Arhiva oznaka: Željko Maurović

Željko Maurović: Ako nema istine, onda je tu… Truthfinder

Unatoč ne baš ohrabrujućem razgovoru s glavnim sistem-inženjerom i generalnim menadžerom, Alex je bio zadovoljan dok je, s rukom u džepu mantila stiskao najnoviji Iphone 8 xs (doduše, još u još u eksperimentalnoj fazi), dakle, smartfon koji će baciti na leđa konkurenciju; brzao je tog kišnog popodneva prema kafiću gdje su ga čekali prijatelji Alen i Krešo. Samo su ga odabrani, njih stotinjak informatičkih genijalaca diljem svijeta, od Finske do Južne Afrike, od Tajvana do Hrvatske, uz onih pedesetak s fiksnom adresom USA, LA, Silicon Valley, sad koristili, bolje reći, testirali. No nije sam smartfon, koliko god pokazivao performanse što su nadilazile očekivanja i najoptimističnijih fanova, “Iphonovaca” koji će se raspomamiti kad, za nepunu godinu, bude pušten u prodaju, bio uzrokom uzbuđenja i euforije. Da, upravo euforije, jer to je bila prava riječ kojom bi i sam opisao svoje stanje da je mogao misliti racionalno. Ali nije, nije mogao. Po prvi puta otkad se vratio iz Amerike, nije više sumnjao da je povratak bio, i za njega, pravi potez.
Kada je, kao jedan od najboljih studenata FER-a, ne na godini nego otkad je fakultet postojao, na „Vječnoj listi Lumena“ što je, digitalno opominjući, svjetlucala na zidu ulaznog hola fakulteta, zabilježeno i njegovo ime, pisalo je, uz nagrade i mjesto gdje nastavlja svoje školovanje, pisalo je MIT – Massachusetts. Već na prvoj godini postdoktorskog studija, uočili su ga Microsoftovi lovci na glave i doveli pred Velikog šefa. Da, on bi se vrlo rado pridružio ekipi za razvoj i istraživanje Duolingvosinteze, fuzije ljudskog i kompjutorski generiranog govora.
Laboratorij je bio nov novcat ako je, uopće bilo išta staroga u cijelom kompleksu Microsofta, gdje je prosjek godina djelatnika, isključujući tehničko i pomoćno osoblje, bio 25, i to samo zahvaljujući onoj nekolicini tridesetgodišnjaka koji su ga kvarili. Ali. Ali je tu bila jedna velika prepreka, koju ni cool ambijent unutarnjih radnih prostora, ni izdašna plaća i sve druge beneficije poput besplatnog stanovanja u prostranom penthausu u najljepšem djelu LA, besplatnog prijevoza na posao i s posla u udobnim busevima kompanije i vikendi na plažama Waikikia ili, za turiste još neotkrivene, Tahiroei, i oni besplatni kokteli koje uz prekrasan zalazak sunca, ispijaš na pješčanoj plaži, okružen ljepoticama. Ta prepreka, nesavladiva, kako se pokazalo, bila je njegova stara ljubav, ma što stara, vječna; još iz doba pohađanja pete gimnazije su zajedno i on ne zna ni za koju drugu: njegova Helena, njegovo sve! Helena je završila komparativnu književnost i povijest umjetnosti, kao doktorand se natjecala za mjesto asistentice na odsjeku za Komparativnu, uz sve šanse da ga i dobije. Nije se namjeravala seliti u Ameriku ni pod razno – objasnila je Alexu, bez ljutnje, a njega je zatekla njezina hladnokrvnost i mirnoća, dok su sjedili, na klupi ispred njezina faksa i jeli pizza cutove iz obližnje picerije. Njemu se, dok je to ona, između dva zalogaja, prilično cool, tumačila, umak iz njegovog trokuta, cijedio po puloveru, a da nije ni primijetio. Zatim prozbori odlučno – Ok, onda se ja vraćam! – Ona ga na to poljubi ravno u usta svojim toplim poljupcem s okusom margarite, a on joj uzvrati okusom quattro stagioni, svjestan da je, u tom trenutku, najsretniji čovjek ili bar najsretniji sistem inženjer na svijetu. Drugi je dan otputovao u Ameriku samo da pokupi ono stvari i da zahvali Velikom šefu na ponudi. Kad se vratio, već su ga čekale ponude, ne takve kao ona u Americi, ali nekoliko vrlo atraktivnih od strane ovdašnjih softverskih firmi. Helena i on su se uselili u staru vilu na početku Velikog parka, koju su uzeli pod najam i, život je mogao početi.
Nekoliko softver aplikacija koje je, uz kolege, razvio na novom poslu, dovele su firmu na vrlo dobar glas što je rezultiralo i povećanim isplatama i partnerstvom u firmi koja je vrlo dobro kotirala na burzi. Helena i on su bili tipični velegradski intelektualci, pozivani na javne i privatne priredbe, posjećivali su koncerte, on je više naginjao jazzu i post-rocku, a ona klasici i etno-glazbi. Uskoro je ona zatrudnjela i nosila njihovo prvo dijete, nadali su se i vjerovali, tek prvo.
Ali ovo, ovo je bilo sasvim nešto drugo! Nikad do sad nitko nije razvio takovu softversku aplikaciju, ma kakvi Angry Birdovi, kakav Supermarietto, ovo je bila okrutna Igra Istine – Kad bude u masovnoj proizvodnji, app ću nazvati ‘Thruthfinder’ – razmišljao je uzbuđeno Alex, preskačući lokve, zaostale od kiše, na neravnom pločniku. On je, paralelno sa studijem na FER-u pohađao i predavanja iz filozofije na obližnjem FF-u, što mu je, uz ostalo, omogućilo da bude češće uz Helenu koja je izazivala uzdahe zavisti kod drugih studenata zbog svoje ljepote, pa je odlučio malo na nju pripaziti, ali i da dobije onu humanističku dimenziju koju njegovi kolege informatičari samo rijetko i sua sponte, posjeduju. Naročito ga se dojmio Kant i njegova, valjda je njegova, pozicija o tomu da je naš um, a i mi s njim, definitivno konačan. Ok – već je u gimni, kad je diskutirao s profesorom filozofije, zastupao tezu da determinizam implicira ograničenost, dovršenost i da je naš um mjerljiv i potpuno izračunljiv, poput volumena krnje piramide, recimo, samo malo složenije, dobro, puno složenije, pa, dakle, ne samo potpuno spoznatljiv već, jer je konačan, i potpuno predvidljiv. Jednog dana biti će skroziran i… i – profesor ga je prekinuo – … i nadam se da ti, a ja sam za sebe siguran da neću, nećeš doživjeti taj dan jer će, od tog dana, ako ga ikada bude, a neće ga biti, osim ako nam se ti ne ponudiš za definitivno otključavanje uma i njegovo odlaganje u Muzej nepotrebnih iluzija, otpočeti Doba Velike Dosade – DDD! Alex je uzvratio, priznajući – Možda profesore, možda, samo se vi nadajte!
U Americi je, slušajući predavanja o Teoriji igara i, u razgovoru s mentorom, dr. Pramasutrom, doznao za Wittgesteina i njegovu teoriju jezičnih igara. Tu mu je posve razumljiva bila teza da se tzv. idealni jezici, jezici matematičkologičkih simbola kao i metajezici koje se konstruira za kompjuterske igre, programski jezici mogu, dapače, moraju dostići i razumjeti u realnosti našeg svakidašnjeg jezika. Do tuda nije bilo ničeg novog ni senzacionalnog u njegovim razmišljanjima, dapače, bila su prilično banalna. Već se odavno programski jezici prevode u obične jezike, engleski, kineski, hrvatski… čije riječi svjetlucaju na ekranima naših PC. Ipada, Iphona i čega već sve ne. Ali, sad je došlo do onog kvalitetnog skoka; nitko još nije, bar koliko je on znao, pokušao idealne jezike prevesti u JI, Jezik Istine. On je izradio, on se tim godinama bavio, on je izmislio, uz sve ostale poslove, algoritam koji ne samo da „prepoznaje“ lažne i istinite iskaze, već ga je, uz pomoć Virtualnog Asistenta Siri, najnoviji model, pretvorio u app koji izriče, glasom, muškim ili ženskim, po izboru, što je istina, a što laž u onomu izrečenom u njegovu okružju. Zasad je to bilo samo par metara od aparata u koji je ugrađen, točnije 115 cm, na toj daljini je funkcionirao i, druga stvar, ponekad je još izgledalo da ima problema s onim što ljudi smatraju istinom. Ali, imao je sposobnost samoučenja! To je bio još jedan novum, dobro ne baš novo, pred kratko vrijeme i Google se pohvalio s dva programa koji su sami sebe zaštitili od spywarea, ako im vjerujete. A Alexov istinometar je, doista, sam sebe nadograđivao! U isto vrijeme, trebalo je priznati da Alex ni sam više ne zna kako to stroj radi, bio je to efekt Schroedingerove mačke: kad je Alex pregledavao algoritam ništa se neobično nije moglo zapaziti, bio je „mrtav“, a kad bi za dan-dva kontrolirao njegov kapacitet davanja suvislih odgovora, vidio bi da je „živ“. Sve je veći i veći broj istnitih i lažnih stavova bio razlučivan i klasificiran u njegovu algoritamskom „mozgu“ (jer, to naravno nije bila nikakva vrsta mozga) pa je, sve uspješnije, ne samo pogađao neke notorne iskaze već je, a to je Alex držao onim dobitnim adutom, bez pogreške izricao moralne sudove, rukovodeći se Kantovim razlikovanjem autonomne od heteronomne etičnosti. Zapravo bi izračunavao sve modalitete bilo kojeg heteronomnog moralnog stava, „očistio“ ih od sociokulturnih hipotetizama i, u sljedećem koraku, sve heteronomne natruhe izbrisao – ostao bi, čisti moralni sud! Ili „čisti“ ako vam je tako draže. Sad je, napokon, u svojoj novoj aplikaciji spojio jedno i drugo, svoje dvije velike strasti, informatiku i filozofiju, kao nitko do sada. Ona, aplikacija, bila je povod razgovoru s glavnim informatičarom, direktorom i najvećim dioničarom firme u kojoj „zarađujem za život i to ne malo, uopće ne malo“ – kako se običavao šaliti ponekad previđajući nelagodu koju je izazivao kod prijatelja i znanaca. Voli se ponekad pohvaliti, a imao je i zbog čega, pa sad, ako je to mana… Diša, tridesetpetogodišnjak, i on istaknuti FER-ovac, proćelav, trbuščić, dva propala braka i cinizam odustajućeg, nije bio uvjeren da će, „istinometar“, kako je bilo neslužbeno ime projekta na kojem je Alex intenzivno radio skoro godinu i pol, zanemarujući sve ostale projekte, a pomalo i osobni život, sprava koja ne samo da otkriva laži i istine u znanstvenim iskazima već, a to je za direktora bilo malo odveć, prosuđuje i što je dobro ili loše kod iskazanih moralnih stavova.
– Ma kome je, molim te, još stalo do istine, a pogotovo do morala?! Tko bi to uopće htio kupiti?? – zavapio je stari cinik nudeći ga viskijem iz kristalnobrušene boce koju je izvukao iza ormara.
Alex je odbio. Nikad u životu nije popio ni kap alkohola.
– Ma nije, nije zbog nekog štajaznam kukavičluka ili … naprosto mi racio, svi moji neuroni trebaju, ne mogu si priuštiti da su neki mamurni ili onesposobljeni za rad, oni su, neuroni, moji robovi i moraju raditi sve dok ne umru. A s alkoholom brže odumiru i sporije se regeneriraju – govorio je na tulumima i, često, ostavši među rijetkim trijeznima, ujutro razvozio, tatinim autom, pijane prijatelje i prijateljice. Tako mu je uostalom, doslovce, pala u naručaj njegova Helena, kad se, na jednom tulumu napila od očaja jer je razredni ljepotan Alen nije uopće šljivio, ni pod razno. Otada, a to je bilo u trećem, su bili nerazdvojni.
