glasine o nedostatku iste. Uzeli solidan malj, mediji su nazočili, i – udri. Kovčeg se raspukne i iz njega prokulja dim što grize oči. To je sve zapeklo. Oni što su bedinali kovčeg i držali se ideje o Nadi koja će doći kad za to dođe vrijeme, napustili su, u žurbi, podij, a nanj su se, trijumfalno, popeli oni drugi, noseći na ramenima veliki ćup, oslikan lijepim, folklornim motivima na kom je pisalo – Nada je s nama! – Kako je Nada sad bila u ćupu, a ne više u kovčegu, kad se čovjek srednjeg značaja napokon vratio, mogao je slobodno baciti ključić od kovčega u gradski pročistač što je i učinio. Ako volite sretne završetke. I, ne zaboravite, ne putujte jer, makar se i vratili – ionako ostajete gdje ste i bili, sve ostaje onako kako je i bilo, ostajete u svom kutu i s ljudima iz svojega kuta, s nostalgijom spominjete svoje seoce, svoju rječicu, veliko polje gorušice koje ste otkrili sišavši s autoceste. – (Georges Perec, Vrste prostora, Meandar 2005).

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Moj prvi mrtvac (kojeg nije bilo)

Išli smo tada u osmogodišnju, niži razred, peti čini mi se. Ja i Ivo (danas znam da je uljudno pisati „Ivo i ja“ no ostavljam ovaj dječji egoizam da svjedoči: prvo ja, pa ja, pa onda…svi ostali), puno smo se družili, ubijali žabe praćkom, kasnije floberom, samo da bi vidjeli kako im se žuti trbusi okrenu dok plutaju u bari. Dječja okrutnost i nedostatak ekološke svijesti, tog sam danas svjestan. Zajedno smo išli na solfeggio i zbor koji je vodila „piccola Venera“ koju smo zvali Pića, zbog koje smo se nadobijali nagrada na općinskim i kotarskim natjecanjima dok je komisija buljila u njezine kratke noge i razgolićeno poprsje zbog kog smo Ivo i ja izborili, guranjem i udarcima pod rebra, privilegiju da stojimo u prvom redu zbora. Skupa smo odlazili na probe limene glazbe i trpjeli psine starijih dečki i nosili im, on veliki bubanj s činelom a ja ogromni trombon. U malom, felinijevskom gradu u kom sam proveo djetinjstvo ako si htio izazvati pažnju i rešpekt vršnjaka morao si ili biti član nogometnog kluba ili gradske limene glazbe. Malo znam svojih vršnjaka iz tog doba koji nisu bar pokušali igrati nogomet u pionirima lokalnog kluba ili su dospjeli do faze kad se nosilo instrumente – klarinete, trube, flikorne, trombone – kući, nakon što bi ih dirigent Mirko podijelio prema svom nahođenju, novoj generaciji polaznika. Instrumenata je bilo malo pa smo nas dvoje-troje dijelili jedan instrument, a u turnusima vježbali. Cure još nisu bile centar naše pažnje ali su se pojavljivale na obzoru našeg skučenog interesa, onako, nedefinirano. Ja sam, primjerice, u ono doba, bio potpuni antitalent za sportove pa tako nisam mogao „upasti“ ni u drugu razrednu momčad u igri „graničara“ koja je u to doba bila vrlo popularna kod nastavnika u svrhu rekreacije, a mogla se igrati doslovce na svakoj tratini. Ivo je, pak, nosio naočale čija su stakla bila debljine dna pivske boce. Njima smo se služili da potpalimo lišće i suharke u gradskom parku pa jurimo unaokolo vičući: „Vatra, vatra! Gori…“ sve dok nas nisu uhvatili na djelu i ispljuskali i ispotezali za uši. Bila su to okrutna vremena kad su djecu pljuskali ne samo roditelji, a mnogi od nas bi se držao za, ehm, donji dio leđa kad bi ga netko stariji, katkad samo koju godinu stariji, opalio „volejem“ ljevicom ili desnom nogom. Nije tada bilo ni spomena o dječjim pravima, a nekmoli o tomu da bi neki lik, koji se dade nazivati pravobraniteljem dječjih prava, o tom vritnjaku ili obrtici, kazano lokalno, a bolno globalno, držao konferencije ili simpozije. Nas je ispljuskao gradski čuvar parka, šinter i koješta drugo, nadimka „Šorgo“, ni danas ne znam što to znači. I to se držalo nepisanim pravilom, uhvati li te „Šorgo“ u šteti obr’o si lubenice, kod nas ih doduše nije bilo, dolazile su iz Slavonije u vagonima iz kojih bi ih i prodavali, ali mi smo bostan zvali lubenicama, možda smo griješili, ali tako je bilo. Kasnije su dolazile iz Makedonije, ali ostalo je ime lubenice iako smo ih mi, lokalno zvali angurijama što je čisto iskvareno, ali rekoh, takvi smo bili: površni i bezbrižni. „Šorgo“ nas je, daklem, uhvatio, prilijepio nam nekoliko vrućih, mi smo to dobro podnijeli, a zatim nas je, držeći nas za uha, odveo roditeljima koje bi u najvećem broju slučajeva, predstavljale naše majke. One bi nas primile iz ruku zakona i, umjesto da nas paze i tješe, rekle bi otprilike: “I neka ste, šjor Šorgo, dobro da ste jer da san ga ja, ne bi mu tako lišo pasalo!“ i za potvrdu bi nam po našoj bespomoćnoj, kratko ošišanoj glavi, zviznule nešto što smo zvali „kapelet“ a što je prilično bolno. Okrutne li prakse. Onda bi još našem predstavniku reda dale „bićerin“ i koji šold za španjulet, cigarete po službenom nazivlju. Podrazumijevala se zabrana izlaska, odlaska na trening ili na probe Limene. Jedino smo u nedjelju, koje sramote, smjeli korzirati gore-dolje po glavnoj ulici našeg ubavodosadnjikavog gradića, ruku pod ruku s roditeljima i mlađom braćom i sestrama. Koja sramota, ćo moj. Gdje su tad bili pravobranitelji i slični?!

Ljeti smo svi zajedno, mali i malo veći, išli na cjelodnevno kupanje na potok izvan grada, na mjesto zvano Zarečki krov, prirodni bazen što ga je voda izdubila u vapnencu. Danas je „brendirani“ spot jedne lokalne teve postaje, a onda si morao pješačiti i pješačiti da bi došao do njega. Ivo i ja te ostala djeca, usput i uglavnom na povratku, pustošili bismo voćnjake i vinograde bez obzira na to jesu li jabuke i grožđe bili zreli ili kiseli. To je urađalo mnogim posljedicama koje smo nazivali „Lijavicama, trčkavicama, litavicama…“ i slično, a opasnost je prijetila i od vlasnika te unajmljenih čuvara jer bismo mi, poput čvoraka, navalili i očerupali dobar dio uroda. Naročito nam je na meti bilo jedno poljoprivredno dobro što se prostiralo na po puta od grada do Zarečkog krova. To mjesto koje se u žargonu dalo nazivati „Školagrarija“ bilo je, to znam sad, ogledno poljoprivredno dobro za eksperimentalne sorte i kao takvo prepuno raznih sorti krušaka, jabuka, malina i grožđa što su, jedno za drugim, dozrijevali od ranog ljeta do kasne jeseni. Za nas pravi raj. Ali i ispit lukavstva i umješnosti da se izbjegnu čuvari koji su revno obavljali svoj posao pa bismo često izazivali „diverzije“ na jednom kraju imanja, pokazujući se jedva prikriveno, a zatim bismo „napadali“ kruške ili grožđe, na sasvim drugom kraju voćnjaka ili vinograda, dok bi čuvari žurili prema našoj „diverzantskoj“ grupi. No, kad se taktika ponavlja, gubi na originalnosti i… Jedne je od tih akcija, čuvar zatočio jednog od naših, Jožića, kog smo zvali Mali Jože jer je bio baš to, velik iako ne baš kao Veli jože. Iako je već trebao ići u sedmi još je uvijek tavorio u petom razredu. Zapravo, nije toliko zakazala taktika koliko je tom zatočeništvu bila kriva japanka. To vam nije pripadnica Japanske nacije, imena poput Kosuke No Suke ili Etsuko, čak ni Micuko iz jedne vulgarne igre riječima koju su nas naučili, tko drugi, stariji. Ne, bio je to, i danas je samo više dizajniran, komad potplata od gume, s dvije poprečne pruge od gume i usađenim čepićem u dno potplata, u svemu, genijalno jednostavan izum, poput vespe, ili kafetijere ako me razumijete. Koliko ima veze s Japanom ne znam, uglavnom, i danas se proizvodi, vjerojatno na milijune primjeraka, sad vjerojatno u Kini onda u Splitu u Jugoplastici. Naša se ljetna odjeća, tada, sastojala upravo od para japanki, kratkih hlačica, mame su ih šile od frotira, kupaćih gaća i „kanatijere“ ili „kanotijere“, majice bez rukava, gornjeg dijela donjeg rublja želite li da budem precizniji, ispočetka bijele boje, a poslije… Ovisno o kretanju njezina vlasnika, mogla je biti travnato zelena, usranosmeđa i slično. Da se vratim na Malog Jožića. Bio je on velik, ali dobroćudan, trpio je svačije šale svojim dobroćudnim osmjehom, dijete čistačice i transportnog radnika, kasnije u životu, zahvaljujući zadivljujućoj upornosti, uglavnom u svemu bitnom, bar za mnoge, uspio: posao, stan, auto, žena, djeca… Što biste više? Upravo kad smo, s uspjehom, napustili područje vinograda, neki od nas još, u hodu gutajući ljepljivo, zrelo grožđe s grozdova koje su otrgnuli u zadnji čas, prije odlaska, na znak, zvižduk naše straže, Mali Jožić se, već smo bili na cesti što se bjelasala u nastupajućem sumraku, zaustavi i užasnuto zatuli: „Japankaaa!!!“ . Dok smo trčali, japanka mu je spala s noge i ostala u vinogradu! Pa šta, reći će se: komad gume, kupiti će mu sutra nove. Eeee, ne ide to tako, jedne japanke za jedno ljeto, katkad, kad ne bi bile izlizane posve od upotrebe, i za slijedeće ljeto. Krpali smo naše japanke kako smo zna li i umjeli: komadima špaga, žice, selotejpom, odlična je bila električarska izolir-traka no nju su imali samo sinovi električara, uglavnom one su morale izdržati ljeto! A pogotovo one Malog Jožića, čija je familija brojila sedmero braće i sestara, jedno drugom do uha, a svatko od njih je nasljeđivao odjeću onog starijeg ispred njega. Nije bilo druge, Mali Jožić je morao natrag po izgubljenu japanku, a tamo su ga čekali. Ostali smo i mi na cesti i čekali jer, nitko se od nas nije sam vraćao s kupanja, među nama je bio i po koji stariji brat ili rođak, koji je na nas trebao paziti, a često je bio isto tako lud i zaigran kao i mi nekoliko godina mlađi od njega. Posjedali smo uz rub ceste i, nagađajući kakvu će mu kaznu odrapiti čuvari, stali čekati Malog Jožića. Potrajalo je dosta dugo dok nismo, sad već na obzoru mjesecom osvijetljenog neba, ugledali njegovu tromu i zdepastu figuru kako nam se približava. Kad je prišao bliže vidjeli smo: na nogama je imao obje! Japanke su bile tu, ali je on, idući prema nama, svako toliko se hvatao za trbuh i brzo bi se izgubio u grmlju pokraj ceste te bismo čuli stenjanje i uzdisanje. Pretukli su ga?! Dobio je po…! No, kad je prišao bliže, vidjeli smo da se smijulji i da nimalo nije izgubio od svoje dobroćudnosti. Svaka čast! Još je bar dva puta nestajao u guštiku pokraj ceste prije nego se s nama suočio, držeći jednom rukom kratke hlače skrojene od frotirnog ručnika a dugom gladeći si nabrekao trbuh. Kad smo ga zasuli uobičajenim repertoarom pogrda i dosjetki, koji je uostalom očekivao svakog od nas, ovisno o prigodi, nije se bunio čak ni onako, pro forma. Samo se nastavio držati za želudac i smijuljiti. „Pa pričaj, ne seri, kako su te kaznili, šta se cerekaš k’o mona?!“ – govorili smo uglas. Sveudilj se smijuljeći, Mali Jožić nam ispripovjedi u čemu se sastojala njegova kazna: na sve ono grožđe što ga je pojeo kad i mi, brsteći trsje poput vola, čuvari su ga natjerali da, pred njima, za kaznu, pojede do zadnjeg zrna, pet velikih grozdova zrelog grožđa! Do zadnje bobe. Gotovo dvije kile! Opet je odjurio u mrak grmlja odakle smo začuli one iste uzdahe i stenjanje, sad smo im znali uzrok. Urlajući od smijeha krenuli smo nazad ka gradu i nakon prvih svjetala željezničkog kolodvora i benzinske pumpe, jedan po jedan je otpadao od grupe sve dok nismo ostali Ivo i ja pa se na koncu razišli s opravdanom bojazni da nas kod kuće neće dočekati s muzikom. Bilo je kasno i samo je još lokalni pijanac Duka, u svojim crveno pofarbanim postolima, svirao usnu harmoniku pred gradskom kavanom, pocupkujući u samo njemu znanom ritmu.

