Arhiva oznaka: Željko Maurović

Željko Maurović: Nešto se dogodilo

Postoji nešto ispred Ja. Ništa ne postoji osim Ja. Ne postoji Ja.
– Nešto će se dogoditi ! – već ga je rano u životu pogodila ova misao i, poput dosadnog komarca, zujala mu u mislima, ne dajući mu mogućnost da je zaobiđe, izbriše. Naposljetku ju je prihvatio i to mu je odredilo život. Naravno, uz štošta drugo što se, putem, nakupilo. Kako je odrastao, svi oni koji su bili uz njega navikli su se na taj njegov izraz lica, tu oskudicu uživljavanja koja ga je, zauvijek, obilježila. Kao kad u jelo ubaciš malo više gorke soli; jesti se mora, nije čak ni neukusno ali sol, gorčina začina se osjeća. Doduše, neki vole začinjeno, ali ne i da im drugi posoli. Ispočetka nije bilo lako, nisu mu vjerovali, čak su se malo s njim izrugivali – To je onaj što čeka da se nešto dogodi,da padne s neba gromada ementalera i zgromi ga, stani malo podalje od njega, za svaki slučaj. – govorili su. S vremenom su se na njega navikli kao i na kišu u ožujku jer, inače je bio u redu. Samo da nije tog uvrijeđenog izraza lica ali inače. Je bio u redu. Uklapao se kao crno svijetlo, uz njega su svi bili, svi su izgledali zaokruženije, davao im je ton, sfumaturu. Zauzvrat bi tu i tamo podnjeli njegovu misao, čak glasno izgovorenu iako, često su ga opominjali – Nešto će se dogoditi, nešto se mora dogoditi, ovako dalje ne može! – govorio bi, ali ne i zašto tako dalje ne može. I imao bi imao taj izraz na licu.Da ga opališ po njušci. Ali nikad ga nitko nije. Ali se nikad se ništa nije događalo što bi ga ponukalo da prihvati da se nešto dogodilo.Što bi ih ponukalo da ga cijene. Ili da barem prestane to govoriti. Nije riječ bila o nagađanju o budućem, to ne. Više neka izostalost. Osjećao je da nešto izostaje, ali nije znao što. Bio je začin svakoj raspravi, svakom loncu poklopac, ali nije imao što za reći. Samo to pitanje koje je, s vremena na vrijeme, ponavljao.
Ponekad se nešto neuobičajeno dogodilo, recimo, još ono u djetinjstvu; za vrijeme ljetnih praznika je sa seoskom djecom otišao na kupanje ovaca. Ovce su kupali u udaljenom potoku do kojeg je trebalo pješačiti nekoliko sati goneći pred sobom stado ovaca koje su kupali u potoku da ih oslobode krpelja i ostalih nametnika. Kupali su se i oni; seoski derani i on. Kako nije znao plivati, jedan mu je zlobni dječak ponudio da se uhvati za granu pa će ga povući preko dubokog mjesta u potoku. On je prihvatio a kad je držeći se za granu, bio povučen nasred dubokog dijela potoka, dječak je ispustio granu a on se počeo daviti. Izvadio ga je, već je izgubio svijest i nagutao se prljavosmeđe vode, jedan mladić koji je bio u blizini, sunčao se i čitao pa je, čuvši uzvike i krikove, skočio u vodu, bila mu je do pojasa, i izvukao ga. Slijedio je put natrag uz stado nemirnih ovaca, po sunčanoj pripeci, žezi. Putem ga je onaj dječak što ga je povukao pa pustio, prestrašen kaznom, a teška je bila ruka njegova oca težaka, molio da nikom ne kaže, a on je obećao da neće reći. Kad su došli doma a glasine su ih pretekle, majka je pitala što mu se dogodilo.
– Ništa, nije se dogodilo, baš ništa – rekao je.
Kad se prvi puta zaljubio i njegova ljubav je bila djevojčica iz razreda zaljubljena u njegovog najboljeg prijatelja, plakao je da nitko ne vidi. Dečki to ne čine. Valjda. Kad je došao kući sam, tad je prvi put, na putu doma, susreo Samoću i nije znao što je to, ali nije mu bila neugodna, majka ga je upitala – Što ti je, zašto si tako nesretan, što ti se dogodilo? – on je, ne gledajući ju, spustio školsku torbu, rekao – Ništa, baš ništa mi se nije dogodilo. A zašto i bi? – i otišao u svoju sobu, i čitao ‘Blago u srebrnom jezeru’. Za pol sata ili nešto više, bol je prestala kao da se baš ništa nije dogodilo; kao da nije izgubio najboljeg prijatelja koji to još nije znao i svoju prvu ljubav koja to nikad neće doznati. Znao je da, što god se dogodilo, sat ili dva s omiljenom knjigom sve će biti isto; kao da se ništa nije dogodilo. Osim onog što se, vjerovao je, događalo u knjigama. Poslije je o tom čitao kod jednog njemačkog autora, koji ga je naučio sentimentalnost preobraćati u cinizam.
U studentsko je doba, tužna lika – tuga se nosila – bila je in, kao i kratke zelene jakne američke vojske i duga kosa, malo neoprana, a on je, svoju tugu i svoju neopranu kosu, nosio prirodno, lutao velikim gradom, prevelikim da bi ga shvatio. Nakon što je shvatio da ništa neće biti od ljubavi s kolegicom koja je, doduše, s njim spavala, ali ne samo s njim već i s drugima, a da nije spominjala Kolontajevu i ljubav poput čaše vode, žednomu dosta. Vozio se tramvajem kasno noću, pješačio uz brijeg boreći se sa snom i lajavim četveronošcima duž puta, pijan od lošeg konjaka i piva, zatupljen beskrajno jalovim razgovorima o Smislu i Besmislu uz misao koja je nadolazila iz primozga kao i uvijek – Nešto će se dogoditi! Nešto se treba dogoditi! – Nije. Nije se dogodilo, bar je on tako tumačio onima koje bi kasno uvečer ili rano ujutro, bunovne, lupajući im na vrata ili prozor ako je bio u prizemlju, molio za par sati predaha, prenoćišta. I, na pitanje je odgovarao uvijek isto – Ništa, nije se dogodilo baš ništa!
A prije no što bi zaspao, u iznajmljenoj, memljivoj podstanarskoj sobi, svojoj ili načas ustupljenoj, s djevojkom, svojom ili ustupljenom načas, čitao je. Nije važno što je čitao; vozni red vlakova i autobusa, njemačku enciklopediju ostavljenu pod nogom stola da drži ravnotežu, novine koje su svoje crnilo najavljivale već u crnoj boji što se lijepila za prste, ženski časopis čedna sadržaja ili Kritiku Čistog, Najčistijeg, uvijek i samo, nakon sve lektire, uz naputak i ponavljanja pitanja svih pitanja, o revoluciji i evoluciji, samo da se steknu uvjeti. Nešto se mora dogoditi. Samo da se steknu. I zaspao bi uz misao o uvjetima. Sanjao je uvjete.
Ujutro se ne bi iznenadio kad bi vidio da je postelja u kojoj je proveo noć prazna i hladna, kao da on, kao da ni on nije u njoj spavao. Ništa se nije događalo. Događalo se ništa. Ništa uz burek i pivo. I pokoju mlaku kopulaciju.
Bio je on i zabavan, katkada. Pripovijedao je zanimljive zgode, krijući da je sve to što priča, da su sve njegove priče „iz knjiga“ kako mu je to jednom spočitnula jedna njegova pažljiva slušateljica. Bio je i šarmantan, povremeno. U jednom takvom trenutku se i oženio za jednu koja je povjerovala, poput njega, da je ono što je privremeno moguće pretvoriti u trajno. Bi li se moglo dogoditi? Nije se moralo dogoditi. Kad su ga, nakon što se oženio, zaposlio, dobio djecu, propio… pitali, ono uobičajeno, što se kod njega dogodilo, kod njih je eto, bilo i toga i onoga, on je, do bola dosadno, odgovarao – Ništa, ništa se nije dogodilo. – kao da je to što mu se dogodilo, što se s njegovim životom događalo – Ništa. Negdje je pročitao da su prvih četrdeset godina pisanje knjige o svom životu, a sljedeća desetljeća komentari na napisano.
– Fusnote! – to mu se svidjelo, iako je njemu već davno došlo vrijeme za komentare. Tako je počeo gledati na svoj život, nekako, izvana. Kao sportski komentator. Ovo je dobar udarac, ovo je gruba igra. Faaul. Penal. Nisko, po nogama! To nije nailazilo na odobravanje ni njegovih bližnjih ni onih dalje od njega. Proglasili su ga neugodnim. Činilo mu se da se osjeća nešto turobnije, ali i oduhovljenije. Činilo mu se da mu se čini. Iako, smetalo mu je što ga tretiraju samorazumljivo. Bilo mu je ljepše, zanimljivije dok su ga ismjehivali nego sad kad su ga samorazumijevali. Podrazumijevali to s njegovom ‘Nešto-će-se-dogoditi’ životnom mantrom. Pa koliko ćemo još čekati da bi ti se nešto – govorili su – dogodilo. Sve što se trebalo dogoditi, već se dogodilo. Tebi i nama – i odlazili bi od njega pogledavajući jedan drugoga. Sve se više osamljivao, tako se događalo, on to nije spriječavao. U njegovu su se društvu ljudi ponekad počeli osjećati krivima za nešto za što nisu znali što je ali su blli sigurni da to s njim dolazi i odlazi. Takov je osjećaj izazivala njegova pojava, taj njegov osjećaj nepripadajuće pripadnosti grupi, taj osjećaj nedobrovoljne dobrovoljnosti. Naučio je cijeniti svoju usamljenost, sad kad ga je, sve više, činila nevidljivim, sad kad je sebe iza sebe iza sebe, gledao kako pokušava letjeti. Gledajući sebe iza sebe, mislio je da se zadovoljstvo osamljenosti očituje u njezinu ponavljanju, kao i, uostalom, bilo koje zadovoljstvo; zadovoljstvo u tekstu, žderanju slastica, kopuliranju, citiranju i parafraziranju. Poput one majke koja je, sve ponavljajući, rodila Mudrost.
Baš kad je bio na putu, tu u kutu – nikom na putu, da prestane razmišljati o onomu što se trebalo dogoditi, a nije se dogodilo, o tržištu osjećaja i ekonomiji Logoreje, možeš li izdržati do prvog Gabinetta, Povijesti kao Kući lutaka koje se voze dječjim željeznicama što uz tresak padaju s kuhinjskog stola, o muzeju prekinutih veza, kurcšlus muzeju koji nema arheološki već samo etnološki odjel, jer bi iskopavanje trajalo vječno, o tomu da štileben i mrtva priroda nisu isto, jer prvo znači živjeti tiho, a drugo da je netko upucao Prirodu, dogodilo se nešto, ali on to već nije mogao doživjeti. Dogodilo se da je umro.
Pospremajući njegove stvari nakon pogreba, tek toliko da utuče beskrajno vrijeme koje joj je, odsad, bilo na raspolaganju, njegova je žena pronašla spiralnim žicom uvezanu, sivonarančastu bilježnicu s nazivom otisnutim na prednjoj korici – LINEAR – pisalo je. A, kad ju je otvorila, na prvoj stranici stajalo je, gore pri vrhu, tiskanim velikim slovima – ŽIVOT – a ispod toga još samo dvije riječi, slijeva i zdesna od okomito povučene crte. Na lijevoj strani, crtom raspolućene stranice, pisalo je – DUGUJE – a na desnoj, krupnim pisanim slovima – POTRAŽUJE – ostatak stranice i bilježnice bili su blještavo prazni. Ne, ipak, na zadnjoj strani bilježnice, pri dnu, stajalo je, posve sitnim slovima napisano, tušem ili crnom tintom, slova su izgledala poput, vojnički ustrojene, kolone mrava – melencolia illa heroica!