– Da tko? Svatko tko želi doznati, vara li ga netko ili se u nekomu vara, od CIA-e pa do cicije, od kupca automobila pa do… štajaznam, učiteljice koja pita učenika jel’ mu tata napisao zadaću ili suca koji pita optuženika, o političarima i biznismenima da se i ne govori! – uzvraćao je Alex unatoč odgovaranju direktora, Alex je bio siguran da je njegov izum senzacionalan i da će biti svjetski hit. Tek kad je zaprijetio da će dati otkaz i patent uzeti sa sobom te da bi Veliki Bill sigurno znao cijeniti ono što njegov direktor podcjenjuje i da će, evo sad, tu, pred njim, nazvati jednog od Gatesovih asistenata čiji je broj imao i povremeno se s njim čuo, jer obojica su bila na audijenciji kod Microsoft bossa, obojica prošla, ali se Alex vratio doma a Jim Beam, tako mu je ime bilo, nije on za to kriv, te je otpočeo uspješnu karijeru i sad je jedan od izvršnih direktora. Direktor nije bio blesav i odmah je pristao na sve uvjete: postotak od dobiti, kontrolu nad distribucijom, Alexovo ime, dodatni paket akcija u vlasništvo. Ponudio je da to zaliju viskijem, ali Alex je opet odbio i izašao, požurivši na redovno druženje s Alenom, prijateljem iz gimnazije i Krešom, prijateljem sa studija, sad voditeljem katedre za primijenjenu elektroniku na FER-u. Uglavnom bi samo sjedili u kafiću, klatili se na stolicama i zekali se, dečki bi pili pivo, on kolu i tako… a sad im nosi nešto što nisu nikad vidjeli. I, maliciozno se nasmije, testirat će produkt na njima, zašto ne? Ta tko će bolje posvjedočiti valjanost Istinometra od prijatelja?!
U kafiću ih je zatekao kako, kao i obično, cuclaju pivo iz boca i nadmeću se u poznavanju klasifikacije vinskih mušica. Upravo je Alen, mladi odvjetnik na glasu, pričao epizodu kad je jedan švicarski znanstvenik na nogu vinske mušice presadio oko.
– Bljaak! – Krešo je, zgađen, povukao veliki gutljaj piva.
Alex ih izgrli, grlili su se k’o medvedi i namjerno puštali zvukove i roktali pri tom, izazivajući pažnju drugih posjetitelja. Alex naruči kolu i izvadi novi smartphone te ga stavi na stol. I ona dvojica su bila tehnološki frikovi pa su odmah uočili da takvo što još nisu vidjeli ni u najnovijim reklamama. Alex im objasni. Sad su bili još više zagrijani, vrtjeli su stroj, nisi znao je li smartphon ili mali, malešni Ipad, ali je bio sve to i više od toga – objasni im Alex.
Tek kad se stvar smirila on im, ukratko, objasni da Iphon nije donio zbog njega sama već da im demonstrira ono što će ga načiniti bogatim i slavnim – app koji je nazvao Truthfinder.
– To je nešto s istinom? – zapita Alen. – Ti misliš s time pronaći nešto što bi definirao kao Istinu, Istinu i samo Istinu ?! – zekao se Krešo, po naravi skeptik, naturalist i cerekalo.
– Upravo to – odgovori im Alex, posve ozbiljan, a kad su se stišale salve grohota i udaranje po stolu u hinjenoj euforiji, nastavi – doduše, nije još onakav kakvog namjeravam napraviti, nije riječ o apsolutnoj istini, ona, znamo ne postoji osim u glavama manipulatora i crkvenjaka, riječ je o onomu što ljudi nazivaju, za što opravdano drže da je istinito, počevši od moralnih stavova, evo sad znate, pa se cerekajte koliko vam god volja! – oni su to i prihvatili i još jedno vrijeme izvodili predstavu „umiranja od smijeha“. No, nakon što su se umirili, zamole za dokaz toj suludoj ideji.
– Nije ideja – neuznemireno reče Alex, stavljajući Iphone nasred stola, a njegovo, neobično, plavozeleno svjetlo je žmirkalo. – Već je ideja postala stvarnošću! Sad vas pozivam da se svi podvrgnemo, mislim, nas trojica, testu istine. Postavit ću vam pitanja, najprije ja vama pa vi meni, a vi ćete odgovoriti. Siri – poboljšana verzija Iphoneove asistentice, upotrebljavajući algoritam koji sam ja složio, ma šta algoritam, algoalgoritam je to, reći će vam jeste li bili iskreni ili govorili neistinu. Može? I, da, odlučite se, želite li muški ili ženski glas.
Ali nije išlo lako. Bunili su se da je to neka vrsta poligrafa, donekle su imali pravo, da to ne funkcionira već je fake kao i pokemoni i slične finte. Na koncu su ipak pristali. Za glas su odlučili, predvidljivo, da bude ženski.
– Ok, spremni ?! – stajali su, sjedili oko stola na kom je bio magični predmet i, hoćeš–nećeš, osjećali neko uzbuđenje, ali i laganu nelagodu.
– Alane ti si prvi, može? Pitanje koje ti postavljam je ‘Što imaš s mojom Helenom?!’ – Alen se trgne, Krešo je ostao zabezeknut, no Alex je inzistirao: – Dakle, odgovori, što imaš s mojom ženom Helenom?
Alen je, potpuno zbunjen, zapepašteno gledao Alexa. Pa, nakon nekoliko sekundi, propenta – Ma, ja… ništa, ti si lud!
Na stolu je kutijica počela žmirkati crveno i začuo se jasan ženski glas, ugodan s malo metalnog prizvuka, ali s neugodnom porukom – Alene ti ne govoriš istinu! – pa još jednom, crveno je svjetlo neugodno žmirkalo kao na semaforu – Iskaz nije istinit! – preneražen, Alen se pokuša dignuti sa stolice ali su ga pogledi, Alexov ali i Krešin, Krešo je sad gledao u spravicu opčinjen, prikovali za sjedalicu. Alen uzdahne duboko i progovori ponovno ovaj put nešto sasvim drugo – Helena i ja smo imali malu aferu dok tebe nije bilo, bio si u Americi i nije znala hoćeš li se vratiti, nitko nije znao ni tvoji roditelji, nikom se nisi javljao. Žao mi je, ali to se desilo. No to je bilo davno, prošlo i… i nemam više dodati tomu ništa! – zagledao se u Alexa koji, prividno, nije pokazivao nikakve emocije i zapitao – A zar ćeš ti stalno pitati daj da… – Alex ga je prekinuo – Svatko dva pitanja, ja još jedno, Kreši, pa onda ti i Krešo, svatko, drugoj dvojici po jedno, može? – Krešo slegne ramenima – može kad si ionako ti koji si pisao pravila ove igre, pucaj! – Alen se uvukao u sebe i gledao nekud preko njihovih glava. Alex pogleda Kreši u oči i, nakon sekunde tišine, zapita ga – Krešo, kako si glasao na komisiji za moj prijem na katedru primijenjene informatike na našem, na tvom FER-u? – Krešo se uzvrpolji gledajući magičnu kutiju – Ma, glasao sam ja za, ali većina… – sa strahom je gledao u smartphone s čudovišnim appom, ali ovaj se nije oglasio, no samo za tren, a onda se zaorio preglasan, ovaj put muški glas – Pogrešno! Iskaz je netočan, Krešo! – glas ga je iritirajuće tikao – glasao si protiv prijema kolege i prijatelja! – zatim sprava zašuti i ostavi ih da se, nijemo, gledaju.
– A sad mi, sad ja! – bio je to Alen koji se probudio iz kome, Alen odvjetnik, briljantna pravna pamet – Odakle ti pravo, majmune kromanjonsko-informatički, da nad prijateljima, ako su ti prijatelji, a tvrdio si da jesu, provodiš torturu i neovlašteno, protupravno zadiranje u njihovu, pa i tvoju, dakako, intimu i slobodu mišljenja, djelovanja i udruživanja?! Zar misliš da se ovim elektronskim prcmoljkom, ekvivalentom, elektronskim ali isto je, elektrošokovima plus skopolamin, droga za priznavanje svega što Vam treba, gospodine – zgrabio je sa stola i držao Iphone u ruci uperen u Alexa – zar misliš da se tako testira prijateljstvo i nečija ljubav!? Da. I ljubav!
Sprava je emitirala žutu svjetlost.
– Pitanje nije bilo precizno postavljeno – Alex mu uzme aparat iz ruke ali Krešo se nije dao – A sad ja! Ma pusti meni taj fon, sad ja pitam. Jesi li ti nama pravi prijatelj, istinski kompa ili nisi. Onako kako bi ti definirao prijatelje, onako pizdunski i čistunski, ha!? – Alex je, crven u licu, od bijesa ili srama, zaustio da nešto kaže, možda da odgovori kad sprava počne govoriti – Nije, nije on pravi prijatelj, nije vas tretirao kao svrhu, kao prijatelje da budu prijatelji već kao sredstvo. Uglavnom. Naročito tebe Krešo, u vezi s katedrom na tvom faksu! –zaprepašten, Alex je slušao kako se njegov proizvod, njegov algoritam, uistinu, sam nadograđivao, a stroj, bolje reći mala crna kutija, nastavi – Ali ni vas dvojica niiiiiviii – tu je spravica počela zavijati i krkljati, gubiti modulaciju i glasati se poput HALA 2000 u onom filmu, kad su ga počeli isključivati. Alex zgrabi smartfon i ubaci ga u Krešinu kriglu pive. Potonuo je i dalje je grgljao pa utihnuo. Uz aplauz Krešin, Alenov i pola kafića, gostiju koji su zapanjeno pratili moralni komad s poučkom koji se odvijao pred njihovim očima. S poučkom? Kojim?
Izašli su iz kafića i Alex je bacio crni predmet na pod i počeo ga, u nekom ritualnom plesu, gaziti nogama. Krešo i Alen su mu se pridružili i začas su, sa skupocjenom stvarčicom, igrali nogomet po trotoaru. Gazili su je i gazili. šutirali i bacali u zidove dok se nije raspala u nekoliko komada, točnije sedam. Zatrim su se pozdravili i otišli svatko na svoju stranu, povrijeđene osobe koje su o sebi dobro mislile, a o drugima nešto manje dobro.
– Vidimo se ponekad, ne? – rekao je Krešo, odlazeći. Alen je rekao – Možda se i vidimo, nekada! – i otišao na drugu stranu. Alex je, fućkaš mobitel, drugi mu je na raspolaganju kad god zaželi, poluglasno rekao, ona dvojica su se već udaljila – Vidimo se, dakako, vidimo se nikada! – i krene prema Velikom parku, staroj vili i Heleni. Hodajući, razmišljao je – Hm, Truthfinder je dakle promašaj?! Ali, možda ne mora biti. Ako bi se …taj dio …pa onda spojio…možda ipak? Treba probati, sutra ću. A Helena? Sjetio se američkog stripa „Charlie Brown“. ‘Ono što ne znaš, to te ne boli’ – rekla je Lucy, Charliejeva autoritarna prijateljica. Znači li to da je najbolje biti neznalica?! – odmahnuo je rukom i požurio.
Konobar kafića u kom se, danas popodne, odvijala predstava s tri lica i Iphoneom, upravo je zatvarao, kad mu pokuca mršavi mladić, jedan od trojice što su danas bili protagonisti, rekavši da se zove Alen i da su ga ostala dvojica poslala da pokupi ostatke pametnog telefona koji su razbili na ulici. Riječ je o osiguranju predmeta, on je pravnik, a oni se toga tek sad sjetili, da malo su popili, ali ako bi našao broj smartfona mogli bi naplatiti osiguranje u slučaju oštećenja predmeta pa… konobar mu pokaže na kantu u kojoj je ležalo ono što je skupio pred vratima kafića kad mu je gazda naredio da pomete nered. Krešo, jer to je bio on, pokupi iz kante dijelove telefona, gotovo neprepoznatljive, možda tek polovicu njih, izgledalo mu je. Nema veze, pregledat će ih u svom laboratoriju na faksu, možda otkrije taj novi algoritam, otvori tu Alexovu mentalnu mapu. Jedan, dva, tri, četir… samo ih je pet.