Najesen, kiše još nisu do kraja sprale okus ljeta, Ivo i ja smo propustili vidjeti prvog mrtvaca kojeg smo mogli vidjeti. Školom se, jednog jutra, već smo bili u šestom, dok se magla cijedila sa krošanja starih kestena na Šetalištu, pronio glas da su, iza školskog igrališta u kržljavom šumarku borova iznapadanih od borovog prelca, pronašli obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta. Zašto baš mesarskog? Pa, jednostavno zbog toga što se, odmah na rubu školskog dvorišta, između se nalazio samo taj šumarak, nalazila gradska klaonica. Nerijetko se, za nastave, znalo čuti prestrašeno rikanje goveda što su ih dovodili na klanje kamionima. Najbolja učenica u pisanju školskih sastava iz Hrvatskog jezika, Elide M., najbolja po mišljenju našeg razrednika i profesora-poete, jer je majstorski punila stranice zadaćnice, njezini sastavi nisu imali nikad manje od osam-devet stranica, ispisanih prekrasnim rukopisom i savršeno banalnim opservacijama, napisala je jednom, doslovce, u sastavu da se „čula muka jedne krave na ulici!“. Danas mislim da je, možda ne nehotice, točno opisala što se životinjama događalo. Kad je, međutim, stala čitati svojim melodioznim glasićem sastav naglas, to je izričito tražio profesor-poeta, jer je njezin i-opet-jednom bio najbolji, došavši do „kravlje muke“ razred se raspametio! Svi smo počeli ridati i mukati rušeći se pod klupe i, mi muški, ali i neke cure, imitirajući bodenje rogovima i torerose, vikali ole i slične pizdarije. Izlišno je reći da smo je prozvali „Mukuljom“ a ja sam, dugo nakon toga, u romanu koji slovi kao pilastar ( aha!) modernizma pročitao slijedeće rečenice: „ Išla ulicom krava mukulja…“

Tog jesenskog dana smo, Ivo kog smo ponekad zvali i „Ovi“, što ništa ne znači osim na talijanskom a na talijanskom pogledaj u rječnik, jedva dočekali kraj nastave da bi odjurili pogledati „mjesto zločina“ na kom ćemo vidjeti obješeno tijelo mladog mesarskog šegrta, izbuljenih očiju, poplavjela lica i jezika isplaženog i dvostruko većeg no inače jer je natekao – tako smo pročitali u „krimićima“ serije X-100 koje smo kupovali na novinskim kioscima i držali ispod udžbenika kemije ili biologije kad smo kod kuće učili. I sigurno mu cipele, okovane čavlima, stružu o pod jer se borić o koji se objesio svinuo, jer su to mladi borići – tumačio mi je Ivo-Ovi. Na „mjestu zločina“ ako je to bilo ono, našli smo samo nešto ugaženiju travu i, još uvijek vezani komadić špage oko jedne borove grane. Ivo izvadi nožić i prereže ga, tvrdeći da je to jaka magija, neka pročitam što kažu Huck i Tom Sawyer o magiji mrtvačeva užeta. Nisam baš bio siguran jer sam viđao podvornikovicu kako tu prostire rublje. No zašto da Ivo ne dobije svoj magični konopčić?! Od konopa o koji se objesio mali mesarski šegrt. U šumici, iza škole. Zbog ljubavi. To baš nismo razumjeli, ljubavne romane ili fotoromanze čitale su curice. No, cijeli dan smo se šepurili po gradu da smo bili na „mjestu zločina“, izgovarali tu frazu važno i opetovano, da ne bismo morali reći istinu, da vidjeli nismo – ništa. A s ništa priča završava a ne može početi. Treba imati nešto od čeg se počinje da bi se pričalo. Dobro, ima i drugih mišljenja, ali to je već druga priča.

Fotografija: click @ morgueFile free photos