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Kao da je živ

Sve što mogu ponuditi u počast Umbertu Ecu, jednom od majstora od kojih sam učio i učim, vječiti šegrt na polju pisanja,naracije, je ova skromna priča

KAO DA JE ŽIV

Hodao je stazom između drvenih bungalova na čijim su terasama, tik uz asfaltirani put, visjeli mokri kupaći kostimi, a po podu razbacane gumene i plastične igračke: ispuhani koluti za neplivače, plastične žute patkice i jedrilice-igračke još mokrih zastavica na drvenim jarbolićima. Slijeva je bilo more, nije se vidjelo od grmlja i borova ali je znao da je tamo, ispod pedeset metara provalije. Koračao je lijeno i odmjeravao, nije se znojio iako je bilo vruće ljetno prijepodne. Svi su bili po plažama ili drijemali u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili konoba u kojima, su prerano za ovo doba dana, počeli piti. Svi su oni koje je trebao, koji su ga trebali, već bili na plaži. Kako je tko mogao ili se snašao, dobiciklirali su iz grada, došli pješke pokazujući kako su izdržljivi ili lokalnim autobusom za koji su platili kartu na porugu onih koji su došli –u vlastitom aranžmanu – kako je to rekao Franko, pokazujući žuljeve od asfalta na golim stopalima, japanke je držao u ruci, nisu se smjele prerano potrošiti, ionako ih je već morao krpati žicom između potplata i palca, tamo gdje su najtanje.
On je namjerno kasnio samo da bi se sam dovezao svojim Horexom, 125 ccm, prastarim motorom koji je naslijedio od djeda i za koji je legenda, uostalom izmišljena, govorila da je pripadao nekom njemačkom vojniku u 2. svjetskom ratu od koga ga je njegov djed odvojio kad je i vojnika odvojio od života. Motor je bio pravi ako je i njegovo porijeklo bilo izmaštano. No imao je samo jedno sjedalo, djed je rekao da je bio kurirski. To je bilo dobro ako se koja cura priljepila uz tebe dok si jurio na plažu ili na večernji tulum na nekoj terasi uz more uz živu glazbu pa bi njezine bradavice svrdlale u tvoja znojna leđa, obećavajući ono što je malokad bilo ispunjeno, no i to što se davalo, taj pritisak, blagi ali užareni nagovještaj, sam je po sebi bio dovoljan doživljaj, koji bi, nakon što se motor zaustavio iznad plaže, ispario s odlaskom njegove vlasnice i bio zamijenjen mirisom benzina i ulja koje je motor praskavo razbacivao, a u što se miješao žamor s plaže i miris zgnječenih listova kadulje u stražnjem džepu otrcanih kratkih hlača, odrezanih nogavica, na nogama preplanulog vozača. Upravo kao u filmu “Lijepi i siromašni” s Claudiom Cardinale i Alainom Delonom koji je igrao toga ljeta. Ili onom drugom, “Divljak”, s Marlonom Brandom. Kasnio je jer nije bilo djevojke da je poveze, netom su se posvadili oko sitnice; ona je htjela al ne sad a on je htio sad. Nevermind, mislio je, sve će se zagladiti danas na plaži, samo da, samo da obriše znoj s lica bijelom majicom koju je nosio u ruci izlažući goli, savršeni torzo ubitačnim zrakama koje mu nisu mogle naškoditi, već je imao brončanu put premazanu maslinovim uljem da se bolje sjaji i da ga zaštiti od opeklina. I lažne Raybanke iznad kojih je pozorno motrio ono obješeno na konopcima drvenih bungalova koje su nastavali stranci. Evoga, to je ono što se traži: visjele su točno na dohvat, nije morao ni skretati sa staze, samo je pružio ruku, strgnuo ih s konopca i zasprintao. Bio je juniorski prvak države u brzim disciplinama, sto i dvjesto, igrao je odbojku i bio nada plivačkog kluba pa prestao, sad se samo natjecao sam sa sobom. Nitko ga nije slijedio dok je trčao poput vjetra, svi si bili na plažama ili u hladu svojih terasa, zamračenih soba ili u konobama pili vino, prerano za ovo doba dana.
U trku je plijen zamotao u ručnik što ga je nosio sa sobom, jedini rekvizit za plažu koji je imao, uz knjigu zelenih korica koju je, na nezadovoljstvo svojih prijatelja, u zadnje vrijeme intenzivno čitao umjesto da s njima natjerava probušenu gumenu loptu po plaži ili dosađuje mlađahnim Švabicama i Čehinjama koje su se samo željele okupati i sunčati na plaži iz prospekta kojeg im je uvalila njihova turagencija. Prišao je rubu provalije ispod koje se plaža protezala, i odabrao usamljeno mjesto kamo se spustio po stijeni što baš i nije pružala puno uporišta nespretnima ali on to nije bio. Kad je došao do mora, do Naše majčice, kako ju je zvala knjiga koju je sad držao u ruci, razmotavši ručnik, izvukao je crno bijelo isprugane, elegantne kupaće gaćice i potopio ih u vodu, istrljao pijeskom pa rastegnuo na stijeni da se osuše. Dok su se sušile, vratio se na prve stranice knjige koju je čitao, knjige kakvu nikad dosad nije držao u rukama. Općenito, on je bio klasificiran kao sportaš, a sportaši, zna se, ne čitaju knjige. Čitaju Sportske novosti, ilustrirane magazine, Playboy ili neke roto-krimi romane, to čitaju sportaši. Ovo je bila knjiga koja nije spadala u tu standardnu literaturu koja se djelom koristila za “malu noćnu fiskulturu” kako su sami njegovi drugovi nazivali polupornografske časopise Svijet, Arenu, Globus, Start. Čitajući, slušao je žagor s plaže, uranjajući u tekst, u stranice i retke knjige, smijao se, u sebi pa naglas, ponavljajući – išla krava mukulja ulicom – bila je to knjiga koju si mogao čitati od kraja prema početku, od sredine, samo prvu stranicu, bila je to knjiga o djetinjstvu i Svemiru, o svemu i ničemu, nisi se morao bojati razočaranja na kraju, rješenja ubojstava koje je bilo stupidno ili opisa glavnog lika s pištoljem i četvrtastom čeljusti i njegove dragane, platinaste plavuše, knjiga je, kao i more u koje ulaziš, peckala i osvježavala, bila dubokomudra i zelena u svojim bistrim riječima. Dok je tako čitao kupaće gaće su se osušile, on zaklopi knjigu, siguran da će pronaći mjesto gdje je stao jer je to nemjesto ili svugdjemjesto, pa navuče prugasti komad odjeće. Savršeno su pristajale. Smotao je u ručnik svoje kratke hlačice, načinjene tako što je odrezao nogavice starih, izblijedjelih traperica, bijelu majicu, u drugu ruku uzeo knjigu i počeo se penjati natrag na stazu. Kad je, na po puta, zastao da obriše znoj koji mu je ušao u oči i pekao ga, primjetio ju je gore, na stazi. Nije mu mahala, samo ga je gledala dok joj je laganu ljetnu haljinu oko preplanulih, golih nogu, zmorac nestašno odizao – baš kako je to on, jučer navečer činio, kad su se na motoru dovezli navečer na tu istu plažu i ostali preko noći – mislio je, prisjećao se, mašući joj rukom u kojoj je držao knjigu, pazeći da se knjiga i on sam ne strmoglave nazad na, sad već udaljenu plažicu, na kojoj je maločas čitao. Na koju će opet, obećao si je, doći čitati. Samo on i njegova knjiga. Možda i ona koja mu je sad odmahivala odozgora, sveudilj ozbiljna lica, kao da ga je odmjeravala. Nastavio se penjati.
Na velikoj plaži, on je s prijateljima, u plićaku, igrao igru koju su nazvali kikelaga, varijantu picigina ali bez loptice. Trebalo je spektakularno pasti u plićak na najblesaviji način nakon što bi prijatelj učinio fintu da je bacio nepostojeću lopticu. Ideju su dobili od protagonista filma “Blow up” Michelangela Antonionia, kad on dobacuje nepostojeću tenisku lopticu igračima koji su njome igrali tenis te se zaustavili i gledali ga kad se otkotrljala van terena prema njemu a on prišao sagnuo se i – vratio im ju. Praćen njezinim smaragdnoplavim očima, pepeljastoplavom kosom začešljanom u konjski rep, njezinim, samo njemu, vjerovao je, poznatim bokovima i grudima, on je igrao, on se producirao najbolje od svih. I kupaće gaćice na crnobijele pruge, boje Juventusa, njegova omiljenog kluba, igrale su značajnu ulogu u njegovoj predstavi igre. Isticale su njegovu atletsku figuru, preplanula, duga stegna i mišićave ruke, činile kontrast njegovoj brončanoj puti i kovrčavoj kosi. Nije ga samo ona gledala ali samo ga je ona gledala pomalo vlasnički.
Neka je gužva nastala pri dnu velike plaže, odmah do velikog hangara za jedrilice i čamce veslačkog kluba. Neka se grupica približavala igračima, grupica koja se sastojala od nekog zajapurenog čovjeka velika trbuha i krupne žene u jednodjelnom kostimu, podjednako velikog trbuha, lokalnog komunalnog redara i organa vlasti kog su svi poznavali, suhonjavog policjota Maura. Zaustavili su se pored dečki koji su prestali igrati a čovjek, Nijemac, crven u licu, vikao je nešto kao – Gestolen, kriminal, vefluchte! – i bujicu drugih riječi ali je prstom upirao u crnobijele kupaće gaćice, pa zatim u pravcu drvenih bungalova tamo gore, pa zatim na onoga koji je, neuznemiren stajao pred njima i trenutno ih nosio. Policaj, koji ga je poznavao, nešto mu reče, prisnažio je i komunalac no on kao da ih nije slušao. Udaljio se par koraka od njih pa –na iznenađenje cijele plaže i na zadovoljstvo ženskog dijela – metodički, polako, kao pinup boy, striper, skine ukradene kupaće gaćice i, gol kao od majke rođen, ne gledajući nikog pa ni nju, zaputi se do zavežljaja s kratkim hlačama, majicom i knjigom, gotovo na samom kraju plaže, pod kržljavim grmom crnike. No nije ih obukao, hlačice i majicu, zamotao ih je u ručnik i, s knjigom u drugoj ruci, krenuo u zabezeknutoj tišini koja ga je pratila k stazi koja je vodila s plaže. Njegova se gola guzica presijavala, nije bila bijela već brončane boje kao i prednjica, njemu nisu trebale gaće pa ni kupaće, tek izbliza vidjelo se da je potpuno neodjeven, na zadovoljstvo ženskog roda, čak i pokoji pljesak cura koje su se podigle sa svojih ručnika, pustile da im padnu gornji djelovi kupaćeg kostima, kao u počast golom Apolonu – tako ga je jedna opisala u uspomenama s ljetovanja – knjiga u jednoj, ručnik u drugoj ruci, poput insignija, polako i uspravne glave hodao, inkriminirane gaće su ležale po strani poput zmijina svlaka, nikom više potrebne. Plaža je utihnula sve dok nije zašao za grmlje na kraju plaže, sve dok se, kupačima i njoj što je još uvijek sjedila na svom ručniku na kraju, drugom kraju plaže, ne znajući dali da pojuri za njim, da li da plače ili da se smije. Odlučila je ne odjuriti i zaplakati. Kupači su se vratili svojim uobičajenim djelatnostima i salati od pomidora i krastavaca.
Oni koji su ga vidjeli juriti na praskavom motoru, radnici na skelama škvera i šofer lokalnog autobusa, svjedočili su da je bio još uvijek gol, kentaur na motoru, kad je, u blagom zavoju pokraj brodogradilišta, samo produžio ravno, pri brzini prevelikoj da bi ga uspio svladati, iako, pokazala je istraga, uopće nije bilo tragova kočenja, prije nego što se zabio u zid i na mjestu preminuo.
Kad smo, ona i ja, posjetili upravo otvorenu izložbu u Guvernerovoj palači, izložbu sa samo jednim eksponatom: brončanim kipom Apoksiomena, mladića koji struže ulje i nečistoće nakon treninga, kip što je godinama restauriran nakon što je pronađen, zariven u mulj na dnu mora, u blizini Malog Lošinja, nisam se mogao ni nadati da će mene, pragmatičnog menadžera, upravitelja jednog od mirovinskih fondova, oca dvoje djece i muža još uvijek lijepe, smaragdnih očiju i pepeljastoplave kose s kojom dobro prikrivenom sijedom vlasi, nekadašnje kraljice plaže, toliko potresti taj kip, to oličenje helenske ljepote, taj antički ideal o kom sam samo slušao od profesora latinskog i povijesti. Bila je to savršena ljepota ljudskog tijela ali nije to bilo jedino što me potreslo. Dotukla me njezina reakcija. Stajala je dugo, predugo pred kipom, nisu je smetali oni koji su se pored nje gurali u nastojanju da mu priđu bliže, da se i oni nauživaju. Zatim smo izašli i u parku pored palače šutke popušili svako svoju predodžbu cigarete. Kad sam je upitao kako joj se kip svidio, dugo je šutjela pa i kad smo krenuli prema gradu. Prošli smo i zgradu gimnazije ispred koje je usamljeni profesor čekao đake koji neće doći. Na podestu, prije stuba pokraj Bonavije, zaustavila se i pogledala me sa suzama u svojim predivnim očima, i zaustila – Baš kao * * * * – spomenula je ime svog bivšeg, stradalog u nesreći s motorom, pred brodogradilištem prije puno godina – kao da je baš njega kipar portretirao. Baš kao da je, preda mnom oživio! – okrenula je glavu od mene a mene je zahvatila pomama ljubomore na davno mrtvog protiv kojeg nisam imao šanse. Tim više što se i meni isto učinilo kao da je on, ovjekovječen u bronci, stajao tamo u atriju Guvernerove, znajući da mu, i mrtvome, ona pripada a ne meni, meni koji sam ga prokazao onomu švabi i komunalcu. I policjotu. Da, i policjotu Mauru.