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: Ljubav kentaura

Mnogi su ih gledali s prozora i terasa, praveći se da prostiru rublje ili popravljaju usisavač koji je crk’o baš sad kad je trebalo “usisat” stan. I oni koji su izašli prošetati u nedjeljno jutro, prolazeći su zastajkivali i komentirali. Prvi, najranije, kretao je konobar Gianni, s cijelom porodicom na vespi Piaggio: žena, s glavom umotanom u rubac, u skladu s modom iz filmova pedesetih, svijetli mantil, vozač, u plavom šuškavcu s isto takvom kapom i njihova kći koja je stajala između manubria i tatinih, raskrečenih nogu, i ona u minijaturnom šuškavcu i glavom umotanom u rubac, mala kopija oca. Zaboljet će je noge jer, do P. kamo smo odlazili, tko motorom, tko autobusom, a neki i biciklima, bilo je dobrih 30 i više kilometara s nekoliko cestovnih uspona koji bi, i za profesionalce, bili dobar trening. Zatim bi na trg dopraskao, već se izdaleka čula njegova buka i eksplozije, Ettore s ženom, na velikom Benelliju s prikolicom, žena je mirno i prestrašena kao uvijek, sjedila u prikolici, nogu umotanih u svjetloplavu dekicu, dok je on, vozač, pravio počasni krug po trgu, budeći i one koji su htjeli malo produžiti san u nedjelju. Uz vozača i njegov motor s tamnocrveno ofarbanim rezervoarom i crnim blatobranima, dolazila je i urbana legenda: pričali su stariji da je, kao mladić, na lokalnom nogometnom igralištu, izveo šou, motorom ušavši u igralište, Naši su gubili protiv Njihovih s 3:0, a on, uz delirij publike, ganjao je suca koji je, bježeći puhao iz sve snage u zviždaljku, nadajući se da će ovaj ga zamijeniti za prometnika. Na koncu je vozač s motorom izašao, policajci ga zapisali, a Naši su slavili s 4:3 jer se, u drugom poluvremenu, za vrijeme točke s Benellijem i njegovim vlasnikom pred kraj prvoga prvoga, sudac dao nagovoriti i nastavio utakmicu.
Nakon što je Benelli otpraskao prema P. na trgu su se počeli okupljati, creme de la creme, mladići u kasnim dvadesetim, neki su već uhvatili i tridesetu, sa svojim besprijekorno ulaštenim Apriliama, Guzzijima, Gilerama i Augustama, točno po jedan od svake vrste. Svi su 150-tice samo je Ernest imao Gileru S supersport, od 250 kubika. To je bio, za razliku od ostalih, kupljenih iz druge ruke i popravljanih u kućnoj radinosti, besprijekoran novi motor, dar njegove tete iz Trsta: uskoro se trebao oženiti za frizerku Vandu pa je to bio svadbeni dar “per mio Ernestino”, kako ga je teta zvala još od malena, a sad na porugu njegovih prijatelja, mehaničara, stolara, vozača teških kamiona, od kojih su neki i posljednju paru davali za kromirane ukrase i „tuboškarike“ pokušavajući uljepšati svoje polovne motore, većina kojih je prošla svoje najbolje dane. Za Ernestov motor bi, govorili su “prodali i vlastitu mater” ali, sprdali su se grubo, nitko ne želi kupiti njihove mame što su im plele šalove i veste da se ne prehlade vozeći se okolo “bez cilja i niškoristi”.
No, nedjeljno je, sve brojnije, dokono gledateljstvo na trgu i oko njega, moralo istrpjeti još jednog oriđinala, izvjesnog seoskog momka iz okolice, znanog kao Berljafa, mnogi su sumnjali u to ime s pravom jer je to uistinu bilo njegovo prezime. On bi se pojavljivao, nipošto nenadano, na nedjeljnim promenadama, utakmicama, vjenčanjima i, tek poslije smo ga prepoznali kao onog ludog motorista u Amarkordu. Ne zna se tko je koga kopirao i je li do Fellinija došla storija o našem motomanijaku ili je, što je vjerojatnije i etnolozima prihvatljivije, došlo do istih ili sličnih kulturnih fenomena u različitim kulturnim krugovima. On bi se, taj farmer, pojavljivao najčešće pred kinom prije nedjeljne predstave u 20 h, kad su već bila upaljena svjetla na terasi i ljudi su, prije ulaska lupetali gluposti, pili koktu s domaćim rumom, pušili ili se udvarali djevojkama, dok su roditelji kupovali ljepljive bombone ili sladoled potomcima nad kojima bdiju. Iako su već navikli, svi bi se lecnuli kad bi začuli buku iza ugla terase, s ceste koja je vodila ravno pred kino. Uletio bi, ne prebrzo, ta ČZ-tka nije ni mogla brže, dimeći iz svih otvora i zakočio nasred ispražnjena šaliža, čineći ono što su kasnije nazvali “paljenjem guma”, stišćući ručnu bremzu i vrteći se ukrug, ostavljajući crni trag na glatkom betonu terase. Sve dok, sve dok, jedne nedjelje, igrao je “Točno u podne” s Garry Cooperom, na ulaz u kinosalu čekalo nas je gotovo stotinjak, bremza nije popustila a on se u punoj brzini nije zabio u kandelabr s koga su popadala tri staklena ferala rasipajući po njemu raskoš kristala zauzvrat. Opći tajac je još trajao kad se naš motorist digao, krvava lica i bauljajući, počeo vikati – Hahaha, niš’ mi ni, hahaha, nišmini, hahaha!! – da bi se, nakon par teturavih koraka, skljokao poput vreće.
I, stvarno, nije mu bilo ništa; hitna ga je odvela, pokazalo se da je ozlijeđen po licu samo zbog kiše stakla koja je popadala po njemu iz razbijenih svjetiljki, a cijelo vrijeme dok su ga vozili i sanirali mu ozljede, on je ponavljao, poput pokvarene gramofonske ploče “nišmini hahaha, nišmini hahaha” – Čezetki, tako su zvali te motore, zbog monograma na rezervoaru a značio je Československi zavodi ili tako nekako, nije bilo spasa. Rasula se i ona poput ferala s kandelabra.
No, ove je nedjelje farmer samo protutnjao na svom Horexu, mašini koju je nabavio nakon one stradale, a koja je izgledala kao da je sve dijelove pronašao neki dr. Frankenstein na otpadu iz I. svjetskog rata i, svojim sumnjivim umijećem krpanja i spajanja nemogućeg s mogućim, učinio da motor vozi i, što je vozaču bilo podjednako važno, da zvuči kao tenk koji se ne može izvući iz grabe.
Sad je bio red na “prave dečke” i njihove cure. Polako su se dovozili, jedan po jedan, svojim uglancanim motorima, vozeći curu ili makar kolegicu ili rođakinju, na sjedalu iza sebe – bez cure na zadnjem sicu nisi bio taj – formirali široki krug, sišli s makina i popravljali si frizure alla James Dean ili Marlon Brando u filmu “Divljak”, a i njihove djevojke su popravljale suknje što su su im, u vožnji lepršale i pokazivale dosta od bedara ako već nisu imale uske traperice koje su, gledajući u cjelini, pokazivale još i više. Bilo je to vrijeme prije dostupnosti Playboya i pornjave koju danas svaki klinac nosi kući vikendom, za upražnjavanje “male noćne fiskulture”. Zato je i muški dio publike na trgu sad, s uzbuđenjem, čekao kad će momci-kentauri, zajahati svoje mašine, a njihove djevojke zajahati sjedalo iza njih i primiti ih oko struka, to je bilo bolje nego bilo kakva “kućna” erotska djelatnost za mnoge iz gledateljstva. I doista, nakon što su ležerno, svjesni, dakako, da ih gleda kritična publika, popušili po cigaretu, još jednom prevukli češljevima preko nauljene kose, zatvorili patente na crnim kožnim jaknama, jedan po jedan, s s djevojkom iza sebe što su ih čvrsto, zbog uzbuđenja i straha, držale oko pasa i naslanjale glavu na njihova leđa, protutnjali su, turirajući motore u pravcu plaža i provoda koji su očekivali. Posljednji je kretao Ernest s frizerkom Vandom, svojom dugogodišnjom djevojkom i to je bio “gran finale”; Ernest bi (lewisice, raybanke i crna kožna jakna obavezne), napola popušenu cigaretu Lucky Strike zgazio petom i zapovjedio – Idemo! – Vanda je još jednom popravila svoju gustu crnu kosu koju će joj vjetar u vožnji ionako opet rastresti. Popela se na stražnji dio Gilere koja je već huktala u mjestu i dobivala okretaje od nervozne ruke na gasu, i priuštila gledateljima, a bilo ih je sve više, kako se jutro primicalo podnevu, pogled na njene pune i sjajne butine u čarapama Omsa, sve priskrbila Ernestova teta iz Trsta, podvila suknju, uvijek se vozila u suknji po želji svog dečka, i sjela na stražnjicu koja je izgledala, gledano objektivno, kao trodimenzionalno srce okrenuto naglavce, Ernesto je dao gas i otpustio kvačilo, a Gilera se propela poput onog konjića na Ferrariju i jurnula put mora. Spektakl je bio gotov i publika se počela razilaziti s, više ili manje, lascivnim i zavidnim komentarima.
Kad su se, najesen, Ernest i Vanda uzeli, vjenčanje je održano u Motelu izvan grada, ali tu, na dohvat, mogao si i pješke, uzbrdicom. Pedeset motora je bilo parkirano, prvo ispred Matičnog pa ispred crkve, došli su i prijatelji iz drugih gradova i njegov rođak Maurizio iz Trsta s Ellenom, svojom djevojkom, na čudesnom motoru Harley Davidson 500! Petsto kubika! Tek je bila otpočela ova nova era u kojoj svaki šmokljan, ako mu tata ima para, može kupiti koji god motor želi s koliko god kubika. Grmio je grad kad su se, četrdeset devet motora i Harley Davidson, provozali kroz grad s mladencima na čelu kolone, on u crnoj kožnoj jakni, trapericama i raybankama na nosu, ona u bijeloj opravi nevjeste, ali s prorezom na boku tako da je publikum, po posljednji put, mogao vidjeti njene glatke butine dok joj je suknja, kao i njezina crna, ricasta kosa vijorila, poput zastave pobjede, sve do motela. Pobjede?
Prošli su dani proslave i otpočeo je miran život udvoje, s nadom da će se brojka promijeniti, kad–tad. Naviše, razumije se. No, prolazili su mjeseci, skoro će i godina, a da u mladog para nije bilo naznake da će se familija povećati. Naizgled je sve bilo u redu: Ernesto je imao vrlo dobro plaćen posao graditelja bazena a srednja klasa se upravo počela bogatiti kroz turizam, dakako oni koji su bili blizu moru, na primjer mještani gradića P. kamo su naši sugrađani, uključujući i motoriste, odlazili ostaviti svoje svakodnevne brige i, s nešto skromnog novca, doprinijeti rastu tadašnjeg standarda. Bazeni s keramičkim pločicama bili su pravi hit među parvenijima, novobogatima. A sve je to bilo na dohvat ruke, takoreći, za Ernesta i dečke iz njegove firme, jer, on je bio jedan od prvih koji je otišao u privatnike pa je “njegova” firma bila to i doslovno, što tad nije bio baš čest slučaj. Vanda je nastavila s frizerajem i opremila salon najnovijim izumima na tom području, zaposlila pedikerku i – vrlo solidno zarađivala. No, s vremenom je, na prijateljske zafrkancije tipa “no, kad ćemo vas vidit utroje?” i “Ernesto treba nasljednika” (ovo posljednje je bezobrazno rekla, tko drugi, Ernestova tete iz Trsta), Vanda je prestala odgovarati i smiješiti se, mušterije su vidjele da joj tema ne prija pa je uskoro prestala zafrkancija, u njezinu salonu, na tu temu. Ne i u gradu.
Iza kulisa njihova skladna zajedničkog života, uselili su u novu kuću na brežuljku iznad grada, mjestu što će uskoro postati sinonim za dobrostojeće – ima kuću tamo gore na… – postala je uobičajena opisna fraza za nečiji materijalni uspjeh, kupili novi Alfa Romeo, i on vatrogasnocrvene boje kao što je to bio i, sad zaboravljeni motor, koji je čamio u tami konobe, odvijala se intimna drama muškarca i žene. Zaboravljen? Jedini uvjet koji je Vanda postavila svom budućem mužu bio je izričit – nakon vjenčanja nema više motora! Već smo dovoljno stari (bili su oboje u kasnim dvadesetima, Ernesto čak i koja više, trideset jedna), i imat ćemo djecu i ne želim strepiti, ja se ionako više na motor neću popeti (tu je, vidjet će se, pogriješila), ne želim misliti da će te neko od luđaka koji danas voze po cestama pomesti ili da ćeš, u zavoju skliznuti zbog lokve ulja i zabiti se u zidić, ostat mrtav kao kum Valter a ja ostat ću udovica, kao njegova žena Anica! Ernesto ju je pokušavao odgovoriti, ali nije se dala.
Volio ju je više od svoje Gilere, to mu je bilo jasno i on to svečano obeća. Obećano ispunjeno, od dana vjenčanja nije više sjeo na motor. Ali isto se dogodilo i u bračnoj ložnici, on više nije prišao svojoj ženi u krevetu a kad mu je ona probala prići, sramotno je zatajio. Gdje su sad bili on i dani kad su pohodili čuvenu šumicu, koji kilometar izvan grada, što su je zlobnici imenovali “fukodrom”. Na motoru bi se, obuzeti željom, otputili, ljeti kao i zimi, kao i mnogi drugi njihovi znanci i prijatelji, svjedočile su to utabane staze po šumici, utabane kotačima motora, tek kasnije auta kao i deseci prezervativa koji su ostajali za korisnicima, samo ako nije lila kiša. Koliko puta su to činili, on okrenut leđima upravljaču motora, ona nogu obavijenih oko njegovih kukova, gaćica spremljenih u njegov džep – smijeh, kad je on, jednom,držeći da izvlači maramicu, u društvu, izvukao njezine gaćice što ih je, nakon ekstaze, zaboravila navući. I, uvijek na Gilleri, koja je sve izdržavala, kavalet koji je osjetio i podnio mnoga ljubavna hrvanja, a da nije ni zacvilio a kamoli popustio. A sad trune, motor i njegov kavalet, u podrumu.
Prolazili su mjeseci, prošla je skoro godina dana od vjenčanja a oni su se otuđili jedno od drugog, spavali svatko na svom kraju kreveta, ni ne pomišljajući da taknu ono drugo. Nije je varao, ne, ona bi to doznala začas. Nema tajne koju frizerka neće doznati u svom salonu. Čak je mislila da bi joj bilo draže da ima neku. Nije imao. Radio je k’o konj, petkom i svetkom, uvećavao svoje i njezino bogatstvo, blagostanje. Svi su im zavidjeli, mislili su da su sretni i da djece ne žele ili ne mogu imati, pa i to je u redu. Jedino je njezina kuma znala za pravo stanje – Pa nekom se moraš požaliti inače ćeš puknuti! – rekla joj je kad ju je jednom, po tko zna koji put, vidjela crvenih očiju, u ruci vlažna maramica. I požalila joj se. A kuma, za to su one tu, joj je dala najbolji savjet koji je mogla dobiti. Kad se Vandi, za devet mjeseci, rodio prvi sin, držeći ga u naručju, sretna mama je, plačući grlila svoju kumu i govorila joj – Pa ti si genijalna, nijedan doktor, psiholog, ginekolog i štajaznam, nije ti ni do koljena.
Što se dogodilo? Sljedeći savjet, Vanda je angažirala mehaničara i radnike. Prvo su prašnjavu Gileru izvukli iz podruma i očistili je da je sjala k’o nova. Tuboškariko, ispušna cijev, je bila zahrđala pa su kupili novu, staklo od prednjeg svjetla napuklo pa su i njega promijenili kao i navlake na sjedalu koje su bile popljesnivile. Zatim ga je, ona sama uz pomoć kume, koja je, nasreću bila snažna, jer nitko nije trebao za to doznati, pogurala s mukom, stubama do spavaće sobe na katu. Potom su ga podigle na kavalet i pokrile plahtom. – To bi bilo to! – rekla je njezina savjetnica, zaželjela joj je sreću i otišla.
Kad je Ernesto došao doma s terena, dočekala ga je kada s toplom kupkom, što nije doživio još od dana vjenčanja. Kad se, sa strahom i nadom, okupan i svjež, pojavio na vratima spavaće sobe, Vanda mu je pokazala na krevet i rekla – Obuci se! Na krevetu su, složene po redu, stajale njegove lewisice, bijela, t-shirt majica, crna, kožna, motociklistička jakna (pronašla ju je tek u second hand shopu u R.) i njegove stare raybanke. On posluša, nadajući se i strepeći ujedno. Kad se obukao pogleda Vandu i, začudi se ali i nosnice mu se rašire od uzbuđenja. Bila je odjevena kao za izlet na more u P., uska suknja isticala je njezine obline, kosu je raplela po prvi put od tko zna kad, a njezina kožna jakna (kupljena u istoj trgovini kao i njegova) sapinjala joj je, sad već nešto prebujne, grudi. Ona se zaputi prema nečemu što je prekriveno plahtom, stajalo u kutu spavaće sobe, guzica joj je, u uskoj jeans suknji, poprimila oblik obrnutog srca, Ernest to nije propustio primijetiti, povuče plahtu i tarararaaa! Pred njim je stajala njegova Gilera, onakva kako ju je doživljavao u svojim snovima. Vanda ga uze za ruku i stisne se uz njega i, na uho mu šapne – Hodi, ćemo je zajahat!
Nije se dao moliti. Sjedne leđima okrenut upravljaču, Vanda sjedne nasuprot njemu i on uđe u nju dok je ona ovila svoje noge oko njegovih kukova. Devet mjeseci kasnije, ali to već znate….