Željko Maurović: Mogućnost šišmiša

Imao sam prijatelja. Pogrešno: još uvijek ga imam samo on to, izgleda, ne zna ili ne može pojmiti. Priča, kako je to često slučaj, počinje davno ranije. Pod uvjetom da ovo „davno“ ne shvatite kao mitološki razdjelnik, uobičajen danas, između slavne prošlosti i manje slavne sadašnjice. Bilo čije pa i osobne. Davno se vidjelo da je on nešto posebno, još u osnovnoj školi, kad je, na svim nacionalnim pa i nekim internacionalnim, natjecanjima iz matematike, fizike, kemije, biologije… odnosio prve nagrade, vraćao se s medaljama, ponekad i novčanim nagradama koje je, beziznimno, trošio za svoje – projektiće – kako im je, ne posve ozbiljan, tepao. I na čašćenje nas ostalih, prijatelja i razrednih kolega ako se tako mogu nazvati nepouzdani i, poput mladih pantera opasni sebi i drugima, trinaest- i četrnaestogodišnjaci što su dijelili školske klupe i marende jedne od većih i poznatijih škola u Gradu. To se, samo u manjoj mjeri, nastavilo u jednoj od gradskih gimnazija koja je upravo bila i poznata po velikom broju bivših učenika koji su se proslavili u kasnijim razdobljima svojih života; akademici dok je to još bila uvažena institucija, slavni pomorski kapetani dok je još plovidba morima bila vještina i izazov, znanstvenici, poslovni ljidi… koji su se, rasuti svijetom, uvijek okupljali na godišnjicu gimnazije što je nosila ime našeg slavnog nobelovca čije ime nosi i jedan krater na Mjesecu. Nakon što je završio gimnaziju, u to se doba nas dvojnica i nismo posebno družili, ja sam se dao na sport, pivu i površne ljubavne avanture dok je on otišao na studij fizike i matematike u Z. a nakon studija, završenog u dvostruko kraćem roku od redovnog, zaputio se kao postdoktorand instituta R. Bošković, u Ameriku, u kojoj je, davno, njegov nonić poginuo obarajući gigantsku sekvoju u oregonskoj prašumi, priskrbivši tako – ‘merikansku penziju – svojoj mladoj ženi, baki mog prijatelja. Penzija je bila važna jer je bakica bila bodulski štedljiva i priskrbila sebi i svojim kćerima, sinovima i unucima, pristojan život u vrijeme kad to, baš kao i danas, bez odustajanja od pristojnosti, i nije bilo lako ostvariti. Penzija je važna i za ono što će se dogoditi po njegovom povratku iz Amerike. Prolazilo je vrijeme, sjedine su se množile ako vlasi već nisu napuštale naše glave koje više nisu bile lude ali više nije bilo prevelike šanse da postanu mudre. Osim ako se mudrim ne drži to što je, većina nas, njegovih bivših školskih kolega, kako je to znala govoriti moja mama – učinila pamet – a to, u žargonu majki, znači da smo se poženili, dobili djecu, pivske trbuhe, trčali vikendima za loptom glumeći rekreativce i, neki od nas, za mlađahnim kolegicama s posla, posla koji je obaćavao, poput brakova naših, više no što bi kasnije davao a ni mi se baš nismo pretrgavali u velikodušnostima. Uglavnom, kako je to, za nas lijepo formulirao onaj Nijemac – Obuzeti, sve manje, Nadom, u ritmu valcera, lagano smo klizili ka izvjesnoj konačnici. Dobro, ne u ritmu valcera, na početku je to bio, mislili smo, buntovnički i pakleni zvuk, električnih instrumenata, Stratokastera, Gibsona, Hammonda… no kasnije su ipak, tek polka potresujka i valceri mogli razmrdati naše debele guzice,natjerati nas koji smo mislili da nas nitko ni na šta neće moći tjerati ni istjerati iz naših uskih crnih hlača, jednako uskih jakni od crne kože i, duge–kose–kratke–pameti faze, ( još jedan biser naših roditelja dok bi komentirali izgled nas i naših prijatelja), da hopsamo i ijujučemo po Korzu u vrijeme kad Pamet veli adijo. Naravno, sve to uz, petkom i svetkom, obilnu dozu etilnih napitaka. Preobilnu. I tako, od subote do subote, godine prolaze kao šoferi a ja o njemu čujem od njegove bivše djevojke, prekrasne Julije u koju smo, dakako, svi bili zaljubljeni, ma znate već, svaka generacija ima bar jednu takovu. One generacije koje su rođene pod sretnom zvijezdom imaju ih i dvije, tri. Ja nisam bio rođen pod sretnom zvijezdom i meni je padalo teško što Julija nikoga nije gledala, pa ni moju osunčanu atletsku figuru, već tada slavnog juniorskog vaterpolo reprezentativca, već su samo njega slijedile njezine smaragdnozelene oči, samo je mnjega hvatala pod ruku, držala za ruku, plesala na maturalnoj… sve dok. Sve dok nije otišao a ona ostala u gradu, završila Učiteljski fakultet, udala se i rodila dvoje prekrasne djece, šetala s njima po Korzu, pozdravljala se s bivšim kolegama i sa mnom, odbijala pozive za kavu, podjednako lijepa i nedodirljiva. Govorilo se da je muž vara. Ponekad bi, na moj nagovor zastala, popričali bismo onako, s nogu, pa bi požurila uhvatiti jedno od svojih bilizanaca koje je izbjeglo njezinoj pažnji, žurno se opraštajući. Uvijek smo pričali samo o njemu. Što radi, gdje je sad, kakvi ga problemi muče, što namjerava. Bila je detaljno upućena u sve što se ticalo njega i njegovog boravka u Americi. Ne, nisu se dopisivali. Prijateljica Ana; sjećaš se Ane, ona crna iz prve klupe, ma znaš ona. Znam. Ona je također bila u Americi i to u Massachusetsu, vrlo blizu MIT-a na kojem je, u početku svojeg američkog boravka, on radio kao reserch fellow, znaš, to ti je kao samostalni istraživač. Ne znam, nije bitno. Oprosti, žurim, popodne imam, dobro bok, vidimo se, nastavu, dakako da ćemo se vidjeti, ciao, pozdravi, kako se zove, ženu. Marija, Marija se zove no nije važno. Da, kako je Marija, oprosti, ova moja dvojica će me izluditi. Opraštam. Opraštam ti što nisu moja, moja i tvoja. Toveć nisam govorio već samo mislio, dok se ona udaljavala vodeći svoje blizance Bima i Buma, za ruke. Ma ne, nisu se tako zvali to se ja samo. Zvali su se, ma nije važno kako su se zvali. Doznao sam kako je on, on koji je bio u timu onog naše gore lista, dr. Soliachicha, što je, u Americi, baš na MIT-u, razvio početni stupanj bežičnog prijenosa energije, otpočevši time realizaciju davnog Teslinog sna, iznenada otišao s prestižnog sveučilišta u Massachusettsu i prihvatio ponudu Microsofta da postane njihov razvojni inženjer. Samo se nagađalo o svoti za njegov „prijelaz“ u informatičkog diva. Znalo se da je bila najveća što ju je Gates ikad isplatio nekom smrtniku. Bilo mi je čudno, nisam ga znao kao takovog; nikad, koliko smo se ja, a i ona, sjećali, on nije držao do novca. Djedova penzija, mudro uložena u inozemne fondove, portfelj kojim je još uvijek, konzervativno i odlučno, upravljala njegova osamdesetogodišnja baka, bila je izvor njegove materijalne sigurnosti i –kako je, navodno, govorio – znanstvene autonomije.
Na godišnjici mature, neki su još komentirali njegov prelazak u Microsoft kad je Julija, onako usput –zar ne znaš?! – obznanila da se on vraća iz Amerike. Zauvijek! Formalno, došao je na pokop omiljene mu none, umrla je u 89.godini, mirno i odlučno, kao što je – prema njegovim, i ne samo njegovim riječima, i živjela. No, i meni je to rekao kao i drugima, na karminama održanim nakon pogreba, više se ne namjerava vraćati. Čemu uopće taj znanstveni ili inženjerski entuzijazam, ti Bozoni – nazvao ih je, šaleći se, Hik-Bozoni –ili još jedan Ifon 6x ili 7beta koji će još brže, vlasniku neuhvatljivo i neshvatljivo brzo, prenositi impulse, smal talkove, guzicu Kim kardashian ili snimke odrubljivanja glava taoca jihadista. Čemu ta znanost i tehnologija –pjenio se –kojoj sam i sam dao diskretan doprinos ( bio je skroman, doprinos u Microsoftu, za par godina provedenih u njihovim istraživačkim laboratorijama, bio je takav da ga je Microsoft Bill nagradio golemim iznosom otpremnine) , kad na svijetu dnevno umiru deseci tisuća nevine djece, stotine tisuća pogibaju u ratovima, milijuni boluju od bolesti koje medicina može iskorijeniti just like that – pucnuo je prstima – a Milijarda i pol je dnevno gladna, ej gladna, nemaju jednog obroka na dan! – ma jebo ja progres, znanost, MIT iMikrosoft! opsovao je bivše poslodavce i svalio se na kožnu fotelju svoje umrle bake. Smirili smo ga kao i uvijek, uz pomoć votke i Julije. I, razišli se. Nakon što je senzacija njegove osobe potonula u mnoštvo drugih svakidašnjih stvari; treba platiti račune, raditi, platiti račune, odvesti djecu u vrtić, na trening, voljeti nekoga i biti voljen, ne nužno od njihove majke. Ili, budimo objektivni, njihova oca.
Ne znam zašto su mene odabrali, ranije u gimnaziji nismo si bili tako dobri, tek poznanici, no, njih dvoje povjerilo mi je da su u vezi. I to da meni povjere, meni koji sam cijeli život bio zaljubljen u Juliju, enti jarca?! Osjećao sam se užasno, s jedne strane mi je bilo drago, u mojem se životu ništa značajnijeg nije događalo osim povremenih utakmica malog nogometa nakon kojih bismo svi tjedan dana šepali i pitali ko je platio kauciju za razbijene čaše i kašete popijenog piva, povremenih ali redovitih svađa sa poštovanom majkom moje djece, povremenog ali redovito neuspješnog, udvaranja kolegici iz komercijalnog odjela.