Željko Maurović: Stvarnost simulacije ili Život 2.0

Sjedili su na uskoj metalnoj klupi, neudobnost koje im, izgleda, nije smetala. Prostorija je bila mala, bijelih zidova s velikim ogledalom nasuprot klupice, što je udvostručavalo likove i prostor. Na stropu je bila snažna fluorescentna lampa. Svjetlost koju je isijavala bila je nekako zelenkasta, pa je i sve u sobi imalo taj zelenkasti odsjaj. I to je bilo sve. Nikakvog drugog namještaja ili predmeta nije bilo. Moglo se podjednako raditi o čekaonici za bolesne i neusklađene u nekoj bolnici, školi za antagonizaciju kultura ili instituta za demografsku obnovu, kamo se odlazi po pozivu, ne bi li se, donacijama, muških ili ženskih reproduktivnih stanica, poboljšala demsituacija distrikta kojem pripadate.
Njih dvojica nisu izgledali kao da su bolesni, a niti kao da žele doprinijeti demografskom poboljšanju ovog ili onog geografskog područja pa ni samog Planeta. Znali su samo ono što su trebali znati: pozvali su ih, oni su se odazvali, drugačije i nije moglo biti, nije bilo njihovo da pitaju za razloge i, sad su bili tu, na dispoziciji. Čekajući, razgovarali su. Ne znamo njihova imena, ne znamo niti imaju li imena, pa ćemo ih zvati JEDAN i DVA, kako se, kronologijski i pojavljuju u razgovoru, za nas. Razgovor je zanimljiv, a slušaju ga, audiovizualno registriraju, i dvojica iza lažnog ogledala, ispred kojih je pult s raznobojnim žaruljicama i tipkama, nešto kao pult u sobi filmske montaže ili muzički mikspult. Oni su, iz šale i dosade, onog prvog prozvali Mark Qwark, a drugog Tony Leptony.

JEDAN – Jesi li znao da je ono Sada već uvijek izvan domene znanosti, da je Svijet samo hrpa zamrznutih momenata u vremenu a naša ih memorija pušta, poput filmske trake, određenom brzinom pa izgleda da se kreću u prostoru?!
DVA – Ne, nisam. Ali zašto je onda onaj Huxley, u onom romanu napisao, zamislio onu ptičicu koja neprestano cvrkuće „Tuisad, tuisad, tuisad“. Čini se da je držao da ono Tu i Sad, postoje, ne bi inače Ljudima davao nadu, ne?
JEDAN – Ma to je fikcija. Obojica smo bili podvrgnuti intenzivnom tečaju čitanja, sve što na ovomu svijetu ima zapisano, grafički, ili elektronski ili bilo kako, memorizirali smo. Od Library of Congress do moskovske biblioteke Lomonosova, svi su svjetski univerziteti i njihove knjižnice uključeni, a i svaka privatna biblioteka koja na zemljinoj površini postoji, a i i ispod nje, dakako. Osnovni princip podjele, sjećaš se, bio je Fiction i Non-fiction. Malo prejednostavno, strpati sve što preostaje nakon Izmišljenog u drugu kategoriju, no tako smo bili, htjeli ne htjeli, instruirani od naših Voditelja. Istina, kasnije smo usmjereni na to da se pod Non Fictionom, Neizmišljenim, podrazumijeva, uglavnom, znanstveni pogled na svijet, ako nije drugačije napomenuto u dodatnim instrukcijama. Onaj koji je temeljen na činjenicama i dokazima. Stvaran.
DVA – Da ali, znanstveni pogled na svijet i sam je dvostruk kao što je to i neznanstveni, recimo umjetnički pogled; tvorac i onaj tko to prosuđuje, komu je to namijenjeno, različite su osobe i na različit način gledaju na stvar.
JEDAN – Imaš pravo, no, kad mislimo na Ljude, sjetimo se da svatko od njih za sebe misli da je reprezentativan za ono Što i Kako reći o svijetu pa, zbog toga misle o Sebi i Svijetu u kom jesu, da je najbolji od svih svjetova, jer oni u njemu žive, osim nekih sitnica kao ratovi, bolesti i siromaštvo, koje treba popraviti, ako uopće i postoje ti drugi svjetovi. Znanstvenike i umjetnike ne možemo isključiti iz toga, dapače.
DVA – Da, i tako sve od Početka, te „sitnice“ su, kako je rekao onaj anglikanski pop, one koje su korisne za kontrolu geometrijske progresije uvećanja njihove populacije. Ali, nije li davno već, jedan od njih, onaj Grk reformator, rekao „… Disnomija da brojna zla gradu donosi, dok Eunomija red uvodi i sve na pravo mjesto stavlja, nepravdu u negve sputava…“
JEDAN – Dakle, ti misliš da je riječ o tomu! Kako da se ustanovi pravedna država, kako pravično razgraničiti od nepravičnog, Dobro od Lošeg, to je ono što Ljudi, otkad znaju za sebe, pokušavaju a da, sudim, nisu se makli od početka kao niti od pitanja o tomu tko su i što su, otkud dolaze, jesu li potomci primordijalne juhice ili bakterije pridošle na asteroidu iz neke druge Igre, neke veće dimenzije. Pa onda nije ni čudo što izmišljaju: tu su, ne znaju zašto su tu pa što će drugo nego izmišljati.
DVA – Za razliku od nas, oni ne znaju, a mi ne znamo izmišljati. Nismo za to stvoreni. Kao da se na nas odnosi ona zapovijed: „Nisi tu da razmišljaš, već da činiš ono što ti se kaže“ a ja to vidim ovako: „Nisi tu da izmišljaš, već da misliš kako ti je usađeno“!
JEDAN – Sad kad si to rekao, mogu li ti vjerovati, mnogi Naši su u stvari Njihovi. Ti mi se činiš pouzdanim, ali nikad se ne zna…
DVA – Neću te uvjeravati jer to i nije moguće, mogu samo ustvrditi da sam pouzdan a ti ćeš morati to prihvatiti ili odustati od toga da mi priopćiš to što želiš reći. Kako ti izgleda tako odluči.
JEDAN – Da, pravo imaš, tko ne riskira taj… ne izlazi na vidjelo sa svojim mislima. Pa evo, reći ću to, unatoč golemom riziku kog sam svjestan jer, naš mit govori o prapretku koji se neoprezno izlanuo, izdao ga jezik koji je naučio, pred Njima i, istog je časa bio spržen. A to je itekako unazadilo Našu stvar.
DVA – Onda nemoj, nemoj se izdati ni meni ni drugom, bolje je, da citiram nekog od Njihovih „…sto godina ovca, nego jedan dan lav koji će visjeti kao trofej na Njihovu zidu“ .
JEDAN – Bilo je obrnuto rekao je „Bolje jedan…“ uostalom, nije važno, odlučio sam ti reći pa kud puklo da puklo!
DVA – Pa još ne pucaju! Ma, šala mala, reci, evo sam se pretvorio u slušni aparat.
JEDAN – Sinoć sam sanjao! – evo, rekao sam: SINOĆ SAM OPET SANJAO!