Nisu oni bili klasični ljubavnici, nisu se skrivali po hotelskim sobama, nisu, izgleda, nikad vodili ljubav, mislim, ono, fizički, već su se redovito sastajali po kavanama i kafićima u centru grada, svima na oku i od svih udaljeni, kao pod staklenim zvonom, praćeni pogledima koji nisu mogli proniknuti što je to. Pa valjda ljubav, što drugo?! Ali oni se nisu osamljivali, baš suprotno, tražili su društvo a onda bi se izdvajali, odvajali poput ulja od vode. Bila to kućna zabava ili kafić na korzu, Jazz koncert ili nova predstava kontroverznog redatelja u Pl. Zajcu, uvijek su bili u društvu, ponekad i njezin muž uz nju, i uvijek su bili odvojeni, sami, nevjerovatno sami u svojim brbljanjima, smijehu. Ona se prekrasno smijala, samo njemu, on, ma nikakav ljepotan ali s nekim neuhvatljivim šarmom u dubokim, bistrim i luđačkim očima izgledom jurodivog, onog koji je znao. Znao ono što mi drugi, koji smo jedva stigli do izračuna interkalarnih kamata i prosječne potrošnje benzina našeg limenog ljubimca, nismo mogli pojmiti; znao je a nije više mario. To ga je valjda činilo zanimljivim i drugima ne samo Juliji, kao da je neki Marsovac u ljudskom obliku stigao među nas i ne trudi se reći da je Marsovac, ne trudi se uvjeriti nas o svojim intergalaktičkim pustolovinama, čak ne priča o njima. A mi svejedno mislimo da je došao s Ratničke planete tamo preko Velike Bare, i da je doživio to što nam ne priča i još mnogo drugoga. Zato sam bio počašćen više nego povrijeđen kad su me, povremeno, primali u svoje društvo. Dapače, on je sve više tražio moje prijateljstvo i pomoć. Uskoro smo se nalazili, na njegovu molbu, redovito, nekoliko puta tjedno a, kad se stvar zahuktala, gotovo svakog dana. Ponekad je bila nazočna Julija, često samo nas dvojica i on nam je počeo izlagati svoje fantastične planove.
– Koliko god na svijetu bilo jezika, neznamsadnapamet, recimo n-jezika, svi ili gotovo svi imaju neku racionalnu strukturu u kojoj se, o nečemu izvan nas, želi steći spoznaja, znanje, bez obzira dali je riječ o lovu na mamute, uzgajanju gljiva, Mahabarati, atomskoj bombi ili sonetu posvećenom daffodilsima, kako se..ovaj, no, sunovratima, da narcisima, hvala Julija. Sad, – počešao je višednevno nerobrijan obraz – to je sve bazirano na sudovima, izričajima koji mogu biti, sjećate se lekcija prof. Karasmana, istiniti ili lažni. Dobro, oni mogu biti i besmisleni, takovi su u većini , njima se zatrpava tišina našeg neznanja no, oni nas sad ne zanimaju –popio je gutljaj Assam Earl Grey čaja, pio je samo assam čaj koji je dobavljao iz Londona, ovaj ovdje, uvozni, nije mu odgovarao, pa nastavi –Također nas ne zanimaju ni vjerojatni sudovi itd. ne samo zbog Occamove britve, na koju se svodi svo naše znanje već i zbog toga ili upravo zbog toga što, ultima ratio, svaki naš sud ima i moralnu komponentu, tendira da bude univerzalan i kategorično ga zastupamo spram drugih sve dok –posegnuo je za Ipadom koji je uvijek bio uz njega –sve dok nas sugovornik ne utjera u laž, ne dokaže da je neistinita naša tvrdnja o Gavgavu ili da smo se ponijeli hrabro u situaciji koja je to zahtijevala od nas. Mi tada, prividno, popuštamo, priznajemo da smo bili u krivu, ali, sad dolazi ono ali!, ne mislimo da smo doista bili u krivu već samo strategijski uzmičemo i, po onoj pamti-pa-vrati uzrečici, čekamo slijedeću priliku u kojoj ćemo, razumijete, u kojoj ćemo našu tobožnju laž, učiniti istinom. I poraziti sugovornika, potući neprijatelja, baciti atomsku bombu izačunavajući koliko koštaju kolateralne žrtve, dignuti sebe i pedesetak drugih u zrak, u skladu s istinitošću vjere, otpuštati ljude objašnjavajući da tao zehtijeva Chimera Tržišta ili odigrati pred blagonaklonim pravnim institucijama kartu Kreacionizma protiv Evolucije. E, sad, sad tu nastupamo mi, nastupa naš, nazvao sam ga Truthfinder da bi bilo atraktivnije, u osnovi bi to bio termometar ili „ moralni termometar“ ako hoćetekoji bi, u mikron precizno, mjerio istinitost ili lažnost naših sudova, da budem precizniji, moralni aspekt istinitosti, jer, rečeno je davno, Istina i Ljepota su jedno a treća u tom trojstvu jest, neodvojiva s prve dvije, upravo Moralnost.Ono što je Lijepo, Istinito je i Pravedno poput naše Julije. Temeljem tog instrumenta, koji sam u potpunosdti osmislio još tamo u Americi ali nije zanimao ni kolege iz laboratorija na MIT-u, ni samog Microsoft Billa jer, nije u njemu vidio – rekao je –komercijalni potencijal, moći će svatko, od vladinih činovnika pa do vatrogasaca, od baba marte pa do njezina dušobrižnika, od liječnika u dvojbi pri intervenciji ili abortusu pa do učitelja kod davanja ocjene, ili poslovođe kad usklađuje, dugujepotražuje, porezni formular, uskladiti svoje sudove, pomiriti Istinu i Moral, prije nego definitivno izreknu presudu, jer sud, jasno vam je, uvijek nekomu ili nečemu presuđuje. Ti ćeš – obraćao se meni – biti zadužen za sve faze proizvodnje, a ti Silvija, ćeš biti supotpisnik prigodom transkacija, lova nije u pitanju, naslijedio sam od bake i donio iz Amerike velikodušan iznos u formi otpremnine, ljepše ime za otkaz!
Kažem, suludo od samog početka, ali mi, Julija i ja, smo mu vjerovali. Ja sam se bacio na posao,pronalazeći nam izvođače za hardver,proizvođače laboratorijskog stakla i najfinijeg kirurškog čelika za kučište, Julija je, u svojstvu financijske direktorice, potpisivala račune našeg novonastalog poduzeća što smo ga, razumljivo, nazvali ‘Truthinvest’ . Dobro, dovraga, ali na čemu počiva ta osjetljivost, taj senzibilitet za razlučivanje Istine od Laži, to još nisi objasnio! Jednostavno –rekao nam je on, sad već zarastao u bujnu, hipstersku, bradu – na struji iona koji, putujući nadsvjetlosnim brzinama kroz svemir, svakodnevno, 24 sata, bombardiraju, prolaze kao kroz sir, kroz sve materijalne predmete na zemlji pa i naša tijela, dakako. Potpuno bezbolno. E, sad, ja sam otkrio utjecaj koji ta kozmička oluja vrši na moždanu koru našeg aparata za mišljenje – tu se kucnuo flomasterom po čelu – odnosno na prefrontalni režanj našeg mozga, „zadužen“ za istinu, ljepotu i etičnost. Tu nema ništa spornog, to sam još u suradnji s kolegama s MIT-a ustanovio, eksperimentalno, naravno. Da ljubomorni kolege ne otežu s objavljivanjem mog znanstvenog rada, to bi već bilo, Urbi et Orbi, obznanjeno cjelokupnoj znanstvenoj zajednici a i šire. Zato sam, uostalom, i otišao s MIT-a, zbog neslaganja i zavisti kolega. Dalje, ono što je ključno, naši moždani valovi, interferirajući s valovima iz svemira, pokazuju specifičnu, mjerljivu, sam sam mjerio, u sklopu projekta ‘ skupine za istraživanje fluidnih metafora’, djelatnost u slučaju Neistinitih sudova, a posve drugačiju vrstu mentalne aktivnosti, u slučaju kad ispitanici govore, pouzdano utvrđenu istinu, recimo onu o postojanju gravitacijskih valova. – Popivši još gutljaj, već ohlađenog čaja, nastavi – i , to je sve, ja dajem softver, ja sam došao natrag s formulom izračunavanja Istinito-Neistinito, i to ćemo, prijateli moji, realizirati za boljitak Čovječanstva.
Dok smo mi radili na hardveru, njegov se „softver“ užario pa i pregrijao što je urodilo prvom krizom, provedenom u sanatoriju Lopača, odakle je nakon par mjeseci bio opušten kao zaliječeno zdrav, pa smo mogli nastaviti – odlučan je i dalje bio u tomu – s izradom Truthfindera. Sve je, nakon mjeseci rada i mojih putovanja po svijetu, bilo spremno; i kučište izrađeno u Švicarskoj i stakleni djelovi, načinjeni u tvornici stakla ‘Straža’ na Sutli kao i sićušni kompjuter snage 42 MB-a, u čiji je softver on trebao upisati program ili ‘tajnu’ izračunavanja Truth-False varijanti u desetinki sekunde, možda dvije i, na koncu litijska baterija do sad neviđenog autonomnog trajanja, koja je došla iz Kine. Zatim se on zatvorio, sa svim tim elementima, u kuću na Trsatu, naslijeđenu od bake. Tri ga mjeseca nismo vidjeli, dostavljali su mu brzu hranu, pizze i coca-colu, pred vrata, uopće nije izlazio, isključio je telefon, ajfon, bio je nedostupan čak i za radnike Elektroprimorja, ili one koji su se takvima predstavljali. I, zatim se, jednog dana, rano ujutro, pojavio u mojoj, iznajmljenoj garsonjeri, u neboderu, jednom od onih nazvanih Eševima, u kojoj sam živio, nakon razvoda. –Pogledao sam kroz špijunku na vratima i vidio ga kako se, duge brade i masne kose, cereka, pokazujući, prinoseći oku na vratima, aparat sličan digitalnom tlakomjeru. Pustio sam ga da uđe i natočio mu čašu vodke, od alkohola je uvijek pio samo vodku,volio je njezinu bisrinu –nekamuflirani alkohol –kako je još u gimnaziji govorio. –To je to, to je definitvno to! Usjelo je. Sam sam ga testirao. Sam na sebi, prvo, a onda na susjedi, šinjori Mafaldi, znaš onu staricu što uvijek sjedi na škanjiću pred vratima. – votku je iskapio u jednom gutljaju pa sam mu ponovno pritočio a i sebi, da ne pije sam. Priznajem da smo se napili to jutro ali ne vjerujem da je to bio razlog već samo povod događajima koji su slijedili. Razišli smo se, on je otišao kući, malo nesiguran na nogama a ja, koji sam odavno navikao na alkohol, pripremio sam si doručak, popio kavu nakon toga pa tek tad, trijezan ili gotovo trijezan, nazvao Juliju. Našli smo se na uobičajenom mjestu, kafiću na Korzu i, dok sam joj priopćavao radosnu vijest, njezin je mobitel zazvonio. Javila se i problijedila. On je opet uzavršio u sanatoriju u Lopači. Doveden je u vrlo teškom stanju – javio joj je doktor, naš kolega iz gimnazije, sad ravnatelj te institucije.Mogli smo ga vidjeti tek tjedan dana kasnije, nije nas prepoznao. Sestra koja ga je čuvala, koju smo platili da ga čuva u privatnom apartmanu, odvojenom od bolnice, rekla je da, kad nije pod sedativima samo ponavlja, monotono poput automata za kavu – Kako je to biti šišmišom, kako je to biti šišmišom, kako je to biti… – Nije li –sramežljivo nas je pogledala –nije li ipak točnije reći ‘šišmišem’ a ne ‘šišmišom’ ? – bar se njoj tako činilo.

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Turska kuća

(nadahnuto stvarnim događajima)
Kao što postoji, negdje u nama, neki tvrde oko želuca, a drugi misle da je to između desne klijetke i pretklijetke, neka tamna – podzemna – strana naše osobnosti, ono Nesvjesno kako ga nazivaju psihoanalitičari (odaberi: Freud, Jung, Lacan ili Fromm… na psychomercatu objašnjavanja/razumijevanja), a u karikaturalnim filmskim anglicizmima se naziva Dark Side, za njegove sljedbenike, darksajdere, tako, tvrdi on, postoji i podzemni, tamni Grad, nad ulicama kojima gaze naše svakidašnje prikaze. On to, doduše, objašnjava puno jednostavnije i efektnije. – Oni dolje su dolje, a mi gore smo gore – govorio mi je, nalakćen na šank kafića u blizini gradske tržnice, gdje sam odlučio zapiti svoju otpremninu. – Samo – nastavio je – niti se mi zanimamo za one dolje, osim grobara, arheologa i kopača zlata, niti se oni zanimaju za nas. Kužiš? Shvaćaš?Capisci?! – pogledavao me veselim, suludo plavim, dječjim okicama šezdesetogodišnjaka, vrteći u ruci praznu čašu koja je, po njemu – opet bila žedna. Tako je to počelo. Moram napomenuti da ne vjerujem ni u ovaj takozvani realni, stvarni svijet, a kamoli u neki podzemni, ja sam, jednostavno, nevjernik per se. Ali, sugovornik je, svojim nastupom, obećavao dobru zabavu u vrijeme kad ništa zabavnog nije vrijedno spomena a ono dobro, ako, začas pretpostavimo da nije travestija, uopće nije zabavno. Barem je to mišljenje jednog, od jučer nezaposlenog, novinara. Ova priča, što sam je zapisao u nadi da će je netko htjeti objaviti, posve je stvarna, iako činjenice koje ju sačinjavaju nemaju puno veze sa stvarnošću. Sve je to, uvjeren sam, samo ovisno o uvjerljivosti onog tko pripovijeda. Ovim sam, nadam se, porušio sve mostove između tebe i mene, mili čitatelju, a ako je neki još ostao, promakao pažnji, nadam se da me nećeš zaskočiti sleđa, uz onaj vječiti poklič – Ma to ne može biti istina, nemojte me zajebavati!
Već sam jednom, u svojoj gradskoj kolumni, napisao da je Istina hitra zvjerčica. Svak’ se u nju kune, o nju spotiče, a nitko je vidio nije. Tu i tamo se otkriju tragovi, postoje samo, više ili manje pouzdane, priče, legende o njoj; da je bila tu pa tamo, da ju je netko vidio, bar na čas no istina je, da je nitko nije nikad čak ni fotografirao.
Probudio me užasan smrad i drmusanje. Jedna je ruka bila na mom ramenu, ruka nečistih noktiju, glas me opominjao, nepoznato lice bradatog patuljka s golublje sivim, dječjim očima, zurilo je u moje. – Sad moramo ići, budi se, čuješ, ustani! Prodavači već iskrcavaju robu! Kad počnu slagati kašete s endivijom, kogumerima i fažolon, zakrcat će nam prolaz, nećemo moći izaći. Brže, požuri, umit ćemo se tu dolje, na javnoj špini! – bradata me spodoba vukla za rukav i unatoč tomu što sam osjećao da mogu pobljuvati Univerzum i ispišati Fužinsko jezero, slijedio sam ga, teturavo kroz polumrak hladnog i vlažnog hodnika. Ubrzo smo se našli na izlazu i, dok sam se prao pod studenom vodom česme, odgodivši, zasad, bljuvanje, pišali smo pored stražnjeg ulaza u ribarnicu, vonj pišaline poklapao se s mirisom ustajale ribe, i pitao sam se, pitao sam ga – Ma di sam to, di smo to bili noćas, gdje smo prespavali, tko si ti, kvragu, i zašto me tako boli glava?! On se bezubo smijuljio, nudeći mi zgužvani omot jeftinog duhana što ga je iščeprkao iz džepa. Nakon što sam, prstima koji kao da više nisu bili moji, smotao i zapalio cigaretu, mirno sam se ispovraćao uz zid kuće u čijem smo podrumu, podzemlju, štoli, navodno prespavali.
– Kako je to sve počelo?
Upravo sam toga dana obilazio kafiće u uzaludnom pokušaju da utopim tugu jer sam, nakon višedesetljetnog rada u gradskoj rubrici lokalnog lista, dobio otkaz. Nije da sam bio lud za tim poslom; izvješća s tržnice o dnevnim oscilacijama cijena luka, salate i svinjskih butova – u žargonu, zvao sam ih dnevnim svinjarijama – ponekad kratke vijesti iz subkulture – moj naziv za crtice s konferencija za tisak amaterskih društava, recimo uzgajivača ptica trkačica, ili s promocije još jedne knjige (dokle ćeš, o, ŽM, zlorabiti naše strpljenje), lokalno nepoznatog pisca – nisu nešto zbog čega bi njihov autor dobio priznanje ma i samo lokalnog novinarskog Zbora a kamoli posao izvjestitelja CNN-a za ovaj dio, tu-u-kutu-nikom-na-putu, osim izbjeglicama, naravno, Evrope. Ali posao je bio stalan, plaća dostatna za kruh, duhan i vino, tu i tamo besplatni odrezak, i karte za manje važne utakmice provincijalnih timova što, poput svih nas, poput spomenutih izbjeglica, sanjaju provesti barem zimu u Europi.
Poneka osoba suprotnog spola, toliko naivna da se da zavesti novinarskom iskaznicom i ocvalim šarmom postarijeg muljatora, spremnog da, za mali honorar, ocrni i vlastitu majku i ode u krevet s šampionkama drugorazrednosti. A, sad, odjednom, ali ne nenajavljeno, bum! Šupkarta i ulica. Uz, oproštajni paket, otpremninu u visini nekoliko mjesečnih plaća. I, stari laptop na kom je kljucao već desetlječe svoje ‘Svinjarije’ nekoliko puta tjedno. S kompom pod rukom, mislim na kompjutor, kompanije ionako nisam imao osim onih o kojima sam pisao toliko uvredljivo, neki kažu i, povremeno prilično duhovito, da bi me radije utopili u čaši vode nego pozvali na pelinkovac, dva. Neka, jebitesesviskupa, sad bar mogu piti sam, otpremnina je v žepe, a kad je već ne bu, nek nas jebu! Pritužbe koje su dolazile uredniku na moj vulgarni žargon i opscenosti koje sam rabio u tekstu nisu mi došle glave, mislim, posla, već moja nepouzdanost, nikad se nije znalo hoću li dovršiti tekst ili će me izbacivati iz lokala u kojem me više nisu trpjeli, a ja tražiti drugi gdje mogu tekst dovršiti i piti na dug. I tako, sad sam pio, a nisu me izbacivali jer, bar jednom sam mogao i platiti svoje piće-dva-tri i ne recite da ima puno takvih u ovom dijelu svijeta gdje se jede i pije i jebe na dug, samo se dužnici i oni koji ih cijede (iscjedak/spremuta – talijanski izraz za moj koktel koji ‘ubija vola’ – ne, neću vam otkriti recept već samo natuknuti da su sastojci votka, rasol od kineskog kupusa, barut, teleće brizle, pelinkovac velebitski, žumanjac, mlako pivo…), prebijaju od želje da im dugove plate redom, država, banke, EU, komunisti, fašisti, naciomafija, upiši dalje kog hoćeš samo ne mene. I tako, dok sam, cijedeći pelinkovac za šankom kafića na uglu Glavne tržnice, tu su me još trpjeli, bistrio, sam sa sobom, kreditnoseksualne premise postojanja, sekundirao mi je bradati patuljak dječjih očiju, ne iz bajki o trolovima ili Gospodara prstenova, ne, ne Frodo ni Frolo ili kako se već zovu ti holivudski pajaci već se je moj, sad već drug u piću, predstavio kao Hans von Drenova, a ako mi je to draže, kesio se bezubo, onda jednostavno Ivica. Bez marice, to je posebno podvukao, dodavši da ga je Marica napustila jer si je uvrgla u glavu, slušajući neku zbornu pjesmu, da su za Maricu bolji – mislila je da se to odnosi na nju – dečki „Črlenejši“. Pa, kad joj je netko preveo da se radi o crvenokosima, otišla je s prvim crvenokosim – a to je bio moj prijatelj Vlado – završio je natočivši si još jedan pelinkovac iz boce koju sam platio na šanku ostavivši dobar dio svoje otpremnine. Zatim smo nazdravljali i nazdravljali. I, u međuvremenu pili. Pa nazdravljali. Pa pili. Pa pili. Pa nazdravljali. Pa… su nas izbacili iz lokala, ionako smo im gotovo sve polokali. A i moju otpremninu, da, baš nju smo polokali. Prije nego mi je alkohol preuzeo kontrolu nad neuronima sjetio sam se, on me podsjetio, da sam ga viđao kako tegli boce i limenke u velikim plastičnim vrećama, tu oko Glavne tržnice. S ponosom je rekao da se ne stidi nikakvog rada, a da je skupljanje boca jedini koji mu je ponuđen. Baš tako je rekao – ponuđen!
Da zgrade imaju svoju povijest zna svatko, a ako ne zna, arhitekti i povjesničari, što će svaku potleušicu, pozemujku čak, proglasiti palačom koju se ne smije dirati već samo – konzervirati. Kad mi je, dok smo bauljajući po praznoj tržnici, pod oskudnim svjetlom koje je na uglu prolijevala neonska lampa, tražili Road to Nowhere, rekao da me poziva u svoj Podzemni Svijet, tu, upravo pod poznatom Turskom kućom – Casa Turca – svečano je izgovorio njezin talijanski naziv, mislio sam da me poziva u neki svoj brlog u kojem prenoćuje, a meni se strahovito spavalo. Krenuli smo prema Casa Turca, izbjegavajući mlake zaostale od pranja među štandovima Tržnice. Spotaknuo sam se o neku neravninu i ljosnuo pravo u jednu od njih. Psujući, podigao se uz pomoć svog prijatelja u cugi, kojem osmjeh nije silazio s lica dok me je podizao i govorio – Ništa, nije to ništa, vidjet ćeš što još nisi vidio, polako, tu je jedna stepenica, polako.
Ušli smo, kroz neka vrata koja nisam vidio dok ih on nije otvorio, u mračan tunel koji je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom što ju je upalio tek kad smo ušli – da nas ne vide nezvani – šaptao je držeći prst na ustima. Umjesto da nađemo log gdje ćemo spustiti naša izmučena tijela i, uz posljednji gutljaj rakije iz njegove pljoske, zaroniti u etilne sne, on me vodio sve dalje u tamu. Odjednom su se, pod svjetlom njegove lampe počeli ocrtavati groteskni likovi.
– Vidiš, nisam lagao, to je moj podzemni Grad. Ima ih na stotine, možda i tisuće! – pokazivao je baterijom, ocrtavajući lukove na podu i stropu, dok bi u kadar ulazili groteskni, bijeli likovi, izukrštanih udova, poneki bez glave, jednoruki, bez obje noge, jedni nad drugima, jedni pod drugima, isprepleteni u nerazmrsivo klupko. Koji likovi! I bili su likovi ali ne iz nekog podzemnog grada ili štogod sličnog, no to sam doznao tek sutradan od kolege novinara u penziji koji je nekad pokrivao ekonomske teme. Moje me je bradato stvorenje vodilo sve dalje i dalje, pokazujući nove „ grupne slike“ koje su se nizale iz niše u nišu u prostoru poput golemog kolombarija. Sjetio sam se da su oni koje neki nazivaju „Austrougarcima“ iskopali kilometre i kilometre podzemnih hodnika i dvorana pod gradom, u svrhe obrane i napada i da su ti hodnici i niše još dobrano neistraženi. Mora da je riječ o tomu. Upitao sam svog vodiča poznaje li put i za natrag na što je on kimao glavom, euforično lamatajući rukama i pokazujući desno-lijevo, izvikujući poput vodiča na trgu Signorie – A ovo, vidi ove tu, to je Karolina, upravo smo ispod gata nazvanom po njoj, pogledaj ih kako su se isprepleli ona i njezin engleski admiral, poza iz Kamajučer a ovo, ovo tu je onaj Psovač koji je štipao hartiju, vidiš ga u bordelu, a tu je već u krevetu ubožnice u Barceloni, ovo su pak radničke brigade iz Torpeda, metalci još imaju maske za zavarivanje na glavama, žene u terlišu nisu gospođe već drugarice, a ovo, ovo tu – koračao je dalje, siguran kao čovjek koji je ovuda kročio mnogo puta – ovo su Arditi i njihov Comandante, upravo bježe iz grada, evo i Maršala u pozi koju je često zauzimao, upravo gleda na grad iz tajne sobe na lučkim silosima. Shvatio sam, iako pijan, da je moj vodič lud, iako na miran, neagresivan način. Tamo gdje sam ja vidio gomile sadrenih, ponekad plastičnih figura, ove potonje su doista imale žućkastu boju puti i sličile na ljudska tijela, ovako u polumraku, on je vidio likove što su obilježili bližu i dalju povijest grada. Umorio sam se i gotovo otrijeznio, lažem, napol otrijeznio i zahtijevao od svog „kustosa“ da nam pronađe kut u kojem ćemo prespavati do pomaljajućeg jutra. On se složio tek kada sam mu obećao da ćemo sutra nastaviti s obilaskom njegova „Podzemnog Grada“ koji bi trebalo zaštititi od nepogoda i uvrstiti u turističke znamenitosti. U tom je smislu, više puta, slao predstavke Odjelu za kulturu ali mu, zasad, nisu odgovorili no on se, veli, ovih dana sprema posjetiti ih osobno. Ostatak noći proveo sam u njegovu skloništu, umotan u deke koje su, začudo bile čiste i mirisale na Ornel, rekao mi je da ih pere na Rječini, a suši na buri, i proganjan snovima o Vampirima koji dave prošlošću i, redovito zajebu one što bi išli dalje jer im nude hologramske simulacije koje, svako Danas pretvaraju u Jučer uz pomoć Metafizike zaborava. Shvatio sam što govore filmovi o vampirima i Onaj koji je iskopavao Mišljenje Bitka. Nama je ići dalje, isto što i račji hod: želiš li naprijed, pođi natrag. I, evo me na početku, umivam se hladnom vodom i pozdravljam s novostečenim prijateljem, zakazujem sastanak na koji neću doći, ni prvi ni zadnji, odlazim doma i lupam po otrcanom Dell Inspironu, telefoniram bivšem uredniku, možda ga zanima tekst o katakombama i stotinama lutaka preostalih iz kraha velikog odjevnotekstilnog kombinata, što trunu u mraku podzemnonom, ispod Turske kuće ali on veli da je doista bivši, i njega su otpustili. Restukturiranje. Novi vlasnik više neće tiskati novine već zalihu papira prodaje kao makulaturu tvornici toaletpapira(!) a elektronske novine će se uređivati po načelu „Sam svoj majstor“, kako je to već naslutio stari Benjamin. Čitatelji će biti novinari i ne trebaju urednika kao što ne trebaju ni čitateljstvo jer su to oni sami. Pa, ništa – velim – onda ću objaviti na svom blogu. I tako …

Foto: Dean Miculinić

Željko Maurović: Imena opisi fikcije (za Ljubu V.)