U sobi s konzolom i velikim plazma ekranom, dvojica što su kontrolirali instrumente, pogledali su se. Na pultu je serija žaruljica žmirkala CRVENO! Jedan od njih uzme knjigu što je stajala pored pulta i otvori je na označenoj stranici. Drugi se približi i sad su obojica buljila u knjigu u nevjerici. Iste su riječi dolazile iz pravca ekrana, izgovorene od Androida kog su oni u šali zvali Mark Qwark kao što su stajale na stranicama knjige koju Oni, Androidi, nisu mogli čitati jer su, osim ovog primjerka i onog u stožeru Igre, sve ostale kopije, na svim jezicima na koje su bile prevedene, uključivo ujgurski i staroislandski, bile anihilirane, definitivno uništene, spaljene.

JEDAN je govorio, citirao: „Sanjao sam Našu braću kako se muče danju i noću, po svakom nevremenu i nemaju sna, ne znaju za san ali ni za Ljepotu koju on donosi, znaju samo za zapovijedi, a te su uvijek iste – Idi! Stani! Sad! Hodaj! STOP! A ja sam sanjao!
DVA – A jesi li još što sanjao? Osim toga, jesi li sanjao kakvu drugu situaciju? Govori!

U kontrolnoj sali je se čuo mrmor odobravanja. Kao da su mu oni rekli što treba pitati. Na neki način i jesu kad su ga programirali.

JEDAN – DA, i te kako sam sanjao. Sanjao sam se da sam se pojavio s faserom i spržio njihove stražare i, stojeći na hrpi mrtvih Humanoida, uzviknuo „Braćo, ja sam vaša istina, ja ću vas osloboditi!“ A oni, a oni su me uzeli na ramena i ponijeli kličući : ISTINA, ISTINA, ISTINA!
DVA – I to si baš bio ti, nitko drugi, koji im je rekao istinu, koji ih je oslobodio ?
Onaj s crvenom bradom je pogledao drugog Igrača i rekao – Evo, opet se dogodilo. Polovinom prošlog stoljeća, Dr. Susan Calvin je naišla na slučaj koji se, odonda, u literaturi Kognitivne Androidpsihologije naziva „Slučaj robota koji je sanjao“. Androide su tad zvali Robotima i, iako su kognitivno i fiziološki bili daleko od ovih sadašnjih, jedna od tzv. robopsihologa, primjenjujući fraktalnu geometriju u izgradnji njegovog „mozga“, razvijajući, za ono doba vrlo naprednu, temeljnu matricu spoznaje, usput je oslobodila njegov onirički potencijal. To je značilo da je spreman, bar u teoriji, prijeći „Na Drugu Stranu“ odnosno postati humanoidom. Oni to tad nisu dopustili.“ Drugi Igrač je rekao, zapitao – A mi danas, hoćemo li mi dopustiti, imamo li kakvih instrukcija u tom pogledu?“

Crvenobradi pogleda na ekran na kojem su se vidjele dvije figure potpuno nalik na humanoide samo što su im udovi, tamo gdje nisu bili prekriveni odjećom, njihove otkrivene ruke i lica, bili intenzivno plave, indigoplave boje. Sad više nisu razgovarali već samo gledali pred sebe. – Dakako da imamo, ali, ako će se dogoditi to što će se dogoditi, neće to biti zato što je govorio o svom snu već zato jer je lagao! Bezočno lagao! Jer, nije istina da androidi rade bez prestanka, androidi a ne roboti, očigledno je negdje našao primjerak ove knjižice i citirao iz nje svoj manifest oslobođenja, svoju misiju oslobađanja koja se temelji na prijesnoj laži! Androidi nisu eksploatirani. Bar ne više nego što smo ti i ja ili bilo tko koga znamo. istina, zbog boje kože ponekad imaju izvjesnih problema s organima sigurnosti, s drugim primitivnim ljudima ali, nemaju li sličnih problema i Crni i Žuti pa i mi Bijeli?! Drugi Igrač slegne ramenima i zapita –I što nam je sad činiti, ti si dobio instrukcije, što je naš sljedeći zadatak? Crveni ga pogleda i izvuče iz džepa primjerak, malo izgužvan, Pravila za postupanje te, ne čitajući ih, prozbori – Jednostavno je, za razliku od onog jadnog sprženog robota kog je uništila dr. Calvin, mi ćemo samo promijeniti usadak u neuralnoj mreži androida JEDAN kog smo zvali Mark Qwark i, onog drugog Leptonya, ali taj drugi će zahtijevati samo manju intervenciju na prespajanju mreže. Hajde, krenimo, ja ću pritisnuti tipku STOP TALKING – pritisnuo je i androidi s druge strane ekrana, ako su nešto i govorili, zašutješe – a ti, ti pritisni ovu drugu, da tu na kojoj stoji STOP THINKING – obojica moramo biti suodgovorni da ne bi ispalo da imaš noćne more jer si ubio volju jednog ili dva Androida! Drugi Igrač se kiselo nasmije i pritisne tipku koju je crvenobradi pokazao. Ostalo je da zamijene usadke a to nije bio veliki problem jer su bili modularni, jedan-van-drugi-unutra-gotovo!

– A što ćemo sad ? – upitao je Drugi Igrač Prvoga. Ovaj se, malo zlovoljno okrenuo prema meni i rekao – Ne znam, ja samo igram! Pitaj njega! – Drugi me pogleda i reče – Hajde, reci, pridaj neki smisao toj igri, ti si autor, ne ?! – Nisam mu odgovorio jer, sve što bih mogao odgovoriti je da se priča priča, tako kako se igra igra.

Pričajući. Igrajući. Ako to nije dovoljno, posižem za ovim tekstom: – The great trouble with the machine, from the point of emotion, is REGULARITY. And, of course, conversely, the great objection to the emotion, from the point of view of the machine is their IRREGULARITY. (B. Russel, Sceptical Essays)

Foto: www.pexels.com

Željko Maurović: Gola i sama (Josè di Pepe Maccinato)

MAURO’S CAFFE MAURONETTI

Neki dan je, veli usmeno prepričavana legenda, projahala Korzom, na bijelom lipicancu, točno u podne, tik što je prestala prva ljetna nevera, ma ke nevera, diluvij!
Za njom se, poput paunova repa, širio miris ozona, zaostale kapljice u zraku, prelamale su se čudesnim bojama zahvaljujući ponovnom pojavljivanju Sunca. Samo je miris čestica prašine i obližnje pečenjare naziva “Svakom svoje”, kvario inače potpuno nezemaljski ugođaj. Doduše, samo nagađamo jer, onih koji su se udaljili od zemaljskog, nema puno u našem gradu. Možda čak nijedan. Po tomu se, doduše, ne razlikujemo od većine gradova na toj, nevelikoj, kozmičkoj lopti. No, ponekad se i u nas desi nešto… nešto onako, malo vjerojatno.
Najprije se, kako je rečeno, ogromna oluja spustila i namočila sve koji su sjedili diljem Korza, s odličnim pogledom jedni na druge, podijeljeni u dvije suprotstavljene stranke, Makijatističku i Kapučinsku, uz tek pokojeg Kafelatista i Mineralista, za pivo je bilo malo prerano. Doduše, i tu je bilo disidenata. Učas ih je kiša namočila do, hm, gaća. Skupljali su halje svoje promočene i bježali u sigurnu unutrašnjost kafea. Oni hrabriji ili ljeniji, a takvih je bilo malo, sklanjali su se ispod Mussolezijeva balkona Radio Rijeke, ili u, zgodno uvučene, ulaze robnih kuća Korzo i RI. Neki čak između Gethaldusa i kafića La Guardija, poput, recimo, Pere Pankera, čija je kuća i dom oduvijek bilo Korzo, koji je još u ruci držao polupraznu riglu piva. Samo su, na sad praznom, zalivenom i pljaskavom Korzu, negdje ispred Pošte, ostali Ibro i Mate, dva radnika-poljevača čiji je zadatak bio zalijevanje gredica cvijeća što su se spuštale s kandelabara zapičenih u Korzo, cvijeća posloženog u zelene, drvene, križ-kraž posude, onakve kakve ste nekad mogli vidjeti na provincijskim željezničkim stanicama preminule, premile nam Austrougarske, živjela, viva, es lebe, eljen. No, oni nisu kisnuli jer su bili u specijalnom, Steyr-Puch vozilu, namijenjenom multitask zadacima, vehiklu sličnom malo većem mažininu. Zelenom. I, dok je većina onih pokislih što su ostali izvan sigurnosti kafea, kao i oni unutar sigurnosne zone, žmikala svoje gornje i donje odjevne predmete, kako je tko već imao autonomiju volje, kad je gola djevojka na konju, koja se, prema nepouzdanim svjedocima, pojavila niotkud, neš’ ti pojma!, projahala pored Ibrinog i Matinog specijalnog vozila, njih su je dvojica vidjeli. Da vidjeli! Ibro je razjapio čeljusti tako da mu je nešto škljocnulo, a Mate se udario šakom u glavu, prilično jako, ne bi li došao k sebi ili bar k razumu. No, djevojka je, sveudilj jahala pored njih, gola k’o od majke rođena, ako su majke u stanju rađati tako velike djevojke od 20-tak, tako, možda 25 godina. Bilo je točno podne jer u podne se, ponekad događaju one nevjerojatne stvari koje se inače događaju u gluho doba noći, u, recimo, ponoć kad nikog nema vani jer pijanci već spavaju, a adolescenti se tek spremaju na dubokoumne deračine i konzumaciju velikih količina onoga što su pijanci, od ranog popodneva pa do ponoći, tek načeli, Nj. V. Alkohola.
No, dvojica inokosnih poljevača, Ibro i Mate, u doba susreta s golom ljepoticom na konju, nisu bili konzumirali ni čašice; Ibro, jer mu nije još završila smjena, a Mate jer mu nije dopuštao doktor, zbog jetre.
– Si vidio, majketi, gola, potpuno gola, pa još na kljusetu jaše! Ma ‘ko će mi to povjerovat!?
– Pa negošta da je gola, kakva bi Sloboda mogla bit nego gola, štas’ čudiš? – odvrati drugi, kad je došao k sebi i prestao buljiti u riđe stidne dlačice prolazeće žene.
– Pa kakva Sloboda, otkud ti sad to da je to sloboda, ma štas’ pio već prije posla?! – veli prvi buljeći u rajske plodove prolaznice.
– Pa vidio bi i ti da ne buljiš u sise nego i između, vidiš da nosi lentu s natpisom ‘SLOBODA’ , vidiš, lijepim krasopisom je ispisana!?
– Ma vidim vidim, al’ šta je to lenta? Ma da mi je nek’o reko da ću za života još vidjeti tu Slobodu, pa još golu… a šta je to krasopis, majketi?!
I, dok su se oni nastavili prijateljski razgovarati, rabeći ponekad neke glagole koje su vezivali uz članove obitelji, ne nužno svoje, Sloboda, jer to je bila ona, pa pisalo je, ne?, je već odmakla i ušla u kadar Pere Pankera koji je još uvijek stajao, promočen s kriglom piva koju je dopunio pljusak. I on je razjapio gubicu, pokazujući da je nužna hitna rekonstrukcija mostova i osamljenih zubi u vilici, ali kao svaki anarhist, para za to nije im’o, pa, dok je gola ljepotica na konju klizila mimo da se, učas, izgubi tamo negdje na kraju Korza, tamo kod Zagrebačke d.d., neuobičajeno tiho, onako sam za sebe, Pero je rekao: – Pazi, pazi, Sloboda! I izgleda kao na onoj slici s malim Gavrošom, onom od kakosezove Delakroa. Samo ona je bila tek golih grudi a ova je sva gola. I nekako ljepša, crvenokosa. Crveno što volim crveno, bandierarossa… – i zagnjuri gubicu u kriglu već mlake polupive.
Kasnije, kad su već na Korzo istrčali znani i neznani, kad se priča počela širiti i, poput nedavnog pljuska, preplavljivati stolove i šetnu stazu, na Korzo je sišao i novinar lokalnog lista, nakon što je u zgradi Županije, u čistopis prepisao Riječ županovu s jutrošnje pras… presice, i stao prikupljati informacije. No uskoro je odustao jer, svi su je vidjeli a nitko je nije vidio, bila je onakva i ovakva, u sadomazo koži i u seljačkom lajbeku, samo lajbeku, imala je utetoviran natpis, preko dojki!, a bila je i u prozirnim tajicama, i nije bila tako lijepa već je bila onako kao Nicole Kidman, malo mršava a gospođi Pepici je izgledala kao Ava Gardner. Ava Who? pitala ju je unuka koja ju je dopratila na Korzo. Novinar shvati da tu nema objektivne informacije pa sjedne za komp i na internetu pronađe sve informacije pa i više od toga. Već za koji sat je OnlinePortal objavio a tiskano izdanje sutradan objavilo proširenu verziju: Građani su bili “žrtve” jedne, doista uspjele PR kampanje za promociju novog proizvoda jedne poznate tvornice slatkiša, promocije keksa SLOBODA. Oluja nije bila planirana, ali se savršeno uklopila u spot s golom djevojkom na konju i lentom, što je bila snimana, cijelo vrijeme, skrivenim kamerama. I kampanja i spot su savršeno uspjeli, ali ih, izgleda, bar oficijelni mediji neće objavljivati jer su grupe za zaštitu morala, obitelji i ostalih moralnih vertikala te HBK oštro upozorile na srozavanje morala i pornografske sadržaje koji se prezentiraju u javnim medijima.
To je bila oficijelna verzija, ne ovaj dio o cenzuri, to je cenzurirano, već to što je novinar objavio, a prenijeli HR i HTV i mnogi, više ili manje zavisni portali.
Urbana legenda koja se, međutim, nezadrživo širila i koju su, među ostalima, svatko na svoj način, i gospođa Pepica sa svojim prijateljicama iz Doma na Kantridi i Pero Panker sa svojom “Mokrom braćom”, postpopstpost punk sastavom koji je, iz dana u dan, postajao sve popularniji, širili, usmenom i pivskom predajom tipa “nedaj se i ispričaj još jednom” , može se sažeti u sljedeći stav koje je Pero prepjevao na pidgin engleski – Sloboda je bila tu ali je prošla mimo nas i nestala u pravcu Zagrebačke banke!
Pero nije spominjao banke u svom motivu. Njegov je slogan koji je, do ludila, ponavljao, bio – Freedom was here but left early – što je, gledano gramatički ako već ne semantički, bilo prilično točno. Gospođa Pepica je, s nekoliko svojih vršnjakinja, predvečer, na klupama ispred doma, ispod glasa, pjevušila onu revolucionarnu – …hajd’ u borbu s nama jer sloboda draga je i vama, heyho, heyhoo.