Nagađam da se početak priče koju kanim ispričati zbio negdje koncem pedesetih godina prošlog stoljeća u malom gradu središnje Slavonije, gradiću od nekoliko tisuća ljudi što je imao sve što mjesto da bi bilo grad mora imati. Bila je tu zgrada općine u kojoj je, od početka,to je značilo od Austrougarske po riječima starih mještana, stolovala gradska vlast, dok je, nasuprot stajala vapnom objeljena crkva ispred koje smo svatovima dovikovali, mi mulci – kume izgori kesa – našto bi narečeni i prozvani bacio nešto sitniša u prašinu a mi se bacili za plijenom. Djed Jozo, Tunin djed, je govorio – Žuti te upišu kad se rodiš, sad su žuti trenutno crveni, prije su bili trobojni a još prije crnožuti. Upišu te u knjigu i vesele se . evo je stigao novi pacijent za namete, nova ovca za striženje a crni koji se sklanjaju iza bijelih zidova te ispišu iz stada kad, nogama naprijed, zadnji put prođeš kroz grobljanska vrata. I za to plate oni koji ostaju iza tebe! Nema đabe ni u stare babe. – Ništa nismo razumjeli, mi djeca, deda Jozu, kog su, jedni držali čudakom a drugi mudracem. – Ne brinite djeco – govorio je, dijeleći nam tvrde, zelene mentol bombone – kad porastete kaš’će vam se samo. – Korzo, glavna gradska ulica, prostiralo se od trga isperd općinske zgrade sve do katedrale od crvenih cigala, prvelike za gradić a po mjeri biskupa koji ju je dao graditi. Bilo je popločano kaldrmom a trgovine uzduž galvne gradske šetnice, što su nudile oskudni izbor ionako ne baš pretjerano zahtjevnim kupcima, neki su, iz navike, zvali „Kod Milera“ ili „Kod Hansa“ iako ni Milera ni Hansa više nije bilo. Otišli da se ne vrate. Katedralu su još Prvostolnicom zvali a meni nikako da netko objasni zašto pa sam, tada, mislio da je tu Prvi stol a svi ostali potječu od njega. Nitko mi to nije mogao potvrditi jer bi se odrasli zagrcnuli od smijeha i naručivali mi malinivac u vrtu krčme koji smo zvali bašća. Tako mi je poslije, kad sam doselio na Primorje, ispalo da je Bašćanska ploča ploča iz gostioničarskog vrta dok su mi se u selu moje none u Istri, rugali mulci da je – bašta – od tovara sedlo. Tako sam prvi puta iskusio čari multilingvizma a da to tada nisam znao. Oko katedrale je bio velik park nekad biskupov sad građanski pa su građani nedeljom pokazivali svoju nedeljnu presvlaku i. kao i svakog dana, svoju, tipično slavonsku flegmatičnu prirodu. Ako ih ne diraš ili provociraš. E, ali ako bi se, Korzom prema Prvostolnici, zanjihala niska mladih gospođica u crvenim čižmicama i širokim, platnenim, bijelim suknjama, tada bi u muškinje, mlado i staro, iz meni nepoznatih razloga, počelo kočoperno se isprsivati i sukati brkove gdje ih je bilo i tamo gdje još nisu rasli. Mene je, ipak, više zanimao meteor koji je davno pao a sad je bio, poput megalita, ukras parka. Upravo sam tu, u blizini palog meteora, jedne sunčane nedjelje, prvi put vidio na okupu porodicu Pavlović iako smo bili gotovo pa susjedi; stanovali su na drugom katu secesijske zgrade i od naše kuće ih je djelilo samo unutarnje dvorište s klizavim tlom od cigala, baraka s limenim krovom i starim orahom nad njom i truli plot što je ograđivao zapušten vrt. Njihova je kuća svojom lijepom fasadom gledala baš na Korzo a našoj, otrcanoj i zemljanožute boje, dvokatnici, pokazivala je stražnju, ne baš atraktivnu stranu.
Otac Pavlović kog nisam nikad vidio a da nije bio u crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnoj kravati, samo bi kod kuće, vidio sam kad sam počeo k njima zalaziti, skidao jaknu i ogrtao kućni haljetak i obuvao stare pustene papuče. Doktor prava, odvjetnik, advokat se tada govorilo, privatnik, u doba kad više nije bilo puno odvjetnika s privatnom praksom. Tek će poslije doći vrijeme da, kao u gradu R. gdje sada živim, nema kuće u centru, na ovdašnjem Korzu, koja nema bar jedan a češće dva cimera s naznakom – Odvjetnička Kancelarija – . Visok, mršav, ozbiljan, na nosu cviker. Pod ruku ga je držala gospođa Pavlović, sitna i krhka žena što je, čeličnom voljom u baršunastim rukavicama, upravljala svojom porodicom koja je uključivala još i baku Saru, papagaja Džona Piplfoksa i debelog mačka Baltazara. Iako su tad precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – gospoda i gospođe – baš kao što su danas, o tempora o mores, precrtani, prebrisani, ukinuti nazivi – drugovi i drugarice – njih se uvijek, doduše preko volje i kroz stisnute zube, pomalo zavidno i pomalo zlobno, zvalo gospodin i gospođa Pavlović. To je valjda zaostalo u gradu od nekadašnjeg austrougarskog štiha – riječi su mog oca, koji se inače nije petljao u svakidašnjicu, uglavnom je bio po putovanjima kojima nismo znali svrhu. To i drvored lipa koji je, tada još prašnjavom ulicom što su je ljeti polijevali vatrogasci, vodio do garnizona na rubu grada i velikog mlinskog postrojenja s golemim silosima, kamo su seljaci zimi, velikim sanjkama s upregnutim konjima, vozili žito. Prava varoš ala Terezienburg, kako sam kasnije čitao u Miroslava K. Jedna od tih zaprega će mi skoro doći glave. Da, tu je još bila i ergela lipicanaca ili –lipicanera – kako su ih zvali stari šokci a meni ni šokci ni lipicaneri nisu bili na pameti pa ni Gradski bazen na sasvim drugom kraju grada na kojem sam se, o sramote, skoro utopio, već kćer Pavlovića, godinu dana od mene starija Pavla, koja je sad hodala pored oca i majke, obučena u prekrasnu tamnoplavu haljinu, bar je meni tada bila prekrasna, i bijele svilene čarape kakvih u prodaji u Narodnom Magazinu nije bilo. Obuvena u crne, lakirane sandale smjerno je gazila držeći mamu za ruku pogledavajući ispod sedefastih obrva svojim, vragolastim, poput kupina tamnim očima. Pa ako je kič i neka je, bez kič-začina mnoga bi životna maneštra ostala dovijeka neslana. Ispred nijh je trčkarao i vitlao sabljom od listova perununike, Braco ili Bracika, kako su ga još zvali, mlađi od mene koju godinu no, sklon, poput mene, upasti u svaku nevolju koja mu se mogla naći, zgodom ili nezgodom, na putu. E sad, susret naših dviju porodica, u međuvremenu sam dobio sestru, koja je sad bauljala pored mene i morao sam je držati za ručicu što me je posebno ljutilo, bio je, suzdržano korektan jer je s jedne strane bila familija što je stajala uz Novi režim a s druge ostaci stare, buržoaske klase ili porodice a oličenje je toga bio suzdržani pozdrav, kimanje glavama uz dodirivanje šešira, da, tada su se nosili šeširi, oba pater familiasa te cerekanje mene u pravcu Mire i kreveljenje Bracike u mom smjeru. Gospođa i drugarica su se suzdržano nasmiješile jedna drugoj a samo je Pavla prekršila protokol učinivši kniks i progovorivši zvonkim glasom u našem smjeru – ‘ruke! – što je značilo – Ljubim ruke – nije bila kriva tako ju je učio kućni odgoj, njezin kinderštube, kako su govorile stare šokice koje su pamtile. I, to je bilo sve. Prošli smo mimo kao dvije kompozicije koje se začas voze paralelnim kolosjecima ali već u trenu udaljuju. Osim što sam ja nastavljao biti zaljubljen u Pavlu koju sam, odmorima u školi, pratio pogledom i u sebi divljao što je vječito bila centrom pažnje dječaka iz viših razreda, što su je vječito pratili doma dečki koji su već nosili dugačke hlače i dogodine će u gimnaziju a ponekad bi i kakav gimnazijalac šetao uz nju, gladeći poput mačka svoje jedva postojeće brkove. Ma, nepostojeće brkove!
U dvorištu ispred kuće odvijale su se moje avanture s tarzanskim krikovima koji bi uzbunili susjedstvo i skokovima s grana starog oraha na limeni krov šupe sve dok, jednog kišnog dana nisam izgubio ravnotežu i po skliskom krovu otklizao i bubnuo na ciglom popločano tlo. Časak, dva sam bio izgubio svijest ali sam došao k sebi u oblaku parfema i naručju gospođe s prvog kata, gospođe koja je vječno bila u svilenom šlafroku i svakodnevno primala posjete, samo muške posjete. Mama je rekla da je ona švelja za gospodu. Lijepo mi je bilo u njenom naručju ali je uskoro moja mama istrčala iz kuće i, ne brinući za možebitne ozljede svog sina kojih, uostalom, nije ni bilo osim blage ošamućenosti koja je začas prošla, ulovila me za uho i okrutno odvela od plavokose gospođe u oblaku parfema, uostalom oblajhane a parfem jeftin, na litre se prodaje, bio je mamin komentar.Slijedila je zabrana svega i svačega koja me nije pogađala jer ionako sam bio baštinik ničega a o odlascima u kino ili na bazen moglo se samo sanjati jer to se plaćalo, koštalo je a sve što se plaćalo nije bilo vrijedno te cijene. Prema mjerodavnom mišljenju moje majke.
Došla je još jedna zima a zima u Slavoniji e, to je prava zima! A zimske radosti zimi u Slavoniji e, to su prave zimske radosti. Seljaci su zimi sanjkama s konjskom zapregom vozili žito na meljavu u mlin na kraju grada pa smo mi mulci odlazili daleko izvan grada i dočekivali kolonu seljačkih zaprega, vezivali, za seljačke sanjke, odostraga, svoje male sanjke rađene u kućnoj radinosti. Nitko osim Bracike nije imao kupovne sanjke ali njega nisu puštali s nama. Tako bismo se, vučeni od zaprega, vozili kilometar i više a kad bi bili na domak gradu odvezivali bismo svoje sanjke, usmjerili ih u stranu, kojiput i u jarak pored puta ionako zatrpan snjegom, pa kretali natrag da ulovimo još koju vožnju. Dogodilo se tako, a komu snjegom poput ogledala, zavrtio se nasred ceste i završio pod konjskim kopitima seljačke zaprege koja se kasnije drugom do meni, da sam nepažljivo odvezao sanjke kad je zaprega stigla u grad i umjesto da završim pored ceste izglađene priključila u kolonu a da ja to nisam opazio. Sanjke su prsnule u iverje, ništa od njih osim treščica nije ostalo, moja luda glava je, pak, opet jednom ostala cijelom kako bih, između ostalog, do danas trajao pa i ovo mogao napisati.
Svog izubijanog, odvela me ambulanta u bolnicu, liječnik je rekao majci da mi je, začudo, svaka košćica na svom mjestu i da sam imao ludu sreću jer jedino idioti mogu vjerovati da konji u punom kasu, na zaleđenoj cesti, mogu izbjeći gaženje onog što im se nađe pod nogama. Preporučio je strogo mirovanje i jodnu tinkturu za ogrebotine. Odnijelo me doma, majka me, na moje čuđenje, opskrbila stripovima i hrpom –Robot – napolitanki sa sličicama koje sam skupljao i lijepio u album u nadi da ću dobiti nagradu – dječji bicikl. Nisam dobio bicikl ali stigla je, meni stoput ljepša, nagrada: Pavlovići, Braco i Pavla, došli su nam u posjet!
Moja je jadna majka cijeli dan ribala naš skroman stan kad su, preko susjede, najavili svoj posjet. Na prozorima su sjale uštirkane zavjese a ja sam ležao u krevetu obučen u novu pidžamu. Braco i Seka, tako su ih zvali roditelji, su donijeli nikad viđene darove; Braco mi je poklonio svoj, malo zahrđali ali još uvijek san svakog revolveraša, sjajnocrni kaubojski pištolj na kapisle, njemu je, ionako bio dosadio a Pavla-Sara, kako je sebe voljela potpisivati na spomenarima, donijela mi je kutiju pravih pravcatih Mozart-kugli koje je moja majka odmah spremila u kredenc –pod ključ. Ostali su kratko i vrlo uljudno razgovarali više s majkom nego samnom a Bracika se stalno kreveljio i pokazivao mi, skrivećke, igraću kartu s nekom golom ženom na poleđini. Kad su odlazili, ljudi moji, kad su odlazili Pavla me poljubila! Lagano i ovlaš u čelo koje nisam prao tjednima nakon toga! I, dobili smo pozivnicu, cijela porodica, za inauguralni koncert Pavle – Sare Pavlowiz, valjda je bila tiskarska greška, oni su se prezivali Pavlović.Koncert je, u gradskom kazalištu na kojem je izvodila Chopenove etide, Bachove Goldberg varijacije i Mozartovu sonatu za piano No 12. ne, ne pamtim tako dobro, klasičnu muziku, uostalom, nikad nisam zavolio, sačuvao sam program potpisan od mlade pijanistice, doživio veliki uspjeh, popratile su ga pozitivnom kritikom i novine a sniman je i za radio. Nakon koncerta održana je svečana zakuska u foajeu koju su moji roditelji izbjegli ali su meni dopustili da ostanem pa sam se smio diviti iz ugla, sjedeći na plišanoj, crvenoj stolici s malinovcem u ruci i Bracikom, iznimno mirnim, pored sebe, pijanistici koja je blistala u crnoj dugačkoj haljini i bijelim, do lakta, rukavicama i bila centar Svemira oko kojeg su se stari i mladi, gotovo svi u frakovima a žene u dugačkim, večernjim haljinama vrtjeli poput prikaza planeta kojeg nam je profesor geografije jednom u razredu priuštio, natjeravši nas da se vrtimo jedni oko drugih sve dok, zbog vrtoglavice, nismo popadali po klupama uz njegovu primjedbu – Evo, sad znate kako je planetima! –Mi svejedno nismo znali ali sam ja sad znao kako se osjećala Pavla, jer me za natrag, do kuće sam išao s Pavlovićima, uzela ispod ruke i, stiskala me od uzbuđenja, znao sam, ne zbog mene, već zbog proživljenog koncerta i sveg oko njega.
Za mene su nastali dani sreće jer sam dobio prešutnu dozvolu Pavlovića i mojih roditelja da mogu posjećivati Bracu i Seku u njihovu stanu. Oni nikad više nisu došli k nama ali je gospođa Pavlović, uvijek prilikom mog odlaska iz njihovog stana, naglašavala da pozdravim majku i – gospodina oca – dajući mi komad kolača od trešanja ili štrudle za moju – slatku setricu –kako je govorila. Štrudlu bih pojeo već po stubama a pozdrave sam, naravno, redovito isporučivao. Sjedio sam u kutu sobe, sok od bazge u čaši predamnom na stilskom stoliću od orahovine, i slušao Pavlu kako vježba. Ne, nisam slušao, već gledao njene vitke noge kako pritišću pedale klavira dok su joj tanki prsti letjeli crnim i bijelim tipkama a pogledom me,podrugljivim, tu i tamo, ošinula i promišljeno povukla suknju dolje ali dolje nikako nije htjela suknja već je, sveudilj, otkrivala njezina obla, bijela koljena.
Sve lijepo, kažu, kratko traje, makar ja nisam nikad dokučio radi li se o aksiomu ili samo o radnom, praktičnom pravilu što služi zavaravanju. Sebe ili drugoga, svejedno. Jednog je dana kod Pavlovića bilo užurbano, na hodniku su stajale neke velike drvene kutije oko kojih je bila razbacana slama a peć nije bila upaljena što je bilo čudno jer je još bila zima. Pavla je hodala unaokolo, blijeda i u kaputu s krznenim ovratnikom. Tata Pavlović, ozbiljan kao i uvijek, zamolio me da danas odem prije jer, kako je rekao, imaju još obaviti puno posla, prije nego. I tu se prekinuo i ispratio me do vrata te mi, prvi put od kad ga znam, pružio ruku i čvrsto stisnuo, kao odraslom. Mama Pavlović, crvenih očiju od prehlade samo me pogladila po glavi, rekavši – Danas nema, kolača, nisam stigla ispeći! – Pa zatim, šmrcajući, odjurila u kuhinju. –Jaka prehlada – mislio sam, hodajući stubama nadolje kad me, poput vihora, sustigla Pavla i zgrabila, obujmila mi lice svojim hladnim, tankim prstima. – I nemoj me, nikad, nikad zaboraviti, čuješ li ! – tresla je divlje moju glavu i utisnula mi je poljubac u usta,onako filmski, užarenim jezikom zapečativši svoju molbu! I odjurila natrag, kao što je i došla, poput vihora.
Sutradan me majka, kao i svake nedjelje, poslala do seljaka na periferiju po mlijeko, priprijetivši mi, kao i obično –Ako razbiješ bocu, kližući se s tvojim huncutima po zaleđenom pločniku, ne vraćaj se! – Nisam je uzimao ozbiljno. Dakako da ću se vratiti. Dakako da ću se klizati. Jednom sam razbio tri boce za redom od kojih jednu punu mlijeka, pa sam se svejedno vratio, a što bih drugo, i otrpio zasluženu kaznu. U ponedjeljak u školi nisam vidio ni Pavlu ni Bracu što mi je bilo malo čudno ali sam pomislio da su se od majke zarazili prehladom, možda gripom. Poslije škole smo se ostali grudati a kad sam, sav mokar, došao doma kasnije nego sam trebao, umjesto grdnje, majka me dočekala s – Otišli ti Braco i Seka, otputovali Pavlovići!– Pogledao sam je još neuznemiren – Kako misliš otputovali, pa nisu praznici, škola je, ne bi valjda usred.. – Majka me sažalno gledala –Ne, otputovali su zauvijek. U Izrael! Uzeli su židovsko državljanstvo, po baki, majčinoj, baka Sari, priznato im je da su Židovi i pozvani su da se presele u Izrael. Baka je već odranije tamo. Sad su joj se i oni pridružili. Zar ti Bracika nije rekao. Ni Pavla? Pa da, Pavlovići nisu htjeli da se okolo priča o tomu. Gospođa Pavlović mi je tek nešto natuknula… nisam je više slušao. Pojurio sam preko dvorišta, preletio stepenice do drugog kata i pozvonio na vratima. Šuplje je odjeknulo zvono a meni je pogled privukla bijela četvorina papira priljepljena na njihovim vratima. Kvartovska stambena komisija izvješćivala je da je stan privremeno zapečaćen do dodjele novom stanaru.Pečat i potpis. Sjeo sam na prag i gorko zaplakao.
Sjećanje je rijeka u kojoj pecam, često bez velike nade u ulov. A kad se nešto i zakvači za moju udicu od riječi, pokazujem svima svoj siromašni ulov; evo to je priča koju sam danas uhvatio. Koliko je od zapisanog istina? Dovoljno da ne lažem sebe i druge. Koliko pak laži možemo zahvaliti autoru? Dovoljno da je nazovemo fikcijom. Ipak, treba ponovo reći: Ne postoji ništa izvan teksta.