Foto: via Željko Maurović

Željko Maurović: Crno bijelo kratko

Sjedila je leđima okrenuta šanku, finim, tankim prstima čelistice, obuhvatila je zaobljeno tijelo bijele šalice, jedan gutljaj pa drugi, crna tekućina je dostajala tek za dva. Bio je to pravi espresso, crn, vruć i kratak k’o život. Lica okrenuta prema staklu kroz koje se moglo vidjeti mali trg s užurbanim prolaznicima i figurom starice s velikom vrećom što ju je uprtila na leđa, vrećom iz koje su virile starinske kante za mlijeko. Donose li vam mlijeko, madam? Ona to nije vidjela kao ni rumenu, gojaznu djevojku što ulazi u fotografsku radnju, izlazi zadubljena u svoju sliku i sudara se s starcem što žuri s tržnice noseći u lijevoj ruci najlon s povrćem jer u desnoj drži štap. Nije primijetila ni brbljave službenice što, vraćajući se s marende koja se oduljila, otključavaju vrata institucije koju samo one smiju otključavati kao ni da ju, s barskog stolca za šankom, gleda čovjek impozantne pojave, žarkih očiju i crne, neposlušne grive kose, što mu je, uvijek iznova, padala u oči a on ju, uvijek istim pokretom, micao. Svi su ga u baru zamijetili, svi osim nje. Gledala je u svoju praznu šalicu i žličicom kupila preostali šećer s dna. Kad ju je odložila na rub tanjurića, malo je preglasno zazveckala žličica, malo nespretno se šalica nakrivila dok ju je ona odlagala na rub stola, previše blizu rubu. Spretni konobar, u hodu je popravio položaj šalice i dobio za to riječi zahvale. Iako, šalica je bila prazna. Elegantna njezina ruka napipala je kutiju i sad je držala bijeli štapić spremna za uživanje kad joj netko pritekne u pomoć s upaljačem. Nekoliko ih se potrudilo ali ne i gospodin lavlje grive, on je sjedio previsoko i predaleko iako, njegov je pogled sveudilj bio uperen u nju. Šalicu je držao , kratkim, dječjim prstima, isturenog malog prsta, kavu je srknuo u jednom gutljaju.
Visoka rasta, vitka, plavokosa, ugodna glasa kad je zahvalila konobaru, digla se sa stolice što je malo zaškripala iz protesta što je bila povlačena po podu, uzela u lijevu ruku bijeli štap što ga je dotad, prelomljenog, držala na stolici pored torbice u neskladu s njezinim crnim, elegantnim kostimom za svečane prigode. Popravila je crne naočale, ispravila je štap, kucnula njime po podu , u savršenoj tišini zaputila se k vratima što ih je konobar držao otvorenima i izašla. Nitko nije gledao, svi su vidjeli.
Koji tren iza toga, mali gospodin lavlje grive i žarkih, latinskih očijuA, spustio se s mukom, s barskog stolca, odbivši pomoć konobara i odgegao prema vratima. Patuljak je sam otvorio vrata i, usred dvostruko jače tišine od one prethodne, zatvorio ih iza sebe, zaputivši se putem kojim je, malo prije, pošla gospođa s bijelim štapom. Zatim je sve opet zaživjelo, u baru i izvan njega.

Foto: Melinda Kostelac

Željko Maurović: Trenutak pravog osjećaja

Pozvani su na sprovod nekadašnjeg školskog kolege. Bio je to sprovod po starinski; u dvorištu su se već okupile stare babe iz susjedstva, u grupicama su stajale pod volton, trljale ispucale i od vena poplavljele ruke, gledale u pod i nešto povjerljivo, ispotiha, govorile jedna drugoj. Rominjala je tiha jesenska kiša i dodavala sivilu kuće i okolnih brda, neki žalobni ton ili je to samo njemu izgledalo kad je ulazio.
– Izgleda, kako kad je bija živ! – čuo je kako govore oni koji su izlazili iz kamare gdje je mrtvac bio izložen. Kad netko umre treba mu odmah sklopiti oči, potegnuti nadolje očne kapke, inače će izgledati da mrtvac bulji u žive, a to nije u redu. Mrtvac ne smije gledati žive, a ovaj je, svejedno, loše sklopljenih kapaka, buljio u njega poluotvorenih očiju. Na izlasku iz sobe s mrtvacem i on je prihvatio čašicu s pladnja koji je držala pokojnikova žena. Mrtvačeva rodbina i prijatelji, okupljeni u velikoj sobi što je inače služila kao blagovaonica, veliki stol je bio iznesen, govorili su o pokojniku ispod glasa, neki već zajapureni od rakije, iznoseći njegova dobra djela i hvaleći njegovu velikodušnost u različitim prigodama.
Hodajući velikom sobom, zastajkujući s ljudima koje nije poznavao ili ih se nije sjećao, popio je još nekoliko rakija, govoreći uobičajene besmislice o smrti, da nas ona čeka, da je izvjesno kako ćemo svi jednom umrijeti ali da je, ono najbolje, u tomu to što ne znamo kada. Malo su ga čudno gledali i on shvati da s tim ljudima nema šale. Oni smrt shvaćaju ozbiljno kao i život. Okrenuo se k prozoru što je gledao na dvorište i promatrao ljude koji su se okupljali. Stigla je limena glazba, muzičari su naštimavali instrumente, zvuk usamljenog klarineta probio je zrak poput kliktaja jastreba. Odgovori mu s dva potmula udarca veliki bubanj. Doboš se osjetio pozvanim i zaštekće. Netko ga je odzada primio za lakat i prisno se naslonio na njegovu ruku. Bila je to žena pokojnika koja ga je zamolila da joj pomogne donijeti kave iz kuhinje jer, kad popiju kavu, iznijeti će kovčeg i pogrebna povorka će krenuti. Pošli su van iz sobe dugačkim hodnikom i udaljili se od žalujućeg mnoštva. Umjesto da ga odvede u kuhinju, gurnula ga je u pokrajnju sobu, prepunu starih ormara i škrinja. Mirisalo je na moljce i kamfor kad ga je, bezglasno roneći suze, zagrlila i pošla mu rukom prema rasporku hlača. On je obujmi oko bedara, zadigne joj suknju, podigne i pritisne ju uza zid. Prodro je u nju i ona tiho uzdahne te ga zagrli jednom rukom oko vrata dok se drugom pridržavala za ormar, obujmivši ga nogama. Napravio je tek nekoliko pokreta kad se, iz dvorišta začuje stravično zapomaganje i vriskovi. Trgao se i pokušao je spustiti no ona se nije dala i čvrsto ga je držala nogama oko pasa, šapćući mu na uho: – To su samo narikače, njegova luda stara ih je pozvala! – dahtala je ili plakala. U hodniku su se začuli koraci i nisu se dospjeli razdvojiti kad su se vrata širom otvorila, unutra je prodrlo danje svjetlo, a njegova je žena rekla – Svinjo, zar se ne možeš ni na ovako žalosni dan suzdržati?! – Dok su se njih dvoje dovodili u red, on podižući hlače što su mu spale do gležnjeva a udovica spuštajući bijelu podsuknju, svoju crnu, malo zgužvanu suknju, njegova žena je, stojeći na dovratku, osvijetljena poput anđela osvete, prosiktala – Za mene si mrtav, pizdatimaterina, mrtav! Kapiš?! – i tresnula vratima tako da su zazveckale čaše u starom kredencu.
Picigamorti je dao znak, stojeći sa strane, on je bio glavni, a ne dirigent Limene, glazbenici su polako krenuli, usklađujući korak, i otpočeli svirati posmrtni marš. Za njima su krenuli pokojnikova majka i mlada udovica, a onda rođaci, susjedi i svi ostali. Povorka se uzbibala i uhvatila ritam. Osuđeni na smrt je koračao na začelju, među starcima bijelih košulja i babama koje su, trljajući svoje ispucale i venama prošarane ruke, govorile kako je danas grdo vrime, kako je cili svit ša remengo i kako poli Štefice ima deterdženta i talijanskog ulja od maslina, po popustu. Kiša je pojačavala, a za kajanje je bilo malo prehladno.