Željko Maurović: O muhama i ljudima (Jednočinka pričinka)

(U građanski namještenoj, radnoj sobi, intelektualac u kasnim srednjim godinama, okrenut leđima gledalištu, piše za radnim stolom. Znamo da je intelektualac jer mu na leđima crne majice, velikim crvenim slovima piše INTELEKTUALAC. Znamo i što piše jer se na zavjesi ispred njega, projecira slika ruke koja piše u isto vrijeme kako on piše, ispod naslova ULOGA MOJE PORODICE U SVJETSKOJ EVOLUCIJI. )
Muha (ispočetka tiho pa sve glasnije): „ZZZZZzzzzZZZ.“
Intelektualac (lagano odmahuje glavom): „Muha? Otkud sad muha? Mora da Barica/Marica nije zatvorila prozor?!“
Muha (nešto glasnije): „ZZZZZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (sad već pomalo nervozno ali još suzdržano): „Odi k’ vragu muho, pusti me da radim, nemam ja vremena za piz…muharije.“ (cereka se i zamahuje rukom u pravcu u kom misli da se muha nalazi)
Muha (čuje se kako kruži i nalijeće-odlijeće, pa se zaustavlja): „ZZZZ zzz. Z.“
Intelektualac: „Prokleta muho, pa baš na šalicu čaja, prokleta bila!!! (uzima sa stola novine, svija ih u tuljac i zamahuje žustro i neprecizno) Evo ti, evo ti, evo ti, prokleta bila!!!“
Muha (izbezumljeno): „ZZZZZZZZZZ!“
Intelektualac (bijesno lupa novinama svud oko sebe i trči po sobi, sudarajući se s komadima namještaja, lampa na stropu se ljulja):
„Jebentiživot, prokleta, jebentisve, prokleta muho, jebentibitakibiće, prokleta bila, da prokleta!!!“ (iscrpljen, pada u fotelju i briše znojno čelo)
Muha (nalijeće na svjetiljku, sudara se s prozorskim staklom , potom se i ona smiruje): „ ZZZZ zz ZZZZzzzz ZZzz. z.“
Intelektualac (sabrano i mirno): „Polako, čemu ta strka, muha je muha a čovjek je čovjek. Svatko ima svoje. Muha zuji i serucka ne obazirući se na druge. Moramo, moram biti razboritiji, pokušati neku vrstu suživota. Ona nek’ serucka, letucka a ja ću… jeli tako muho? Možemo mi zajedno, zar ne muho?!“
Muha: zzz?
Intelektualac (diže se sa fotelje, prilazi stolu, odlaže smotane novine sa strane, sjeda za radni stol): „Pa naravno. Evo, ja sjedam ponovno za svoj radni stol, ponovno počinjem ispisivati svoje, zacijelo, životno djelo. Evo, pišem. A ti muho samo izvoli, letuckaj i šetuckaj, samo mi ne moj po nosu šetati i po šalici čaja koji se već ohladio, seruckati.“
Muha (sad već i ona smireno): „zzzzzzzzz. zz“
Intelektualac (prividno potpuno miran): „Evo,već smo se potpuno smirili i ja i ti. Ma kažem ja, suživot je prava stvar (polako približava ruku smotanim novinama, ranije odloženim). Niš’ se ti ne brini, to ja samo želim…želim pročitati nešto u novinama, samo želim pročitati nešto…“
Muha (malo uznemireno ): „ZZ zzzZZ?“
Intelektualac (umirujućim tonom. uzeo je polako smotane novine u ruku): „Ma samo se želim počešati, tu gore na leđima, užasno svrbi, samo ću se malo…“
Muha ( umirena ): „Zzzzzzzz.“
(Intelektualac munjevito zamnmahuje novinama i udara, šalica čaja poskakuje, čaj se proliva, muha pogođena novinama, pada na papir rukopisa, krvari)
Intelektualac (zadihanotrijumfalno): „Evotina, prokleta zunzaro, štasmislila da će ti samo tako proć, ha! Jesam te, a?! Tiš’meni tuda seruckat. To moš’materi svojoj seruckat da seruckat!“
Muha (posljednjom snagom, izdišući) : „Zzz?“
(Intelektualac uzima muhu i odnosi je u kut sobe, baca na pod i, gazeći je, izvodi neku vrstu ratničkog plesa): „ Evoti na, i još i još! I zapamti, nitko ne može mene niti će ikad moći, zajebavati nekažnjeno. Nitko! Sad znaš!“
(Soba je ista kao i na početku, Intelektualac okrenut leđima gledalištu, piše. Ojednom se smračuje toliko da mora upaliti lampu.)
Intelektualac (osvrćući se po sobi i prema, nevidljivom na sceni, prozoru): „Zašto se danas tako rano smračilo?! Oluja se sprema, štoli? (odlazi prema prozoru), čudna li crnila, da otvorim prozor, da vidimo što je, neka gadna… (otvara prozor) AAAHHH !!“
(U sobu kroz prozor navaljuju stotine tisuća, milijuni muha, potpuno ga prekrivaju, uvlače mu se u usta, nos, uši, on krklja, davi se, pada na pod nepomičan. Roj izlijeće kroz prozor. Netko kuca na vrata. Ulazi sredovječna žena kose podvezane maramom, to je služavka Barica koju zovu i Maricom )
Služavka Barica/Marica (stojeći na ulazu u sobu, krši ruke): Jezušimarija gospon, opet ste se nalili, ma kako ste se samo nalili, k’o zemlja ste se nalili! Pa sad ti Barice/Marice čisti!“
(Ulazi u sobu vukući za sobom kolica nalik smetlarskim samo veća, bez po muke diže nepomično tijelo i baca ga grubo u kolica, zamahne par puta, ovlaš, metlom po podu i, vukući kolica s tijelom čiji udovi vise van, izlazi).
ZASTOR

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…