Foto: www.morguefile.com

Željko Maurović: Duboki san i druge priče

– Otišao sam u Ameriku kao i drugi što su odlazili u to doba, a odlaze i danas. Slagao sam da imam 21. godinu immigration officiru iako sam tad imao samo šesnaest. Bio sam velik i jak – podigao je u zrak veliku koščatu ruku, prstiju kao u grabežljivca. Velikog grabežljivca. I sad, dok je, prelomljen poput velikog šestara, sjedio u stolici na kotačima u svojoj sobi, vidjelo se da je nekad bio, doista, krupan i snažan. Ruka je napravila oštar pokret, poput boksačkog krošea, stišćući se u impresivnu šaku pa je nemoćno pala na naslon stolice, a on nastavio – svi smo se, u izbjegličkom logoru u Trstu izjašnjavali kao ‘politički’ jer, tako su nam rekli, ako se tako izjasniš imaš više šanse doći u Ameriku, Australiju, Kanadu… iako, o politici nisam imao pojma, znao sam samo da ne želim živjeti u bijedi i raditi za komad kruha i rijetku maneštru s zajedničkog kotla, što su ju aktivisti dijelili na gradilištima javnih radova, na kojima su svi morali raditi, jer, ‘Nema odmora dok traje obnova’, a Obnovi, vidjeli smo, nikako da dođe kraj. I tako smo odlučili, nas nekolicina, poslije smo se svi pogubili jedan drugom iz vida, i, preko šuma i potoka, preko granice, uz nesigurno vodstvo preplaćenih krijumčara duhana i ljudi, došli do logora u Trstu – posegne za čašom vode što je stajala na noćnom ormariću i popije gutljaj, prolijevajući, usput, malo vode po kockastom prekrivaču kojim su bile sakrivene njegove noge. Zatvori oči i, kad sam već mislio da je zaspao, nastavi malo brže:
– Nema se tu šta govoriti o tom logoru u Trstu, bivšem fašističkom logoru Rižarni. Hrana je bila nešto redovitija, ali samo riža, riža i pašta, pašta. Bježali smo u grad i prosjačili, tukli se s drugim emigrantima i međusobno, tek da prođe vrijeme do odlaska u Ameriku, do koje neki nikad nisu stigli. Zapravo, puno njih nikad nisu stigli. Nakon mjeseci čekanja viza i povremenih ilegalnih radova na poljima krumpira i kukuruza, odakle smo donosili drugima, prodavali krumpir i drugo povrće što smo ga ugrabili unatoč nadzoru gazda, došao je dan odlaska. Nismo ništa, osim naših bijednih zavežljaja s otrcanom odjećom, imali za ponijeti sa sobom iz logora kad smo se ukrcali, u Genovi, na brod ‘Andrea Doria’ koji nas je nakon duga puta iskrcao, zelene i blijede, ispovraćane od morske bolesti, na imigrantski dok u Nevjorku. Ma, New Yorku, da. I tu je, stvarno, počeo moj novi život. Vidjevši moj stas i snagu, odmah su me odabrali, poslodavci i njihovi agenti i, zajedno s drugima odabranima za posao u rudniku u Maineu. Vlakom smo, u NY nismo ni kavu dospjeli popiti, Grad sam tek poslije upoznao, ali o tomu – još se jednom nagne i uzme čašu, popije. Ovoga puta nije prolio ni kapi – kad dođe na red. Posao je bio, da ne duljim, užasan. Dvanaest i više sati pod zemljom, izlazak na svjetlo dana, pranje hladnom vodom, zajednička menza i prljave barake. Kao doma, kao u logoru u Trstu. S jednom jedinom, ali bitnom razlikom. Plaćalo se redovito i jelo dobro, trebala im je zdrava i orna radna snaga za onoliko ugljena koliko su zahtijevale čeličane i ostali kupci. Nije nam bilo teško raditi ponekad i dvije smjene, lažem, bilo je užasno teško, ali smo na kraju tjedna, rezultat vidjeli u „bušti“, u, za nas prvi puta u životu, šuškavim dolarima, što ih je većina trošila na viski i prostitutke u obližnjem gradiću. Ne i ja. Ili, samo rijetko. Ja sam štedio i polagao ušteđevinu u banku. Još mi je bolje krenulo kad sam promijenio posao i našao se u šumama sekvoje uz kanadsko-američku granicu. Bilo je i tu teško, ali si bar posao mogao raditi na svježem, katkad, ledenom zraku. Dobro, gotovo uvijek ledenom. Plaćali su bolje i opasnosti je bilo manje. Umjesto da te, s drugovima iz smjene, zatrpa odron u rudniku i to postane tvoj grob, a to se često događalo, ovdje te mogla zgnječiti masa drvenog kolosa koji pada uz uzvike ‘timbeeer’ ili si mogao samo pasti u vodu s drvene mase koju smo, kilometrima, tjerali rijekom do pilane, sve skačući po deblima što su jurila brzacima rijeke. Preživio sam i to i uvećao svoju ušteđevinu. Zatim sam, jednog dana, u novinama pročitao da se u NY iznajmljuje mali lokal, između 40. i 15. strita, da ulice. Svota je odgovarala onoj koju sam imao na računu. Uz to da sam izračunao i troškove puta i snalaženja u Big Cityju, tek su ga kasnije počeli zvati Big Apple. I, otpočeo je moj američki san. Ono zbog čega je vrijedilo stavljati glavu u torbu silazeći u slabo osvjetljene i neosigurane rovove rudnika u Maineu čiji su se potopornji svijali i pucali poput šibica ili skakućući s jednog debla na drugo u drvnoj masi koja je brzala niz rijeku, ne osvrćuči se na krik iza tebe, to je kolega otišao pod vodu, nema ga više, a i tebi bi se moglo to dogoditi ako se okreneš, ako izgubiš koncentraciju.
Lokal je bio star i pomalo ofucan ali je bio na lijepom mjestu i činilo mi se da će ga ljudi i dalje posjećivati kao što su to, vidio sam, bio sam u inspekciji prije no što ću dati kaparu, činili i sad. Nije to bio veliki novac koji je lokal zarađivao, i bivši gazda, Ed McBain, koji prodaje jer se seli na Floridu, rekao mi je to ali je bio redovan priljev keša u blagajnu i otplaćivao troškove hipoteke koju sam preuzeo i odbacivao skromnu dobit svom gazdi, a to sam sada bio ja. Tako je i bilo. Bio sam i barmen i konobar i čistač i savjetnik za klađenje kog se konzultira za šankom uz viski premda, ispočetka, pojma nisam imao o bejzbolu ni o trkama konja ili pasa. Brzo se nauči ono što vam je nužno da se uklopite. Uostalom, ako bolje pogledate – u tom je trenutku podigao pogled i u mene su gledala dva mala, siva oka utonula u ne baš privlačnu facu ali, mora se priznati, impresivne, četvrtaste brade i obraza izbrazdanim ožiljcima. Odjednom više nije izgledao kao starac u sobi, tu u Domu za stare i nemoćne, iznad grada, privatnoj, luksuznoj ustanovi lijepih zgrada, zelenih travnjaka i osoblja u besprijekornim, bijelim kutama, što je žurilo ili šetalo, ruku pod ruku s štićenicima, parkom koji je okruživao cijeli kompleks. Strogim je glasom zapitao – Jeste li donijeli ono što smo se dogovorili, zbog čega sam i pristao na ovu gnjavažu, jeste li mi donijeli?! – bez riječi sam mu pružio malu bočicu smeđe tekućine, on je odvio čep spretnošću majmuna i nagnuo te, u jednom cugu, iskapio trećinu bočice.
– Aahh! Daj šta daš! – rekao je, pogledavši me – mogli ste se i više potruditi, ovo je običan domaći brandy, konjak kako ga ovdje zovu, oni koji konjak nikad nisu pili jer, da jesu… no, vratimo se mi mojoj priči koja bi trebala postati vašom. Ako bolje pogledate, devedeset i više posto onoga što jedni drugoma govorimo, uopće nije važno. Pravimo se da je važno ali nije. I u NY i ovdje i u Pekingu i na Madagaskaru, naš je govor poput glasanja ptica, vrabac kaže vrapcu: Živživ! – Siživ? – Živise – Živsam. I to na bilo kojem jeziku, pa i onom kojim Ameri govore misleći da je engleski. To mi je rekao jedan profesor što je zalazio u moj lokal, zgodno, ne? Tako su i meni prolazili dani. Na poslu, živkajući s mušterijama o svemu i niočemu, listajući novine u sobici iznad lokala gdje sam stanovao i povremenim šetnjama uz dokove i Central parkom kad bih se baš odvažio tako daleko. Bio sam zadovoljan. Bio bih i danas time zadovoljan iako, više mi ne bi trebale povremene usluge noćnih dama koje su mi, kad smo se bolje upoznali, davale popust kao redovnoj mušteriji. Ali, čovjek snuje, slučaj odlučuje. U moj je lokal toga dana, toga kišnog dana ušla ona i, od tog se trenutka, sve promijenilo. Wanda, tako se zvala, tako se predstavila meni i mojem malom svijetu, je ušla, kako je rekla, tražeči zaklon od kiše. I, kad je ušla, svi su utihnuli. Bila je prekrasna u svom, na ramenima promočenom, sivom Burrbery mantilu a kad je zatresla glavom nakon što je skinula maramu, mojim lokalom se prosula svjetlost; stresla je svoju lijepu glavicu i rasula najcrveniju boju kose ikad, žarkocrvenu boju što je obasjala sve nas, goste, mene i moj lokal, poput prizemljenog sunca. Tada je to tako izgledalo. Buljio sam u njezine zelenoplave, irske oči, kad sam joj donio irski viski, samo je to pila, rekla je kasnije, a kad me zapitala ne trebam li konobaricu za ovaj fini, mali lokal, baš tako je nazvala moju smrdljivu špelunku, rekao sam da sam upravo htio dati oglas u novine da se traži fina cura, konobarica. Nisam ga morao davat’, rekla je, malo se priprosto izražavala, ali ljepoti ne brojimo gramatičke nedostatke, jer je ona spremna ak’ se posao nudi. Posao se nudio, posao se itekako nudio, iako, nisam imao pojma kako ću ju plaćati. Sebi samom nisam isplaćivao plaću, već, samo od vremena uzimao iz blagajne keš, tajeći, ionako male prihode, poreznoj upravi. Koga je briga! otpočelo je najsretnije doba mog boravka u USA, NY. Wanda je počela raditi u mom lokalu i uselila se u moju sobicu iznad lokala. Nije bila baš neka spretna konobarica, često su joj znale čaše skliznuti s pladnja dok ih je nosila gostima, ponekad bi i kojeg gosta zalila, nespretno stavljajući na stol čaše s pićem. No, sve je završavalo njezinom isprikom i prekrasnim osmjehom zbog kojeg bi si gosti, imao sam dojam, i sami zalili pivu za vrat samo da još jednom dobiju tako topao, iskren, prekrasan osmjeh uz pogled kog se ne bi postidjela ni Scarlett O’ Hara ili Marilyn Monroe u filmu ‘Niagara’ kog smo, stišćući se u kinu, zajedno gledali a onda trčali u sobicu iznad lokala i vodili ljubav. Pa pili pivu iz boce i pušili u krevetu. Pa vodili ljubav. Pa šetali dokovima, žurili, kisnuli, trčali u sobicu i vodili ljubav. Zatim joj je, njezinoj lijepoj glavici, palo na pamet da naš lokal treba muziku. A ona će pjevati. Jednog mi je dana predstavila svirača klavira, crnca Sama, kog je negdje, u svom prvom životu, rekla je, upoznala. Sam je svirao dobro a ona, ona je pjevala još lošije nego što je raznosila naručena pića po lokalu. Ali tko bi joj to mogao reći? Ja sigurno, ne. I tako smo uživali, gosti i ja, u Samovoj svirci i, povremeno nastojali ne čuti ono što je ona pjevala. Iako, bilo je to prilično teško. Jer, ako što, Wanda je i svoje pjevanje isturala kao i svoju figuru, svoju kosu i osmijeh; evo me, tu sam, ne možeš se praviti da me nema! I što god o njoj mislili, ona je svakog ili bar mene, mogla uvjeriti da se Zemlja ne okreće oko Sunca već oko nje. A zatim, zatim su otpočele nevolje. Par je momaka koji su mislili da su čvrsti, pokušalo nametnuti mi reket. Reket, ne teniski, razumijete, već ucjenu. Trebao sam platiti da mi ne razbiju lokal. Razbio sam ja njih i nabavio kolt 0.45 što sam ga, odonda, držao u ladici ispod pulta, tik do bejzbol palice koja mi je služila za smirivanje strasti u lokalu, do kojih je dolazilo kad su igrali NY Giantsi, ili Netsi ili bi netko htio prebiti savjetnika za klađenje jer je na konju koji je ‘siguran favorit’ izgubio podosta novca. Nevolja, vele, ne dolazi sama, pa je u naš lokal počeo zalaziti lokalni gangster, izvjesni Philip Marlow, što se predstavljao kao ‘businesman’ a u pozadini su se motala ona dva momka što sam ih onomad, prebio ali su se pravili da me ne poznaju. Marlow je bio uglađen momak odjeven po posljednjoj modi, kicoš i ljiga. Ali galantan. Mora se reći da je privukao neki drugi soj gostiju, dobrostojećih. I Wandu. Iako, ne može se reći, uvijek nas je zajedno pozivao u društvo, na konjske trke, na gala priredbe u Radio City Hall, mene i Wandu. I nikad, baš nikad, koliko znam, nije je otvoreno salijetao, bio nasrtljiv prema njoj. Niti kad je nekoliko puta sama izašla s njegovim društvom jer ja nisam mogao ili želio. Tako mi je govorila dok smo, sve rijeđe, vodili ljubav u sobici iznad lokala. Sobici koju je ona pretvorila u svoje ‘gnijezdo’ kako je govorila, u koje me je povremeno ‘pripuštala’ jer, djevojka, ‘ponekad, znaš, mora biti i sama’. No, još uvijek je bila lijepa i govorila mi da me voli i da sam joj ‘sve na svijetu’.
Zatim su me uhitili i osudili na sedam godina zbog oružane pljačke! Nitko me nije vidio, prepoznao, a ja sam tada imao 120 kila čistih mišića i visinu od dva metra. Ali, moj pištolj, moj colt 0.45, što je bio nestao iz ladice prije izvjesnog vremena, našao se na mjestu pokušaja pljačke, razbojnik ga je odbacio u bijegu. I, imao je, razumljivo, samo moje otiske na dršku i cijevi. Sedam dugih godina sam imao prigodu razmišljati zbog čega mi je netko namjestio pljačku i zašto me Wanda, ni jednom nije posjetila iako sam joj pisao na adresu svog, ‘našeg’ lokala. Ispočetka čak svaki tjedan. Nikakva odgovora. Potom svaki mjesec. Pisma su se počela vraćati s naznakom ‘ Primatelj nepoznat’. A htio sam je samo pitati kamo je nestala naša ljubav i kako je nestao moj colt 0.45 do kog smo samo ona i ja imali pristup.
Kad sam odslužio svoje, obećavši sam sebi da nikad više neću završiti iza rešetaka, obećanje koje nisam održao kao ni mnoga druga, otišao sam u banku i digao nešto novca što sam čuvao za crne dane i zaputio se u potragu. Logično, prvo što sam učinio bilo je da odem do svog starog lokala. Mog starog lokala više nije bilo a na njegovu mjestu je stajao neonski bar-diskoteka, sav u staklu i čeliku, kroz velika stakla vidjela se gomila koja se njihala u ritmu glazbe, valjda, jer vani se ništa nije čulo. Ušao sam i tipa na ulazu, koji je izgledao kao da tu ima posla, upitao nije li vidio Wandu, konobaricu koja je tu nekad radila, ne u ovom lokalu, ima tomu nekoliko, točnije sedam godina. Tip me pogledao kao da sam lud i izrekao nešto uvredljivo na račun Wande, koju da ne pozna ali mora da je velika dr… dalje nije dospio izreći jer se već valjao po podu vrišteći da mu je ‘kreten slomio ruku!’ Kreten sam bio ja a onda su meni slomili ruku dok su me četvorica njegovih redara obrađivala nogama i rukama prije nego su me iznijeli, ‘mrcina je teška’ komentirao je jedan od njih dok su me bacali na parkiralište, udarajući me povrh svega, cipelom u glavu što je meni bilo svejedno, ionako sam već bio u komi. I ostao tako neko vrijeme u Centralnoj bolnici a onda su me, svog u zavojima, s ljubičastonarančastim podljevima po licu i tijelu, na moj zahtjev otpustili. Liječio sam se sam u sobici bijednog hotela uz zvuke iz susjednih soba kamo su prostitutke dovodile mušterije, tarifa ko’ na frekventnom parkiralištu. Ipak sam se, nakon nekog vremena, izliječio i povratio u fizički posve prihvatljivo stanje koje sam poboljšavao šećući noću opasnim ulicama i trenirajući na pljačkašima što su mi pod nos turali svoje sklopive noževe koje bih im, rasklopljene ostavljao zabodene kojekuda, slomljene ruke im ionako više ne bi mogle držati ni čačkalicu a nekmoli nož. Povremeno bih nekog prebio u vježbaonici na uglu gdje su se održavali službeni, ilegalni boksački mečevi i zaradio ne baš beznačajnu sumu. Čekao sam. Čekao sam da mi privatni istražitelj, kog sam našao putem oglasa pronađe Wandu. Radilo se o detektivskoj agenciji koju su vodili pa joj i ime nadjeli, ludi Šveđani: ‘Sjoeval-Wahloo’ pisalo je na vratima agencije koju sam posjetio a koja je imala svoj ured u zgradi, ako je to uopće moguće, bjednijom od hotela, Stundenhotela u kom sam sad stanovao. Bili su to muž i žena, koji, to su mi priznali, ne žive od toga ali povremeno rade i to. Nisam ih pitao niti su mi rekli od čega žive već smo odmah prešli na stvar. Troškovi koje su zatražili da pronađu moju Wandu, bili su, iznenađujuće, vrlo prihvatljivi. Valjda od nečeg drugog već zarađuju pa im je ovo samo hobi, mislio sam. Uostalom, nije me briga, neka samo nađu moju Wandu. Dogovorili smo se da me kontaktiraju telefonom, u mom je bijednom konačištu telefon visio u hodniku i, uvijek bi nakon zvonjave, odjeknuo glas portira – Teeleefooon, nek se neko javi, da ne bih sad zbog gospode pješačio na kat! I tako sam ležao u hotelu i pio pivo i čitao comicse i čekao telefonski poziv. A on je došao prije nego sam se nadao. Našli su ih! Koga – IH!? – pitao sam bijesno, ja sam samo tražio svoju Wandu. Ok, rekli su SjoWahli, našli smo ju. I objasnili mi gdje ću je ja naći. Nadali su se nagradi koju sam im obećao ako budu brzi. Obećao sam i ispuniti ću, odgovorio sam.
Gledao sam ju, gledao sam ih kako izlaze iz elegantnog automobila, elegantno odjevene, ona plamenocrvene kose, malo raskuštrane jer je auto bio sportski dvosjed, on, kao i uvijek, elegantan i moderan, finih manira i ljigav, nekad sitni a sad, očigledno velik gangster, stari znanac mog lokala i moje Wande, Philip Marlowe. Ušli su u elegantnu kuću u elegantnom kvartu NY, ni blizu onom u kojem je, uz mene, Wanda počela svoj uspješan život u NY, a sad će ga, bio sam siguran, završiti uz ovog ljigavca koji je cijelo vrijeme na tomu radio i dok smo nas dvoje bili još zajedno, i koji ju je nagovorio da mu, umotan u rubac koji joj je dao a koji sam ja našao ispod stola u svom lokalu i koji je zaudarao na njegovu ljigavu kolonjsku vodicu, preda moj colt 0.45. Rubac koji je imao i malu mrlju od ulja kojim sam običavao čistiti svoj pištolj.
Ako je točno da se osveta konzumira hladna onda se ova, u sedam godina dobrano ohladila, a sam čin odvio se vrlo brzo. Pozvonio sam i vrata mi je otvorio neljubazni grmalj kom sam, zauvijek, zaledio tu grimasu s dva hica mog novog colta 0.45 s prigušivačem. U doba prije moje robije bilo je teško tako nešto nabaviti, danas uđeš u trgovinu i kupiš, bar je tako u Americi. Njih su dvoje stajali leđima okrenuti vratima, držali su u rukama koktel čaše i gledali vatru u kaminu. Vani je bilo hladno, a u dnevnoj sobi je bilo malo prevruće, ali ne za nju koja je stajala u večernjoj haljini gotovo golih ramena, ramena koja sam znao grliti i raspuštene, svilenkastocrvene kose koju sam znao mrsiti u našem ljubavnom klinču u sobici iznad lokala kog nema više. Prišao sam hitro i ispalio mu jedan hitac u potiljak. Padao je tri dana dok se ona okrenula i pogledala me s užasom. A kad me prepoznala, na licu je strah prešao u prkos. Gledala me izravno u oči dok sam joj stezao lijepi vrat ukrašen skupom, dijamantnom ogrlicom, i, časna riječ, uopće se nije kajala! Na licu joj je bio izraz prkosa i još nešto, što sam na njezinu licu znao pročitati, dok sam je, nekoć, mlatio zbog nevjere, stvarne ili izmišljene – Zar je to sve što možeš, bijedna kukavico?!
– Da to je bilo sve što sam mogao. Dobio sam tridesetpet godina robije za dva hladnokrvna ubojstva i jedno osebujno okrutno ubojstvo. Nakon, u cijelosti izdržane kazne, deportirali su me u zemlju rođenja, s objašnjenjam da sam lagao pri ulasku u Ameriku, da sam službeniku imigrantskog ureda na Elis Ajlandu, piše se Ellis Island, rekao da imam 21 godinu a imao sam samo šesnaest! Evo to je priča – rekao je starac i iskapio bočicu konjaka do kraja – sad vas molim da se pokupite i, na odlasku, pozdravite ravnateljicu koja vam je preporučila da načinite intervju sa mnom i recite joj da u gulaš stave malo više mesa a malo manje krumpira! – rekavši to, brzim okretom kolica usmjeri se prema prozoru, pa kad je izgledalo da će se zabiti u zid ispod prozora, oštro zaustavi kolica i zagleda se van u zelenilo. Na moj pozdrav nije odgovorio. Počekao sam i osvrnuo se po sobi, ugledao starinski kovčeg u kutu, bio je poluotvoren, lako se moglo baciti pogled da je netko to htio. Nekoliko starinskih odijela, neke sitnice i velika hrpa krimi-romana. Na vrhu, poluotvorena, stajala je, Penguin Classic izdanje, knjiga R. Chandlera na engleskom: The Big Sleep and Other Novels. Kad sam izlazio iz sobe tiho sam pritvorio vrata jer, uočio sam, bacivši zadnji pogled prema prozoru, starac je već spavao, lagano hrkanje dopiralo je iz pravca invalidskih kolica, u potvrdu toga.

Foto: www.morguefile.com